Za Winfrieda Georga Sebalda nije lako reći kako je umro, je li poginuo ili je umro prirodnom smrću. Stradao je u prometnoj nesreći, u kojoj je ostao nepovrijeđen, ali ga je ubio srčani udar. Dogodilo se to 14. prosinca 2001. U povodu desetogodišnjice Sebaldove smrti, novosadski časopis za književnost Polja objavio je tematski broj, u kojemu su, uz niz esejističkih tekstova posvećenih piscu, tiskani i prijevodi nekih važnih, u nas neobjavljenih, njegovih radova. “Zračni rat i književnost” (u prijevodu na hrvatski Davora Beganovića) i “Već godinama” (u prijevodu na srpski Arijane Božović) najvažniji su među njima. Prvi predstavlja niz Sebaldovih predavanja, održanih kasne jeseni 1997. u Zürichu, u kojima se bavio kriptičnom, dvostruko zabranjenom, temom njemačke književnosti i kulture: apokaliptičnim savezničkim bombardiranjima njemačkih gradova s kraja Drugoga svjetskog rata. Drugi rad, posve različit, dvadeset tri su pjesničke minijature, tiskane kao zasebna knjižica, nakon piščeve smrti.
“Zračni rat i književnost” literarna je, intelektualna i emocionalna šetnja kroz minsko polje. Sebald istodobno raspravlja o razlozima, zapravo o odsustvu razloga, britanskoga bombardiranja gradova koji nisu mogli biti vojni ciljevi, uništenja civilnoga stanovništva i spaljivanja Dresdena nakon što je rat praktično već bio završen, te o neobičnoj činjenici da se o tome u Njemačkoj desetljećima šutjelo, ne samo u književnosti, fikcionalnoj ili dokumentarnoj, nego i u privatnome i obiteljskom životu. O književnoj šutnji on piše skoro s prezirom, jer ukoliko se izbjegavaju osjetljive i traumatične društvene teme, kakva je uopće svrha književnosti? Šutnju običnoga svijeta, tu njemačku ogluhu prema vlastitome stradanju, tumači na jednostavan, ali ubitačan način: šutjelo se o bombardiranju da bi se moglo šutjeti o onome što je prethodilo. Na kraju, sjećanja koja su time izbrisana zamijenio je kič, živahne, ali lažne reminiscencije na prošlost, koje čovjeka, veli Sebald, ispunjavaju nelagodom: “To je prekrasni svijet naših brda, oko koje bezbrižno počiva na ljepoti domovine, sveto slavljenje Isusa, ovčarski pas Alf koji se raduje kada ga gospodarica Dorle Breitschneider izvodi u šetnju; izvještava se o našem tadašnjem životu i osjećajima, o lijepom susretu uz kavu i kolače, često se spominje baka koja radi u vrtu i u dvorištu, a čuje se i o različitoj gospodi koja su došla na objed i na ugodno druženje; Karl je u Africi, Fritz na Istoku, dječačić skače golišav po vrtu; misli su nam sada prije svega s vojnicima kod Staljingrada; baka piše iz Fallingbostela da je tata poginuo u Rusiji; nadamo se da će njemačke granice izdržati stepski potop; nabavka je hrane sada u prvom planu; mama i Hiltrud smještene su kod jednog pekara i tako dalje i tako dalje.”
Ta poplava lažnih sjećanja, taj ljupki porodični i građanski kič, kakav, uostalom, poznajemo i sami, istina u ponešto neotesanijoj varijanti, u purgerskim pričama o starome Zagrebu i njegovome savršenom ideološkom dezangažmanu, zamjenjuje nešto čega se cijela nacija ne želi sjećati. Govoreći o takvom duhovnom stanju Sebald je izazvao golem bijes malograđanske većine, premda je od rata već prošla pedeset i koja godina. Pisali su mu privatna pisma, reagirali po novinama, redom govoreći da Sebald laže, da je neinformiran, da nije pročitao ovu ili onu knjigu, da već dugo živi u Velikoj Britaniji pa ne zna ili je zaboravio… Naravno, “Zračni rat i književnost” nije s nekim veseljem i oduševljenjem dočekan ni s druge strane nekadašnje fronte, kojoj je rasprava o razložnosti savezničkog bombardiranja njemačkih gradova djelovala poput opasnoga povijesnog revizionizma. Tako to biva kada ozbiljan pisac piše o nečemu što je važno. A ozbiljni pisci i pišu samo o onome što je važno.
Dvadeset tri “mikropjesme”, koje uz dvadeset tri postminimalističke slike britanske umjetnice Tess Jaray čine knjigu “Već godinama”, pokušaj su ostvarenja jedne sasvim sebaldovske ambicije: s najmanje riječi i s najmanje pjesničkih sredstava, a bez velikih misli, ideja i slika, bez ijedne eksplicirane emocije, opisati svijet i proizvesti emocionalni udar. Evo, kako to izgleda, od naslova pa do kraja: “SEDAM GODINA u tuđini & / psi / više / ne laju”.
Krivo biste mogli pomisliti da je to haiku. Osim što nije u metru i ritmu haikua, osim što to nije uokvirena sličica na bijelome zidu, tema ove pjesme nije nimalo egzotična, dalekoistočna. Ona govori o nečemu čime se, recimo, bavi “Roman o Londonu” Miloša Crnjanskog i čemu je posvećena cijela jedna golema europska i američka književnost. Pjesma “Sedam godina” je priča o egzilu i emigraciji, o iskorijenjenosti, odabranom ili sudbinskom životu u tuđini. I što se na kraju dogodi: prođe sedam godina u tuđini, i psi više ne laju. Ove riječi, koje jedva da čine jedan cijeli stih, koji, opet, čini cijeli cjelcati roman, mogu se čitati na više načina. Nakon što odživi tih sedam godina, kaže jedno tumačenje, tako se odomaći da se i psi na njega naviknu, pa prestanu lajati. No, ovo tumačenje ima smisla samo ako na umu imamo i drugo: prođe u tuđini sedam godina i čovjek se toliko raščovječi, izblijedi poput fotokopije ili telefaks papira, da i psima postane nevidljiv, pa ni oni više ne laju. Ali kada bi se radilo samo o ova dva tumačenja, ne bi ovo bila vrijedna pjesma, niti bi je Sebald napisao. Nakon što čovjek sedam godina živi u tuđini, domoroci se na njega naviknu, pa prestanu poput pasa lajati za njim. U sređenome društvu, pogotovu u multikulturalnim zajednicama zapadne Europe, tako to biva. Ali nije li i to samo preduvjerenje, gatka i poslovica uz koju je lakše živjeti u tuđini? Nakon što prođe sedam godina, čovjek će započeti novo čekanje, još sedam godina, jer sedam godina u tuđini i psi više ne laju. No, nije ni tu kraj mogućim tumačenjima. Slijedi ono najstrašnije, u kojemu je bit egzila i Sebaldove melankolije: nakon što provede sedam godina u tuđini, čovjek zaboravi i kako laju psi, jer ih u tuđini ne umije čuti.
Ili još jedna, koju moram prepisati, da ju i na ovom mjestu pročitam: “OSEĆANJA SU dragi moj / pisao je Šuman / zvezde / koje nas vode / samo pod / mračnim nebom” Za razliku od prethodne, ovu ne treba tumačiti, osim što jedno vrijedi reći: ako je citat doista Schumannov i ako ništa u njegovim riječima Sebald nije izmijenio, nego ih je samo izdvojio i izlomio, riječ po riječ, to je savršena pjesma. U njoj tada nema nijedne pjesnikove, nijedne suvišne riječi.
W. G. Sebald je od onih opčinjavajućih pisaca za koje čitatelj nije u stanju tačno reći čime ga zapravo tako opčine. U “Austerlitzu”, u “Saturnovim prstenima”, u “Emigrantima” on se kreće prostorima koje ne poznajemo, među ljudima s kojima, uglavnom, nemamo ništa zajedničko, ne ispisuje fabule ili velike misli i ideje, ali on priča isključivo o onome što je važno, u životu jednoga čovjeka, društvene zajednice ili cijeloga svijeta. Sebald pripovijeda mirno, sporo i skoro monotono, ali njegove rečenice su veličanstvene i svečane. Čitatelj je uvučen u priču, u kojoj sudjeluje kao u nekom vjerskom ceremonijalu.
Ono što začuđujuće u hrvatskoj i srpskoj recepciji W. G. Sebalda, što čitatelja zbuni, dok se po novinama i novinskim intervjuima sreće sa svim tim izljevima oduševljenja među našim čitateljskim masama, uglavnom sačinjenim od članstva mjesnih književnih društava i zborova, jest pitanje kako se mogu tako oduševljavati, kako im se Sebaldovi tekstovi mogu toliko sviđati, kada ih inače, u njihovim životima i u tekstovima, u oporukama s kojima ispraćaju sebe same, nimalo ne zanima sve ono što zanima Sebalda, i kada bi najradije zatukli svakoga iz vlastite okoline tko pokaže neke sebaldovske interese. Zapravo, navlas isto pitanje kao i pri hrvatskoj, srpskoj, bosanskoj recepciji Thomasa Bernharda: kako to vlastiti sitni nacionalizam, kič osjećajnost i suosjećanje za vlastite boli i jade naši ljudi mire s onim o čemu ti pisci pišu? Bit će da ih čitaju kao što su klinci nekada čitali Winnetoua. Možda su Bernhard i Sebald za njih danas ono što je pred Drugi svjetski rat bio Karl May, omiljeni prozni pisac dječaka koji su odrastali po Trešnjevki, Bistriku i Čuburi, omiljeni prozni pisac Adolfa Hitlera.
W. G. Sebald, sjećanjem protiv kiča
Za Winfrieda Georga Sebalda nije lako reći kako je umro, je li poginuo ili je umro prirodnom smrću. Stradao je u prometnoj nesreći, u kojoj je ostao nepovrijeđen, ali ga je ubio srčani udar. Dogodilo se to 14. prosinca 2001. U povodu desetogodišnjice Sebaldove smrti, novosadski časopis za književnost Polja objavio je tematski broj, u kojemu su, uz niz esejističkih tekstova posvećenih piscu, tiskani i prijevodi nekih važnih, u nas neobjavljenih, njegovih radova. “Zračni rat i književnost” (u prijevodu na hrvatski Davora Beganovića) i “Već godinama” (u prijevodu na srpski Arijane Božović) najvažniji su među njima. Prvi predstavlja niz Sebaldovih predavanja, održanih kasne jeseni 1997. u Zürichu, u kojima se bavio kriptičnom, dvostruko zabranjenom, temom njemačke književnosti i kulture: apokaliptičnim savezničkim bombardiranjima njemačkih gradova s kraja Drugoga svjetskog rata. Drugi rad, posve različit, dvadeset tri su pjesničke minijature, tiskane kao zasebna knjižica, nakon piščeve smrti.
“Zračni rat i književnost” literarna je, intelektualna i emocionalna šetnja kroz minsko polje. Sebald istodobno raspravlja o razlozima, zapravo o odsustvu razloga, britanskoga bombardiranja gradova koji nisu mogli biti vojni ciljevi, uništenja civilnoga stanovništva i spaljivanja Dresdena nakon što je rat praktično već bio završen, te o neobičnoj činjenici da se o tome u Njemačkoj desetljećima šutjelo, ne samo u književnosti, fikcionalnoj ili dokumentarnoj, nego i u privatnome i obiteljskom životu. O književnoj šutnji on piše skoro s prezirom, jer ukoliko se izbjegavaju osjetljive i traumatične društvene teme, kakva je uopće svrha književnosti? Šutnju običnoga svijeta, tu njemačku ogluhu prema vlastitome stradanju, tumači na jednostavan, ali ubitačan način: šutjelo se o bombardiranju da bi se moglo šutjeti o onome što je prethodilo. Na kraju, sjećanja koja su time izbrisana zamijenio je kič, živahne, ali lažne reminiscencije na prošlost, koje čovjeka, veli Sebald, ispunjavaju nelagodom: “To je prekrasni svijet naših brda, oko koje bezbrižno počiva na ljepoti domovine, sveto slavljenje Isusa, ovčarski pas Alf koji se raduje kada ga gospodarica Dorle Breitschneider izvodi u šetnju; izvještava se o našem tadašnjem životu i osjećajima, o lijepom susretu uz kavu i kolače, često se spominje baka koja radi u vrtu i u dvorištu, a čuje se i o različitoj gospodi koja su došla na objed i na ugodno druženje; Karl je u Africi, Fritz na Istoku, dječačić skače golišav po vrtu; misli su nam sada prije svega s vojnicima kod Staljingrada; baka piše iz Fallingbostela da je tata poginuo u Rusiji; nadamo se da će njemačke granice izdržati stepski potop; nabavka je hrane sada u prvom planu; mama i Hiltrud smještene su kod jednog pekara i tako dalje i tako dalje.”
Ta poplava lažnih sjećanja, taj ljupki porodični i građanski kič, kakav, uostalom, poznajemo i sami, istina u ponešto neotesanijoj varijanti, u purgerskim pričama o starome Zagrebu i njegovome savršenom ideološkom dezangažmanu, zamjenjuje nešto čega se cijela nacija ne želi sjećati. Govoreći o takvom duhovnom stanju Sebald je izazvao golem bijes malograđanske većine, premda je od rata već prošla pedeset i koja godina. Pisali su mu privatna pisma, reagirali po novinama, redom govoreći da Sebald laže, da je neinformiran, da nije pročitao ovu ili onu knjigu, da već dugo živi u Velikoj Britaniji pa ne zna ili je zaboravio… Naravno, “Zračni rat i književnost” nije s nekim veseljem i oduševljenjem dočekan ni s druge strane nekadašnje fronte, kojoj je rasprava o razložnosti savezničkog bombardiranja njemačkih gradova djelovala poput opasnoga povijesnog revizionizma. Tako to biva kada ozbiljan pisac piše o nečemu što je važno. A ozbiljni pisci i pišu samo o onome što je važno.
Dvadeset tri “mikropjesme”, koje uz dvadeset tri postminimalističke slike britanske umjetnice Tess Jaray čine knjigu “Već godinama”, pokušaj su ostvarenja jedne sasvim sebaldovske ambicije: s najmanje riječi i s najmanje pjesničkih sredstava, a bez velikih misli, ideja i slika, bez ijedne eksplicirane emocije, opisati svijet i proizvesti emocionalni udar. Evo, kako to izgleda, od naslova pa do kraja: “SEDAM GODINA u tuđini & / psi / više / ne laju”.
Krivo biste mogli pomisliti da je to haiku. Osim što nije u metru i ritmu haikua, osim što to nije uokvirena sličica na bijelome zidu, tema ove pjesme nije nimalo egzotična, dalekoistočna. Ona govori o nečemu čime se, recimo, bavi “Roman o Londonu” Miloša Crnjanskog i čemu je posvećena cijela jedna golema europska i američka književnost. Pjesma “Sedam godina” je priča o egzilu i emigraciji, o iskorijenjenosti, odabranom ili sudbinskom životu u tuđini. I što se na kraju dogodi: prođe sedam godina u tuđini, i psi više ne laju. Ove riječi, koje jedva da čine jedan cijeli stih, koji, opet, čini cijeli cjelcati roman, mogu se čitati na više načina. Nakon što odživi tih sedam godina, kaže jedno tumačenje, tako se odomaći da se i psi na njega naviknu, pa prestanu lajati. No, ovo tumačenje ima smisla samo ako na umu imamo i drugo: prođe u tuđini sedam godina i čovjek se toliko raščovječi, izblijedi poput fotokopije ili telefaks papira, da i psima postane nevidljiv, pa ni oni više ne laju. Ali kada bi se radilo samo o ova dva tumačenja, ne bi ovo bila vrijedna pjesma, niti bi je Sebald napisao. Nakon što čovjek sedam godina živi u tuđini, domoroci se na njega naviknu, pa prestanu poput pasa lajati za njim. U sređenome društvu, pogotovu u multikulturalnim zajednicama zapadne Europe, tako to biva. Ali nije li i to samo preduvjerenje, gatka i poslovica uz koju je lakše živjeti u tuđini? Nakon što prođe sedam godina, čovjek će započeti novo čekanje, još sedam godina, jer sedam godina u tuđini i psi više ne laju. No, nije ni tu kraj mogućim tumačenjima. Slijedi ono najstrašnije, u kojemu je bit egzila i Sebaldove melankolije: nakon što provede sedam godina u tuđini, čovjek zaboravi i kako laju psi, jer ih u tuđini ne umije čuti.
Ili još jedna, koju moram prepisati, da ju i na ovom mjestu pročitam: “OSEĆANJA SU dragi moj / pisao je Šuman / zvezde / koje nas vode / samo pod / mračnim nebom” Za razliku od prethodne, ovu ne treba tumačiti, osim što jedno vrijedi reći: ako je citat doista Schumannov i ako ništa u njegovim riječima Sebald nije izmijenio, nego ih je samo izdvojio i izlomio, riječ po riječ, to je savršena pjesma. U njoj tada nema nijedne pjesnikove, nijedne suvišne riječi.
W. G. Sebald je od onih opčinjavajućih pisaca za koje čitatelj nije u stanju tačno reći čime ga zapravo tako opčine. U “Austerlitzu”, u “Saturnovim prstenima”, u “Emigrantima” on se kreće prostorima koje ne poznajemo, među ljudima s kojima, uglavnom, nemamo ništa zajedničko, ne ispisuje fabule ili velike misli i ideje, ali on priča isključivo o onome što je važno, u životu jednoga čovjeka, društvene zajednice ili cijeloga svijeta. Sebald pripovijeda mirno, sporo i skoro monotono, ali njegove rečenice su veličanstvene i svečane. Čitatelj je uvučen u priču, u kojoj sudjeluje kao u nekom vjerskom ceremonijalu.
Ono što začuđujuće u hrvatskoj i srpskoj recepciji W. G. Sebalda, što čitatelja zbuni, dok se po novinama i novinskim intervjuima sreće sa svim tim izljevima oduševljenja među našim čitateljskim masama, uglavnom sačinjenim od članstva mjesnih književnih društava i zborova, jest pitanje kako se mogu tako oduševljavati, kako im se Sebaldovi tekstovi mogu toliko sviđati, kada ih inače, u njihovim životima i u tekstovima, u oporukama s kojima ispraćaju sebe same, nimalo ne zanima sve ono što zanima Sebalda, i kada bi najradije zatukli svakoga iz vlastite okoline tko pokaže neke sebaldovske interese. Zapravo, navlas isto pitanje kao i pri hrvatskoj, srpskoj, bosanskoj recepciji Thomasa Bernharda: kako to vlastiti sitni nacionalizam, kič osjećajnost i suosjećanje za vlastite boli i jade naši ljudi mire s onim o čemu ti pisci pišu? Bit će da ih čitaju kao što su klinci nekada čitali Winnetoua. Možda su Bernhard i Sebald za njih danas ono što je pred Drugi svjetski rat bio Karl May, omiljeni prozni pisac dječaka koji su odrastali po Trešnjevki, Bistriku i Čuburi, omiljeni prozni pisac Adolfa Hitlera.