Bujaški, jezik jednog hrvatskog djetinjstva

I maginacija je odraz naših dnevnih i svakodnevnih života. Ono što nam se događa, ono što živimo i što nas muči i brine u najbližoj je vezi s načinom na koji fantaziramo, zamišljamo, predviđamo. Tako je i književnost najvjernija slika zajednice, jezika i povijesnog trenutka. Sretni ljudi i prosperitetna društva nalaze saveznika u svojoj mašti. Zlosretna i totalitarna društva maštu imaju za neprijatelja. Tako nastaju teorije zavjere, kolektivne fobije i paranoje, lažna sjećanja i ideologije zasnovane na svemu nabrojanom. Nacionalsocijalizam je, prije svega drugog, bio bolest mašte, poraz njemačke imaginacije. Staljinizam je bio “siromaštvo jasnoće”, mašta kao predložak za kolektivne i individualne optužnice.

I ovaj, neobično lijepi, Andersenovim bajkama sličan događaj, proizvela je imaginacija uvjetovana jednim vrlo kompleksnim povijesnim trenutkom. Negdje u parku u Velikoj Gorici pronađena je trogodišnja djevojčica koja ne razumije hrvatski. To se, možda, i ranije događalo, ali sasvim sigurno se priča nije razvijala ovako: po njezinoj fizionomiji tete koje se brinu za napuštenu djecu zaključile su da bi djevojčica mogla biti izbjeglica s istoka. Dovodile su joj govornike raznih orijentalnih jezika, turskog, arapskog, albanskog, kurdskog, farsija, hinduskog, ona ih je sve ljubazno odbijala, sve dok se nije pojavio govornik urdu jezika, službenog jezika u Pakistanu, kojim govori šezdesetak milijuna stanovnika svijeta, ali i jezika pakistanske aristokratske elite. Djevojčici se, bit će, govornik urdua svidio više od drugih, pa se pravila da ga razumije, i nešto mu je, kao, odgovorila. Za odrasle jezik je prostor ograničavanja, za djecu jezik je prostor apsolutne slobode: kada si dijete, samo se trebaš dovoljno dugo praviti da nekoga razumiješ, pa ćeš ga i razumjeti, i progovorit ćeš njegovim jezikom.

I odmah su oni koji su se u međuvremenu okupili oko djevojčice ispleli romantičnu priču: djevojčica bi mogla biti mala plemkinja, jer je tako fino odgojena da se živim čudom ne mogu načuditi oni koji su je upoznali. Tako smo saznali da se u ovoj zemlji – čije je ime prava mala pjesnička igra, jer Pakistan na urdu znači zemlja čistih, a istovremeno je akronim sastavljen od početnih slova pokrajina Pendžab, Afganija, Kašmir, Sindh i Beludžistan – djevojčice odrana odgajaju da budu uredne, čiste, prijazne i suzdržano kokentne. N.N. djevojčica, koju su u domu privremeno prozvali Nina, zadovoljavala je kriterije savršene pakistanske dame. Proglašena je za pravu malu urdu princezu.

Ali onda se shvatilo da ona taj jezik, ipak, ne razumije. Otkrili su da se samo pravi, jer kad god bi govornik zašao dublje u temu, ona bi se pravila da gubi interes, pa bi se bavila nekim svojim poslom. Koliko god bila genijalna – a čovječanstvo je, uglavnom, i sačinjeno od onih koji su bili genijalni kad su im bile tri – djevojčica nije mogla predugo u uvjerenju držati ljude da zna urdu. Iako, naučila bi i taj jezik, samo da je izdržala još tjedan-dva.

Onda su joj doveli govornika burmanskog jezika. Iako je ta zemlja nakraj svijeta, mimo svih izbjegličkih puteva i maštarija o boljem i pravednijem životu u Europi, netko je, već pomalo očajnički, pomislio da bi djevojčica mogla biti i Burmanka. Zašto? Trebalo bi pitati, iako se odgovor naslućuje. Višak pristojnosti i obzira kod tako male djece, a možda i kod odraslih ljudi, nije karakterističan za Europu. Ili mi, barem, mislimo da nije. I tako je, samo načas, mala svrgnuta urdu princeza postala burmanska kraljevna, aristokratkinja iz nesretne zemlje Mianmar, kojom vlada okrutna vojna hunta.

Uto su nadležne službe dopustile novinama da objave fotografiju djevojčice, procijenivši da je od čuvanja njene privatnosti važnije ostvariti potragu za njenim roditeljima ili, barem, za njenim pravim imenom, jezikom i porijeklom. Netko je tada objavio konstataciju koja je na prvo uho zvučala dramatično: djevojčica munjevito uči hrvatski, ali, vjerojatno, jednako brzo “zaboravlja svoj jezik i identitet”. Krivo! Za djecu identitet ne samo da nema isto značenje i obuhvat pojma kao za odrasle, nego je identitet svakog djeteta suprotan identitetima svih odraslih ljudi. Našoj djevojčici neće biti jasno sve dok ne odraste zašto je, zapravo, nama toliko važno je li ona urdu princeza, burmanska kraljevna ili je…

Da nije izbjegličke epopeje, i da i Hrvatska nije obuzeta tom velikom pričom, djevojčici pronađenoj u velikogoričkom parku ne bi na noge dovodili govornike svih tih velikih i malih jezika istoka, niti bi vijest o njoj doprla do naših tabloida. Da nije svega toga, njezinom bi se sudbinom bavile samo tete iz doma u Nazorovoj, predvođene karizmatičnom mamom svih naših nahoda i nahodkinja, i svih kraljevni bez dvora i kraljevstva, Jasna Ćurković Kelava. Da nije izbjeglica – koje smo, uostalom, mogli vidjeti samo na televiziji, tom ognjištu hrvatske mašte – naša bi se imaginacija mimoišla s jednom nadasve zanimljivom djevojčicom. Toliko zanimljivom da su se na kraju, nakon objave fotografije, za posvojenje zainteresirale na desetine naših obitelji. Velike ljudske nesreće djeluju romantično onima koji nesrećom nisu pogođeni. Uvijek je bilo tako i uvijek će tako biti.

A onda je, kao u nekoj Andersenovoj bajci, ili još i bolje, kao u “Kraljeviću i prosjaku”, romanu besmrtnoga Marka Twaina, došlo do velikoga preokreta. Naša lijepa, elegantna i čista djevojčica, s manirima bengalske dvorske dame i burmanske gospođice, koja je inteligencijom i nekom urođenom profinjenošću fascinirala sve koji su je upoznali, pokušavajući razgovarati s njom na svim svojim čudnim jezicima, ustvari je mala Romkinja. Rođena je u švicarskom zatvoru, ima sestru blizanku, a izgubila se, tvrde roditelji, usred njihove svađe. Tata je mislio da je otišla s mamom, mama je mislila da je otišla s tatom, i tako se to dogodilo. Ova priča bi mogla biti strašno važna, samo kad bi je netko znao ispričati i kada bi je ljudi željeli čuti: urođena profinjenost, inteligencija, dvorski maniri… male Ciganke.

Pa zar to ne vrijedi zapamtiti, i zar od takvih dramaturških obrata nisu sačinjene i velike bajke, i pripovijesti iz Staroga i Novog zavjeta, i zar vam sve to zvuči kao neka poruka? Valja osluškivati svijet oko sebe, svejedno čujemo li glas Boga ili glas slučaja. Kako god bilo, ova je priča bila moguća samo pri dobro temperiranoj (ugođenoj) imaginaciji. Bog je na ljudima odsvirao varijaciju jedne svoje velike teme. Bog ili Johann Sebastian Bach.

A jezik kojim djevojčica govori, i za kojim smo tragali od Ankare i Damaska, do Peševara, Islamabada, Bombaja i Naj Pij Dava i Jangona, jedan je od jezika kojim ne samo da se govori u Republici Hrvatskoj, nego ga se, istina fakultativno, predaje i na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Predavač dr. Petar Radosavljević na istom je fakultetu i doktorirao s temom “Jezik Roma Bajaša na teritoriju Republike Hrvatske”. Bajaški jezik neki lingvisti smatraju dijalektom rumunjskog jezika, drugi ga opisuju kao starovlaški jezik, i srodan je, recimo, onome skoro izumrlom istrorumunjskom jeziku, vlaškom, žejanskom, ćiribirskom, koji se još donedavno održavao i Istri, a od čije su kulturne tradicije ostali još samo oni čudesni zvončari, koji plešu naokolo zaogrnuti u ovčje kože, prizivajući magiju svoga davnog prazavičaja.

Činjenica da je djevojčica govorila bajaškim jezikom, a da je nitko nije razumio, niti je itko pretpostavio koji bi to jezik mogao biti, nego su misli odraslih bludjele po nekim dalekim istočnim zemljama, ticala se stanja kolektive mašte, ali pomalo i nepoznavanja onoga što se zbiva u našoj neposrednoj blizini. Problem je bio i u tome što bajaški, zapravo, i nije romski jezik, niti je blizak ijednom od tri romska dijalekta, arlijskom, leaškom i tamarskom. Striktno lingvistički govoreći, bajaški niti nije romski. Ali zar je djecu briga za lingvistiku?

Djevojčica se, otkrili su nam na kraju tabloidi, zove Mirjana Paris, i živi u Sesvetama. Još će neko vrijeme provesti u Nazorovoj, a za poslije će se vidjeti. Sve ovisi o roditeljima i o odraslim razjašnjenjima onoga što se dogodilo. Nakratko je, i ne želeći to, Mirjana Paris odigrala veliku životnu ulogu. Nisu njoj došla tri kralja na poklonjenje, nego su joj došla trideset i tri dragomana s istoka da razgovaraju s njom na trideset i tri orijentalna jezika, a ona ih je redom zadivila. Dobrim odgojem, pameću, finoćom. Ne znamo kakav će još dalje biti život i hoće li dobiti priliku da odrastajući sačuva ono što ima danas. Mark Twain poučio nas je da to ne zavisi od materijalnog bogatstva i porijekla, nego od onoga što čovjek nosi u sebi, i naravno od sreće. Zaslužila je biti sretna već i zato što je nakratko usrećila i učinila boljim sve ove izbezumljene i narogušene ljude

Miljenko Jergović 10. 11. 2015.