Postoje dva detalja iz biografije Vladimira Pištala, kojih se sasvim indiskretno sjetim kad god o njemu mislim, u privatne ili u književne i čitateljske svrhe, pa ih onda i izgovaram pred onima koji o njemu ništa ne znaju, svejedno raspituju li se za čovjeka ili pisca, i pokušavam ih nekako udjenuti u svaku priču o njemu, jer doista mislim da su priče vrijedni, makar ja, iznoseći ih ovako i onako, djelovao malo blesavo i makar mi bilo tko mogao reći da se bavim ogovaranjem i mistificiranjem tuđih biografija. Ali što ću, kad volim ta dva detalja Pištalova životopisa i mislim da su nekako važni.
Ako ste stariji od dvadeset i pet godina, sigurno se sjećate kako su izgledali kupei u vlakovima Jugoslavenskih željeznica. Šest crvenih ili zelenih sjedala – crvena plišana obično u prvome razredu, zelena od skaja u drugome – s pomičnim naslonima za ruke. Iznad plišanih sjedala, na kojima bi ostajao svijetli trag kad pređete preko njih dlanom ili prstom, bili su nasloni za glavu, sa snježnobijelim uštrikranim navlakama, za koje se vjerovalo da ih zamjenjuju nakon svake vožnje. Po tim navlakama i zapravo po ničemu drugom razlikovao se prvi od drugoga razreda. Iznad naslona za glavu stajala je ustakljena crno-bijela fotografija nekoga jugoslavenskog grada, jezera, planine ili prepoznatljivoga zemljopisnog predjela. Tako biste za vrijeme vožnje mogli gledati u ljepote Ohridskoga jezera, vrh Triglava ili panoramu Sarajeva s Vijećnicom u prvom planu. Slika nasuprot vašeg sjedala, iznad glave poznatoga ili nepoznatog suputnika, mogla se tumačiti kao neka vrsta znaka, dobitka ili gubitka na lutriji. Kada mi je bilo pet-šest godina i kad bismo išli na more, već bih u tramvaju broj jedan, koji je vozio prema željezničkoj stanici, činio okladu sa sudbinom: ako nasuprot moga sjedala bude slika Staroga mosta u Mostaru, bit će sreća. Ako bude slika zagrebačkog Umjetničkog paviljona s konjanikom ispred, bit će nesreća. Ako bude Bohinj, bit će sreća, ako bude Zenica, bit će nesreća, ako bude dolina Vardara, bit će sreća, ako bude Baščaršija, bit će nesreća…
Kako je Jugoslavija bila organizirana po principima geometrijske ravnopravnosti svih naroda i narodnosti, tako je i raspored fotografija u kupeu morao biti u skladu s tom geometrijom. Nije teško zamisliti što bi se dogodilo kada bi se, ne daj Bože, u istom kupeu našlo šest fotografija Srbije. Ili pet Hrvatske i jedna Kosova. Svako odstupanje od geometrijske ravnopravnosti na kraju krajeva bi se protumačilo kao nacionalizam. Zato je morao postojati netko tko će svakoga jutra, jednom tjedno, ili barem jednom mjesečno, planirati raspored fotografija po kupeima svih vlakova Jugoslavenskih željeznica. Koju godinu pred rat taj odgovorni i povjerljivi posao obavljao je Vladimir Pištalo. Zamišljam ga kako sačekuje vlakove na mrtvome kolosijeku i logaritamski precizno raspoređuje prirodne i ine ljepote domovine svih naših domovina. Bilo je neke ironije u tom poslu, bilo je borgesovske sistematike i nježnosti Kišovog konstruktora reda vožnje; konačno, bilo je u tome nečega neočekivanog, kao u dobrim metaforama Milorada Pavića. U svakom slučaju, tako mi se usjekao ovaj detalj iz Pištalove biografije da bih ga, vjerujem, iz glave mogao iseliti samo kada bih napisao biografski roman o piscu u kasnim dvadesetim, koji pred sam početak rata mijenja fotografije po kupeima željeznice koja će uskoro nestati i vjerojatno se više nikada neće ni obnoviti u svome pređašnjem sjaju. Nestanak Jugoslavije svoj najtočniju metaforičnu interpretaciju nalazi u nestanku Jugoslavenskih željeznica.
Drugi detalj iz životopisa pisca jednako je uzbudljiv: Vladimirov otac, gospodin i drug Borivoje Pištalo, bio je direktor Narodne i univerzitetske biblioteke u Sarajevu, u trenucima kada su je granatama spalili Karadžićevi bojovnici. Cijeloga dana po gradu je padao snijeg od pepela knjiga. Znala bi čovjeku pred noge pasti i cijela stranica, s koje se, onako spaljene, još uvijek moglo ponešto pročitati. Jedan dodir bio je dovoljan da se stranica saspe u prašinu. Sarajevske su se knjige pretvorile u glave maslačka, začas raspuhane. Ostala je slika na svim televizijama svijeta, koja će se na kraju pretvoriti u amblematski prikaz jednoga zločina. Direktor biblioteke organizirao je spašavanje preživjelih knjiga, a zatim je pokrenuo i akciju sakupljanja novog fonda, ali za sve je, na neki način, bilo kasno. Ne zna se tko je bio direktor aleksandrijske biblioteke u časovima mitskog požara, ali za sarajevsku se zna. I prije i poslije tog požara mnogo je toga u Vladimirovom pisanju nalikovalo rekonstrukciji neke intimne i imaginarne biblioteke. Nitko tu nikoga nije ukleo, a možda je i ovo moje tumačenje pretjerano, ali otac i sin su se, na neki način, bavili istim poslom. Na kraju, bilo je to pisanje po pepelu. Zato mi ovaj detalj iz životopisa vazda na um padne kad me pitaju za Pištala.
Naišao sam u jednome ženskom magazinu na njegovu privatnu abecedu. Znate ono, kad uz svako slovo treba da napišete pojam, ali da bude zanimljivo za publiku bez viška pameti i interesa za bilo šta, a da opet ne izdate sebe. Mnogi na ovakve testove ne pristaju, no Vladimir Pištalo lako je i gotovo poneseno odgovarao. Uz slovo Nj napisao je: „Njonja. Bio neki siledžija Njonja iz komedija Lole Đukića. Nije bio strašan.“ Ovako napisana, jedna usputna trivijalija djeluje poput jednominutne priče Ištvana Eršija. Duhovita, puna neke kunderijanske litosti, a otvorena, i da se u sebi nadopisuje i da se nad njom šuti. Takvu vrstu proza, kratkih, zagonetnih i emocionalno sasvim zaokruženih, često je pisao Pištalo. Naročito prije rata, a ponešto i poslije. Ovako kako je Njonju spomenuo, u skladu s njegovom poetikom bilo bi i da Njonja nije ni postojao, nego ga je Vladimir samo sanjao. Ali naravno, to nije proza, to je tek odgovor ženskome magazinu, i nikada neće ni biti proza, samo što veliki pisci, i što je važnije – istinski pisci, poetiku svojih rečenica i svojih u knjigama ispričanih priča nekako usklade sa svojim disanjem i s nehotičnom poetikom rečenica iz svakodnevice. U tome se sastoji i Pištalova uzvišenost.
Priča, pod uvjetom da je dobro ispričana, ne razlikuje biografije živih ili onih koji su nekada živjeli, od biografija ljudi iz mašte. Osim toga, oni iz mašte katkad će se, u našim čitateljskim i gledateljskim iskustvima, pokazati sasvim stvarnima. Recimo, Corto Maltese, o njemu je Pištalo napisao priču, i po toj priči nema nikakve sumnje da je Corto živio, ili je i dalje živ, čim se o njemu priča. Drugi njegov junak je Aleksandar Makedonski, opće mjesto mitova, legendi i svih udžbeničkih povijesti. Dva-tri nacionalizma okupila su se oko Aleksandrove osobe, a čak više ni njegov konj nije samo konj, nego je metafora i prispodoba nečemu što uopće i nije konj. O Aleksandru Makedonskom, čini se, moguće je pisati samo ambicioznim nastavnicima iz neke duboke provincije, za njihovih podstanarskih vikenda u kućicama obraslim ružama penjačicama, na rubovima rudarske kolonije. S druge strane, pak, silna je to i privlačna književna tema, izbjegavajući sveproždiruću snagu crnih rupa udžbeničkih sveznanja, ispisivati knjigu čiste i nevine fascinacije jednim povijesnim i mitskim likom. Obimom, to je sasvim mala knjiga, kao predmet ona nije – u izdanju Stubova kulture – veća od dlana, ali je u Pištalovoj zamisli i unutrašnjoj izvedbi golema.
Devedesetih, pisac je po propasti Jugoslavenskih željeznica otišao u Ameriku i s vremenom postao profesor američke povijesti. Danas, Pištalo Amerikancima predaje njihovu povijest, što bi iz nadmene balkanske perspektive značilo stanovitu demonstraciju sile. Nešto poput one Slavnićeve i Kićanovićeve odbojke u utakmici sa Sovjetima. Ali ništa od toga. Riječ je samo o ponešto neobičnoj biografiji pisca, koja se ponekad slaže kao da prati njegovu književnu poetiku, jer zbilja, ništa logičnije nego da upravo Pištalo radi takav posao.
U to vrijeme kada je odlazio i kada je već otišao, prilično je učestalo ispisivao eseje i novinske kolumne na aktualne ratne teme. Smiren i nezlobiv, nije on mogao biti ratnik, pa čak ni ratnik protiv rata. Njegovi tekstovi, objavljivani u Vremenu, nisu djelovali mobilizatorski, nego su, nevjerojatno akribično, arhivirali gole činjenice, osjećaje i slutnje jednoga vremena. Bila je to jedna intimna povijest, kronika u gombrovičevskom smislu, vremena u kojemu je pisac postajao tuđin u vlastitom svijetu. Danas, kada se čitaju Pištalovi ratni eseji, oni funkcioniraju i kao začuđujuće precizan podsjetnik na atmosferu devedesetih i kao otvorena knjiga, i u čitateljskom, i u spisateljskom smislu. U isto vrijeme, Pištalo je napisao i knjigu priča, poetikom prilično različitu od većine onoga što je ranije pisao, koja se mogla shvatiti kao pokušaj fiksiranja vlastitih identiteta, nastavak esejističkoga rada drugim sredstvima, ali i kao neka vrsta herbara za uspomene. Na naslovnici srbijanskoga izdanja knjige bila je fotografija sarajevske Vijećnice, one zgrade u kojoj je gospodin Boro direktorovao bibliotekom, snimljene negdje početkom sedamdesetih. Na slici se vidi onaj stari, zeleni sarajevski tramvaj, kako zaokreće prema Baščaršiji. Snimio ju je, mislim, Ivo Eterović, slavni Titov i Jovankin fotobiograf.
Roman Milenijum u Beogradu dijelom je bio povratak fascinaciji biografijma, samo što je ovog puta ispisivana biografija jednoga grada. Rodom, djetinjstvom i prvom mladošću, Pištalo je Sarajlija, u govoru i u impostaciji glasa čuje mu se Mostar, što ga je ponio iz obiteljske kuće, ali po nekom trajnom, sudbinskom određenju, on je najprije Beograđanin. U njemu je utisnut reljef Beograda, i to se za života više ne da mijenjati. Milenijum u Beogradu pohvala je jednome gradu i njegovoj tragici, sasvim predana, bezrezervna i cijela. Pištalo se zazidao u Beograd, kao u piramidu iz koje za njega više izlaza nema. Na neki način, nijednome svome liku nije izgovorio tako bezumnu ljubavnu izjavu, kao tome gradu. To šokantno biva kada u istome tonalitetu, bez nepotrebnih i lažnih obrata, istinito u svakom smislu, on najednom piše o njegovome, Beogradovom, ratnom zločinstvu. Okruženi ljubavlju prema gradu, ovi redovi i ove stranice nešto su najstrašnije, ali i najbolnije što je u srpskoj književnosti o Beogradu devedesetih izrečeno. Milenijum u Beogradu čudesna je i posve neutješna knjiga rastanaka, i od grada, i od njegovih ljudi, napola odsanjana i izmišljena, a napola gotovo hiperrealistična.
I onda: Nikola Tesla. O njemu se, kao ni o Aleksandru, ništa ne može reći, jer se o njemu previše zna, istina više u mitu, nego u zbiljskome životopisu. Čak je sačuvana i zvučna snimka, dozlaboga tužna, violinske izvedbe melodije Tamo daleko, što je nad otvorenim grobom Teslinim svira Zlatko Baloković. Ovu će pjesmu u Hrvatskoj danas nerado čuti, dok će u Srbiji ona gotovo uvijek zadobivati značenja protivna njezinoj intimnoj i melankoličnoj ljepoti, ali Teslu je podsjećala na domovinu, tamo daleko, s druge strane oceana, pa je i zaželio da njome bude ispraćen u grob. No, Pištalo se ne bavi nacionalno-političkim aspektima njegove biografije, a ni Teslinim vezama s domovinom i domovinama. On je zašao u čovjekovu intimnu te je iz te nedohvatljive perspektive pokušao napisati povijest jednoga života i jedne samoće. I u stilskome, i u svjetonazorskom smislu, ovo je zasigurno najstarija Pištalova knjiga. Napisana je u crnobijeloj tehnici, na iskrzanoj celuloidnoj vrpci, pogodnoj za emitiranje u vlažnim sinemaskopima, možda u staroj sarajevskoj Kinoteci, obloženoj bordo itisonima, ispod koje teče zarobljen Koševski potok. Intimizmom i starinom ova je knjiga zbunila poneke čitatelje i kritičare, jer je za njih Tesla netko drugi.
Vladimir Pištalo restaurator je dojmova koji blijede. On im vraća boje, glasove i mirise. To čini u svim svojim knjigama, koje su inače vrlo različite. Malo je pisaca koji cjelinom svoga književnog djela djeluju tako uzbudljivo. Toliko da sve njegove knjige vrijedi pročitati i doživjeti kao jednu knjigu.
Vladimir Pištalo, pisac
Postoje dva detalja iz biografije Vladimira Pištala, kojih se sasvim indiskretno sjetim kad god o njemu mislim, u privatne ili u književne i čitateljske svrhe, pa ih onda i izgovaram pred onima koji o njemu ništa ne znaju, svejedno raspituju li se za čovjeka ili pisca, i pokušavam ih nekako udjenuti u svaku priču o njemu, jer doista mislim da su priče vrijedni, makar ja, iznoseći ih ovako i onako, djelovao malo blesavo i makar mi bilo tko mogao reći da se bavim ogovaranjem i mistificiranjem tuđih biografija. Ali što ću, kad volim ta dva detalja Pištalova životopisa i mislim da su nekako važni.
Ako ste stariji od dvadeset i pet godina, sigurno se sjećate kako su izgledali kupei u vlakovima Jugoslavenskih željeznica. Šest crvenih ili zelenih sjedala – crvena plišana obično u prvome razredu, zelena od skaja u drugome – s pomičnim naslonima za ruke. Iznad plišanih sjedala, na kojima bi ostajao svijetli trag kad pređete preko njih dlanom ili prstom, bili su nasloni za glavu, sa snježnobijelim uštrikranim navlakama, za koje se vjerovalo da ih zamjenjuju nakon svake vožnje. Po tim navlakama i zapravo po ničemu drugom razlikovao se prvi od drugoga razreda. Iznad naslona za glavu stajala je ustakljena crno-bijela fotografija nekoga jugoslavenskog grada, jezera, planine ili prepoznatljivoga zemljopisnog predjela. Tako biste za vrijeme vožnje mogli gledati u ljepote Ohridskoga jezera, vrh Triglava ili panoramu Sarajeva s Vijećnicom u prvom planu. Slika nasuprot vašeg sjedala, iznad glave poznatoga ili nepoznatog suputnika, mogla se tumačiti kao neka vrsta znaka, dobitka ili gubitka na lutriji. Kada mi je bilo pet-šest godina i kad bismo išli na more, već bih u tramvaju broj jedan, koji je vozio prema željezničkoj stanici, činio okladu sa sudbinom: ako nasuprot moga sjedala bude slika Staroga mosta u Mostaru, bit će sreća. Ako bude slika zagrebačkog Umjetničkog paviljona s konjanikom ispred, bit će nesreća. Ako bude Bohinj, bit će sreća, ako bude Zenica, bit će nesreća, ako bude dolina Vardara, bit će sreća, ako bude Baščaršija, bit će nesreća…
Kako je Jugoslavija bila organizirana po principima geometrijske ravnopravnosti svih naroda i narodnosti, tako je i raspored fotografija u kupeu morao biti u skladu s tom geometrijom. Nije teško zamisliti što bi se dogodilo kada bi se, ne daj Bože, u istom kupeu našlo šest fotografija Srbije. Ili pet Hrvatske i jedna Kosova. Svako odstupanje od geometrijske ravnopravnosti na kraju krajeva bi se protumačilo kao nacionalizam. Zato je morao postojati netko tko će svakoga jutra, jednom tjedno, ili barem jednom mjesečno, planirati raspored fotografija po kupeima svih vlakova Jugoslavenskih željeznica. Koju godinu pred rat taj odgovorni i povjerljivi posao obavljao je Vladimir Pištalo. Zamišljam ga kako sačekuje vlakove na mrtvome kolosijeku i logaritamski precizno raspoređuje prirodne i ine ljepote domovine svih naših domovina. Bilo je neke ironije u tom poslu, bilo je borgesovske sistematike i nježnosti Kišovog konstruktora reda vožnje; konačno, bilo je u tome nečega neočekivanog, kao u dobrim metaforama Milorada Pavića. U svakom slučaju, tako mi se usjekao ovaj detalj iz Pištalove biografije da bih ga, vjerujem, iz glave mogao iseliti samo kada bih napisao biografski roman o piscu u kasnim dvadesetim, koji pred sam početak rata mijenja fotografije po kupeima željeznice koja će uskoro nestati i vjerojatno se više nikada neće ni obnoviti u svome pređašnjem sjaju. Nestanak Jugoslavije svoj najtočniju metaforičnu interpretaciju nalazi u nestanku Jugoslavenskih željeznica.
Drugi detalj iz životopisa pisca jednako je uzbudljiv: Vladimirov otac, gospodin i drug Borivoje Pištalo, bio je direktor Narodne i univerzitetske biblioteke u Sarajevu, u trenucima kada su je granatama spalili Karadžićevi bojovnici. Cijeloga dana po gradu je padao snijeg od pepela knjiga. Znala bi čovjeku pred noge pasti i cijela stranica, s koje se, onako spaljene, još uvijek moglo ponešto pročitati. Jedan dodir bio je dovoljan da se stranica saspe u prašinu. Sarajevske su se knjige pretvorile u glave maslačka, začas raspuhane. Ostala je slika na svim televizijama svijeta, koja će se na kraju pretvoriti u amblematski prikaz jednoga zločina. Direktor biblioteke organizirao je spašavanje preživjelih knjiga, a zatim je pokrenuo i akciju sakupljanja novog fonda, ali za sve je, na neki način, bilo kasno. Ne zna se tko je bio direktor aleksandrijske biblioteke u časovima mitskog požara, ali za sarajevsku se zna. I prije i poslije tog požara mnogo je toga u Vladimirovom pisanju nalikovalo rekonstrukciji neke intimne i imaginarne biblioteke. Nitko tu nikoga nije ukleo, a možda je i ovo moje tumačenje pretjerano, ali otac i sin su se, na neki način, bavili istim poslom. Na kraju, bilo je to pisanje po pepelu. Zato mi ovaj detalj iz životopisa vazda na um padne kad me pitaju za Pištala.
Naišao sam u jednome ženskom magazinu na njegovu privatnu abecedu. Znate ono, kad uz svako slovo treba da napišete pojam, ali da bude zanimljivo za publiku bez viška pameti i interesa za bilo šta, a da opet ne izdate sebe. Mnogi na ovakve testove ne pristaju, no Vladimir Pištalo lako je i gotovo poneseno odgovarao. Uz slovo Nj napisao je: „Njonja. Bio neki siledžija Njonja iz komedija Lole Đukića. Nije bio strašan.“ Ovako napisana, jedna usputna trivijalija djeluje poput jednominutne priče Ištvana Eršija. Duhovita, puna neke kunderijanske litosti, a otvorena, i da se u sebi nadopisuje i da se nad njom šuti. Takvu vrstu proza, kratkih, zagonetnih i emocionalno sasvim zaokruženih, često je pisao Pištalo. Naročito prije rata, a ponešto i poslije. Ovako kako je Njonju spomenuo, u skladu s njegovom poetikom bilo bi i da Njonja nije ni postojao, nego ga je Vladimir samo sanjao. Ali naravno, to nije proza, to je tek odgovor ženskome magazinu, i nikada neće ni biti proza, samo što veliki pisci, i što je važnije – istinski pisci, poetiku svojih rečenica i svojih u knjigama ispričanih priča nekako usklade sa svojim disanjem i s nehotičnom poetikom rečenica iz svakodnevice. U tome se sastoji i Pištalova uzvišenost.
Priča, pod uvjetom da je dobro ispričana, ne razlikuje biografije živih ili onih koji su nekada živjeli, od biografija ljudi iz mašte. Osim toga, oni iz mašte katkad će se, u našim čitateljskim i gledateljskim iskustvima, pokazati sasvim stvarnima. Recimo, Corto Maltese, o njemu je Pištalo napisao priču, i po toj priči nema nikakve sumnje da je Corto živio, ili je i dalje živ, čim se o njemu priča. Drugi njegov junak je Aleksandar Makedonski, opće mjesto mitova, legendi i svih udžbeničkih povijesti. Dva-tri nacionalizma okupila su se oko Aleksandrove osobe, a čak više ni njegov konj nije samo konj, nego je metafora i prispodoba nečemu što uopće i nije konj. O Aleksandru Makedonskom, čini se, moguće je pisati samo ambicioznim nastavnicima iz neke duboke provincije, za njihovih podstanarskih vikenda u kućicama obraslim ružama penjačicama, na rubovima rudarske kolonije. S druge strane, pak, silna je to i privlačna književna tema, izbjegavajući sveproždiruću snagu crnih rupa udžbeničkih sveznanja, ispisivati knjigu čiste i nevine fascinacije jednim povijesnim i mitskim likom. Obimom, to je sasvim mala knjiga, kao predmet ona nije – u izdanju Stubova kulture – veća od dlana, ali je u Pištalovoj zamisli i unutrašnjoj izvedbi golema.
Devedesetih, pisac je po propasti Jugoslavenskih željeznica otišao u Ameriku i s vremenom postao profesor američke povijesti. Danas, Pištalo Amerikancima predaje njihovu povijest, što bi iz nadmene balkanske perspektive značilo stanovitu demonstraciju sile. Nešto poput one Slavnićeve i Kićanovićeve odbojke u utakmici sa Sovjetima. Ali ništa od toga. Riječ je samo o ponešto neobičnoj biografiji pisca, koja se ponekad slaže kao da prati njegovu književnu poetiku, jer zbilja, ništa logičnije nego da upravo Pištalo radi takav posao.
U to vrijeme kada je odlazio i kada je već otišao, prilično je učestalo ispisivao eseje i novinske kolumne na aktualne ratne teme. Smiren i nezlobiv, nije on mogao biti ratnik, pa čak ni ratnik protiv rata. Njegovi tekstovi, objavljivani u Vremenu, nisu djelovali mobilizatorski, nego su, nevjerojatno akribično, arhivirali gole činjenice, osjećaje i slutnje jednoga vremena. Bila je to jedna intimna povijest, kronika u gombrovičevskom smislu, vremena u kojemu je pisac postajao tuđin u vlastitom svijetu. Danas, kada se čitaju Pištalovi ratni eseji, oni funkcioniraju i kao začuđujuće precizan podsjetnik na atmosferu devedesetih i kao otvorena knjiga, i u čitateljskom, i u spisateljskom smislu. U isto vrijeme, Pištalo je napisao i knjigu priča, poetikom prilično različitu od većine onoga što je ranije pisao, koja se mogla shvatiti kao pokušaj fiksiranja vlastitih identiteta, nastavak esejističkoga rada drugim sredstvima, ali i kao neka vrsta herbara za uspomene. Na naslovnici srbijanskoga izdanja knjige bila je fotografija sarajevske Vijećnice, one zgrade u kojoj je gospodin Boro direktorovao bibliotekom, snimljene negdje početkom sedamdesetih. Na slici se vidi onaj stari, zeleni sarajevski tramvaj, kako zaokreće prema Baščaršiji. Snimio ju je, mislim, Ivo Eterović, slavni Titov i Jovankin fotobiograf.
Roman Milenijum u Beogradu dijelom je bio povratak fascinaciji biografijma, samo što je ovog puta ispisivana biografija jednoga grada. Rodom, djetinjstvom i prvom mladošću, Pištalo je Sarajlija, u govoru i u impostaciji glasa čuje mu se Mostar, što ga je ponio iz obiteljske kuće, ali po nekom trajnom, sudbinskom određenju, on je najprije Beograđanin. U njemu je utisnut reljef Beograda, i to se za života više ne da mijenjati. Milenijum u Beogradu pohvala je jednome gradu i njegovoj tragici, sasvim predana, bezrezervna i cijela. Pištalo se zazidao u Beograd, kao u piramidu iz koje za njega više izlaza nema. Na neki način, nijednome svome liku nije izgovorio tako bezumnu ljubavnu izjavu, kao tome gradu. To šokantno biva kada u istome tonalitetu, bez nepotrebnih i lažnih obrata, istinito u svakom smislu, on najednom piše o njegovome, Beogradovom, ratnom zločinstvu. Okruženi ljubavlju prema gradu, ovi redovi i ove stranice nešto su najstrašnije, ali i najbolnije što je u srpskoj književnosti o Beogradu devedesetih izrečeno. Milenijum u Beogradu čudesna je i posve neutješna knjiga rastanaka, i od grada, i od njegovih ljudi, napola odsanjana i izmišljena, a napola gotovo hiperrealistična.
I onda: Nikola Tesla. O njemu se, kao ni o Aleksandru, ništa ne može reći, jer se o njemu previše zna, istina više u mitu, nego u zbiljskome životopisu. Čak je sačuvana i zvučna snimka, dozlaboga tužna, violinske izvedbe melodije Tamo daleko, što je nad otvorenim grobom Teslinim svira Zlatko Baloković. Ovu će pjesmu u Hrvatskoj danas nerado čuti, dok će u Srbiji ona gotovo uvijek zadobivati značenja protivna njezinoj intimnoj i melankoličnoj ljepoti, ali Teslu je podsjećala na domovinu, tamo daleko, s druge strane oceana, pa je i zaželio da njome bude ispraćen u grob. No, Pištalo se ne bavi nacionalno-političkim aspektima njegove biografije, a ni Teslinim vezama s domovinom i domovinama. On je zašao u čovjekovu intimnu te je iz te nedohvatljive perspektive pokušao napisati povijest jednoga života i jedne samoće. I u stilskome, i u svjetonazorskom smislu, ovo je zasigurno najstarija Pištalova knjiga. Napisana je u crnobijeloj tehnici, na iskrzanoj celuloidnoj vrpci, pogodnoj za emitiranje u vlažnim sinemaskopima, možda u staroj sarajevskoj Kinoteci, obloženoj bordo itisonima, ispod koje teče zarobljen Koševski potok. Intimizmom i starinom ova je knjiga zbunila poneke čitatelje i kritičare, jer je za njih Tesla netko drugi.
Vladimir Pištalo restaurator je dojmova koji blijede. On im vraća boje, glasove i mirise. To čini u svim svojim knjigama, koje su inače vrlo različite. Malo je pisaca koji cjelinom svoga književnog djela djeluju tako uzbudljivo. Toliko da sve njegove knjige vrijedi pročitati i doživjeti kao jednu knjigu.