Da 17. ožujka 2010. bojniku Hrvatske vojske Marku Pavkoviću nije pukla guma na automobilu, javnost bi ostala bez važne i korisne pouke o moralu, o intelektualnoj i emocionalnoj čvrstini, ali i o tome što u nekom višem, literarnom i filozofskom smislu znači biti oficir sa sviješću i osjećajem za oficirsku čast. Dok se spremao da promijeni kotač, na njega je, sjećate se toga, u punoj brzini, naletjela sveučilišna profesorica, koja je, da nevolja bude veća, imala poprilično alkohola u krvi. Činilo se da je to dovršen obrazac za dvije ljudske tragedije i za dugu trač-orgiju našega žutog tiska, jer je bojnik Pavković u nesreći ostao bez obje potkoljenice. No, on je tada odlučio da treba biti drukčije. Nije htio teretiti nesretnu vozačicu i svojim je stavom presudio da žena ne završi u zatvoru. Ono što je učinila moglo se, u određenim okolnostima, dogoditi svakome tko upravlja automobilom, zaključio je taj čovjek. Profesoricu je poštedio od daljeg sramoćenja, odbio je prihvatiti da su mu nesretnim slučajem upropašteni život i vojnička karijera, i demonstrirao je, kao u kakvom romantičnom filmu ili klasičnom ruskom romanu, kako postupa pravi oficir, kojemu zbog njegova držanja i rasuđivanja pripada etimološki smisao tog odveć rabljenog i prokurvanog hiperkroatizma časnik.
Na valu medijskih simpatija, koje su i lažne i izvještačene, jer je lažna svaka empatija koja se proizvede u tabloidima, i stvarni je cilj bio da se na naslovnicama konačno objave patrljci bojnikovih nogu, u Ministarstvu obrane obećali su da će, bez obzira na teško tjelesno oštećenje, Marka Pavkovića zadržati u aktivnoj službi. Ali godinu i pol kasnije, čim se priča malo ohladila, i čim su iskorišteni marketinški naboj i energija lažnih sentimenata, časnika Pavkovića odlučili su potjerati u mirovinu. Premda on može normalno obavljati sve svoje dužnosti, i premda mu u opis zanimanja ne ulazi jutarnje razgibavanje, trčanje s vojskom i savladavanje prepreka na trim stazi, kane ga odstraniti kao nekoga čije su usluge, znanja i vještine nepotrebne sustavu u kojem je časno služio. Naime, Marko Pavković, barem na ovom stupnju rehabilitacije, nije u stanju pretrčati 3200 metara, što je, saznajemo, osnovni kriterij za postao u Ministarstvu obrane. Zašto je Hrvatskoj vojsci toliko važno baš trčanje, jesu li se, možda, odlučili natjecati na Olimpijskim igrama u Londonu, konkurirati nepobjedivim Kenijcima, ili umjesto Tuđmanove i Šuškove idolatrije, umjesto Gospe Lurdske i popa Jezerinca, ubuduće štovati Haile Gebrselassija, to nam još uvijek nije poznato, ali imamo pravo javno upitati kada je tih 3200 metara pretrčao ministar obrane Davor Božinović?
Božinovićevo nastojanje, jer on je za ovu trkačku svinjariju sigurno najodgovorniji i nema se pravo izvlačiti na nalaze kojekakvih regrutnih komisija, da u mirovinu zatjera bojnika Marka Pavkovića vjerojatno je inspirirano načelom hrvatskoga grabežnog kapitalizma u vječnoj krizi i recesiji, prema kojemu se valja osloboditi viška zaposlenih. No, osim što bi ministru valjalo objasniti kako Ministarstvo obrane nije ni privatna tvrtka, ni kapitalistička korporacija (premda ministar nedavno, parafraziramo, reče da su naši vojnici hrvatski izvozni proizvod), pa da otkaze može dijeliti kako mu dođe, vrijednost bojnika Pavkovića je neprocjenjiva upravo za Ministarstvo obrane i za Hrvatsku vojsku. Naime, pred odlazak u vojne misije, kojih će svakako biti, jer započinje građanski rat u Libiji, i još će u mnogim drugim dijelovima svijeta biti potrebno zaštititi interese Sjedinjenih Američkih Država, bojnik Pavković će svima koji budu išli u takve misije znati objasniti razliku između sijača smrti i hrvatskog oficira. On će im znati objasniti i to da nijedan životni gubitak nije tako velik da bi zbog njega čovjek izgubio čast i dostojanstvo. Znat će im reći kada se ratuje, a kada se miri, tko je neprijatelj, a koga treba štititi… Njegova emocionalna i moralna stabilnost, njegova ljudska čvrstina je za umirovljenja samo ukoliko Ministarstvu obrane Republike Hrvatske trebaju kadrovi sa suprotnim osobinama i karakteristikama, oni koji će gmizati svih 3200 metara. U tom slučaju, jadna li je majka svakome tko će danas u Afganistanu, a sutra u Libiji, doći na puškomet tim suvremenim Trenkovim pandurima. Nama koji s MORH-om, srećom, ne moramo imati posla, ostaje zahvalnost za društvenu pouku časnika Pavkovića nakon što mu je pukla guma na autu.
Čast časnika Pavkovića nećete moći umiroviti
Da 17. ožujka 2010. bojniku Hrvatske vojske Marku Pavkoviću nije pukla guma na automobilu, javnost bi ostala bez važne i korisne pouke o moralu, o intelektualnoj i emocionalnoj čvrstini, ali i o tome što u nekom višem, literarnom i filozofskom smislu znači biti oficir sa sviješću i osjećajem za oficirsku čast. Dok se spremao da promijeni kotač, na njega je, sjećate se toga, u punoj brzini, naletjela sveučilišna profesorica, koja je, da nevolja bude veća, imala poprilično alkohola u krvi. Činilo se da je to dovršen obrazac za dvije ljudske tragedije i za dugu trač-orgiju našega žutog tiska, jer je bojnik Pavković u nesreći ostao bez obje potkoljenice. No, on je tada odlučio da treba biti drukčije. Nije htio teretiti nesretnu vozačicu i svojim je stavom presudio da žena ne završi u zatvoru. Ono što je učinila moglo se, u određenim okolnostima, dogoditi svakome tko upravlja automobilom, zaključio je taj čovjek. Profesoricu je poštedio od daljeg sramoćenja, odbio je prihvatiti da su mu nesretnim slučajem upropašteni život i vojnička karijera, i demonstrirao je, kao u kakvom romantičnom filmu ili klasičnom ruskom romanu, kako postupa pravi oficir, kojemu zbog njegova držanja i rasuđivanja pripada etimološki smisao tog odveć rabljenog i prokurvanog hiperkroatizma časnik.
Na valu medijskih simpatija, koje su i lažne i izvještačene, jer je lažna svaka empatija koja se proizvede u tabloidima, i stvarni je cilj bio da se na naslovnicama konačno objave patrljci bojnikovih nogu, u Ministarstvu obrane obećali su da će, bez obzira na teško tjelesno oštećenje, Marka Pavkovića zadržati u aktivnoj službi. Ali godinu i pol kasnije, čim se priča malo ohladila, i čim su iskorišteni marketinški naboj i energija lažnih sentimenata, časnika Pavkovića odlučili su potjerati u mirovinu. Premda on može normalno obavljati sve svoje dužnosti, i premda mu u opis zanimanja ne ulazi jutarnje razgibavanje, trčanje s vojskom i savladavanje prepreka na trim stazi, kane ga odstraniti kao nekoga čije su usluge, znanja i vještine nepotrebne sustavu u kojem je časno služio. Naime, Marko Pavković, barem na ovom stupnju rehabilitacije, nije u stanju pretrčati 3200 metara, što je, saznajemo, osnovni kriterij za postao u Ministarstvu obrane. Zašto je Hrvatskoj vojsci toliko važno baš trčanje, jesu li se, možda, odlučili natjecati na Olimpijskim igrama u Londonu, konkurirati nepobjedivim Kenijcima, ili umjesto Tuđmanove i Šuškove idolatrije, umjesto Gospe Lurdske i popa Jezerinca, ubuduće štovati Haile Gebrselassija, to nam još uvijek nije poznato, ali imamo pravo javno upitati kada je tih 3200 metara pretrčao ministar obrane Davor Božinović?
Božinovićevo nastojanje, jer on je za ovu trkačku svinjariju sigurno najodgovorniji i nema se pravo izvlačiti na nalaze kojekakvih regrutnih komisija, da u mirovinu zatjera bojnika Marka Pavkovića vjerojatno je inspirirano načelom hrvatskoga grabežnog kapitalizma u vječnoj krizi i recesiji, prema kojemu se valja osloboditi viška zaposlenih. No, osim što bi ministru valjalo objasniti kako Ministarstvo obrane nije ni privatna tvrtka, ni kapitalistička korporacija (premda ministar nedavno, parafraziramo, reče da su naši vojnici hrvatski izvozni proizvod), pa da otkaze može dijeliti kako mu dođe, vrijednost bojnika Pavkovića je neprocjenjiva upravo za Ministarstvo obrane i za Hrvatsku vojsku. Naime, pred odlazak u vojne misije, kojih će svakako biti, jer započinje građanski rat u Libiji, i još će u mnogim drugim dijelovima svijeta biti potrebno zaštititi interese Sjedinjenih Američkih Država, bojnik Pavković će svima koji budu išli u takve misije znati objasniti razliku između sijača smrti i hrvatskog oficira. On će im znati objasniti i to da nijedan životni gubitak nije tako velik da bi zbog njega čovjek izgubio čast i dostojanstvo. Znat će im reći kada se ratuje, a kada se miri, tko je neprijatelj, a koga treba štititi… Njegova emocionalna i moralna stabilnost, njegova ljudska čvrstina je za umirovljenja samo ukoliko Ministarstvu obrane Republike Hrvatske trebaju kadrovi sa suprotnim osobinama i karakteristikama, oni koji će gmizati svih 3200 metara. U tom slučaju, jadna li je majka svakome tko će danas u Afganistanu, a sutra u Libiji, doći na puškomet tim suvremenim Trenkovim pandurima. Nama koji s MORH-om, srećom, ne moramo imati posla, ostaje zahvalnost za društvenu pouku časnika Pavkovića nakon što mu je pukla guma na autu.