Tony Judt ili Europljanin u kavezu

Lani je, početkom godine, u jednome od sjajnih subotnjih brojeva ljubljanskoga Dnevnika, objavljen razgovor s povjesničarom poslijeratne Europe Tonyjem Judtom. S fotografija, objavljenih uz intervju, gledalo nas je izmučeno lice čovjeka s maskom za kisik. Te slike bile su u savršenoj opreci s tekstom: uman, intelektualno raskošan, upućen u tegobe tranzicije, istinski zainteresiran za sudbinu istočne Europe, čovjek iz teksta djelovao je vitalno i moćno. Za razliku od onoga sa slike, koji je upravo umirao. I jedan i drugi bio je tog časa Tony Judt.

U to vrijeme ostalo mu je još nekoliko mjeseci života, pa je užurbano radio na svojim memoarima, knjizi koja će, u izdanju Penguina, izaći malo nakon piščeve smrti, s naslovom “The Memory Chalet”. Kako je bolovao od amiotrofične lateralne skleroze, što je vrlo podrobno opisao u prvome poglavlju svojih memoara, ali na zanimljiv način udjenuo u i samu poetiku svojih sjećanja, Judt je u to vrijeme već bio tetraplegičar, pa je knjigu diktirao. Neurodegenerativni poremećaj od kojega je bolovao nije mu oduzeo samo moć kretanja, nego je postepeno urušavao i putove koji vode od misli ka riječima. Na kraju, kako piše, tijelo će mu, pred smrt, postati savršeno nepropusan kavez, u kojemu će iznutra biti sve sačuvano, ali više neće biti načina da išta od toga izađe van. Suočen s takvim, predvidljivim, krajem, Tony Judt pisao je knjigu, koja je, zapravo, bila njegov literarni početak.

Rođenjem Englez, podrijetlom Židov, profesor na Cambridgeu, nakon čega je otišao u Ameriku, predavao na New York University, gdje je bio suosnivač Remarque Instituta, koji je postao važno mjesto za europske studije. Autor je kapitalnog djela “Poslije rata, povijest Europe nakon 1945”, i jedan od onih fascinantnih, a zapravo vrlo rijetkih povjesničara, koji su u stanju sjajno meandrirati između političke i kulturne povijesti, ili iz romana i drugih književnih tekstova rekonstruirati historijske činjenice i motive. Tony Judt jednako superiorno analizira prozne tekstove i sudi o njihovoj estetskoj vrijednosti i stilskim karakteristikama, pa ga se može smatrati i proučavateljem – ili barem izvanredno upućenim čitateljem – istočnoeuropske književnosti.

Knjiga “Koliba sećanja”, kako glasi naslov u izvanrednom i pravodobnom srpskom prijevodu (izdavač Yes-Pro, Beograd 2011.), na suspregnut i krajnje sveden način obuhvaća različite Judtove životne interese. Otvoren i vrlo konfliktan, do samoljubivosti slobodan u iznošenju vlastitih stavova (po tome je srodan Hansu Küngu, njegovim memoarima “Izborena sloboda”, objavljenim i prešućenim i u Hrvatrskoj), Tony Judt piše priču svoga života, koja je istovremeno svjedočanstvo o jednome vremenu, o razlikama između Velike Britanije i Europe, između Europe i Amerike, europskoga istoka i zapada. Kao ateist i bivši radikalno lijevi cionist, koji je u mladosti bivao po kibucima, objašnjava vrstu i oblik svoga židovstva, i u tom mikroeseju, na intelektualno i moralno impresivan način, on izlaže nacrt jednoga duboko promišljenog osobnog identiteta. Tony Judt kritizira američku bezrezervnu podršku Izraelu, a naročito je kritičan prema američkim Židovima: “Većina ljudi više ne govori jezik svojih predaka niti zna mnogo o zemlji porekla, naročito ako je ona u Evropi. Ali, dolazeći iza generacije koja se dičila statusom žrtve, ono malo što znaju gordo nose kao značku identiteta: ti si ono što su propatili tvoji preci. U tom nadmetanju ističu se Jevreji. Mnogi američki Jevreji žalosno malo znaju o svojoj religiji, kulturi, tradicionalnim jezicima ili istoriji. Ali, znaju o Aušvicu i to im je dovoljno.”

Politički i ideološki, Judt se vrlo jasno, na više mjesta, deklarira kao socijaldemokrat. Podsmješljiv je prema radikalnoj ljevici, Slavoja Žižeka opisuje kao brbljavoga provincijalca, prema nacionalistima i desničarima pokazuje krajnji prijezir, a naročito je zgrožen nad novim sveučilišnim praksama: “Danas studenti mogu da biraju između mnoštva studija identiteta: rodne studije, ženske studije, azijsko-pacifičke studije i na desetine drugih. Mana svih tih pseudoakademskih programa nije to što se koncentrišu na datu etničku ili geografsku manjinu, već to što podstiču članove te manjine da proučavaju sami sebe – i time negiraju ciljeve liberalnog obrazovanja i istovremeno jačaju sektaške mentalitete koje bi, deklarativno, hteli da pobiju. Odveć često smisao takvih programa je otvaranje radnih mesta za one koji ih vode i sva spoljna interesovanja se aktivno suzbijaju. Crni proučavaju crne, homoseksualci homoseksualce, i tako dalje.”

Isto je što čitatelja impresionira kod ateista Tonyja Judta i kod vjernika Hansa Künga: izborena sloboda, te intelektualna i moralna snaga da se uvijek kaže ono što se doista misli, bez obzira na svu štetu koju će čovjek zbog toga pretrpjeti. Kao da su obojica samo zato i pisali svoje memoare. Ali taj moralni efekt ne bi trebao zasjeniti ono što je, zapravo, iz naše perspektive još veće i važnije u Judtovoj knjizi: ta je proza tako sadržajna i elegantna, kao da se, najednom, svo piščevo golemo znanje i obrazovanje pretočilo i preobrazilo u čisti literarni dar. Svaka je rečenica jednostavna i razumljiva, svaka misao jasna, i svaki je događaj opisan s upravo onoliko riječi koliko je trebalo. Kada pročita “Kolibu sećanja”, njezinih jedva dvjestotinjak stranica, čitatelju ostaje unutarnji dojam da je pročitao knjigu od barem tisuću stranica.

Tony Judt bio je veliki povjesničar i mislilac, jedan od rijetkih koji su, ali stvarno, u iskustvenom i u intelektualnom smislu spajali Ameriku i Europu. Naučio je češki, da bi razumio Čehe. Komunističkim istokom pokušavao se baviti iznutra i bio je duboko zainteresiran za njegovo suočavanje s nacističkom i fašističkom prošlošću iz Drugoga svjetskog rata. U suočavanju je jedini način da ta prošlost ikada prođe. Alojzije Stepinac bio je za njega “zloglasni zagrebački nadbiskup”, što mu ovdašnji vladajući klerikalni i kleronacionalistički krugovi nikada nisu oprostili, premda ih, zapravo, nikada nije uspio zainteresirati za ono što je govorio i pisao. Tony Judt smatrao je da je hrvatsko suočenje s fašističkom prošlošću naročito teško. Svakim danom iznova se uvjeravamo da je bio u pravu: evo, recimo, neki dan, u vrijeme Parade ponosa, na splitskoj rivi…

Čitajući “Kolibu sećanja” čitatelj, međutim, ne može, a da ne žali što je Judtov ulazak u lijepu književnost došao na kraju, malo prije nego što će mu bolest oduzeti moć govora i pretakanja misli u riječi. Duhovit pisac, dobar humorist, jakoga lirskog dara, efektan pripovjedač, sve je to uspio biti u jednoj jedinoj knjizi, koja je – nakon što pisac u prvom poglavlju saopći da je smrtno bolestan – sva pisana u sadašnjem vremenu, ali tako da se i prošlost i budućnost otvaraju pred pripovjedačem, kao da je pred njim još jedan cijeli život. Zadivljujuće je kako gotovo ničega komemorativnog  u ovoj knjizi nema, a tek pred kraj, u jednom od posljednjih poglavlja, vrlo diskretno, Tony Judt ispisuje jedan testamentarni odlomak: “Danac ili Italijan, Amerikanac ili Evropljanin – to neće više biti samo identitet, već i odbijanje i prekor onima koje isključuje. Država ne samo što neće nestati nego će dostići vrhunac: privilegijama državljanstva i zaštitom prava stečenih na osnovu boravišne dozvole mahaće se kao političkim adutima. Netolerantni demagozi u razvijenim demokratijama tražiće ‘testove’ – znanja, jezika, političkog stava – da bi odredili da li očajne pridošlice zaslužuju britanski ili holandski ili francuski ‘identitet’. Oni to već čine. U ovom vrlom novom veku nedostajaće nam tolerantni, marginalci: ivični ljudi. Moj narod.”

Na kraju, u nekoliko riječi, taj čovjek s nekoliko identiteta, koji je umio do kraja života živjeti vlastitu odabranu slobodu, izgovara i za nekoga vezuje riječ narod, kao krajnje i konačno ishodište vlastitog pripadanja. Narod koji je na kraju za sebe odabrao Tony Judt je narod onih koji će ostati pred svim carinama buduće ujedinjene Europe i globaliziranog svijeta. Valja ponoviti i upamtiti, kada jednom zatreba: “tolerantni, marginalci: ivični ljudi”. Ljudi s granice, koju će im biti dopušteno preći samo ako pređu preko svoga dostojanstva.

Miljenko Jergović 18. 06. 2011.