Poslije onog rata jugoslavenske su vlasti istarske i dalmatinske Talijane stavile pred izbor: ili će ostati tu, ili će optirati za talijansko državljanstvo i otići. Okruženi neprijateljstvom većinskoga slavenskog življa i stigmatizirani pristajanjem uz Mussolinijevu fašističku vlast, talijanski su starosjedioci masovno odabrali odlazak u Italiju. Bez obzira na to što im je dana prividna mogućnost izbora, u tehničkom, ali i u moralnom smislu, bio je to genocid. Možemo, ali i ne moramo, prihvatiti izliku da je takvo bilo vrijeme i da su nakon 1945. na sličan način postupale vlasti i u drugim državama, ratnim pobjednicama.
Prije nekoliko je dana – valjda na valu rasprave o dvostrukim prebivalištima – jedan zagrebački sveučilišni profesor, politički lijevo orijentiran, ustvrdio kako će se, radi sređivanja stanja u Hrvatskoj i dovršetka i zaokruženja hrvatskoga društva, bosanskohercegovački Hrvati morati dovesti pred izbor jednoga od dva državljanstva. Reakcija na ovakav istup čovjeka čije ime ne spominjem, jer ne želim sudjelovati ni u kakvim raspravama ili nadmudrivanjima oko ove teme, nije bilo nikakve. Tako je ideja o novome optiranju tiho unišla u javni prostor.
Odmah zatim, više iz ravnodušnosti nego iz neupućenosti, u javnosti se izbor prebivališta počeo učestalo brkati s izborom državljanstva. Sa stanovišta hrvatskih Hrvata to je, valjda, isto. U jednom je trenutku ministar pravosuđa Ivan Šimonović bistrio stvar tako što je rekao da valja voditi računa da je “nekim našim građanima dvojno državljanstvo potrebno”, baš kao da su “neki naši građani” sazidali kuću bez građevinske i lokacijske dozvole ili kao da su “neki naši građani” patentirali pravo da budu bosanski državljani, pa ga sad, eto, Šimonović dobrohotno kani poštovati jer im je “dvojno državljanstvo potrebno”.
Valja ponoviti: vlast Franje Tuđmana bosanskohercegovačkim je Hrvatima ponudila dvojno državljanstvo s jedinim ciljem razbijanja i podjele njihove domovine. Tada, 1991. i 1992. na to se upozoravalo gotovo isključivo iz Sarajeva, od nekolicine sarajevskih Hrvata. Potom je Tuđman trgovao životnim prostorom bosanskih Hrvata i zamjenjivao ga za životni prostor bosanskih Srba, namjeravajući zapadnom Hercegovinom i Cazinskom krajinom popuniti hrvatski, kako je govorio, “perec”. U kolaboraciji s Miloševićem, takvim je postupanjem raselio više od polovice predratnih bosanskih Hrvata. Nakon njegove smrti, nova je vlast povukla prste od Bosne i Hercegovine, kao od vruće ploče na štednjaku. Ali je predsjednik Mesić uspostavio neku neobičnu vrstu prijateljstva s bošnjačkom nacionalističkom elitom Harisa Silajdžića. Način na koji je, vrlo živo i aktivno, u proteklih deset godina branio Bosnu i Hercegovinu kao cjelovitu državu po svemu se činio suprotnim politici Franje Tuđmana.
Osim u jednoj stvari: za prava bosanskohercegovačkih Hrvata, obojica su bili nezainteresirani. Za Stjepana Mesića nije bilo razlike između interesa Bosne i Hercegovine i interesa Silajdžićeve bošnjačke političke elite. Tako su bosanski, a pogotovu sarajevski Hrvati, politikom tihoga etničkog inžinjeringa, od, još uvijek, konstitutivnog naroda, u vrijeme Mesićeve predsjedničke inauguracije, postali višestruko ucijenjena i obespravljena nacionalna manjima. Istini za volju, istaknute zasluge za to imaju hercegovački nacionalni vođe, ali više od toga, dvadeset godina neprijateljske politike svih hrvatskih političkih elita prema narodu bosanskohercegovačkih Hrvata.
Pero Sudar, sarajevski biskup i živi intelektualac, ovih se dana čudi, ne može da shvati, što je to Zagrebu da se, pod izlikom neurednih biračkih popisa, želi riješiti ljudi s dvojnim prebivalištima. Upozorava da će svako administrativno doticanje njihovih – inače nelogičnih i od zle namjere načinjenih – papirnatih identiteta, dovesti do masovnih iseljavanja. Pritisnuti nacionalizmom političkih elita svojih susjeda, ucijenjeni pristajanjem vlastitih elita uz Tuđmana i njegovu borbu protiv Bosne kao takve, bosanski Hrvati bi se, pri izboru između dva državljanstva, o kojemu se po Zagrebu tako olako, surovo i neodgovorno zna govoriti, našli u gorem položaju nego istarski i dalmatinski Talijani. U tehničkom, ali i u moralnom smislu, bio bi to genocid. Na vrijeme to valja reći, i dobro je ono što biskup Pero Sudar govori, iako je šteta što ne govori sve do kraja, onu istinu koja je njemu dobro poznata, i koja se, vjerujem, od moje istine ne razlikuje.
Biskup Sudar i hrvatski genocid
Poslije onog rata jugoslavenske su vlasti istarske i dalmatinske Talijane stavile pred izbor: ili će ostati tu, ili će optirati za talijansko državljanstvo i otići. Okruženi neprijateljstvom većinskoga slavenskog življa i stigmatizirani pristajanjem uz Mussolinijevu fašističku vlast, talijanski su starosjedioci masovno odabrali odlazak u Italiju. Bez obzira na to što im je dana prividna mogućnost izbora, u tehničkom, ali i u moralnom smislu, bio je to genocid. Možemo, ali i ne moramo, prihvatiti izliku da je takvo bilo vrijeme i da su nakon 1945. na sličan način postupale vlasti i u drugim državama, ratnim pobjednicama.
Prije nekoliko je dana – valjda na valu rasprave o dvostrukim prebivalištima – jedan zagrebački sveučilišni profesor, politički lijevo orijentiran, ustvrdio kako će se, radi sređivanja stanja u Hrvatskoj i dovršetka i zaokruženja hrvatskoga društva, bosanskohercegovački Hrvati morati dovesti pred izbor jednoga od dva državljanstva. Reakcija na ovakav istup čovjeka čije ime ne spominjem, jer ne želim sudjelovati ni u kakvim raspravama ili nadmudrivanjima oko ove teme, nije bilo nikakve. Tako je ideja o novome optiranju tiho unišla u javni prostor.
Odmah zatim, više iz ravnodušnosti nego iz neupućenosti, u javnosti se izbor prebivališta počeo učestalo brkati s izborom državljanstva. Sa stanovišta hrvatskih Hrvata to je, valjda, isto. U jednom je trenutku ministar pravosuđa Ivan Šimonović bistrio stvar tako što je rekao da valja voditi računa da je “nekim našim građanima dvojno državljanstvo potrebno”, baš kao da su “neki naši građani” sazidali kuću bez građevinske i lokacijske dozvole ili kao da su “neki naši građani” patentirali pravo da budu bosanski državljani, pa ga sad, eto, Šimonović dobrohotno kani poštovati jer im je “dvojno državljanstvo potrebno”.
Valja ponoviti: vlast Franje Tuđmana bosanskohercegovačkim je Hrvatima ponudila dvojno državljanstvo s jedinim ciljem razbijanja i podjele njihove domovine. Tada, 1991. i 1992. na to se upozoravalo gotovo isključivo iz Sarajeva, od nekolicine sarajevskih Hrvata. Potom je Tuđman trgovao životnim prostorom bosanskih Hrvata i zamjenjivao ga za životni prostor bosanskih Srba, namjeravajući zapadnom Hercegovinom i Cazinskom krajinom popuniti hrvatski, kako je govorio, “perec”. U kolaboraciji s Miloševićem, takvim je postupanjem raselio više od polovice predratnih bosanskih Hrvata. Nakon njegove smrti, nova je vlast povukla prste od Bosne i Hercegovine, kao od vruće ploče na štednjaku. Ali je predsjednik Mesić uspostavio neku neobičnu vrstu prijateljstva s bošnjačkom nacionalističkom elitom Harisa Silajdžića. Način na koji je, vrlo živo i aktivno, u proteklih deset godina branio Bosnu i Hercegovinu kao cjelovitu državu po svemu se činio suprotnim politici Franje Tuđmana.
Osim u jednoj stvari: za prava bosanskohercegovačkih Hrvata, obojica su bili nezainteresirani. Za Stjepana Mesića nije bilo razlike između interesa Bosne i Hercegovine i interesa Silajdžićeve bošnjačke političke elite. Tako su bosanski, a pogotovu sarajevski Hrvati, politikom tihoga etničkog inžinjeringa, od, još uvijek, konstitutivnog naroda, u vrijeme Mesićeve predsjedničke inauguracije, postali višestruko ucijenjena i obespravljena nacionalna manjima. Istini za volju, istaknute zasluge za to imaju hercegovački nacionalni vođe, ali više od toga, dvadeset godina neprijateljske politike svih hrvatskih političkih elita prema narodu bosanskohercegovačkih Hrvata.
Pero Sudar, sarajevski biskup i živi intelektualac, ovih se dana čudi, ne može da shvati, što je to Zagrebu da se, pod izlikom neurednih biračkih popisa, želi riješiti ljudi s dvojnim prebivalištima. Upozorava da će svako administrativno doticanje njihovih – inače nelogičnih i od zle namjere načinjenih – papirnatih identiteta, dovesti do masovnih iseljavanja. Pritisnuti nacionalizmom političkih elita svojih susjeda, ucijenjeni pristajanjem vlastitih elita uz Tuđmana i njegovu borbu protiv Bosne kao takve, bosanski Hrvati bi se, pri izboru između dva državljanstva, o kojemu se po Zagrebu tako olako, surovo i neodgovorno zna govoriti, našli u gorem položaju nego istarski i dalmatinski Talijani. U tehničkom, ali i u moralnom smislu, bio bi to genocid. Na vrijeme to valja reći, i dobro je ono što biskup Pero Sudar govori, iako je šteta što ne govori sve do kraja, onu istinu koja je njemu dobro poznata, i koja se, vjerujem, od moje istine ne razlikuje.