Vladimira Spindler u Gajevoj 25 izložila je ciklus svojih fotografija Zagreba koji je, kao i svaki zavičajni ciklus, obilježen intimnim doživljajem grada
Žilav djevojčurak bila je Vladimira Spindler, kada je prije trinaestak godina došla u redakciju Tjednika, koja se nalazila uz tiskaru Radin, u Ulici Jure Kaštelana, na Borongaju. Imala je skoro dvadeset i dvije godine, ali je izgledala barem sedam, osam godina mlađe, ljupka, krupnooka Lolita, s kojom je, činilo se, i razgovor kazneno djelo. Nosila je nekakav golemi fotografski aparat, ili je aparat bio normalne veličine, ali se u odnosu na nju, onako sitnu, činio tolikački. Ne sjećam se tko ju je doveo u redakciju, ali je odmah počela slikati, i raspitivati se kod kolega kakve su joj slike. Bilo joj je stalo do pohvala, kao i svakome tko je još na početku i tko se na zdrav način odnosi prema svome poslu, toj umjetnosti ili tom novinarstvu, već kako se uzme i kakav tko ispadne. Sjećam se da sam je hvalio, ali ne bez razloga, nego zato što sam tako mislio: lijepe su bile i jako uredne, te njezine slike. No, da me tada netko upitao hoću li se kladiti na njezin ostanak u tom poslu, slegnuo bih ramenima, i ne bih se kladio. Da sam mogao biti očinski iskren i surov, a ne mogu to nikako biti, rekao bih joj tada: nevaljasta su vremena, dijete drago, nego ti gledaj kako ćeš se dobro udati, pusti ružnima i nesretnima novinarstvo i fotografiranje!
Ubrzo sam otišao iz Tjednika, koji je odmah zatim i potonuo, a Vladimiru Spindler počeo sam viđati onako usput, kao neku vrstu živoga gradskog inventara, ljeti i zimi, uvijek na biciklu, na koji je uskoro montirala stolice za jedno, pa drugo dijete. Gledao sam je, tako, iz auta, i razmišljao o tome koliko li, zapravo, djece može stati na okvir jednoga bicikla. Provlačila se ona tako između jurećih kolona, u dlaku se po Ilici mimoilazila s tramvajem, i – što je u ovoj priči, ipak, najvažnije – vukla sa sobom svoje fotografske aparate, koji su se s vremenom, ipak, počeli smanjivati.
Tako se Vladimira zamonašila u fotografiji i u novinarstvu. Drukčije se to ne može reći. Jer ništa osim monaštva, i to u toj lijepoj, pravoslavno konotiranoj riječi, osim vjere, ispunjene svakodnevnim trapljenjem, ne može objasniti zašto bi se jedna zgodna, pametna i darovita cura u ovakvo vrijeme i u ovoj zemlji bavila tim podcijenjenim i već pomalo ponižavajućim poslovima, kako u novinama, tako i u umjetnosti. Nije li, uostalom, čudno skakutati oko svih tih guski i magaraca, koji se u današnjoj Hrvatskoj smatraju važnima, a biti baš toliko darovitija, u Božjem oku važnija od svih njih, pa im služiti, tako što ćeš ih slikati? Za tu vrstu poniženja žena (kao i muškarac) mora imati želudca, ali i snage uvjerenja.
U ovih trinaest godina Vladimira Spindler svojim je snimcima punila novinske foto arhive, ta veličanstvena mjesta koja sadržavaju istinu o našemu vremenu. U Hrvatskoj su novine i novinski tekstovi prestali biti svjedoci doba, i to uglavnom zbog načina na koji se uređuju, tako da će budućim istraživačima uzaludno biti prebiranje po starim novinama, jer niti će u njima naći podatke o nama današnjima, niti će iz njih moći razabrati povijest naših dana. Ali zato će fotografske arhive istih tih novina, elektronske i papirnate, biti neka vrsta slikovnih leksikona i enciklopedija, u kojima će se stalno preplitati dokumentarna i umjetnička istina o vremenu. Zato su, na žalost hrvatske kulture, današnji novinski fotografi za buduća vremena značajniji od većine novinskih pisaca.
Mimo tog posla, Vladimira Spindler slikala je, kao i većina dobrih fotografa, i neke svoje privatne umjetničke serije i kronike. Jedna od njih, pod naslovom “Zagreb”, izložena je od 26. svibnja do 15. lipnja 2011. godine, u Croartphoto Clubu, a u stvari, u fotografskoj galeriji Badrov, u Gajevoj ulici, broj 25, gdje su zadnjih godina izlagali brojni važni fotografi, domaći i strani.
“Zagreb” predstavlja dvadesetak kolor fotografija, većega formata, koje, uglavnom, funkcioniraju kao gradske vedute. Ponegdje se inzistira na geometrizmu arhitekture, ponegdje se – kao na slici krovova, koji se od Gornjega grada obrušavaju prema Jelačić placu, prikazuju neke od onih slika koje su u čovjekovu oku upisane kao opća mjesta, kao toliko puta viđeno lice Zagreba, da ga gledatelj više nije u stanju primijetiti, sve dok ga ponovo ne vidi – na fotografiji. To je važan smisao fotografskog žanra ili fotografske umjetnosti, općenito: pokazati nešto što čovjekovo oko više nije u stanju vidjeti, jer se naviknulo. A ništa kao navika ne ubija svakodnevnu sliku i prizore bliskoga svijeta.
No, dvije fotografije posebno su upečatljive i važne. Obje su zimske i vrlo snježne. Na jednoj, s vrha stepeništa koje vodi prema tržnici na Dolcu, usred iznenadne snježne oluje, gledamo dva niza crvenih suncobrana, pod kojima se prodaje cvijeće. To je onaj dio Dolca, koji je u posljednjih petnaestak godina, ili otkako je arhitektonski masakriran i socijalno obesmišljen Cvjetni plac, sišao niza stube, prostro se skoro do sata na Trgu bana Jelačića, i formirao se kao još jedna, zasebna tržnica cvijeća. Vladimira Spindler je to mjesto ulovila kao jednu od velikih žanr scena Zagreba, na način na koji je to, naravno u crno bijeloj tehnici, sedamdesetak ili pedesetak godina ranije radio Tošo Dabac. To su one slike s naracijom, uz koje bi mogla stajati velika legenda, ili cijeli jedan ulični putopis, ali te slike jednako funkcioniraju i bez riječi. Bez naslova. Ova je fotografija i društveni komentar, i kronika gradskoga života, i naprosto – lijepa slika. Mogla ju je snimiti samo žena koja u Zagrebu živi, koja se po gradu kreće, vidi ga i pamti. Jer u tom prizoru crvenih cvjećarskih suncobrana, usred snježne oluje, nalazi se dugi niz životnih trenutaka, zabilježenih u sjećanju, iz petnaestak različitih zima, u kojima su isti prizori crvenih cvjećarskih suncobrana, viđenih usred snježne oluje, s vrha tih istih stepenica. Vladimira Spindler fotografirala je nešto što je mnogo puta vidjela, i dobila je sliku za koju mnogi gledatelj, s punim pravom hodača po ovome gradu, može reći da je to njegova slika, a da ju je fotografkinja samo okinula.
Na drugoj, posve veličanstvenoj, fotografiji, možda snimljenoj istoga dana, u vrijeme iste oluje, gledamo Ilicu pod snijegom, s plavim tramvajem i uzbibanim ljudskim mnoštvom. Sve je snježno, šareno i vizualno moćno. Jedna je to u prilično dugome antologijskom nizu fotografija iz Ilice, koje su u posljednjih stotinjak godina nanizali zagrebački gradski snimatelji. U tih stotinjak metara, od Trga bana Jelačića prema Frankopanskoj, vjerojatno je snimljeno najviše slika Zagreba (naravno, računamo samo one od kojih ne nastaju razglednice), pa bi bilo privlačno, makar i u privatne svrhe, nanizati ih u nekakvu monografiju, ili u fotografski album, uz koji bi išlo objašnjenje, makar fikcionalno i sasvim nepouzdano, zašto se ovaj komadić grada tako često slika, i zašto ga već cijelo jedno stoljeće Zagrepčani s fotoaparatima ili bez njih doživljavaju kao G-tačku svoga grada.
Osim što ja, doista, ne bih nikome mogao savjetovati da sreću potraži tako što će se bogato udati ili priženiti, drago mi je što Vladimira Spindler to nije učinila, i što je ostala u poslu i u umjetnosti, u koje je, na veliko čuđenje jedne novinske redakcije, ušla prije trinaestak godina. Zbog ove dvije snježne fotografije, zbog izložbe “Zagreb”, ali i zbog nečega što je puno važnije. Nema ništa ljepše, nego živjeti u umjetnosti, stvarati je i doživljavati, makar pritom čovjek služio i budalama. U tome je sav smisao. I u tome je ono pravo novinarstvo, iza kojega ostaju tekst i slika, slično umjetnosti. Oboje sav životni smisao nalaze baveći se životom.
Zagreb ili pogled s bicikla
Vladimira Spindler u Gajevoj 25 izložila je ciklus svojih fotografija Zagreba koji je, kao i svaki zavičajni ciklus, obilježen intimnim doživljajem grada
Žilav djevojčurak bila je Vladimira Spindler, kada je prije trinaestak godina došla u redakciju Tjednika, koja se nalazila uz tiskaru Radin, u Ulici Jure Kaštelana, na Borongaju. Imala je skoro dvadeset i dvije godine, ali je izgledala barem sedam, osam godina mlađe, ljupka, krupnooka Lolita, s kojom je, činilo se, i razgovor kazneno djelo. Nosila je nekakav golemi fotografski aparat, ili je aparat bio normalne veličine, ali se u odnosu na nju, onako sitnu, činio tolikački. Ne sjećam se tko ju je doveo u redakciju, ali je odmah počela slikati, i raspitivati se kod kolega kakve su joj slike. Bilo joj je stalo do pohvala, kao i svakome tko je još na početku i tko se na zdrav način odnosi prema svome poslu, toj umjetnosti ili tom novinarstvu, već kako se uzme i kakav tko ispadne. Sjećam se da sam je hvalio, ali ne bez razloga, nego zato što sam tako mislio: lijepe su bile i jako uredne, te njezine slike. No, da me tada netko upitao hoću li se kladiti na njezin ostanak u tom poslu, slegnuo bih ramenima, i ne bih se kladio. Da sam mogao biti očinski iskren i surov, a ne mogu to nikako biti, rekao bih joj tada: nevaljasta su vremena, dijete drago, nego ti gledaj kako ćeš se dobro udati, pusti ružnima i nesretnima novinarstvo i fotografiranje!
Ubrzo sam otišao iz Tjednika, koji je odmah zatim i potonuo, a Vladimiru Spindler počeo sam viđati onako usput, kao neku vrstu živoga gradskog inventara, ljeti i zimi, uvijek na biciklu, na koji je uskoro montirala stolice za jedno, pa drugo dijete. Gledao sam je, tako, iz auta, i razmišljao o tome koliko li, zapravo, djece može stati na okvir jednoga bicikla. Provlačila se ona tako između jurećih kolona, u dlaku se po Ilici mimoilazila s tramvajem, i – što je u ovoj priči, ipak, najvažnije – vukla sa sobom svoje fotografske aparate, koji su se s vremenom, ipak, počeli smanjivati.
Tako se Vladimira zamonašila u fotografiji i u novinarstvu. Drukčije se to ne može reći. Jer ništa osim monaštva, i to u toj lijepoj, pravoslavno konotiranoj riječi, osim vjere, ispunjene svakodnevnim trapljenjem, ne može objasniti zašto bi se jedna zgodna, pametna i darovita cura u ovakvo vrijeme i u ovoj zemlji bavila tim podcijenjenim i već pomalo ponižavajućim poslovima, kako u novinama, tako i u umjetnosti. Nije li, uostalom, čudno skakutati oko svih tih guski i magaraca, koji se u današnjoj Hrvatskoj smatraju važnima, a biti baš toliko darovitija, u Božjem oku važnija od svih njih, pa im služiti, tako što ćeš ih slikati? Za tu vrstu poniženja žena (kao i muškarac) mora imati želudca, ali i snage uvjerenja.
U ovih trinaest godina Vladimira Spindler svojim je snimcima punila novinske foto arhive, ta veličanstvena mjesta koja sadržavaju istinu o našemu vremenu. U Hrvatskoj su novine i novinski tekstovi prestali biti svjedoci doba, i to uglavnom zbog načina na koji se uređuju, tako da će budućim istraživačima uzaludno biti prebiranje po starim novinama, jer niti će u njima naći podatke o nama današnjima, niti će iz njih moći razabrati povijest naših dana. Ali zato će fotografske arhive istih tih novina, elektronske i papirnate, biti neka vrsta slikovnih leksikona i enciklopedija, u kojima će se stalno preplitati dokumentarna i umjetnička istina o vremenu. Zato su, na žalost hrvatske kulture, današnji novinski fotografi za buduća vremena značajniji od većine novinskih pisaca.
Mimo tog posla, Vladimira Spindler slikala je, kao i većina dobrih fotografa, i neke svoje privatne umjetničke serije i kronike. Jedna od njih, pod naslovom “Zagreb”, izložena je od 26. svibnja do 15. lipnja 2011. godine, u Croartphoto Clubu, a u stvari, u fotografskoj galeriji Badrov, u Gajevoj ulici, broj 25, gdje su zadnjih godina izlagali brojni važni fotografi, domaći i strani.
“Zagreb” predstavlja dvadesetak kolor fotografija, većega formata, koje, uglavnom, funkcioniraju kao gradske vedute. Ponegdje se inzistira na geometrizmu arhitekture, ponegdje se – kao na slici krovova, koji se od Gornjega grada obrušavaju prema Jelačić placu, prikazuju neke od onih slika koje su u čovjekovu oku upisane kao opća mjesta, kao toliko puta viđeno lice Zagreba, da ga gledatelj više nije u stanju primijetiti, sve dok ga ponovo ne vidi – na fotografiji. To je važan smisao fotografskog žanra ili fotografske umjetnosti, općenito: pokazati nešto što čovjekovo oko više nije u stanju vidjeti, jer se naviknulo. A ništa kao navika ne ubija svakodnevnu sliku i prizore bliskoga svijeta.
No, dvije fotografije posebno su upečatljive i važne. Obje su zimske i vrlo snježne. Na jednoj, s vrha stepeništa koje vodi prema tržnici na Dolcu, usred iznenadne snježne oluje, gledamo dva niza crvenih suncobrana, pod kojima se prodaje cvijeće. To je onaj dio Dolca, koji je u posljednjih petnaestak godina, ili otkako je arhitektonski masakriran i socijalno obesmišljen Cvjetni plac, sišao niza stube, prostro se skoro do sata na Trgu bana Jelačića, i formirao se kao još jedna, zasebna tržnica cvijeća. Vladimira Spindler je to mjesto ulovila kao jednu od velikih žanr scena Zagreba, na način na koji je to, naravno u crno bijeloj tehnici, sedamdesetak ili pedesetak godina ranije radio Tošo Dabac. To su one slike s naracijom, uz koje bi mogla stajati velika legenda, ili cijeli jedan ulični putopis, ali te slike jednako funkcioniraju i bez riječi. Bez naslova. Ova je fotografija i društveni komentar, i kronika gradskoga života, i naprosto – lijepa slika. Mogla ju je snimiti samo žena koja u Zagrebu živi, koja se po gradu kreće, vidi ga i pamti. Jer u tom prizoru crvenih cvjećarskih suncobrana, usred snježne oluje, nalazi se dugi niz životnih trenutaka, zabilježenih u sjećanju, iz petnaestak različitih zima, u kojima su isti prizori crvenih cvjećarskih suncobrana, viđenih usred snježne oluje, s vrha tih istih stepenica. Vladimira Spindler fotografirala je nešto što je mnogo puta vidjela, i dobila je sliku za koju mnogi gledatelj, s punim pravom hodača po ovome gradu, može reći da je to njegova slika, a da ju je fotografkinja samo okinula.
Na drugoj, posve veličanstvenoj, fotografiji, možda snimljenoj istoga dana, u vrijeme iste oluje, gledamo Ilicu pod snijegom, s plavim tramvajem i uzbibanim ljudskim mnoštvom. Sve je snježno, šareno i vizualno moćno. Jedna je to u prilično dugome antologijskom nizu fotografija iz Ilice, koje su u posljednjih stotinjak godina nanizali zagrebački gradski snimatelji. U tih stotinjak metara, od Trga bana Jelačića prema Frankopanskoj, vjerojatno je snimljeno najviše slika Zagreba (naravno, računamo samo one od kojih ne nastaju razglednice), pa bi bilo privlačno, makar i u privatne svrhe, nanizati ih u nekakvu monografiju, ili u fotografski album, uz koji bi išlo objašnjenje, makar fikcionalno i sasvim nepouzdano, zašto se ovaj komadić grada tako često slika, i zašto ga već cijelo jedno stoljeće Zagrepčani s fotoaparatima ili bez njih doživljavaju kao G-tačku svoga grada.
Osim što ja, doista, ne bih nikome mogao savjetovati da sreću potraži tako što će se bogato udati ili priženiti, drago mi je što Vladimira Spindler to nije učinila, i što je ostala u poslu i u umjetnosti, u koje je, na veliko čuđenje jedne novinske redakcije, ušla prije trinaestak godina. Zbog ove dvije snježne fotografije, zbog izložbe “Zagreb”, ali i zbog nečega što je puno važnije. Nema ništa ljepše, nego živjeti u umjetnosti, stvarati je i doživljavati, makar pritom čovjek služio i budalama. U tome je sav smisao. I u tome je ono pravo novinarstvo, iza kojega ostaju tekst i slika, slično umjetnosti. Oboje sav životni smisao nalaze baveći se životom.