Čista, stilski dosljedna, grafička novela Sonje Gašperov je među rijetkim dobro ispričanim obiteljskim pričama u nas. A pričana je bez i jedne riječi
Neke jednostavne istine zvuče kao mudrovanje, pa se onda, valjda, ne izreknu ni kad bi trebalo. Evo jedne takve: skoro sve što se o čovjeku da ispričati svedivo je na porodičnu priču. Pritom, naravno, sve su porodice na svoj način disfunkcionalne. Sretne se od nesretnih, nasuprot Tolstoju, razlikuju ne po tome što su nalik jedna drugoj kao jaje jajetu, nego se sretne od nesretnih porodica razlikuju po tome što sretne naprosto – ne postoje. Katkad je nesretna porodica manje ili više skladna zajednica sretnih i manje sretnih jedinki. Jednako često nesretna je porodica zajednica savršeno nesretnih jedinki. No, najčešći je omjer: pola-pola. U većini nesretnih ljudskih porodica pola je jedinki nesretno, a pola sretno. I to samo neko vrijeme. Poslije se zamijene, pa nesretne bivaju sretne, a sretne nesretne. Tako bi se o tome mudrovalo.
Kako se književnost bavi čovjekom i njegovim problemima, a ne recimo nacijom, svemirom ili šufnudlama, golemi broj književnih tekstova, osobito romana, svedivi su na porodične priče. Čak i kada pripovijedaju o nekom osamljeniku, Robinsonu Crusoeu, Meursaultu ili Paleu koji je ostao sam na svijetu, oni su, na neki način porodični, jer tematiziraju pojedince koji su, stjecajem prilika, negdje zagubili svoje obitelji. Teško bi bilo napisati priču koja bi govorila o čovjeku čija porodica ne postoji, koji se nikada ne sjeti oca i matere i koji nigdje oko sebe ne vidi baš nijednu i ničiju obitelj. Sveta obitelj je najsavršeniji brand kršćanstva. Zato što je nezaobilazna jer obitelj ima svatko.
E, sad zamislite porodičnu sagu, koja započinje trenutkom u kojem glavni junak izlazi iz majčine utrobe, a završava sa starošću i nizom obiteljskih smrti, ali tako da prethodno bude ispričan dugi niz u osnovi tipičnih životnih epizoda, koje istovremeno potvrđuju izuzetnost i različitost glavnoga junaka i njegove porodice, ali i njihovu krajnju tipičnost. Riječ je o savršeno običnoj porodici, čije trajanje i propadanje oneobičava gotovo samo to što je razotkrivena pred našim očima u svim svojim najintimnijim i najnastranijim trenucima.
Projekt ove male, s mjerom i poniznošću opremljene knjižice, nalik je samizdatu. A samizdat se, znamo, rađa kada zemljom zavlada politička represija ili se živa kultura, zbog loše kulturne politike nađe na samrti
Dobar, ali možda pomalo dosadan roman – mogli biste pomisliti. I već ste se dvostruko prevarili. Ne samo da nije riječ o dosadnome romanu, nego se uopće ne radi o romanu. “Vučine”, s podnaslovom “od kolijevke pa do groba” su strip ili, kako se to danas ljepše kaže, jedna kratka grafička novela. Umjesto da je porodica prikazana u svome antropomorfnom obličju, autorica Sonja Gašperov nacrtala ih je sve kao vukove. Ali ne, ništa tu nije na prvu loptu, glupo i podobno latinskim i narodnim mudrostima: ne želi se reći da je čovjek čovjeku vuk, nego je tu vuk vuku vuk. I svaki od vučina, od vrata pa do pupka, ima nacrtan rajsfešlus, tojest parapet, tako da se čini kao da iz svoga vučinstva može izaći van. Kao što, uostalom, i čovjek iz svoje ljudskosti može van, bez obzira na to što mu tvorac nije nacrtao parapet na trbuhu.
“Vučine” su strip bez riječi. Istina, likovi se povremeno oglase, ali to su onomatopeje ili onih nekoliko najjednostavnijih riječi, koje se prve nauče. No, smisao takvoga glasanja nije da objasni nešto što se već nije objasnilo i ispričalo slikom. Onomatopeje su ukras ili služe tome da strip ne bude gluh. Ali činjenica da u njemu nije izgovorena nijedna riječ, a da je, ipak, ispričan cijeli jedan – umalo ne rekoh ljudski – život, i oko njega čitava porodična saga, ta je činjenica doista golema. Po njoj je ova malena, mekouvezana knjižica, koju su izdali i u različitim funkcijama potpisali Darko Macan i Vladimir Šagadin, veća i od najvećega spomenika, koji bi se u Sonjinome rodnom gradu mogao sagraditi Bogu, čovjeku, ili obojici njih o istome trošku.
Narativni stripovi, u kojima nema riječi, rijetko se crtaju, jer su sami po sebi nemogući. Kakva je to naracija, pa još bez riječi? I pritom još velika, širokoobuhvatna naracija, koja bi se bavila smislom i sadržajem ljudskoga ili vučjeg postojanja? To je nešto što teško uspijeva, jer je teško nanizati toliko sličica, kojima će se ispričati ono što je oteto riječima. Svaka od njih mora biti savršeno čista, razumljiva i deskriptivna, a da se, istovremeno, ne izgubi mnogoznačnost i slojevitost priče. Kako čitatelja voditi kroz nijemu pripovijest? Pred tim problemom, kojim se, barem nakon propasti nijemoga filma, nije bavilo puno umjetnika, našla se Sonja Gašperov, akademska slikarica, rođena 1982, autorica vrlo zanimljive, a neizvikane knjige priča “Cyber ZOO, što ju je prije nekoliko godina objavio Algoritam. I riješila ga je, taj problem, tu nijemu aporiju, tako dobro da čitatelja svojih “Vučina” lako uvjeri kako taj strip ne bi bio ni upola tako moćan, niti bi porodična priča bila toliko uspjela, da je autorica koristila riječi.
Jedan od težih zadataka koje pred sobom imaju veliki svjetski crtači i scenaristi leži u vizualnom tipiziranju glavnih junaka. Od toga kako će netko izgledati ovisi i to kakva se priča o njemu može ispričati. Sonja Gašperov ovaj je problem riješila sjajno: nacrtala je vuka, s rajsfešlusom na trbuhu
Nema smisla, a bilo bi i nepravedno, prepričavati strip bez riječi. Tako bi se, možda, i poneka fino ispripovijedana istina pretvorila u laž. Iako je smisao za ljepotu, dakle estetika, u ljudskome, danas, dakle, vučjemu, svijetu, starija od razlikovanja dobra i zla, dakle etike, ne bi bilo ni lijepo, ni dobro prepričavati išta iz sage o “Vučinama”. Ali ponešto se može i zaobilazno reći: strip podnosi i ono što književnost više ne može da podnese. Neke priče, tipične životne situacije, nešto što se događa baš svima, odavno je za književnost nepodobno. Između ostaloga, umijeće velikoga književnog pripovijedanja se uveliko prepoznaje u razlikovanju onoga što se još uvijek može ispričati od onoga što više nije za priču. Smisao pripovijedanja je da se stalno ide po granici i da se traže načini da se prevari žandar u čitatelju pa da se ispriča čak i ono što je, s razloga dobrog ukusa, zabranjeno, jer je već bezbroj puta ispričano. U stripu, pak, se može ispričati baš sve, jer je strip mlad, kao što je mlad i film, i ne poznaje još uvijek ispričane priče. Tu činjenicu Sonja Gašperov u “Vučinama” koristi na vrlo dobar i domišljat način. Ako bismo ovu grafičku novelu sveli na epizode, scene i pojedine sličice ili kadrove, primijetili bismo kako se u njima izmjenjuju životne situacije koje se mogu ispričati još samo u stripu ili na filmu, sa situacijama koje pripadaju svijetu književnoga pripovijedanja. To njezin strip istovremeno čini i književnim projektom, da ne kažem djelom, ostvarenim na jedini književno dopustiv način, dakle stripom, ali i stripom koji je nacrtan više prema strategijama proznoga ili romanesknog pisca, nego strip scenarista.
“Vučine” su važno, poštovanja vrijedno umjetničko djelo. Nije do njih lako doći, jer su primjerci isključivo kod izdavača i njegovog kompanjona, te kod autorice. Sonja Gašperov u ovo je djelo uložila svoj dar, znanje, obrazovanje i ogroman trud i rad. Kada pišete knjigu, nije izvjesno da ćete napisati baš onako kako biste htjeli. Bez obzira na sav trud i talent, možda bude jako loša. U ovom slučaju, rizik je bio neusporedivo veći.
U ovaj rad društvena zajednica nije uložila ništa. Nema tu stipendija za crtače stripova, a kamo li Hrvatskoga audiovizualnog centra i njegove posmrtne pripomoći. Darko Macan i Vladimir Šagadin su multipliciranje “Vučina” obavili o svom trošku. Učinili su to iz poštovanja prema umjetničkom daru i djelu. I tako je nastala prva hrvatska porodična saga razumljiva na svim jezicima, a ne samo na nekoliko obližnjih. Jer posvuda žive vučine s rajsfešlusima, što nalikuju ožiljcima u ljudi s operiranim srcem
U obitelji svi su samo Vučine
Čista, stilski dosljedna, grafička novela Sonje Gašperov je među rijetkim dobro ispričanim obiteljskim pričama u nas. A pričana je bez i jedne riječi
Neke jednostavne istine zvuče kao mudrovanje, pa se onda, valjda, ne izreknu ni kad bi trebalo. Evo jedne takve: skoro sve što se o čovjeku da ispričati svedivo je na porodičnu priču. Pritom, naravno, sve su porodice na svoj način disfunkcionalne. Sretne se od nesretnih, nasuprot Tolstoju, razlikuju ne po tome što su nalik jedna drugoj kao jaje jajetu, nego se sretne od nesretnih porodica razlikuju po tome što sretne naprosto – ne postoje. Katkad je nesretna porodica manje ili više skladna zajednica sretnih i manje sretnih jedinki. Jednako često nesretna je porodica zajednica savršeno nesretnih jedinki. No, najčešći je omjer: pola-pola. U većini nesretnih ljudskih porodica pola je jedinki nesretno, a pola sretno. I to samo neko vrijeme. Poslije se zamijene, pa nesretne bivaju sretne, a sretne nesretne. Tako bi se o tome mudrovalo.
Kako se književnost bavi čovjekom i njegovim problemima, a ne recimo nacijom, svemirom ili šufnudlama, golemi broj književnih tekstova, osobito romana, svedivi su na porodične priče. Čak i kada pripovijedaju o nekom osamljeniku, Robinsonu Crusoeu, Meursaultu ili Paleu koji je ostao sam na svijetu, oni su, na neki način porodični, jer tematiziraju pojedince koji su, stjecajem prilika, negdje zagubili svoje obitelji. Teško bi bilo napisati priču koja bi govorila o čovjeku čija porodica ne postoji, koji se nikada ne sjeti oca i matere i koji nigdje oko sebe ne vidi baš nijednu i ničiju obitelj. Sveta obitelj je najsavršeniji brand kršćanstva. Zato što je nezaobilazna jer obitelj ima svatko.
E, sad zamislite porodičnu sagu, koja započinje trenutkom u kojem glavni junak izlazi iz majčine utrobe, a završava sa starošću i nizom obiteljskih smrti, ali tako da prethodno bude ispričan dugi niz u osnovi tipičnih životnih epizoda, koje istovremeno potvrđuju izuzetnost i različitost glavnoga junaka i njegove porodice, ali i njihovu krajnju tipičnost. Riječ je o savršeno običnoj porodici, čije trajanje i propadanje oneobičava gotovo samo to što je razotkrivena pred našim očima u svim svojim najintimnijim i najnastranijim trenucima.
Dobar, ali možda pomalo dosadan roman – mogli biste pomisliti. I već ste se dvostruko prevarili. Ne samo da nije riječ o dosadnome romanu, nego se uopće ne radi o romanu. “Vučine”, s podnaslovom “od kolijevke pa do groba” su strip ili, kako se to danas ljepše kaže, jedna kratka grafička novela. Umjesto da je porodica prikazana u svome antropomorfnom obličju, autorica Sonja Gašperov nacrtala ih je sve kao vukove. Ali ne, ništa tu nije na prvu loptu, glupo i podobno latinskim i narodnim mudrostima: ne želi se reći da je čovjek čovjeku vuk, nego je tu vuk vuku vuk. I svaki od vučina, od vrata pa do pupka, ima nacrtan rajsfešlus, tojest parapet, tako da se čini kao da iz svoga vučinstva može izaći van. Kao što, uostalom, i čovjek iz svoje ljudskosti može van, bez obzira na to što mu tvorac nije nacrtao parapet na trbuhu.
“Vučine” su strip bez riječi. Istina, likovi se povremeno oglase, ali to su onomatopeje ili onih nekoliko najjednostavnijih riječi, koje se prve nauče. No, smisao takvoga glasanja nije da objasni nešto što se već nije objasnilo i ispričalo slikom. Onomatopeje su ukras ili služe tome da strip ne bude gluh. Ali činjenica da u njemu nije izgovorena nijedna riječ, a da je, ipak, ispričan cijeli jedan – umalo ne rekoh ljudski – život, i oko njega čitava porodična saga, ta je činjenica doista golema. Po njoj je ova malena, mekouvezana knjižica, koju su izdali i u različitim funkcijama potpisali Darko Macan i Vladimir Šagadin, veća i od najvećega spomenika, koji bi se u Sonjinome rodnom gradu mogao sagraditi Bogu, čovjeku, ili obojici njih o istome trošku.
Narativni stripovi, u kojima nema riječi, rijetko se crtaju, jer su sami po sebi nemogući. Kakva je to naracija, pa još bez riječi? I pritom još velika, širokoobuhvatna naracija, koja bi se bavila smislom i sadržajem ljudskoga ili vučjeg postojanja? To je nešto što teško uspijeva, jer je teško nanizati toliko sličica, kojima će se ispričati ono što je oteto riječima. Svaka od njih mora biti savršeno čista, razumljiva i deskriptivna, a da se, istovremeno, ne izgubi mnogoznačnost i slojevitost priče. Kako čitatelja voditi kroz nijemu pripovijest? Pred tim problemom, kojim se, barem nakon propasti nijemoga filma, nije bavilo puno umjetnika, našla se Sonja Gašperov, akademska slikarica, rođena 1982, autorica vrlo zanimljive, a neizvikane knjige priča “Cyber ZOO, što ju je prije nekoliko godina objavio Algoritam. I riješila ga je, taj problem, tu nijemu aporiju, tako dobro da čitatelja svojih “Vučina” lako uvjeri kako taj strip ne bi bio ni upola tako moćan, niti bi porodična priča bila toliko uspjela, da je autorica koristila riječi.
Nema smisla, a bilo bi i nepravedno, prepričavati strip bez riječi. Tako bi se, možda, i poneka fino ispripovijedana istina pretvorila u laž. Iako je smisao za ljepotu, dakle estetika, u ljudskome, danas, dakle, vučjemu, svijetu, starija od razlikovanja dobra i zla, dakle etike, ne bi bilo ni lijepo, ni dobro prepričavati išta iz sage o “Vučinama”. Ali ponešto se može i zaobilazno reći: strip podnosi i ono što književnost više ne može da podnese. Neke priče, tipične životne situacije, nešto što se događa baš svima, odavno je za književnost nepodobno. Između ostaloga, umijeće velikoga književnog pripovijedanja se uveliko prepoznaje u razlikovanju onoga što se još uvijek može ispričati od onoga što više nije za priču. Smisao pripovijedanja je da se stalno ide po granici i da se traže načini da se prevari žandar u čitatelju pa da se ispriča čak i ono što je, s razloga dobrog ukusa, zabranjeno, jer je već bezbroj puta ispričano. U stripu, pak, se može ispričati baš sve, jer je strip mlad, kao što je mlad i film, i ne poznaje još uvijek ispričane priče. Tu činjenicu Sonja Gašperov u “Vučinama” koristi na vrlo dobar i domišljat način. Ako bismo ovu grafičku novelu sveli na epizode, scene i pojedine sličice ili kadrove, primijetili bismo kako se u njima izmjenjuju životne situacije koje se mogu ispričati još samo u stripu ili na filmu, sa situacijama koje pripadaju svijetu književnoga pripovijedanja. To njezin strip istovremeno čini i književnim projektom, da ne kažem djelom, ostvarenim na jedini književno dopustiv način, dakle stripom, ali i stripom koji je nacrtan više prema strategijama proznoga ili romanesknog pisca, nego strip scenarista.
“Vučine” su važno, poštovanja vrijedno umjetničko djelo. Nije do njih lako doći, jer su primjerci isključivo kod izdavača i njegovog kompanjona, te kod autorice. Sonja Gašperov u ovo je djelo uložila svoj dar, znanje, obrazovanje i ogroman trud i rad. Kada pišete knjigu, nije izvjesno da ćete napisati baš onako kako biste htjeli. Bez obzira na sav trud i talent, možda bude jako loša. U ovom slučaju, rizik je bio neusporedivo veći.
U ovaj rad društvena zajednica nije uložila ništa. Nema tu stipendija za crtače stripova, a kamo li Hrvatskoga audiovizualnog centra i njegove posmrtne pripomoći. Darko Macan i Vladimir Šagadin su multipliciranje “Vučina” obavili o svom trošku. Učinili su to iz poštovanja prema umjetničkom daru i djelu. I tako je nastala prva hrvatska porodična saga razumljiva na svim jezicima, a ne samo na nekoliko obližnjih. Jer posvuda žive vučine s rajsfešlusima, što nalikuju ožiljcima u ljudi s operiranim srcem