Fotografija iz doma obitelji Flies-Šimatović. Vaza sa cvijećem, s lijeve strane slike, u prvome planu. Namjerno mutno, sugerira prirodni nered jednoga građanskog stana, u kojemu ništa nije pripremljeno ni namješteno za fotografiranje. Bidermajer fotelja, jeftina samostojeća sobna svjetiljka, vrijedne umjetničke slike, trošni tepih: sve je onako kako jest, u spoju visokoga i niskog stila, skupih i jeftinih predmeta, onako kako ih je nanosio život, ili estetski osjećaj onih koji u toj kući žive… U dobu prvobitne akumulacije kapitala, kada su nouveau riche, ustvari politička i financijska mafija, te pokoji snalažljiviji tokar i krovopokrivač, preuzeli sjeverne padine grada, a s njima i identitet boljestojeće građanske klase, ovo je zapravo i najtačnija slika stvarne, iščezavajuće, društvene klase, ili zagrebačke kulturne i društvene elite. Pravi su građani, naime, kao i nasljedni plemići, opušteni i relaksirani u pokazivanju sebe i svojih intimnih prostora. Njihov osjećaj svijeta, kao i njihove emocije, odgoj ili obrazovanje, možda i jesu muzealni, arhivirani, artificijelni, ali domovi toga stvarnog, izumirućeg građanstva ama baš nikada ne nalikuju na muzeje.
Fotografija je izoštrena na lice pater familiasa, Šime Šimatovića. Tako je i postavljeno osvjetljenje. On je tu glavni, ovo je portret njegova svijeta. O njemu je, naime, govorila novinska priča Branimira Pofuka, za koju je, namjenski, i nastala ova slika obitelji Flies-Šimatović, ali tako impostirana slika otvara i još jednu asocijaciju. Sljedstveno dugoj slikarskoj tradiciji porodičnih portreta, dovršenoj ili prekinutoj krajem devetnaestog stoljeća, upravo razvojem fotografskoga žanra, otac je, naravno, u središtu slike. Ali ništa tu nije jako ozbiljno: ovo je slika autoironičnoga, vedrog i nježnog pseudopatrijarhata. No, ništa tu nije slučajno, premda sve izgleda tako nenamješteno i opušteno.
Do ovoga trenutka, do ovoga mjesta u priči, to je fotografija koju je mogao snimiti svaki zanatski spreman, stvarno obrazovan i u osnovne reference građanske i umjetničke povijesti upućen fotograf. Umjetnost fotografije je u pogledima i izrazima lica petero aktera na slici, troje ljudi i dva psa. Otac, kako je i red, gleda u objektiv, nasmiješen, bez onoga grča na licu koji nastane od predugog poziranja. Majka, gospođa Mira Flies, gleda negdje prema zamišljenim vratima sobe, a položaj ruku i nogu joj je takav kao da upravo izlazi iz poze i krenut će prema vratima, jer se tamo netko pojavio ili se nešto dogodilo. Kći, Katarina Šimatović, sjedi na stolici u pozadini, lice joj je malo mutno, i gleda na suprotnu stranu od majke, kao da se i tamo nešto zbiva, ili će svakoga trenutka prasnuti u smijeh. U istom smjeru gledaju i dvojica pasa: jedan stoji u Katarininom krilu, drugi leži uz njezine noge.
Ono što portretnu fotografiju razlikuje od portretnog slikarstva, i što je, možda, i najvažnija razlika između dvije umjetnosti i dva medija, jest to što bi u izradi slikarskoga portreta umjetnik u čovjekovo lice upisivao određeni protok vremena. Sat, dva, mjesec dana, onoliko koliko bi potrajalo poziranje. Kroz to bi trajanje trebala biti uslikana čovjekova psihologija, ili – češće – imitacija čovjekove osobe, uz naravno, njegovu fizionomiju, kojoj bi, i najslavniji portretisti, komplimentirali time što bi je na portretu učinili izrazitijom i izražajnijom nego što jest.
U fotografski je portret upisan samo onaj djelić vremena, koliko je potrebno da se rastvori i zatvori mračno srce fotografskog aparata. Umjetnost fotografiranja (dakle, ne zanat, koji se negdje uči) sastoji se u iščekivanju i prepoznavanju trenutka u kojem ljudsko lice kaže nešto o sebi, ili – još poetičnije rečeno – trenutka u kojemu se čovjekovo lice otvori. Taj trenutak, i ništa drugo, razlikovat će portret koji načini neki amater, od portreta ozbiljnih ili velikih fotografa. Na fotografiji obitelji Flies-Šimatović uhvaćen je jedinstveni djelić vremena, kada su troje ljudi i dvoje pasa otvorili svoja lica portretistu. U tome se sastoji čudo ove slike, koju smo u više navrata imali prilike vidjeti na stranicama Jutarnjeg, ali koja, kao socijalna studija i skupni portret, nadilazi ne samo žanr novinske fotografije, nego se gledatelju učini kako fotograf njome postiže više nego što to može umjetnost kojom se bavi. Na kraju, ako možemo pomisliti da je uslikano troje savršenih “pozera”, što ćemo s psima? Pse je, naime, nemoguće nagovoriti da u istome trenutku učine ono što zaželi portretist. Radi se, ipak, o tome da je fotograf od vječnosti otkinuo onaj jedinstveni trenutak u kojemu je njih petero u istome času u objektiv otvorilo svoja lijepa ljudska i pasja lica.
Autor ove nevjerojatne fotografije je Vjekoslav Skledar. Zagrepčanin, rođen 1982, studirao je kameru na ovdašnjoj akademiji, godinama već tiho i distancirano radi kao fotograf Cropixa. Novinska je publika na njega obratila pažnju kada je prije nekoliko godina nagrađena jedna druga njegova fotografija, na kojoj je ulovljen plakat s licem tadašnjega premijera Ive Sanadera, u istoj ravni s uličnom nadzornom kamerom, tako da izgleda kao da Sanader gleda na nas kroz tu kameru. Radilo se o vrlo uspjeloj, duhovitoj, anegdotalnoj snimci, kakve obično i bivaju nagrađivane na različitim konkursima, domaćim i inozemnim natječajima ili unutaragencijskim takmičenjima. Na osnovu nje moglo se zaključiti samo to da je riječ o fotografu koji umije oko sebe gledati i primjećivati, i koji će bez po’ muke obavljati dužnost novinskoga fotoreportera, sa svim “obaveznim figurama” koje ona nalaže. Ali već se i po toj slici moralo vidjeti da Vjekoslav Skledar nije fotoreporter.
Stjecajem uglavnom loših okolnosti, retardacijom i primitiviziranjem Hrvatske, te podlokavanjem temelja žive kulture, kroz odustajanje države da financijski potpomaže njezino nastajanje, većina relevantnih pisaca zaposlena je u novinama, na poslovima koji s lijepim pisanjem obično nemaju previše veze. No, iste su okolnosti dovele i do toga da još više fotografa, ili skoro svi koji danas proizvode živu umjetničku i kroničarsku hrvatsku fotografiju, rade u novinama ili za novine. Većina tih ljudi, i pisaca i fotografa, pristaju na pravila igre, onako kako na ista pravila pristanu glazbenici iz filharmonije kada pristanu da u fušu sviraju po kafanskim orkestrima. To je prirodno, jer su fotografi i pisci egzistencijalno ucjenjeniji od akademskih muzičara, jer ovima država, ipak, udijeli neku milostinju. Neki na kraju razmijene umjetnost za bolji život, i odustanu od književnosti ili od ozbiljnoga bavljenja fotografijom, ali njih nije šteta. Kome je mjesto u književnosti, taj piše mimo budžetske pravde i nepravde u Ministarstvu kulture. Isto je i s fotografima.
Na kraju, biva tako da većina velikih hrvatskih fotografa trajno ostaje raditi u novinama (naravno, i tu postoje izuzeci, poput Sandre Vitaljić, koja je u ime dostojanstva fotografije napustila novinarstvo). Vjekoslav Skledar je, međutim, otpočetka bio jedan od rijetkih za koje se činilo da će jednom otići. Od tog odlaska, kao ni od odlaska ozbiljnih pisaca kakvi su Ante Tomić, Boris Dežulović, Predrag Lucić, Ivica Đikić ili Zdravko Zima, po autora štete ne može biti – osim ako štetu ne mjerimo eventualnim gladovanjem – dok je po novine šteta golema i uvijek nenadomjestiva (tako nitko nije došao ni na mjesto Sandre Vitaljić). No, u slučaju Vjekoslava Skledara postoji i dodatni problem. Za razliku od većine svojih umjetničkih kolega na privremenom ili trajnom radu u novinama, on je sasvim nesklon trivijalizaciji svoga posla, pojednostavljivanju ili onom u načelu zdravom razdvajanju umjetnosti od novinarstva. Zato i jest moguće da za novine snimi fotografiju kakva je taj portret obitelji Flies-Šimatović. Skledar jednostavno odbija raditi komercijalno, jednoznačno, neslojevito… U tome je, valjda, sličan jedino bardu hrvatske umjetničke i novinske fotografije Ivanu Posavcu. Danas, Vjeko je mladi bard.
Rijetko se to dogodi, ali ovaj put se dogodilo: tek, okolnosti u novinama na čas su umjetniku išle na ruku. Kada se u hodu i pomalo mimo redakcijskoga mainstreama i proletarijata nalazila i sklapala mlada ekipa koja radi Nedjeljni Jutarnji, zajedno s nekoliko pratećih izdanja, Skledar se s njima našao oko zajedničkog posla. Je li to bila srodnost po mladosti, po izdvojenosti, po privatnim i intelektualnim interesima, ili po svemu tome pomalo, mi to, zapravo, i ne znamo. Kao gledatelja Skledarovih fotografija, takvo što me ne zanima. Izvjesno je, međutim, i raduje me da su u tom tjednom novinskom izdanju njegove slike dobile poziciju kakvu fotografija nema niti u jednim drugim našim novinama. To je dragocjeno, ali opet više za novine, nego za Skledara samog. Autori nekako preživljavaju i bez medija, ali mediji bez autora, nikako.
Ne bih rekao da mi je bila čast pozirati pred njegovim objektivom. Nema, niti treba biti, u tim stvarima ikakve časti. Ali ima u tome nečega izazovnog i uzbudljivog, nekog emocionalnog i intelektualnog ekshibicionizma, naravno pod uvjetom da portretiranom nije stalo do toga kako će ispasti i hoće li, kako je to u narodnoj frazi lijepo rečeno, ispasti lijep kao slika. Puno je zanimljivije provjeriti hoće li te fotograf vidjeti i što je to, tko je, zapravo, taj koga će fotograf vidjeti. Tek na portretima koje će za njega načiniti dobri fotografi i veliki portretisti, čovjek primjećuje koliko je u međuvremenu ostario ili koliko se promijenio. To je nešto što se ne vidi na običnim fotografijama, a još manje se vidi u ogledalu.
Osim toga, htjeli to ili ne htjeli priznati, u poziranju pred fotografskim objektivom, pogotovu u pristajanju na portretiranje, na tuđi uvid u vlastito lice, ima neke čudne, pomaknute i nastrane erotske igre. Ne znam je li to tako i s one druge strane objektiva, jer nisam bio i ne mogu biti pravi fotograf, ali s ove strane je uvijek tako. Ljudi koji zaziru od fotografiranja, ne strepe od toga kako će ispasti – kao što se obično, sasvim krivo, misli – nego odbijaju tu vrstu intimiziranja s fotografom, jer osjećaju, više nego što slute ili što znaju, da iza svega toga stoji čin neprihvatljive i nepodnošljive bliskosti. Pornografija.
Najpogrešnije od svih pitanja koje će vam drugi postaviti, a koje ozbiljni fotografi izbjegavaju, osim ukoliko nije riječ o strogo namjenskim portretima, jest: jesi li zadovoljan svojom slikom? Portretirani nema čime biti zadovoljan ili nezadovoljan, osim ljepotom i upečatljivošću same slike, protokom vremena koji je u nju utisnut. I time, naravno, je li bio pravi djelić vremena u kojem se aparat rasklopio i zaklopio. Ali i to, valjda, bolje znaju drugi, koji češće gledaju portretiranoga, nego što on gleda samoga sebe.
Fotografiranje je trajalo kratko, a ovo na slici Vjekoslava Skledara sam doista ja, jednoga ponedjeljka, petnaestak minuta poslije podnevnog sata, za dvotjednih zagrebačkih magli, početkom prosinca 2011.
Vjekoslav Skledar, lovac trenutka
Fotografija iz doma obitelji Flies-Šimatović. Vaza sa cvijećem, s lijeve strane slike, u prvome planu. Namjerno mutno, sugerira prirodni nered jednoga građanskog stana, u kojemu ništa nije pripremljeno ni namješteno za fotografiranje. Bidermajer fotelja, jeftina samostojeća sobna svjetiljka, vrijedne umjetničke slike, trošni tepih: sve je onako kako jest, u spoju visokoga i niskog stila, skupih i jeftinih predmeta, onako kako ih je nanosio život, ili estetski osjećaj onih koji u toj kući žive… U dobu prvobitne akumulacije kapitala, kada su nouveau riche, ustvari politička i financijska mafija, te pokoji snalažljiviji tokar i krovopokrivač, preuzeli sjeverne padine grada, a s njima i identitet boljestojeće građanske klase, ovo je zapravo i najtačnija slika stvarne, iščezavajuće, društvene klase, ili zagrebačke kulturne i društvene elite. Pravi su građani, naime, kao i nasljedni plemići, opušteni i relaksirani u pokazivanju sebe i svojih intimnih prostora. Njihov osjećaj svijeta, kao i njihove emocije, odgoj ili obrazovanje, možda i jesu muzealni, arhivirani, artificijelni, ali domovi toga stvarnog, izumirućeg građanstva ama baš nikada ne nalikuju na muzeje.
Fotografija je izoštrena na lice pater familiasa, Šime Šimatovića. Tako je i postavljeno osvjetljenje. On je tu glavni, ovo je portret njegova svijeta. O njemu je, naime, govorila novinska priča Branimira Pofuka, za koju je, namjenski, i nastala ova slika obitelji Flies-Šimatović, ali tako impostirana slika otvara i još jednu asocijaciju. Sljedstveno dugoj slikarskoj tradiciji porodičnih portreta, dovršenoj ili prekinutoj krajem devetnaestog stoljeća, upravo razvojem fotografskoga žanra, otac je, naravno, u središtu slike. Ali ništa tu nije jako ozbiljno: ovo je slika autoironičnoga, vedrog i nježnog pseudopatrijarhata. No, ništa tu nije slučajno, premda sve izgleda tako nenamješteno i opušteno.
Do ovoga trenutka, do ovoga mjesta u priči, to je fotografija koju je mogao snimiti svaki zanatski spreman, stvarno obrazovan i u osnovne reference građanske i umjetničke povijesti upućen fotograf. Umjetnost fotografije je u pogledima i izrazima lica petero aktera na slici, troje ljudi i dva psa. Otac, kako je i red, gleda u objektiv, nasmiješen, bez onoga grča na licu koji nastane od predugog poziranja. Majka, gospođa Mira Flies, gleda negdje prema zamišljenim vratima sobe, a položaj ruku i nogu joj je takav kao da upravo izlazi iz poze i krenut će prema vratima, jer se tamo netko pojavio ili se nešto dogodilo. Kći, Katarina Šimatović, sjedi na stolici u pozadini, lice joj je malo mutno, i gleda na suprotnu stranu od majke, kao da se i tamo nešto zbiva, ili će svakoga trenutka prasnuti u smijeh. U istom smjeru gledaju i dvojica pasa: jedan stoji u Katarininom krilu, drugi leži uz njezine noge.
Ono što portretnu fotografiju razlikuje od portretnog slikarstva, i što je, možda, i najvažnija razlika između dvije umjetnosti i dva medija, jest to što bi u izradi slikarskoga portreta umjetnik u čovjekovo lice upisivao određeni protok vremena. Sat, dva, mjesec dana, onoliko koliko bi potrajalo poziranje. Kroz to bi trajanje trebala biti uslikana čovjekova psihologija, ili – češće – imitacija čovjekove osobe, uz naravno, njegovu fizionomiju, kojoj bi, i najslavniji portretisti, komplimentirali time što bi je na portretu učinili izrazitijom i izražajnijom nego što jest.
U fotografski je portret upisan samo onaj djelić vremena, koliko je potrebno da se rastvori i zatvori mračno srce fotografskog aparata. Umjetnost fotografiranja (dakle, ne zanat, koji se negdje uči) sastoji se u iščekivanju i prepoznavanju trenutka u kojem ljudsko lice kaže nešto o sebi, ili – još poetičnije rečeno – trenutka u kojemu se čovjekovo lice otvori. Taj trenutak, i ništa drugo, razlikovat će portret koji načini neki amater, od portreta ozbiljnih ili velikih fotografa. Na fotografiji obitelji Flies-Šimatović uhvaćen je jedinstveni djelić vremena, kada su troje ljudi i dvoje pasa otvorili svoja lica portretistu. U tome se sastoji čudo ove slike, koju smo u više navrata imali prilike vidjeti na stranicama Jutarnjeg, ali koja, kao socijalna studija i skupni portret, nadilazi ne samo žanr novinske fotografije, nego se gledatelju učini kako fotograf njome postiže više nego što to može umjetnost kojom se bavi. Na kraju, ako možemo pomisliti da je uslikano troje savršenih “pozera”, što ćemo s psima? Pse je, naime, nemoguće nagovoriti da u istome trenutku učine ono što zaželi portretist. Radi se, ipak, o tome da je fotograf od vječnosti otkinuo onaj jedinstveni trenutak u kojemu je njih petero u istome času u objektiv otvorilo svoja lijepa ljudska i pasja lica.
Autor ove nevjerojatne fotografije je Vjekoslav Skledar. Zagrepčanin, rođen 1982, studirao je kameru na ovdašnjoj akademiji, godinama već tiho i distancirano radi kao fotograf Cropixa. Novinska je publika na njega obratila pažnju kada je prije nekoliko godina nagrađena jedna druga njegova fotografija, na kojoj je ulovljen plakat s licem tadašnjega premijera Ive Sanadera, u istoj ravni s uličnom nadzornom kamerom, tako da izgleda kao da Sanader gleda na nas kroz tu kameru. Radilo se o vrlo uspjeloj, duhovitoj, anegdotalnoj snimci, kakve obično i bivaju nagrađivane na različitim konkursima, domaćim i inozemnim natječajima ili unutaragencijskim takmičenjima. Na osnovu nje moglo se zaključiti samo to da je riječ o fotografu koji umije oko sebe gledati i primjećivati, i koji će bez po’ muke obavljati dužnost novinskoga fotoreportera, sa svim “obaveznim figurama” koje ona nalaže. Ali već se i po toj slici moralo vidjeti da Vjekoslav Skledar nije fotoreporter.
Stjecajem uglavnom loših okolnosti, retardacijom i primitiviziranjem Hrvatske, te podlokavanjem temelja žive kulture, kroz odustajanje države da financijski potpomaže njezino nastajanje, većina relevantnih pisaca zaposlena je u novinama, na poslovima koji s lijepim pisanjem obično nemaju previše veze. No, iste su okolnosti dovele i do toga da još više fotografa, ili skoro svi koji danas proizvode živu umjetničku i kroničarsku hrvatsku fotografiju, rade u novinama ili za novine. Većina tih ljudi, i pisaca i fotografa, pristaju na pravila igre, onako kako na ista pravila pristanu glazbenici iz filharmonije kada pristanu da u fušu sviraju po kafanskim orkestrima. To je prirodno, jer su fotografi i pisci egzistencijalno ucjenjeniji od akademskih muzičara, jer ovima država, ipak, udijeli neku milostinju. Neki na kraju razmijene umjetnost za bolji život, i odustanu od književnosti ili od ozbiljnoga bavljenja fotografijom, ali njih nije šteta. Kome je mjesto u književnosti, taj piše mimo budžetske pravde i nepravde u Ministarstvu kulture. Isto je i s fotografima.
Na kraju, biva tako da većina velikih hrvatskih fotografa trajno ostaje raditi u novinama (naravno, i tu postoje izuzeci, poput Sandre Vitaljić, koja je u ime dostojanstva fotografije napustila novinarstvo). Vjekoslav Skledar je, međutim, otpočetka bio jedan od rijetkih za koje se činilo da će jednom otići. Od tog odlaska, kao ni od odlaska ozbiljnih pisaca kakvi su Ante Tomić, Boris Dežulović, Predrag Lucić, Ivica Đikić ili Zdravko Zima, po autora štete ne može biti – osim ako štetu ne mjerimo eventualnim gladovanjem – dok je po novine šteta golema i uvijek nenadomjestiva (tako nitko nije došao ni na mjesto Sandre Vitaljić). No, u slučaju Vjekoslava Skledara postoji i dodatni problem. Za razliku od većine svojih umjetničkih kolega na privremenom ili trajnom radu u novinama, on je sasvim nesklon trivijalizaciji svoga posla, pojednostavljivanju ili onom u načelu zdravom razdvajanju umjetnosti od novinarstva. Zato i jest moguće da za novine snimi fotografiju kakva je taj portret obitelji Flies-Šimatović. Skledar jednostavno odbija raditi komercijalno, jednoznačno, neslojevito… U tome je, valjda, sličan jedino bardu hrvatske umjetničke i novinske fotografije Ivanu Posavcu. Danas, Vjeko je mladi bard.
Rijetko se to dogodi, ali ovaj put se dogodilo: tek, okolnosti u novinama na čas su umjetniku išle na ruku. Kada se u hodu i pomalo mimo redakcijskoga mainstreama i proletarijata nalazila i sklapala mlada ekipa koja radi Nedjeljni Jutarnji, zajedno s nekoliko pratećih izdanja, Skledar se s njima našao oko zajedničkog posla. Je li to bila srodnost po mladosti, po izdvojenosti, po privatnim i intelektualnim interesima, ili po svemu tome pomalo, mi to, zapravo, i ne znamo. Kao gledatelja Skledarovih fotografija, takvo što me ne zanima. Izvjesno je, međutim, i raduje me da su u tom tjednom novinskom izdanju njegove slike dobile poziciju kakvu fotografija nema niti u jednim drugim našim novinama. To je dragocjeno, ali opet više za novine, nego za Skledara samog. Autori nekako preživljavaju i bez medija, ali mediji bez autora, nikako.
Ne bih rekao da mi je bila čast pozirati pred njegovim objektivom. Nema, niti treba biti, u tim stvarima ikakve časti. Ali ima u tome nečega izazovnog i uzbudljivog, nekog emocionalnog i intelektualnog ekshibicionizma, naravno pod uvjetom da portretiranom nije stalo do toga kako će ispasti i hoće li, kako je to u narodnoj frazi lijepo rečeno, ispasti lijep kao slika. Puno je zanimljivije provjeriti hoće li te fotograf vidjeti i što je to, tko je, zapravo, taj koga će fotograf vidjeti. Tek na portretima koje će za njega načiniti dobri fotografi i veliki portretisti, čovjek primjećuje koliko je u međuvremenu ostario ili koliko se promijenio. To je nešto što se ne vidi na običnim fotografijama, a još manje se vidi u ogledalu.
Osim toga, htjeli to ili ne htjeli priznati, u poziranju pred fotografskim objektivom, pogotovu u pristajanju na portretiranje, na tuđi uvid u vlastito lice, ima neke čudne, pomaknute i nastrane erotske igre. Ne znam je li to tako i s one druge strane objektiva, jer nisam bio i ne mogu biti pravi fotograf, ali s ove strane je uvijek tako. Ljudi koji zaziru od fotografiranja, ne strepe od toga kako će ispasti – kao što se obično, sasvim krivo, misli – nego odbijaju tu vrstu intimiziranja s fotografom, jer osjećaju, više nego što slute ili što znaju, da iza svega toga stoji čin neprihvatljive i nepodnošljive bliskosti. Pornografija.
Najpogrešnije od svih pitanja koje će vam drugi postaviti, a koje ozbiljni fotografi izbjegavaju, osim ukoliko nije riječ o strogo namjenskim portretima, jest: jesi li zadovoljan svojom slikom? Portretirani nema čime biti zadovoljan ili nezadovoljan, osim ljepotom i upečatljivošću same slike, protokom vremena koji je u nju utisnut. I time, naravno, je li bio pravi djelić vremena u kojem se aparat rasklopio i zaklopio. Ali i to, valjda, bolje znaju drugi, koji češće gledaju portretiranoga, nego što on gleda samoga sebe.
Fotografiranje je trajalo kratko, a ovo na slici Vjekoslava Skledara sam doista ja, jednoga ponedjeljka, petnaestak minuta poslije podnevnog sata, za dvotjednih zagrebačkih magli, početkom prosinca 2011.