Joško Martinović je umio svoj talent za življenje pretvoriti u profesionalno načelo. Po tome se razlikovao od svih drugih
Već dvanaest godina, skoro svakoga jutra, dolazim na tržnicu u Utrinama, obilazim štandove s voćem i povrćem, trgovinu s kruhom, ribarnicu i novinski kiosk, sjednem u kafić, popijem kavu i prelistam štampu, a zatim započinjem dan. U međuvremenu dvaput sam se selio, promijenio sam tri kafića i dva života, ali i dalje dolazim na tu tržnicu. Niti na jedno mjesto u ovih četrdeset i nešto nisam išao tako dugo i ustrajno. Mislim da ću od te navike odustati samo ako novine postanu tako loše, šuplje i šarene da znanje svih trideset slova postane opterećenje u njihovoj konzumaciji. Iako, na praznične dane, kada novine ne izlaze, na tržnici sam katkad čitao knjigu, pa ću njome, možda, ubuduće nadomještati štampu.
Nisam druželjubiv i ne volim kada mi nepoznati ljudi prilaze za stol. Ne volim ni kada mi poznati prilaze, ako vide da čitam novine. Nepristojno je i rodu rođenome, i najboljem prijatelju, remetiti dnevne rituale i provaljivati u tuđi život, kao što se provaljuje u tuđi stan. Ionako ti časovi mira i spokoja traju kratko. Jedna od većih blagodati naše mediteransko-orijentalne civilizacije, ali možda i jedan od važnijih elemenata visokoga životnog standarda, jest da izjutra pijemo kavu i čitamo novine.
Trojica ljudi u ovih dvanaest godina imali su tu slobodu da sjedaju za moj stol i kada vide da čitam novine. Hasan, umirovljeni milicioner, rodom iz Bijeljine, koji se nadohranjivao tako što je prodavače na tržnici snabdijevao najlonskim vrećicama. Prije nekoliko godina ubio se skokom s nebodera. Meho, zagrebački psiholog, koji i mimo svoga znanja umije razgovarati o ljudima, što mi bolje dođe od čitanja novina. I Joško, koji je jednoga dana, prije desetak godina, s tri vrećice iz kojih je ispadalo voće i povrće, samo sjeo za moj stol, i uveo ritual unutar rituala, koji nije bio redovit, ali bio je važniji od čitanja novina.
Njegove su priče bile pametne, lijepe i dobre. Čak ni kao ratni izvjestitelj nije se htio baviti stereotipima o lošim ljudima i neprijateljima. Šokantno je i poučno danas gledati njegove ratne izvještaje
Važno je da čovjek ima nekoga od koga se temeljito razlikuje, nekoga kome vjeruje, pa mu pušta da ga katkad pomalo mijenja i pomjera u uvjerenjima. Eto, ja recimo mislim, mimo svakog ozbiljnog razgovora o politici, književnosti ili bilo čemu što nas profesionalno ili interesno obvezuje, da postoje dobri i zli ljudi. Zli su baš jako zli, i teško da će ikada postati dobri. Ljudi su, tako osjećam, zli iz oholosti i pokvarenosti, ili- što je najčešće- svjesnim i racionalnim izborom da budu zli. Joško je posve mirno tumačio, baš kao da je to nešto što se negdje uči, da su ljudi zli zato što su nesretni. Ako ih se usreći, i oni će postati dobri. Netko drugi bi me takvim stavom nervirao, i sasvim sigurno ga ne bih uzimao za ozbiljno. Ali on je djelovao kao netko tko doista vjeruje u ono što govori. Nikad ga nisam ulovio da o nekome govori nešto što bi odstupalo od tog stava. I svi ti njegovi televizijski serijali, od Zlatne ribice i Žive istine, do Globalnog sijela, bili su u službi te svakako šašave ideje da se zlo u svijetu da pobijediti oružjem sreće. Ne znam kako, ali ta Joškova strategija, koju je često usijecao u svaki razgovor, uljepšala mi je ove godine, tješila me, a možda me je i činila dobrim.
Najveći dio našega poznanstva on je bio bolestan čovjek. Jedva da ga se i sjećam zdravog. Ali nije u njegovom slučaju bilo razlike između tih stanja. O svojoj je bolesti pričao lako, katkad bi počeo s njom, katkad bi govorio kad ga se pita, ali u toj priči nije bilo ničega opterećujućeg. Kada se razboliš, pa makar se radilo o običnoj prehladi ili proljetnoj alergiji, tu bolest raznosiš okolo, prenosiš je na bližnje i na prijatelje, ostavljaš je njima, jer ti se, valjda, čini da je tako lakše i da ljudi, između ostaloga, tome i služe da ti olakšaju muku, time što ćeš je prenijeti na njih. U tom smislu, sve su bolesti zarazne, pogotovu one najteže: kada netko u obitelji, ili netko u društvu, ima rak, pomalo ga imaju i svi oko njega. Joško je bio drukčiji, svoju bolest nije prenosio, ali je nije ni škrto čuvao. Govorio je o njoj, objašnjavao njezinu prirodu i tok, i nije sakrivao strah. Ali taj strah je bio nekako manji od njega, toliko manji da se nije ni primjećivao, osim kao dramaturška činjenica: na tom mjestu sad dolazi strah, pa onda neka ga i bude. Još nedavno mi je objašnjavao neku najnoviju teoriju o tumorima, prema kojoj oni funkcioniraju na način informatičke poruke. Nešto se u organizmu pokvarilo, pa on šalje deformirane poruke i tako nastaju tumori i metastaze.
Joško je dobio tijelo s greškom. Zato se sve dogodilo kako se dogodilo. A nosio ga je lijepo, premda na neki čudan način. Njegovi pokreti podsjećali su na kretnje kazališnih lutaka, marioneta iz naših jako ranih djetinjstva u sedamdesetima. Ali to se moglo vidjeti samo na televiziji. U stvarnosti, vazda je sa tržnice išao s tri- četiri pretrpane vrećice, u kojima je bilo svega. Te su vrećice odavale dojam sretnoga čovjeka, sretne obitelji i sretnoga života. Za takvu je sreću trebala neka golema ljudska snaga. Divio sam se tim njegovim prepunim vrećicama.
Lijepo je bilo gledati da kako puši crveni marlboro. Pušio je kao u vrijeme kada nije bila u modi priča o škodljivosti duhana. Znao je da se prijeteći natpisi s kutije cigareta na njega više ne odnose
Njegov je dar doista imao nešto anđeosko u sebi. Da, znam, umro je, i sada svi tako govore. Kad god netko umre govore se takve stvari. Ali ovo je drugo. Dolazi mi, recimo, pred oči reportaža iz Globalnog sijela o dječaku iz nekoga bosanskog sela, koji je savršeno naučio njemački, prateći njemačke satelitske programe sa crtanim filmovima. Nikada nije vidio života Nijemca ili učitelja njemačkog, niti je imao u rukama njemačke početnice. Uostalom, još nije ni krenuo u školu, pa da zna čitati. Ne znam kako se zvao taj dječak. Joško je pamtio imena junaka svojih emisija, jer su oni za njega bili živi ljudi. Ili ona reportaža o seljaku koji u svom kokošinjcu ima kokoš staru dvadeset godina, koja već odavno ne nosi jaja, i posljednja mu je živa uspomena na pokojnog oca. Gledali smo je kako šugava i ćorava baulja dvorištem, i ono što bi trebalo biti smiješno, ustvari što bi svatko drugi ispričao da bude smiješno, u Joškovoj je priči bilo užasno tužno. Imao je poštovanja prema čovjeku i njegovoj uspomeni.
Pušio je slasno, crveni marlboro. Nitko u kafiću nije pušio kao on, jer živimo u vrijeme kada je pušenje škodljivo i kada se od pušenja umire, pa većina ljudi već pomalo strepeći puši, kao da sa svakim udahom dima svoja pluća mole za oproštaj. Njemu pušenje više nije moglo naškoditi. To je bila njegova prednost, i on ju je snažno koristio. Lijepo je bilo gledati ga: Joškovo pušenje marlbora bilo je oda životu.
Tog popodneva ona je pročitala vijest na teletekstu i rekla: „Gotovo je!“ Nakon toga su nam danima tekle vidljive i nevidljive suze. Posljednji put vidjeli smo ga nakon što se vratio iz Amerike, s liječenja. Bio je mršav, imao je vrućicu, i nije mogao pušiti. I nije nosio pretrpane vrećice s tržnice. Došao je kad smo bili na odlasku. Ne mogu se sjetiti gdje nam se žurilo, ali nam se baš jako žurilo. Da smo znali, naravno da bismo ostali duže, ali to je glupa priča. Ne dolazi nam smrt kao kod zubara, pa da nam se najavi. A možda je i bolje što nam se žurilo: u tom času svi smo još bili živi.
Dok su ga sahranjivali, vozili smo se jadranskom magistralom, Trsteno, Slano, Neum, Ploče. Dan je bio sunčan, nakon tjedana kiše. Uljepšala se za njega Hrvatska, i lijepi su bili svi ti zanimljivi i dobri ljudi, što su uz cestu prodavali voće, ili su se odmarali, ispraćajući nas pogledima. I opet nam se plakalo. Stalno nam se plače. Kada nam umre netko blizak, prežalimo ga jer je bio pomalo zao, jer je teško bolovao, jer je bio težak čovjek, jer je strašan bio njegov strah od smrti… Rođenoga oca tako se prežali. Joško Martinović nije mi ostavio ništa za što bih se sad uhvatio. Ostaje mi samo da uvjerim sebe kako je time učinio nešto ružno i da se na njega jako naljutim.
Životna sreća u vrećicama s tržnice
Joško Martinović je umio svoj talent za življenje pretvoriti u profesionalno načelo. Po tome se razlikovao od svih drugih
Već dvanaest godina, skoro svakoga jutra, dolazim na tržnicu u Utrinama, obilazim štandove s voćem i povrćem, trgovinu s kruhom, ribarnicu i novinski kiosk, sjednem u kafić, popijem kavu i prelistam štampu, a zatim započinjem dan. U međuvremenu dvaput sam se selio, promijenio sam tri kafića i dva života, ali i dalje dolazim na tu tržnicu. Niti na jedno mjesto u ovih četrdeset i nešto nisam išao tako dugo i ustrajno. Mislim da ću od te navike odustati samo ako novine postanu tako loše, šuplje i šarene da znanje svih trideset slova postane opterećenje u njihovoj konzumaciji. Iako, na praznične dane, kada novine ne izlaze, na tržnici sam katkad čitao knjigu, pa ću njome, možda, ubuduće nadomještati štampu.
Nisam druželjubiv i ne volim kada mi nepoznati ljudi prilaze za stol. Ne volim ni kada mi poznati prilaze, ako vide da čitam novine. Nepristojno je i rodu rođenome, i najboljem prijatelju, remetiti dnevne rituale i provaljivati u tuđi život, kao što se provaljuje u tuđi stan. Ionako ti časovi mira i spokoja traju kratko. Jedna od većih blagodati naše mediteransko-orijentalne civilizacije, ali možda i jedan od važnijih elemenata visokoga životnog standarda, jest da izjutra pijemo kavu i čitamo novine.
Trojica ljudi u ovih dvanaest godina imali su tu slobodu da sjedaju za moj stol i kada vide da čitam novine. Hasan, umirovljeni milicioner, rodom iz Bijeljine, koji se nadohranjivao tako što je prodavače na tržnici snabdijevao najlonskim vrećicama. Prije nekoliko godina ubio se skokom s nebodera. Meho, zagrebački psiholog, koji i mimo svoga znanja umije razgovarati o ljudima, što mi bolje dođe od čitanja novina. I Joško, koji je jednoga dana, prije desetak godina, s tri vrećice iz kojih je ispadalo voće i povrće, samo sjeo za moj stol, i uveo ritual unutar rituala, koji nije bio redovit, ali bio je važniji od čitanja novina.
Važno je da čovjek ima nekoga od koga se temeljito razlikuje, nekoga kome vjeruje, pa mu pušta da ga katkad pomalo mijenja i pomjera u uvjerenjima. Eto, ja recimo mislim, mimo svakog ozbiljnog razgovora o politici, književnosti ili bilo čemu što nas profesionalno ili interesno obvezuje, da postoje dobri i zli ljudi. Zli su baš jako zli, i teško da će ikada postati dobri. Ljudi su, tako osjećam, zli iz oholosti i pokvarenosti, ili- što je najčešće- svjesnim i racionalnim izborom da budu zli. Joško je posve mirno tumačio, baš kao da je to nešto što se negdje uči, da su ljudi zli zato što su nesretni. Ako ih se usreći, i oni će postati dobri. Netko drugi bi me takvim stavom nervirao, i sasvim sigurno ga ne bih uzimao za ozbiljno. Ali on je djelovao kao netko tko doista vjeruje u ono što govori. Nikad ga nisam ulovio da o nekome govori nešto što bi odstupalo od tog stava. I svi ti njegovi televizijski serijali, od Zlatne ribice i Žive istine, do Globalnog sijela, bili su u službi te svakako šašave ideje da se zlo u svijetu da pobijediti oružjem sreće. Ne znam kako, ali ta Joškova strategija, koju je često usijecao u svaki razgovor, uljepšala mi je ove godine, tješila me, a možda me je i činila dobrim.
Najveći dio našega poznanstva on je bio bolestan čovjek. Jedva da ga se i sjećam zdravog. Ali nije u njegovom slučaju bilo razlike između tih stanja. O svojoj je bolesti pričao lako, katkad bi počeo s njom, katkad bi govorio kad ga se pita, ali u toj priči nije bilo ničega opterećujućeg. Kada se razboliš, pa makar se radilo o običnoj prehladi ili proljetnoj alergiji, tu bolest raznosiš okolo, prenosiš je na bližnje i na prijatelje, ostavljaš je njima, jer ti se, valjda, čini da je tako lakše i da ljudi, između ostaloga, tome i služe da ti olakšaju muku, time što ćeš je prenijeti na njih. U tom smislu, sve su bolesti zarazne, pogotovu one najteže: kada netko u obitelji, ili netko u društvu, ima rak, pomalo ga imaju i svi oko njega. Joško je bio drukčiji, svoju bolest nije prenosio, ali je nije ni škrto čuvao. Govorio je o njoj, objašnjavao njezinu prirodu i tok, i nije sakrivao strah. Ali taj strah je bio nekako manji od njega, toliko manji da se nije ni primjećivao, osim kao dramaturška činjenica: na tom mjestu sad dolazi strah, pa onda neka ga i bude. Još nedavno mi je objašnjavao neku najnoviju teoriju o tumorima, prema kojoj oni funkcioniraju na način informatičke poruke. Nešto se u organizmu pokvarilo, pa on šalje deformirane poruke i tako nastaju tumori i metastaze.
Joško je dobio tijelo s greškom. Zato se sve dogodilo kako se dogodilo. A nosio ga je lijepo, premda na neki čudan način. Njegovi pokreti podsjećali su na kretnje kazališnih lutaka, marioneta iz naših jako ranih djetinjstva u sedamdesetima. Ali to se moglo vidjeti samo na televiziji. U stvarnosti, vazda je sa tržnice išao s tri- četiri pretrpane vrećice, u kojima je bilo svega. Te su vrećice odavale dojam sretnoga čovjeka, sretne obitelji i sretnoga života. Za takvu je sreću trebala neka golema ljudska snaga. Divio sam se tim njegovim prepunim vrećicama.
Njegov je dar doista imao nešto anđeosko u sebi. Da, znam, umro je, i sada svi tako govore. Kad god netko umre govore se takve stvari. Ali ovo je drugo. Dolazi mi, recimo, pred oči reportaža iz Globalnog sijela o dječaku iz nekoga bosanskog sela, koji je savršeno naučio njemački, prateći njemačke satelitske programe sa crtanim filmovima. Nikada nije vidio života Nijemca ili učitelja njemačkog, niti je imao u rukama njemačke početnice. Uostalom, još nije ni krenuo u školu, pa da zna čitati. Ne znam kako se zvao taj dječak. Joško je pamtio imena junaka svojih emisija, jer su oni za njega bili živi ljudi. Ili ona reportaža o seljaku koji u svom kokošinjcu ima kokoš staru dvadeset godina, koja već odavno ne nosi jaja, i posljednja mu je živa uspomena na pokojnog oca. Gledali smo je kako šugava i ćorava baulja dvorištem, i ono što bi trebalo biti smiješno, ustvari što bi svatko drugi ispričao da bude smiješno, u Joškovoj je priči bilo užasno tužno. Imao je poštovanja prema čovjeku i njegovoj uspomeni.
Pušio je slasno, crveni marlboro. Nitko u kafiću nije pušio kao on, jer živimo u vrijeme kada je pušenje škodljivo i kada se od pušenja umire, pa većina ljudi već pomalo strepeći puši, kao da sa svakim udahom dima svoja pluća mole za oproštaj. Njemu pušenje više nije moglo naškoditi. To je bila njegova prednost, i on ju je snažno koristio. Lijepo je bilo gledati ga: Joškovo pušenje marlbora bilo je oda životu.
Tog popodneva ona je pročitala vijest na teletekstu i rekla: „Gotovo je!“ Nakon toga su nam danima tekle vidljive i nevidljive suze. Posljednji put vidjeli smo ga nakon što se vratio iz Amerike, s liječenja. Bio je mršav, imao je vrućicu, i nije mogao pušiti. I nije nosio pretrpane vrećice s tržnice. Došao je kad smo bili na odlasku. Ne mogu se sjetiti gdje nam se žurilo, ali nam se baš jako žurilo. Da smo znali, naravno da bismo ostali duže, ali to je glupa priča. Ne dolazi nam smrt kao kod zubara, pa da nam se najavi. A možda je i bolje što nam se žurilo: u tom času svi smo još bili živi.
Dok su ga sahranjivali, vozili smo se jadranskom magistralom, Trsteno, Slano, Neum, Ploče. Dan je bio sunčan, nakon tjedana kiše. Uljepšala se za njega Hrvatska, i lijepi su bili svi ti zanimljivi i dobri ljudi, što su uz cestu prodavali voće, ili su se odmarali, ispraćajući nas pogledima. I opet nam se plakalo. Stalno nam se plače. Kada nam umre netko blizak, prežalimo ga jer je bio pomalo zao, jer je teško bolovao, jer je bio težak čovjek, jer je strašan bio njegov strah od smrti… Rođenoga oca tako se prežali. Joško Martinović nije mi ostavio ništa za što bih se sad uhvatio. Ostaje mi samo da uvjerim sebe kako je time učinio nešto ružno i da se na njega jako naljutim.