Ne gospodo, nije umjesno rugati se pastirskome vapaju hrvatskih biskupa o ugroženosti katolika u Republici Hrvatskoj, koji je morala čuti svekolika naša javnost, a naročito Mladen Bajić, zbog čije je nedjelotvornosti Crkva zavapila i zazvonila na uzbunu. Možda se nama, koji se u ove ljetne nedjelje ne mrznemo po njezinim odajama, na redovitim Božjim službama, čini kako je apsurdno tvrditi da su katolici ugroženi u zemlji u kojoj su praktično sve poluge vlasti u katoličkim rukama, ali osjećaj ugroženosti krajnje je subjektivan i o njemu mogu posvjedočiti samo oni koji ga u sebi osjećaju i međusobno dijele. Dakle, ako biskupi, svi koliko ih u Hrvata ima, vele da su ugroženi, onda to oni i jesu. Ako Adalbert Rebić kaže da je ugrožen od Ante Tomića i još nekih komentatora, koji su se odvažili primijetiti njegov pastoralni, starozavjetni ushit zbog kamenja bačenog na splitskoj rivi, ali i razočaranje jer je razbijenih glava bilo premalo, tada se Adalbertu Rebiću bezuvjetno mora dati za pravo. Osjećaj ugroženosti je subjektivan i neugroženi ga nemaju pravo dovoditi u pitanje. Ne samo da nemaju pravo, nego je to po njih same vrlo opasno.
Hrvatska je zemlja u kojoj je katolička većina, ali su katolički i svi hrvatski tenkovi i pendreci, jer su na čelu sva tri represivna ministarstva, unutrašnih poslova, obrane i pravosuđa, tri besprijekorna katolika. Pa, ako je tako, ako ateistička manjina – o njoj je, naime, riječ, a ne o pravoslavnima ili muslimanima, koji su u ovom slučaju sasvim dobri katolici – nema nijednoga svog tenka, kako onda ona može ugrožavati katoličku većinu? Je li se to ikada dogodilo? Naravno da jest. Nisu li 1990. Jovan Rašković, Dušan Zelenbaba ili Dobrica Ćosić, na primjer, vapili o ugroženosti Srba u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, premda su iza Srba bili svi raspoloživi tenkovi i premda su unutar jugoslavenske federacije bili u većini? Bio je to njihov subjektivni osjećaj, kao što danas Bozanić, Srakić ili Jezerinac imaju svoj subjektivni osjećaj.
Dobro, mi imamo tenkove, pendreke i sudove, ali mediji su u rukama agresivne ateističke manjine, koja se njima koristi da bi se rugala katolicima. U zemlji u kojoj katolici predstavljaju osamdeset posto pučanstva, u najvažnijim medijima bi, vele ugledni klerikalci, trebalo biti osamdeset posto katolika. Ali zar i nije tako, upitat ćete se vi? Zar je na Hrvatskoj televiziji, naročito u informativnom programu, samo osamdeset posto katolika? Zar ih nije i svih sto pedeset posto? Tako je i na radiju, a što se novina tiče, zar vlasnik jednog od dva najtiražnija dnevna lista u Hrvatskoj nije Štajerska nadbiskupija? Jest, sve je to istina, ali rekli smo da je osjećaj ugroženosti subjektivan. Ako se u današnjoj Hrvatskoj katolički pastiri osjećaju ugroženima, tada činjenice to teško mogu promijeniti.
Ateisti su agresivni, vele oni. No, zašto je tako? “Što da sažmemo iz cijelog, iako nepotpunog razmišljanja o suvremenom ateizmu? Najprije spoznaju da uzrok ateizma nije više toliko filozofska i znanstvena sumnja u Boga, već sablazan djelotvornog čovjeka nad neuvjerljivim vjerskim i crkvenim životom kršćana.” Ovo je davne 1954. napisao vjernik, kršćanski socijalist i jedan od najvećih južnoslavenskih pisaca i pjesnika dvadesetog stoljeća, Slovenac Edvard Kocbek. I tako je prije šezdesetak godina definirao razloge i uzroke današnjega biskupskog osjećaja ugroženosti katoličke većine pred ateističkom manjinom. Govorio je tako, jer je kao istinski vjernik želio vjernicima učiniti dobro, upućujući ih na jednu važnu spoznaju modernoga svijeta. Nemoguće je, naime, otkloniti ono što hrvatske biskupe ugrožava. Bilo bi nemoguće i kada bi svi hrvatski ateisti bili kamenovani i protjerani iz ove zemlje, u kojoj bi onda katolici ostali sami, svoji na svome, zajedno s ono malo pravoslavnih i muslimana, jer bi i tada ostala živa sablazan nad činjenicom što katolička većina ne živi vjerskim i crkvenim životom kršćana, pa bi ta sablazan ponovo proizvela nove ateiste, koje bi zatim trebalo kamenovati i protjerati zbog vlastitoga osjećaja ugroženosti, i sve tako, do posljednjega Hrvata i katolika.
Ateist ili dva i ugroženi katolici
Ne gospodo, nije umjesno rugati se pastirskome vapaju hrvatskih biskupa o ugroženosti katolika u Republici Hrvatskoj, koji je morala čuti svekolika naša javnost, a naročito Mladen Bajić, zbog čije je nedjelotvornosti Crkva zavapila i zazvonila na uzbunu. Možda se nama, koji se u ove ljetne nedjelje ne mrznemo po njezinim odajama, na redovitim Božjim službama, čini kako je apsurdno tvrditi da su katolici ugroženi u zemlji u kojoj su praktično sve poluge vlasti u katoličkim rukama, ali osjećaj ugroženosti krajnje je subjektivan i o njemu mogu posvjedočiti samo oni koji ga u sebi osjećaju i međusobno dijele. Dakle, ako biskupi, svi koliko ih u Hrvata ima, vele da su ugroženi, onda to oni i jesu. Ako Adalbert Rebić kaže da je ugrožen od Ante Tomića i još nekih komentatora, koji su se odvažili primijetiti njegov pastoralni, starozavjetni ushit zbog kamenja bačenog na splitskoj rivi, ali i razočaranje jer je razbijenih glava bilo premalo, tada se Adalbertu Rebiću bezuvjetno mora dati za pravo. Osjećaj ugroženosti je subjektivan i neugroženi ga nemaju pravo dovoditi u pitanje. Ne samo da nemaju pravo, nego je to po njih same vrlo opasno.
Hrvatska je zemlja u kojoj je katolička većina, ali su katolički i svi hrvatski tenkovi i pendreci, jer su na čelu sva tri represivna ministarstva, unutrašnih poslova, obrane i pravosuđa, tri besprijekorna katolika. Pa, ako je tako, ako ateistička manjina – o njoj je, naime, riječ, a ne o pravoslavnima ili muslimanima, koji su u ovom slučaju sasvim dobri katolici – nema nijednoga svog tenka, kako onda ona može ugrožavati katoličku većinu? Je li se to ikada dogodilo? Naravno da jest. Nisu li 1990. Jovan Rašković, Dušan Zelenbaba ili Dobrica Ćosić, na primjer, vapili o ugroženosti Srba u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini, premda su iza Srba bili svi raspoloživi tenkovi i premda su unutar jugoslavenske federacije bili u većini? Bio je to njihov subjektivni osjećaj, kao što danas Bozanić, Srakić ili Jezerinac imaju svoj subjektivni osjećaj.
Dobro, mi imamo tenkove, pendreke i sudove, ali mediji su u rukama agresivne ateističke manjine, koja se njima koristi da bi se rugala katolicima. U zemlji u kojoj katolici predstavljaju osamdeset posto pučanstva, u najvažnijim medijima bi, vele ugledni klerikalci, trebalo biti osamdeset posto katolika. Ali zar i nije tako, upitat ćete se vi? Zar je na Hrvatskoj televiziji, naročito u informativnom programu, samo osamdeset posto katolika? Zar ih nije i svih sto pedeset posto? Tako je i na radiju, a što se novina tiče, zar vlasnik jednog od dva najtiražnija dnevna lista u Hrvatskoj nije Štajerska nadbiskupija? Jest, sve je to istina, ali rekli smo da je osjećaj ugroženosti subjektivan. Ako se u današnjoj Hrvatskoj katolički pastiri osjećaju ugroženima, tada činjenice to teško mogu promijeniti.
Ateisti su agresivni, vele oni. No, zašto je tako? “Što da sažmemo iz cijelog, iako nepotpunog razmišljanja o suvremenom ateizmu? Najprije spoznaju da uzrok ateizma nije više toliko filozofska i znanstvena sumnja u Boga, već sablazan djelotvornog čovjeka nad neuvjerljivim vjerskim i crkvenim životom kršćana.” Ovo je davne 1954. napisao vjernik, kršćanski socijalist i jedan od najvećih južnoslavenskih pisaca i pjesnika dvadesetog stoljeća, Slovenac Edvard Kocbek. I tako je prije šezdesetak godina definirao razloge i uzroke današnjega biskupskog osjećaja ugroženosti katoličke većine pred ateističkom manjinom. Govorio je tako, jer je kao istinski vjernik želio vjernicima učiniti dobro, upućujući ih na jednu važnu spoznaju modernoga svijeta. Nemoguće je, naime, otkloniti ono što hrvatske biskupe ugrožava. Bilo bi nemoguće i kada bi svi hrvatski ateisti bili kamenovani i protjerani iz ove zemlje, u kojoj bi onda katolici ostali sami, svoji na svome, zajedno s ono malo pravoslavnih i muslimana, jer bi i tada ostala živa sablazan nad činjenicom što katolička većina ne živi vjerskim i crkvenim životom kršćana, pa bi ta sablazan ponovo proizvela nove ateiste, koje bi zatim trebalo kamenovati i protjerati zbog vlastitoga osjećaja ugroženosti, i sve tako, do posljednjega Hrvata i katolika.