Patrijarh Irinej među narodima

Vijest da je i po volji ljudskoj i po volji Božjoj za četrdeset petoga patrijarha Srpske pravoslavne crkve izabran vladika Irinej Gavrilović, pređašnji episkop niški, u hrvatskim je svjetovnim krugovima tretirana po prilici onako kako bi se tretirala vijest da je na dalekomu Tibetu ustoličen novi Dalaj-lama. Nismo čuli, pa tako ni ne znamo, je li patrijarhu Irineju čestitke uputio predsjednik Republike Stjepan Mesić, je li se kćerinje ponizno, kako to vjernici katoličkoj i priliči, čestitkama pridružila predsjednica Vlade Jadranka Kosor, ili su i njih dvoje, kao i svi ostali, zaboravili da Irinej nije vrhovni vjerski poglavar samo našim prvim susjedima, nego i stanovitoj, nipošto zanemarivoj, skupini hrvatskih građana. I kako su pravoslavci druga po brojnosti vjerska zajednica u ovoj zemlji, tako je izbor Irinejev, nakon izbora rimskoga pape, za Hrvatsku druga najvažnija vijest ove vrste. U sekularnom društvu, u kojemu je pravo na slobodu svjetonazora i intime u vjeri temelj svih ljudskih prava, bilo bi, možda, i prirodno da se vijesti o izboru vjerskih poglavara objavljuju krajnje diskretno, ali ako je tako, takvo bi pravilo trebalo najprije biti primijenjeno na većinsku, rimokatoličku vjersku zajednicu. Vladika Irinej je, kažu, umjeren i razložan čovjek, kojemu je na srcu društveno dobro (primjerice, otvoreno je podržao demonstracije protiv Slobodana Miloševića iz 1997), ekumenski je raspoložen, i želja mu je da 2013. u Niš, rodni grad cara Konstantina, na obilježavanje sedamnaest stoljeća Milanskoga edikta, dođe i rimski episkop, papa Rimokatoličke crkve Benedikt.

“To bi bila prilika, ne samo za ekumenski susret, nego i za dijalog. Možda i zlatna prilika da se postavi pitanje ponovnog ujedinjenja i počne razgovor, iako je to dug put i proces, pošto je mnogo vekova prošlo od podele.”

Irinej ne pripada nijednoj od dvije crkvene struje, koje su se godinama borile za prevagu i za položaj patrijarha, niti je u toj borbi na bilo koji način sudjelovao. On se našao među trojicom, izabranom glasovima 34 srpske vladike, čija su imena zapečaćena u tri jednake koverte, koje su zatim položene u Evanđelje. Nakon odslužene vjerske službe u patrijaršijskoj kapeli, arhimandrit Gavrilo, iz manastira Lepavina u Hrvatskoj, izvukao je jednu kovertu. Onu s imenom Irineja Gavrilovića. Takva je bila, za one koji vjeruju, volja Božja.

I kako to već biva s kršćanskim i hrišćanskim poglavarima, Irinejevo je stolovanje započelo gafom. U intervjuu jednim beogradskim novinama izjavio je kako su muslimani dobri i konstruktivni kada su manjina, a da se sasvim suprotno počinju ponašati kad se zateknu u većini. Nakon što je to, s razlogom, uvrijedilo sandžačke imame i njihove vjernike, patrijarh je učinio nešto za naše prilike neobično. Ne čekajući da se razvije javna polemika i da proključa zla krv, on se ispričao svima koje je grubim riječima uvrijedio.

Naravno, nitko ne zna kakvim će se duhovnim pastirom pokazati vladika Irinej i hoće li, barem, biti dostojan vlastitih ekumenskih snova. I za one koji vjeruju, i za one koji ne vjeruju, i za njegov narod, i za narode koji s njegovim narodom žive, i tamo gdje su Srbi pravoslavci manjina, i tamo gdje su Srbi pravoslavci većina, svuda bi bilo ljekovito da se patrijarh pokaže boljim od vremena u kojima je izabran.

Na marginama hrvatske javnosti, dok su trajale pripreme za izbor vjerskoga poglavara i naših pravoslavaca, pokrenuta je inicijativa za osnivanje nekakve hrvatske pravoslavne crkvene zajednice. Da je naša, ne tako daleka povijest bila drukčija, ili da je formiranje hrvatske nacije drukčije teklo, i da Hrvati nisu – kako se to u nas voli reći – katolički narod, mogla je postojati i Hrvatska pravoslavna crkva. Ali tako nije bilo. Istina, ta je crkvena zajednica ipak jednom postojala, osnovao ju je Ante Pavelić, i to nakon provedenog genocida nad srpskim narodom u NDH. Tko zna shvaćamo li da naši pravoslavci, ali i građani Srbije, svaku inicijativu za nekakvom hrvatskom pravoslavnom zajednicom, s punim pravom i razlogom, doživljavaju kao crnu magiju i ustaško orgijaje nad cijelim jednim zaklanim narodom. Žalosno je ako tu stvar na jednak način ne doživljava i većina hrvatskoga društva.

Novi su pravoslavni ustaše, kako vidimo u novinama, na svoj memorandum stavili lice Nikole Tesle. Kada su tog hrvatskog Srbina spuštali u daleki američki grob, violinist Zlatko Baloković, sunarodnjak mu i Hrvat, po Teslinoj je želji na violini svirao melankoličnu, domotužjem ispunjenu himnu solunskih boraca Tamo daleko. Bila je to simbolična mjera svih njegovih identiteta. Vodeći i o tome računa, Nikoli Tesli je u Gospiću 1991. spomenik dignut u zrak. Poštujući u njemu Srbina, hrvatske vlasti taj spomenik nikada nisu obnovile.

Miljenko Jergović 02. 02. 2010.