Dugo je trajao moj oproštaj s Dubrovnikom, nakon što nam je u ljeto 1974. umrla tetka Lola Ćurlin. U gradu u kojemu sam do tada imao svoju adresu, svoju postelju i svoj prozor s pogledom na zvonik Svetoga Vlaha, trideset i pet sljedećih godina noćivao sam po hotelima ili bih sa sumrakom odlazio tamo odakle sam i došao. Naučio sam, na kraju, da je, možda, bolje više nikada ne dolaziti u gradove u kojima si izgubio adresu. Dubrovnik je kulisa mnogih privatnih povijesti, u kojemu postoje muzealni ostaci jedne kulture i niza njenih velikih pripovijesti, ali u njemu danas žive drukčiji ljudi. Dogodi se da grad poprimi lica svojih stanovnika, pa se tako na mjestima drvenih prozorskih okana jednoga dana ocrtaju plastični pendžeri, ali još se dogodilo nije da osvajači postanu nalik osvojenom gradu. U Dubrovnik se više ne spuštam, jer bi mi se kadikad, a onda sve češće znalo učiniti da bih se morao spuštati prenisko. Sve ono što me od njega zanima, i sve što mi pripada, nalazi se ionako u fotomonografijama, izgubljenim porodičnim albumima, u sjećanjima i po sasušenim granama obiteljskih stabala. Nalazi se u knjigama, po koje ne moram odlaziti u Dubrovnik.
Vesna Miović jedna je u nizu povjesničarki i povjesničara koji pišu o Dubrovniku i objavljuju knjige, uglavnom po specijaliziranim edicijama i u malim nakladama. O njima se govori na stručnim simpozijima, ne izlaze iz okvira akademskih ceremonijala, ne stižu do novinskih stranica, jer ih ne prate afere i kontroverze. U tim knjigama je, međutim, više dramatike i životnih kontroverzi, pa čak i više afera, nego u cjelokupnome kulturnoumjetničkom stvaralaštvu članova oba hrvatska književna društva. U djelu Zdenke Janeković Römer “Maruša ili suđenje ljubavi”, jednoj od rijetkih suvremenih dubrovačkih historiografskih pripovijesti koja je doživjela širu recepciju, rekonstruira se, kao u kakvom detektivskom romanu, velika ljubavna priča, iz koje zatim izbija duh epohe. U knjizi Zlate Blažina Tomić razotkriva se jedno od, zapravo, najzanimljivijih pitanja uopće: kako je maleni Dubrovnik, skupa sa svojim rigidnim pravilima o nasljeđivanju plemićkoga statusa, mogao preživjeti sve europske epidemije plućne i bubonske kuge? Priča o kacamortima, koji bi bili imenovani s pojavom epidemije da poput kakvih starovremenih diktatora, bezobzirni prema svakom pojedincu, koliko god on ugledan bio, vode Dubrovnik sve do konačnoga izlječenja, djeluje kao metafora, a nije metafora.
Tako bi se valjalo spomenuti i knjiga Slavice Stojan, Nelle Lonze, rodovskih istraživanja Nenada Vekarića i Nike Kapetanića, ili žanrovski rubne knjige o dubrovačkom tramvaju, što ju je Kapetanić načinio s Božom Lasićem… Značajan dio ovih djela i prethodećih istraživanja nastajao je pod okriljem dubrovačkog Zavoda za povijesne znanosti. Nekad su knjige izlazile i u izdanjima ogranka Matice hrvatske, a uređivao ih je Miljenko Foretić. Katkad su izdavane i mimo svih edicija, u privatnim nakladama. Iako pobrojani pisci, kao ni oni koji nisu spomenuti, a trebalo ih je spomenuti, ne pripadaju zajedničkoj školi i istome društvu, udaljeni su im svjetonazori, različite pobude iz kojih pišu, oni ispisuju jedan virtualni Dubrovnik, historiografski i narativni, koji je na stanovit način važniji i od ovoga stvarnog, kojemu je gradonačelnikom danas najistaknutiji hrvatski borac protiv žive kulture, gospar Andro Vlahušić.
Ali meni je, kažem, najvažnija Vesna Miović. Moj interes za povijest obično je interes za pripovijest, za naraciju, tako da je ovaj odabir dvostruko uvjetovan. Najprije, darom da se nešto ispripovijeda, koji je u našoj znanosti obično sasvim podcijenjen, a onda i sadržajem ispripovijedanoga. Vesna Miović bavi se s dvije meni zanimljive teme: s odnosima Dubrovnika i Otomanske imperije i s poviješću mikrozajednice dubrovačkih Židova. Prva je tema široka i raskošna, i skoro da bi se moglo reći kako je sva povijest Dubrovnika sačinjena od neobičnoga i neravnopravnog dijaloga s Otomanskom imperijom, dok je druga tema toliko sitna, sužena i slabo dokumentirana da jedva i jest temom. O jednome da se pisati u širokim zamasima, o drugome nasitno, tako da se kulturna i politička povijest stalno prepliće s privatnom i obiteljskom poviješću. Oboje Vesna Miović sjajno radi.
Svoja istraživanja o poklisarima harača (pripadnicima vlastele, koji bi bili imenovani da u Istambul nose blago kojim se kupovala nezavisnost Republike) Vesna Miović organizirala je u savršenu narativnu cjelinu, koja bi se u nekoj drugoj kulturi pretvorila u bestseler, dok bi se televizijski dokumentaristi otimali koji će po njezinoj priči načiniti putopisni serijal od Dubrovnika, preko Brgata, sve do Carigrada, putevima poklisara. U nas se dogodilo samo to da je Slobodna Dalmacija – unatoč svim krizama, ipak, najprosvjećeniji hrvatski dnevnik – prije desetak godina, čini mi se na lokalnim stranicama, objavljivala feljton Vesne Miović o poklisarima harača.
U knjizi o dubrovačkom židovskom getu, objavljenoj 2005. u izdanju dubrovačkog Zavoda za povijesne znanosti, koji radi – vrijedi to napominjati, ukraj svake rasprave o akademiji i kojekakvim akademicima – pod okriljem HAZU, Vesna Miović ispisala je kratku povijest židovske zajednice, sve do 1808. i pada Republike. Mučan je i težak bio život toga svijeta, kao i u većem dijelu Europe toga vremena, ali je zanimljivo pratiti kako je u malenome, u ljusku zatvorenom Dubrovniku, stvaran geto, kako su kuće i ulice napola dijeljene, ali i kako se rađala jedna paralelna, manjinska tradicija, onoga Dubrovnika pod znakom Davidova slova, koji je preživljavao stoljećima, a imao druge zaštitnike mimo svetoga Vlaha. Pa kao što je Dubrovnik preživljavao svoja stoljeća slobode po milosti turskih sultana i zbog interesa Visoke porte da ima svoj Hong Kong, tako su Židovi u Dubrovniku preživljavali po milosti katoličke većine, koja je imala i svoj interes za tim ljudima, a taj interes bi se opet, možda, mogao usporediti s otomanskim interesom za Dubrovnikom.
Vesna Miović (1961.) rođena je Dubrovkinja. Orijentalistiku je studirala u Sarajevu, a doktorirala je u Zagrebu. Praktično cijelu svoju profesionalnu karijeru provodi u Zavodu za povijesne znanosti, premda svojim znanjem i talentima pripada širemu svijetu. Istina, onaj virtualni Dubrovnik, o kojemu piše i u kojemu u značajnom smislu ta žena boravi, toliko je širok da bi čovjek u njemu i oko njega mogao proboraviti i nekoliko cijelih života, a da ne stigne iščitati sve dopise i fermane, koji su stizali iz Carigrada, ili su u Carigrad slani. Zato bibliografija Vesne Miović već jest vrlo bogata, i u njoj ima žanrovski vrlo različitih tekstova. O istoj temi ona zna, i ima potrebu, pisati na više načina, pa i na onaj u nas gotovo prezreni, kada se povijest sažima u literarne medaljone i anegdote. Takav način jednako dobro podnose i visoka književnost i turistički bedekeri, koji se zatim prevedu na nekoliko najfrekventnijih turističkih jezika.
Upravo takva je njezina posljednja knjiga “Mudrost na razmeđu”, s podnaslovom “Zgode iz vremena Dubrovačke Republike i Osmanskog Carstva”, objavljena, pazite sad ovo, kod dubrovačkog izdavača koji se zove “Udruga za promicanje multikulturalnih vrijednosti Kartolina”. Riječ je o malome literarnom dragulju, od jedva sto dvadeset stranica, prošaranih fotografijama; prostoru koji je, međutim, bio dovoljan da Vesna Miović predoči čitatelju prostor skoro cjelokupnoga svog profesionalnog interesa. Pritom, taj imaginarni čitatelj slobodno smije biti savršena neznalica. O Dubrovniku, dubrovačkoj povijesti, kulturi i identitetu ne mora ama baš ništa znati. Jedino što se od njega očekuje jest – otvorenost. I to ona otvorenost spomenuta u punom nazivu Vesnina izdavača. A to je za naše dubrovačke, hrvatske, pa i europske prilike već jako mnogo.
Od ove knjige zadnjih dana počinje Dubrovnik, kao što je nekada počinjao kada bi Centrotransov autobus prošao pokraj table s natpisom Lozica, a zatim nastavio meandrirati Rijekom dubrovačkom i podno Mokošice… Još od Luja kneza Vojnovića – boljeg pisca od dvojice velike književne braće, i dva dubrovačka tuđina – u knjigama se traži i nalazi ona hrid koju svakoga ljeta po Stradunu zazivaju patetični prijestolnički glumci.
Vesna Miović ili ferman za živi Dubrovnik
Dugo je trajao moj oproštaj s Dubrovnikom, nakon što nam je u ljeto 1974. umrla tetka Lola Ćurlin. U gradu u kojemu sam do tada imao svoju adresu, svoju postelju i svoj prozor s pogledom na zvonik Svetoga Vlaha, trideset i pet sljedećih godina noćivao sam po hotelima ili bih sa sumrakom odlazio tamo odakle sam i došao. Naučio sam, na kraju, da je, možda, bolje više nikada ne dolaziti u gradove u kojima si izgubio adresu. Dubrovnik je kulisa mnogih privatnih povijesti, u kojemu postoje muzealni ostaci jedne kulture i niza njenih velikih pripovijesti, ali u njemu danas žive drukčiji ljudi. Dogodi se da grad poprimi lica svojih stanovnika, pa se tako na mjestima drvenih prozorskih okana jednoga dana ocrtaju plastični pendžeri, ali još se dogodilo nije da osvajači postanu nalik osvojenom gradu. U Dubrovnik se više ne spuštam, jer bi mi se kadikad, a onda sve češće znalo učiniti da bih se morao spuštati prenisko. Sve ono što me od njega zanima, i sve što mi pripada, nalazi se ionako u fotomonografijama, izgubljenim porodičnim albumima, u sjećanjima i po sasušenim granama obiteljskih stabala. Nalazi se u knjigama, po koje ne moram odlaziti u Dubrovnik.
Vesna Miović jedna je u nizu povjesničarki i povjesničara koji pišu o Dubrovniku i objavljuju knjige, uglavnom po specijaliziranim edicijama i u malim nakladama. O njima se govori na stručnim simpozijima, ne izlaze iz okvira akademskih ceremonijala, ne stižu do novinskih stranica, jer ih ne prate afere i kontroverze. U tim knjigama je, međutim, više dramatike i životnih kontroverzi, pa čak i više afera, nego u cjelokupnome kulturnoumjetničkom stvaralaštvu članova oba hrvatska književna društva. U djelu Zdenke Janeković Römer “Maruša ili suđenje ljubavi”, jednoj od rijetkih suvremenih dubrovačkih historiografskih pripovijesti koja je doživjela širu recepciju, rekonstruira se, kao u kakvom detektivskom romanu, velika ljubavna priča, iz koje zatim izbija duh epohe. U knjizi Zlate Blažina Tomić razotkriva se jedno od, zapravo, najzanimljivijih pitanja uopće: kako je maleni Dubrovnik, skupa sa svojim rigidnim pravilima o nasljeđivanju plemićkoga statusa, mogao preživjeti sve europske epidemije plućne i bubonske kuge? Priča o kacamortima, koji bi bili imenovani s pojavom epidemije da poput kakvih starovremenih diktatora, bezobzirni prema svakom pojedincu, koliko god on ugledan bio, vode Dubrovnik sve do konačnoga izlječenja, djeluje kao metafora, a nije metafora.
Tako bi se valjalo spomenuti i knjiga Slavice Stojan, Nelle Lonze, rodovskih istraživanja Nenada Vekarića i Nike Kapetanića, ili žanrovski rubne knjige o dubrovačkom tramvaju, što ju je Kapetanić načinio s Božom Lasićem… Značajan dio ovih djela i prethodećih istraživanja nastajao je pod okriljem dubrovačkog Zavoda za povijesne znanosti. Nekad su knjige izlazile i u izdanjima ogranka Matice hrvatske, a uređivao ih je Miljenko Foretić. Katkad su izdavane i mimo svih edicija, u privatnim nakladama. Iako pobrojani pisci, kao ni oni koji nisu spomenuti, a trebalo ih je spomenuti, ne pripadaju zajedničkoj školi i istome društvu, udaljeni su im svjetonazori, različite pobude iz kojih pišu, oni ispisuju jedan virtualni Dubrovnik, historiografski i narativni, koji je na stanovit način važniji i od ovoga stvarnog, kojemu je gradonačelnikom danas najistaknutiji hrvatski borac protiv žive kulture, gospar Andro Vlahušić.
Ali meni je, kažem, najvažnija Vesna Miović. Moj interes za povijest obično je interes za pripovijest, za naraciju, tako da je ovaj odabir dvostruko uvjetovan. Najprije, darom da se nešto ispripovijeda, koji je u našoj znanosti obično sasvim podcijenjen, a onda i sadržajem ispripovijedanoga. Vesna Miović bavi se s dvije meni zanimljive teme: s odnosima Dubrovnika i Otomanske imperije i s poviješću mikrozajednice dubrovačkih Židova. Prva je tema široka i raskošna, i skoro da bi se moglo reći kako je sva povijest Dubrovnika sačinjena od neobičnoga i neravnopravnog dijaloga s Otomanskom imperijom, dok je druga tema toliko sitna, sužena i slabo dokumentirana da jedva i jest temom. O jednome da se pisati u širokim zamasima, o drugome nasitno, tako da se kulturna i politička povijest stalno prepliće s privatnom i obiteljskom poviješću. Oboje Vesna Miović sjajno radi.
Svoja istraživanja o poklisarima harača (pripadnicima vlastele, koji bi bili imenovani da u Istambul nose blago kojim se kupovala nezavisnost Republike) Vesna Miović organizirala je u savršenu narativnu cjelinu, koja bi se u nekoj drugoj kulturi pretvorila u bestseler, dok bi se televizijski dokumentaristi otimali koji će po njezinoj priči načiniti putopisni serijal od Dubrovnika, preko Brgata, sve do Carigrada, putevima poklisara. U nas se dogodilo samo to da je Slobodna Dalmacija – unatoč svim krizama, ipak, najprosvjećeniji hrvatski dnevnik – prije desetak godina, čini mi se na lokalnim stranicama, objavljivala feljton Vesne Miović o poklisarima harača.
U knjizi o dubrovačkom židovskom getu, objavljenoj 2005. u izdanju dubrovačkog Zavoda za povijesne znanosti, koji radi – vrijedi to napominjati, ukraj svake rasprave o akademiji i kojekakvim akademicima – pod okriljem HAZU, Vesna Miović ispisala je kratku povijest židovske zajednice, sve do 1808. i pada Republike. Mučan je i težak bio život toga svijeta, kao i u većem dijelu Europe toga vremena, ali je zanimljivo pratiti kako je u malenome, u ljusku zatvorenom Dubrovniku, stvaran geto, kako su kuće i ulice napola dijeljene, ali i kako se rađala jedna paralelna, manjinska tradicija, onoga Dubrovnika pod znakom Davidova slova, koji je preživljavao stoljećima, a imao druge zaštitnike mimo svetoga Vlaha. Pa kao što je Dubrovnik preživljavao svoja stoljeća slobode po milosti turskih sultana i zbog interesa Visoke porte da ima svoj Hong Kong, tako su Židovi u Dubrovniku preživljavali po milosti katoličke većine, koja je imala i svoj interes za tim ljudima, a taj interes bi se opet, možda, mogao usporediti s otomanskim interesom za Dubrovnikom.
Vesna Miović (1961.) rođena je Dubrovkinja. Orijentalistiku je studirala u Sarajevu, a doktorirala je u Zagrebu. Praktično cijelu svoju profesionalnu karijeru provodi u Zavodu za povijesne znanosti, premda svojim znanjem i talentima pripada širemu svijetu. Istina, onaj virtualni Dubrovnik, o kojemu piše i u kojemu u značajnom smislu ta žena boravi, toliko je širok da bi čovjek u njemu i oko njega mogao proboraviti i nekoliko cijelih života, a da ne stigne iščitati sve dopise i fermane, koji su stizali iz Carigrada, ili su u Carigrad slani. Zato bibliografija Vesne Miović već jest vrlo bogata, i u njoj ima žanrovski vrlo različitih tekstova. O istoj temi ona zna, i ima potrebu, pisati na više načina, pa i na onaj u nas gotovo prezreni, kada se povijest sažima u literarne medaljone i anegdote. Takav način jednako dobro podnose i visoka književnost i turistički bedekeri, koji se zatim prevedu na nekoliko najfrekventnijih turističkih jezika.
Upravo takva je njezina posljednja knjiga “Mudrost na razmeđu”, s podnaslovom “Zgode iz vremena Dubrovačke Republike i Osmanskog Carstva”, objavljena, pazite sad ovo, kod dubrovačkog izdavača koji se zove “Udruga za promicanje multikulturalnih vrijednosti Kartolina”. Riječ je o malome literarnom dragulju, od jedva sto dvadeset stranica, prošaranih fotografijama; prostoru koji je, međutim, bio dovoljan da Vesna Miović predoči čitatelju prostor skoro cjelokupnoga svog profesionalnog interesa. Pritom, taj imaginarni čitatelj slobodno smije biti savršena neznalica. O Dubrovniku, dubrovačkoj povijesti, kulturi i identitetu ne mora ama baš ništa znati. Jedino što se od njega očekuje jest – otvorenost. I to ona otvorenost spomenuta u punom nazivu Vesnina izdavača. A to je za naše dubrovačke, hrvatske, pa i europske prilike već jako mnogo.
Od ove knjige zadnjih dana počinje Dubrovnik, kao što je nekada počinjao kada bi Centrotransov autobus prošao pokraj table s natpisom Lozica, a zatim nastavio meandrirati Rijekom dubrovačkom i podno Mokošice… Još od Luja kneza Vojnovića – boljeg pisca od dvojice velike književne braće, i dva dubrovačka tuđina – u knjigama se traži i nalazi ona hrid koju svakoga ljeta po Stradunu zazivaju patetični prijestolnički glumci.