Prošlo je od toga već pet godina: zamolio sam profesora Esada Durakovića da za biblioteku koju sam uređivao načini izbor najdražih mu priča iz Tisuću i jedne noći. To temeljno djelo svjetske književnosti Duraković je prevodio na bosanski dok je trajao rat. Oko njega rušili su se svjetovi, razmicala mu se i razdvajala zemlja pod nogama, ali se on ustrajno bavio poslom za kojim imaju potrebu i na koji imaju pravo samo veliki jezici, bogate i raskošne kulture. Prijevod je dovršio 1994, najgore sarajevske ratne godine, a objavio ga je 1999, kao četverotomno izdanje, u ediciji lista Ljiljan. Tako je bosanskohercegovačka postala jedna od rijetkih kultura koje Tisuću i jednu noć imaju prevedenu s jezika izvornika. Za svaku bi knjigu to bilo važno, a za ovu je još važnije jer se prevođenjem Šeherzadinih priča caru Šahrijaru ne prevodi samo književno djelo, njegov jezični i literarni kontekst, nego se prevodi cijela jedna civilizacija, u drugome jeziku stvaraju se prostori za njezinu masivnu i raskošnu građevinu, tako da je prijevod Tisuću i jedne noći u jednoj kulturi usporediv samo s prijevodima Biblije i Kurana. A nikome danas neće na um pasti, i to ne samo iz teoloških ili bogobojaznih pobuda i razloga, da svete knjige prevodi s, recimo, njemačkog, engleskog ili ruskog. Za svaku je književnost blagdan dočekati prijevod Tisuću i jedne noći s arapskoga. Preko njega svaki jezik biva sadržajniji, veći i književniji.
Moleći profesora Durakovića da načini izbor za jednotomno, hrvatsko izdanje, kanio sam, uzdajući se u lingvističku istost naših jezika, kao i u srođenost naših književnosti, prokrijumčariti Tisuću i jednu noć iz jedne u drugu kulturu. Kao višegodišnjega posvećenog čitatelja njegova četveroknjižja zanimalo me je kako bi takav, osoban i subjektivan, izbor mogao izgledati. Svaka je antologija istovremeno i autobiografija svoga sastavljača, pa bi i ova knjiga imala biti autobiografija prevoditelja Tisuću i jedne noći.
Ali bio sam spreman i na to da me Esad Duraković odbije. Tražio sam od njega da pristane na nešto na što, možda, na njegovome mjestu ni sam ne bih pristao, i time učini čast meni, a još veću hrvatskoj kulturi. Razumio bih da mu nije bilo do toga, nastavio bih čitati njegovu Tisuću i jednu noć, zahvalan što je iskustvo bosanskoga jezika sadržano u mome hrvatskom jeziku, pa mogu uživati u veličanstvenome Durakovićevom prijevodu.
Marni prevoditelj s arapskoga Esad Duraković darivao je Bosnu prijevodom 1001 noći, koji smo zatim prošvercali i u Hrvatsku
Kitab alf layla wa layla, kako glasi arapski naslov Tisuću i jedne noći, nepotpuna i raščupana, stigla je u Europu prvih godina njezina osamnaestog stoljeća. Donio ju je, kako to već biva, jedan francuski čudak, sirot i neshvaćen, pa je za svoju dušu počeo prevoditi, a da, naravno, nije imao svijesti o tome da radi nešto važno. Prvi francuski svezak pojavio se 1704, a u sljedećih desetak godina izašlo ih je još jedanaest. Na čudo Antoinea Gallanda, kako se taj prvi europski prevoditelj zvao, svako novo izdanje bilo bi odmah rasprodano. Tisuću i jedna noć je tada, početkom osamnaestog stoljeća, u Francuskoj doživljena kao zabavna literatura za pismeni puk, i čitana je na način na koji se danas gledaju sapunice. No, prevoditelj nije bio duga života, pa je uspio prevesti samo četvrtinu danas poznatoga izvornika.
U sljedećih stotinjak godina slijedili su potpuniji prijevodi na njemački i engleski, da bi već tijekom devetnaestoga stoljeća Tisuću i jedna noć postala europsko kulturno dobro, izvor i inspiracija beskonačnog niza novih priča i pripovijesti, ispripovijedanih u različitim žanrovima i na različitim razinama, jednako u visokoj, kao i u niskoj ili popularnoj kulturi. Tako je Šeherzadina knjiga postala rudnik naracija iz kojega, sve do dana današnjega, svatko uzima što mu treba i koliko treba, a da ljudi većinom nisu ni svjesni da su štogod uzeli ili da su Tisuću i jednoj noći nešto dužni. Recimo, priče o Aladinu i čarobnoj svjetiljki, Ali Babi i četrdeset razbojnika ili Sinbadu moreplovcu, barem se stotinjak godina prenose kroz dječje slikovnice, i jednako su na njima odrastali naraštaji naših prababa i pradjedova, kao što ih današnji klinci gledaju u raskošnoj Disneyevoj produkciji i 3D tehnologiji, preuzete su, jednom davno, iz Tisuću i jedne noći. Ta je knjiga odredila naraciju i mitologeme europskih djetinjstva na način koji je čini neusporedivom s bilo kojom drugom knjigom naše civilizacije. Neusporedivom je čini i to što knjiga nije dječja, nije pisana za djecu, niti u njoj ima ičega što bi moglo poslužiti kao pedagoška poruka ili pouka, na kakvima je, pak, zasnovan gotovo cjelokupan preostali korpus dječje književnosti. Tisuću i jedna noć djecu i odrasle podučava samo fantaziji i umijeću pripovijedanja.
Bio sam zahvalan Esadu Durakoviću kada je prihvatio ponudu i vrlo brzo načinio svoj izbor priča iz Tisuću i jedne noći. Knjiga je uskoro izašla, ali o njoj se nije pisalo i govorilo. Tiho je minula pa se moglo pomisliti da je nitko nije ni pročitao. Meni to nije bilo važno. Ionako sam je za sebe pravio, i za onih nekoliko ljudi kojima će, iz istih razloga kao i meni, biti stalo do tog prvoga hrvatskog izdanja Tisuću i jedne noći, u prijevodu s arapskog.
Budimo načisto i s tim: u poplavi bofl izdanja samo je Durakovićev prijevod u Hrvatskoj danas pravi, sve drugo su šarene laže i licencna eurokrem izdanja. I svi bi da namlate novca na Tisuću i jednoj noći
Pet godina nakon izlaska knjiga se prvi put pojavila u izlozima zagrebačkih knjižara, na pultovima i gondolama s najnovijim izdanjima, pa čak i na krivotvorenim i friziranim listama bestselera, koje za svoje kladioničarske potrebe sastavljaju braća Šapina i njihove uboge sestrice. Razlog je bizaran: istoimena turska sapunica, Tisuću i jednu noć učinila je jednim od knjiških i knjižarskih događaja sezone. Uzalud zbunjeni trgovci i bibliotekari narodu pokušavaju objasniti kako ovo izdanje nema nikakve veze sa životom u visokome carigradskom društvu, štoviše, priče iz ove Tisuću i jedne noći događaju se na drugome kraju svijeta, u drugoj kulturi i civilizaciji. Ljudima je dovoljno što se knjiga isto zove, i vjeruju kako u njoj mora biti nečega od njihova omiljenog serijala.
A možda su i u pravu. Šeherzadina Tisuću i jedna noć ima strukturu pra-sapunice. Onako kako je ona, spašavajući glavu, pripovijedala caru Šahrijaru, tako njezini daleki potomci danas pokušavaju pripovijedati širokim narodnim masama. Iako je njihov motiv manje romantičan, jer ne pripovijedaju da bi živjeli, nego to čine da bi ostvarili financijski profit, sličan im je konačni cilj: pripovijedati do kraja i ne dopustiti publici da izgubi interes. Nemojte misliti kako bi tako postavljeni cilj mogao biti nedostojan umjetnosti i umijeća pripovijedanja. Ispast ćete ignorant koji ne razumije iz čega je nastala Šeherzada i što ona znači europskoj civilizaciji. A ne postoji ni razlog da jednoga dana ne bude snimljena sapunica koja bi bila velika i važna poput romana Ana Karenjina ili koja bi o jednoj kulturi i epohi svjedočila na način Amarkorda ili Ibsenovih ili Čehovljevih drama. Ali kako je sapunica, poput nekadašnje opere ili romana devetnaestog stoljeća, forma uvjetovana stanjem i razinom nekoga društva i kulture, u Hrvatskoj, na žalost, danas mogu nastajati samo jako glupe, prizemne i primitivne, baš teleće telenovele.
Na kraju, kao što pobornici televizijske Tisuću i jedne noći ovih dana i tjedana po zagrebačkim knjižarama kupuju knjigu, tako sam i ja, iz slične znatiželje, pogledao dvije epizode njihova serijala. I lako sam shvatio zašto je turska sapunica očarala tolike gledateljske mase u Hrvatskoj, a zatim ih navela i da upisuju tečajeve turskoga jezika i uplaćuju turističke aranžmane po Turskoj. U njoj pulsira živi život i traje pripovijest bez kraja i konca, u koju gledatelj lako povjeruje, jer su njezini protagonisti stvarni, i stvarnim se čini društvo kroz koje se kreću. Čovjek povjeruje u tu iluziju, u prevaru da postoji zemlja iz beskrajne priče, da su stvarni i Carigrad i Turska, kao što je u drugoj Tisuću i jednoj noći stvaran Samarkand Perzijski, kojim vlada strašni car Šahrijar.
Uopće mi nije mrsko, drago mi je, što se knjiga kojom me je počastio Esad Duraković prodaje na slavi turske sapunice. I prevoditelj i ja od toga imamo samo emocionalnu i intelektualnu korist (dok se tantijemima zasad gosti fašistički zdrug Večernjakovih komentatora), ali ona zna biti golema, pogotovu kada se živi u naracijama i od njih, kao što je živjela i naša književna pramajka Šeherzada.
Tisuću noći i još jedna turska
Prošlo je od toga već pet godina: zamolio sam profesora Esada Durakovića da za biblioteku koju sam uređivao načini izbor najdražih mu priča iz Tisuću i jedne noći. To temeljno djelo svjetske književnosti Duraković je prevodio na bosanski dok je trajao rat. Oko njega rušili su se svjetovi, razmicala mu se i razdvajala zemlja pod nogama, ali se on ustrajno bavio poslom za kojim imaju potrebu i na koji imaju pravo samo veliki jezici, bogate i raskošne kulture. Prijevod je dovršio 1994, najgore sarajevske ratne godine, a objavio ga je 1999, kao četverotomno izdanje, u ediciji lista Ljiljan. Tako je bosanskohercegovačka postala jedna od rijetkih kultura koje Tisuću i jednu noć imaju prevedenu s jezika izvornika. Za svaku bi knjigu to bilo važno, a za ovu je još važnije jer se prevođenjem Šeherzadinih priča caru Šahrijaru ne prevodi samo književno djelo, njegov jezični i literarni kontekst, nego se prevodi cijela jedna civilizacija, u drugome jeziku stvaraju se prostori za njezinu masivnu i raskošnu građevinu, tako da je prijevod Tisuću i jedne noći u jednoj kulturi usporediv samo s prijevodima Biblije i Kurana. A nikome danas neće na um pasti, i to ne samo iz teoloških ili bogobojaznih pobuda i razloga, da svete knjige prevodi s, recimo, njemačkog, engleskog ili ruskog. Za svaku je književnost blagdan dočekati prijevod Tisuću i jedne noći s arapskoga. Preko njega svaki jezik biva sadržajniji, veći i književniji.
Moleći profesora Durakovića da načini izbor za jednotomno, hrvatsko izdanje, kanio sam, uzdajući se u lingvističku istost naših jezika, kao i u srođenost naših književnosti, prokrijumčariti Tisuću i jednu noć iz jedne u drugu kulturu. Kao višegodišnjega posvećenog čitatelja njegova četveroknjižja zanimalo me je kako bi takav, osoban i subjektivan, izbor mogao izgledati. Svaka je antologija istovremeno i autobiografija svoga sastavljača, pa bi i ova knjiga imala biti autobiografija prevoditelja Tisuću i jedne noći.
Ali bio sam spreman i na to da me Esad Duraković odbije. Tražio sam od njega da pristane na nešto na što, možda, na njegovome mjestu ni sam ne bih pristao, i time učini čast meni, a još veću hrvatskoj kulturi. Razumio bih da mu nije bilo do toga, nastavio bih čitati njegovu Tisuću i jednu noć, zahvalan što je iskustvo bosanskoga jezika sadržano u mome hrvatskom jeziku, pa mogu uživati u veličanstvenome Durakovićevom prijevodu.
Kitab alf layla wa layla, kako glasi arapski naslov Tisuću i jedne noći, nepotpuna i raščupana, stigla je u Europu prvih godina njezina osamnaestog stoljeća. Donio ju je, kako to već biva, jedan francuski čudak, sirot i neshvaćen, pa je za svoju dušu počeo prevoditi, a da, naravno, nije imao svijesti o tome da radi nešto važno. Prvi francuski svezak pojavio se 1704, a u sljedećih desetak godina izašlo ih je još jedanaest. Na čudo Antoinea Gallanda, kako se taj prvi europski prevoditelj zvao, svako novo izdanje bilo bi odmah rasprodano. Tisuću i jedna noć je tada, početkom osamnaestog stoljeća, u Francuskoj doživljena kao zabavna literatura za pismeni puk, i čitana je na način na koji se danas gledaju sapunice. No, prevoditelj nije bio duga života, pa je uspio prevesti samo četvrtinu danas poznatoga izvornika.
U sljedećih stotinjak godina slijedili su potpuniji prijevodi na njemački i engleski, da bi već tijekom devetnaestoga stoljeća Tisuću i jedna noć postala europsko kulturno dobro, izvor i inspiracija beskonačnog niza novih priča i pripovijesti, ispripovijedanih u različitim žanrovima i na različitim razinama, jednako u visokoj, kao i u niskoj ili popularnoj kulturi. Tako je Šeherzadina knjiga postala rudnik naracija iz kojega, sve do dana današnjega, svatko uzima što mu treba i koliko treba, a da ljudi većinom nisu ni svjesni da su štogod uzeli ili da su Tisuću i jednoj noći nešto dužni. Recimo, priče o Aladinu i čarobnoj svjetiljki, Ali Babi i četrdeset razbojnika ili Sinbadu moreplovcu, barem se stotinjak godina prenose kroz dječje slikovnice, i jednako su na njima odrastali naraštaji naših prababa i pradjedova, kao što ih današnji klinci gledaju u raskošnoj Disneyevoj produkciji i 3D tehnologiji, preuzete su, jednom davno, iz Tisuću i jedne noći. Ta je knjiga odredila naraciju i mitologeme europskih djetinjstva na način koji je čini neusporedivom s bilo kojom drugom knjigom naše civilizacije. Neusporedivom je čini i to što knjiga nije dječja, nije pisana za djecu, niti u njoj ima ičega što bi moglo poslužiti kao pedagoška poruka ili pouka, na kakvima je, pak, zasnovan gotovo cjelokupan preostali korpus dječje književnosti. Tisuću i jedna noć djecu i odrasle podučava samo fantaziji i umijeću pripovijedanja.
Bio sam zahvalan Esadu Durakoviću kada je prihvatio ponudu i vrlo brzo načinio svoj izbor priča iz Tisuću i jedne noći. Knjiga je uskoro izašla, ali o njoj se nije pisalo i govorilo. Tiho je minula pa se moglo pomisliti da je nitko nije ni pročitao. Meni to nije bilo važno. Ionako sam je za sebe pravio, i za onih nekoliko ljudi kojima će, iz istih razloga kao i meni, biti stalo do tog prvoga hrvatskog izdanja Tisuću i jedne noći, u prijevodu s arapskog.
Pet godina nakon izlaska knjiga se prvi put pojavila u izlozima zagrebačkih knjižara, na pultovima i gondolama s najnovijim izdanjima, pa čak i na krivotvorenim i friziranim listama bestselera, koje za svoje kladioničarske potrebe sastavljaju braća Šapina i njihove uboge sestrice. Razlog je bizaran: istoimena turska sapunica, Tisuću i jednu noć učinila je jednim od knjiških i knjižarskih događaja sezone. Uzalud zbunjeni trgovci i bibliotekari narodu pokušavaju objasniti kako ovo izdanje nema nikakve veze sa životom u visokome carigradskom društvu, štoviše, priče iz ove Tisuću i jedne noći događaju se na drugome kraju svijeta, u drugoj kulturi i civilizaciji. Ljudima je dovoljno što se knjiga isto zove, i vjeruju kako u njoj mora biti nečega od njihova omiljenog serijala.
A možda su i u pravu. Šeherzadina Tisuću i jedna noć ima strukturu pra-sapunice. Onako kako je ona, spašavajući glavu, pripovijedala caru Šahrijaru, tako njezini daleki potomci danas pokušavaju pripovijedati širokim narodnim masama. Iako je njihov motiv manje romantičan, jer ne pripovijedaju da bi živjeli, nego to čine da bi ostvarili financijski profit, sličan im je konačni cilj: pripovijedati do kraja i ne dopustiti publici da izgubi interes. Nemojte misliti kako bi tako postavljeni cilj mogao biti nedostojan umjetnosti i umijeća pripovijedanja. Ispast ćete ignorant koji ne razumije iz čega je nastala Šeherzada i što ona znači europskoj civilizaciji. A ne postoji ni razlog da jednoga dana ne bude snimljena sapunica koja bi bila velika i važna poput romana Ana Karenjina ili koja bi o jednoj kulturi i epohi svjedočila na način Amarkorda ili Ibsenovih ili Čehovljevih drama. Ali kako je sapunica, poput nekadašnje opere ili romana devetnaestog stoljeća, forma uvjetovana stanjem i razinom nekoga društva i kulture, u Hrvatskoj, na žalost, danas mogu nastajati samo jako glupe, prizemne i primitivne, baš teleće telenovele.
Na kraju, kao što pobornici televizijske Tisuću i jedne noći ovih dana i tjedana po zagrebačkim knjižarama kupuju knjigu, tako sam i ja, iz slične znatiželje, pogledao dvije epizode njihova serijala. I lako sam shvatio zašto je turska sapunica očarala tolike gledateljske mase u Hrvatskoj, a zatim ih navela i da upisuju tečajeve turskoga jezika i uplaćuju turističke aranžmane po Turskoj. U njoj pulsira živi život i traje pripovijest bez kraja i konca, u koju gledatelj lako povjeruje, jer su njezini protagonisti stvarni, i stvarnim se čini društvo kroz koje se kreću. Čovjek povjeruje u tu iluziju, u prevaru da postoji zemlja iz beskrajne priče, da su stvarni i Carigrad i Turska, kao što je u drugoj Tisuću i jednoj noći stvaran Samarkand Perzijski, kojim vlada strašni car Šahrijar.
Uopće mi nije mrsko, drago mi je, što se knjiga kojom me je počastio Esad Duraković prodaje na slavi turske sapunice. I prevoditelj i ja od toga imamo samo emocionalnu i intelektualnu korist (dok se tantijemima zasad gosti fašistički zdrug Večernjakovih komentatora), ali ona zna biti golema, pogotovu kada se živi u naracijama i od njih, kao što je živjela i naša književna pramajka Šeherzada.