U Svetoga Ante na Vračaru bila je ove godine glavna polnoćka beogradskih katolika, ona koju vodi nadbiskup Hočevar
Cijeloga popodneva i večeri zemlja se tresla od eksplozija, svijetleći meci rajsfešlusom su nebo dijelili na dvoje, i već od jutra se znalo da se polnoćka iz sigurnosnih razloga neće održati u Katedrali, nego u ženskome samostanu na Banjskom brijegu, tamo gdje je do rata bila Osnovna škola Silvije Strahimir Kranjčević. Bilo je jako hladno, prije nekoliko dana zamrznuo se bazenčić u zahodskoj školjki, a s brda se pucalo žešće nego obično, pošto je za srpske artiljerce bio katolički Badnji dan. Već se neko vrijeme oko Bogoslovije, Caritasa i Napretka širila priča kako je Tuđman preko Mate Bobana naložio da se sjedište Vrhbosanske nadbiskupije preseli u Travnik, jer će grad pasti u srpske ruke. Jedni su to govorili s bijesom i strahom, drugi s nekom vrstom sladostrasnog pristajanja. I jedni i drugi bili su, naravno, Hrvati katolici.
Samostan mi nije daleko od kuće, tih petstotinjak metara uglavnom sam pretrčao i zadihan stigao do stare autrougarske zgrade, građene po duhovnome i političkom nalogu nadbiskupa Stadlera, u kojoj sam dvadesetak godine ranije krenuo u drugi razred osmoljetke. Metalni rukohvati na širokom stubištu su, kao i u moje vrijeme, na svaka dva metra bili nazubljeni malenim, centimetar visokim gvozdenim očnjacima, da muška balavurdija ne lomi vratove spuštajući se niz gelendere. Ti zupci su, kao i štošta drugo, izgubili smisao nakon što su se vremena promijenila, a đake su zamijenile časne sestre i pokoji umirovljeni svećenik.
Svečanost inscenacije Isusova rođenja, uz vjerničke molitve i križanja, trajala je kraće nego u godinama mira, i prvi put pribivali su joj samo katolici i pokoji katolički ateist. Od onih doba kada sam, početkom osamdesetih, iz sentimentalnih, obiteljskih i političkih razloga – više nego zbog traganja za Bogom ili zbog vjerskoga avanturizma, krenuo ići na polnoćke, svaki put bi se u Katedrali, tamo u dnu, kod ulaza, okupilo Bošnjaka, Srba i onih neodređenih, koji bi se katkad ispotiha rugali ritualu, e ne bi li ruganjem skrili svoju dječju znatiželju pred Drugim i Drukčijim, i neobičan, ali živ i ozarujući užitak u načinu na koji je stiliziran katolički ritual bogorođenja. U tom je prikazanju bilo nešto tužno-utješno, što je sarajevsku djecu atmosferom moglo podsjetiti na Andersenove bajke i što je u onome, danas davnom, Sarajevu, nakon što se razgrnu sve vanjske ideološke manipulacije, udbaška uhođenja i optužbe najmalobrojnijega bosanskog naroda za sva zla Drugoga svjetskog rata, doista moglo djelovati uzbudljivo i privlačno.
Začule su se orgulje, lijepi, školovani glasovi zapjevali su božićne pjesme, među njima jednu na staroslavenskome
Tog kasnog badnjeg popodneva 1992. na polnoćki nije bilo Drugih – osim jednoga umirovljenog sveučilišnog profesora, novoprepoznatog muslimana i bivšeg komunista, koji se na Bogosloviji svakodnevno hranio, pa bi onda, valjda iz nekoga bezrazložnoga unutrašnjeg stida, micao usnama dok bi se prije objeda izgovarali Očenaš i Zdravomarija. Stigao je i na polnoćku, valjda da ne uvrijedi domaćine, taj neobični čovjek, po imenu Jusuf, zbog kojega mi se, evo do dana današnjeg, u pamet usjeklo da pri spomenu velikoga romana Thomasa Manna naslov prepravljam u – Jusuf i njegova braća.
Ceremonijal je trebao završiti barem sat prije policijskoga sata, da se ljudi uspiju vratiti kućama, ali svejedno je bila lijepa ta rana polnoćka, najranija na kojoj ću, nadam se, ikada biti. Nadbiskup Vinko Puljić propovijedao je blago, bez borbenih tonova, riječi osude ili gnjeva; taman onako kako je, bit će, i umjesno govoriti kada se rađa dijete. Na kraju smo i mi koji u molitvama ne sudjelujemo rukovanjem pružili mir onima koji su nam se našli najbliže. Tako je bilo i na ranijim polnoćkama – mirili bi se vazda svi. Te polnoćke, u kojoj je najveća bila naša nada, jer je najveći bio i naš strah (i doista, zar se itko ičemu nada onih sretnih dana kada je slobodan od svakoga straha), pružio sam mir četvorici ljudi. Trojica od njih poginut će prije Božića po julijanskome kalendaru.
Tada sam posljednji put bio na polnoćki. Sljedeći katolički Božić zatekao me je u Zagrebu, radosni ili prkosni slavljenici pucali su na sve strane, a ja sam se plašio pucnjave i nisam izlazio iz kuće. Osim toga, meni je polnoćka bila nešto drugo nego njima. Bio bih u toj stvari poput Jusufa, a po prirodi nisam dobar kao on, tako da u zagrebačke crkve na Badnju večer nisam išao. Ni 1993, ni svih sljedećih godina. Nemam, možda, ni talenta da kao pripadnik većine slavim većinski blagdan. Moja je Badnja večer naprosto manjinska. Treba mi Jusuf da bih mogao doživjeti rođenje Božjega sina, a pucnjavu mogu podnijeti samo ako je neprijateljska, iz topova i minobacača.
Ove godine odlučili smo katolički Božić provesti u Beogradu. Tako nam je došlo. Neki parovi za Božić odlaze na Bali ili na Maldive, a mi ćemo u Beograd. I nekako nismo ni razgovarali o tome hoćemo li na polnoćku. Da, naravno, ići ćemo, svako iz svojih razloga i u svojoj vjeri i bezvjeri. Putovali smo na Badnji dan, ushićeni blagdanom, po autocesti koja je tog dana nalikovala talijanskim cestama, toliki je i takav bio promet. Bosanski gastarbajteri svih vjera i nacija su u limuzinama talijanskih, austrijskih, slovenskih i njemačkih registracija putovali svojim kućama. Kako smo prolazili putokaze za granične prijelaze, tako se promet rijedio. Nakon skretanja prema Brčkom, posljednjega prije hrvatsko-srpske granice kod Bajakova, ostali smo sami na cesti, s nekoliko turskih kamiona i dva-tri auta, redom zagrebačkih registracija.
U Hotelu Majestic su nam ovoga puta dodijelili najljepšu i najveću sobu, s pogledom na Obilićev venac. Nama je Božić, pa da nam bude ljepše. Oko devet smo pozvali taksi – vozite u Bregalničku! – taksist je začudo znao gdje je to. Očekivali smo da crkva bude poluprazna, tko bi ove noći išao kod bosanskih fratara, nismo ni znali da je u Svetoga Ante ove godine glavna polnoćka beogradskih katolika, ona koju vodi nadbiskup Stanislav Hočevar.
Ušli smo na pokrajnji ulaz, odmah iza televizijske ekipe RTS-a koja je pripremala kamere za izravni prijenos, tako da su se u nas dobro zagledali ljudi iz prvih redova prepune crkve. Neki su me gledali s prepoznavanjem, ali nitko s prijezirom. Nismo jedni drugima kvarili ovu svečanu večer. Bili smo si dragi, kako to i priliči.
Začule su se orgulje, lijepi, školovani glasovi zapjevali su božićne pjesme, među njima i jednu na staroslavenskom. Kasnije ćemo s oltara čuti zahvalu pjevačima. Ako je to važno reći, njihov glazbeni vođa pravoslavnog je imena i prezimena.
Svoju propovijed nadbiskup Stanislav prigodno je posvetio djeci. U prvi čas osjetio sam nelagodu jer sam pomislio da će govoriti o nerođenoj djeci. Navikli smo, mi iz Hrvatske, da se o rođenoj više i ne govori i da se, čim popovi i biskupi spomenu djecu, i žensko i muško ima osjećati kao da mu je, evo upravo sad, kiretom sastrugana sva utroba. No, otac Stanislav je onim lijepim slovenskim hrvatsko-srpskim, koji smo već skoro zaboravili, pošto Slovenaca više i nema u našim životima, pogotovu nema Slovenaca koji bi znali i htjeli govoriti našim jezikom, propovijedao vrlo blago, obzirno i lijepo o tome kako bismo trebali postupati s rođenom, živom i stvarnom djecom. “Ne bismo djecu smjeli sablažnjavati!”, rekao je, i to mi se jako svidjelo, premda nisam siguran da razumijem što to zapravo znači na crkvenome metajeziku, ali nekako slutim da otac Stanislav nije mislio na opasnosti koje prijete od pornografije i sličnih banalnosti.
Potom se i on, skupa s fratrima što su sudjelovali u svečanosti rođenja, zahvaljivao nazočnima, naročito “gostima i prisutnima iz naše sestrinske Srpske pravoslavne crkve”. Njima i televizijskim gledateljima je, radostan što je tako uranio, čestitao Božić po julijanskome kalendaru. “Mir Božji! Hristos se rodi! ”, uskliknuo je, čistoga i lijepog glasa, nadbiskup Stanislav Hočevar.
Gledao sam beogradske katolike, uživao u njihovim licima, pogotovu u likovima staraca i starica, koji me podsjećaju na gospodu iz onih lijepih i visokih austrougarskih stanova, u Titovoj i kralja Tomislava, u Sarajevu. Ljudi znaju biti tako lijepi kada su među drugim ljudima manjina. Kultura i umjetnost nastaju jedino u manjini. Nema kulture koju bi rađala većina. Ni djeteta kojemu je rulja otac i majka.
Tamo Božić slave Jusuf i njegova braća
U Svetoga Ante na Vračaru bila je ove godine glavna polnoćka beogradskih katolika, ona koju vodi nadbiskup Hočevar
Cijeloga popodneva i večeri zemlja se tresla od eksplozija, svijetleći meci rajsfešlusom su nebo dijelili na dvoje, i već od jutra se znalo da se polnoćka iz sigurnosnih razloga neće održati u Katedrali, nego u ženskome samostanu na Banjskom brijegu, tamo gdje je do rata bila Osnovna škola Silvije Strahimir Kranjčević. Bilo je jako hladno, prije nekoliko dana zamrznuo se bazenčić u zahodskoj školjki, a s brda se pucalo žešće nego obično, pošto je za srpske artiljerce bio katolički Badnji dan. Već se neko vrijeme oko Bogoslovije, Caritasa i Napretka širila priča kako je Tuđman preko Mate Bobana naložio da se sjedište Vrhbosanske nadbiskupije preseli u Travnik, jer će grad pasti u srpske ruke. Jedni su to govorili s bijesom i strahom, drugi s nekom vrstom sladostrasnog pristajanja. I jedni i drugi bili su, naravno, Hrvati katolici.
Samostan mi nije daleko od kuće, tih petstotinjak metara uglavnom sam pretrčao i zadihan stigao do stare autrougarske zgrade, građene po duhovnome i političkom nalogu nadbiskupa Stadlera, u kojoj sam dvadesetak godine ranije krenuo u drugi razred osmoljetke. Metalni rukohvati na širokom stubištu su, kao i u moje vrijeme, na svaka dva metra bili nazubljeni malenim, centimetar visokim gvozdenim očnjacima, da muška balavurdija ne lomi vratove spuštajući se niz gelendere. Ti zupci su, kao i štošta drugo, izgubili smisao nakon što su se vremena promijenila, a đake su zamijenile časne sestre i pokoji umirovljeni svećenik.
Svečanost inscenacije Isusova rođenja, uz vjerničke molitve i križanja, trajala je kraće nego u godinama mira, i prvi put pribivali su joj samo katolici i pokoji katolički ateist. Od onih doba kada sam, početkom osamdesetih, iz sentimentalnih, obiteljskih i političkih razloga – više nego zbog traganja za Bogom ili zbog vjerskoga avanturizma, krenuo ići na polnoćke, svaki put bi se u Katedrali, tamo u dnu, kod ulaza, okupilo Bošnjaka, Srba i onih neodređenih, koji bi se katkad ispotiha rugali ritualu, e ne bi li ruganjem skrili svoju dječju znatiželju pred Drugim i Drukčijim, i neobičan, ali živ i ozarujući užitak u načinu na koji je stiliziran katolički ritual bogorođenja. U tom je prikazanju bilo nešto tužno-utješno, što je sarajevsku djecu atmosferom moglo podsjetiti na Andersenove bajke i što je u onome, danas davnom, Sarajevu, nakon što se razgrnu sve vanjske ideološke manipulacije, udbaška uhođenja i optužbe najmalobrojnijega bosanskog naroda za sva zla Drugoga svjetskog rata, doista moglo djelovati uzbudljivo i privlačno.
Tog kasnog badnjeg popodneva 1992. na polnoćki nije bilo Drugih – osim jednoga umirovljenog sveučilišnog profesora, novoprepoznatog muslimana i bivšeg komunista, koji se na Bogosloviji svakodnevno hranio, pa bi onda, valjda iz nekoga bezrazložnoga unutrašnjeg stida, micao usnama dok bi se prije objeda izgovarali Očenaš i Zdravomarija. Stigao je i na polnoćku, valjda da ne uvrijedi domaćine, taj neobični čovjek, po imenu Jusuf, zbog kojega mi se, evo do dana današnjeg, u pamet usjeklo da pri spomenu velikoga romana Thomasa Manna naslov prepravljam u – Jusuf i njegova braća.
Ceremonijal je trebao završiti barem sat prije policijskoga sata, da se ljudi uspiju vratiti kućama, ali svejedno je bila lijepa ta rana polnoćka, najranija na kojoj ću, nadam se, ikada biti. Nadbiskup Vinko Puljić propovijedao je blago, bez borbenih tonova, riječi osude ili gnjeva; taman onako kako je, bit će, i umjesno govoriti kada se rađa dijete. Na kraju smo i mi koji u molitvama ne sudjelujemo rukovanjem pružili mir onima koji su nam se našli najbliže. Tako je bilo i na ranijim polnoćkama – mirili bi se vazda svi. Te polnoćke, u kojoj je najveća bila naša nada, jer je najveći bio i naš strah (i doista, zar se itko ičemu nada onih sretnih dana kada je slobodan od svakoga straha), pružio sam mir četvorici ljudi. Trojica od njih poginut će prije Božića po julijanskome kalendaru.
Tada sam posljednji put bio na polnoćki. Sljedeći katolički Božić zatekao me je u Zagrebu, radosni ili prkosni slavljenici pucali su na sve strane, a ja sam se plašio pucnjave i nisam izlazio iz kuće. Osim toga, meni je polnoćka bila nešto drugo nego njima. Bio bih u toj stvari poput Jusufa, a po prirodi nisam dobar kao on, tako da u zagrebačke crkve na Badnju večer nisam išao. Ni 1993, ni svih sljedećih godina. Nemam, možda, ni talenta da kao pripadnik većine slavim većinski blagdan. Moja je Badnja večer naprosto manjinska. Treba mi Jusuf da bih mogao doživjeti rođenje Božjega sina, a pucnjavu mogu podnijeti samo ako je neprijateljska, iz topova i minobacača.
Ove godine odlučili smo katolički Božić provesti u Beogradu. Tako nam je došlo. Neki parovi za Božić odlaze na Bali ili na Maldive, a mi ćemo u Beograd. I nekako nismo ni razgovarali o tome hoćemo li na polnoćku. Da, naravno, ići ćemo, svako iz svojih razloga i u svojoj vjeri i bezvjeri. Putovali smo na Badnji dan, ushićeni blagdanom, po autocesti koja je tog dana nalikovala talijanskim cestama, toliki je i takav bio promet. Bosanski gastarbajteri svih vjera i nacija su u limuzinama talijanskih, austrijskih, slovenskih i njemačkih registracija putovali svojim kućama. Kako smo prolazili putokaze za granične prijelaze, tako se promet rijedio. Nakon skretanja prema Brčkom, posljednjega prije hrvatsko-srpske granice kod Bajakova, ostali smo sami na cesti, s nekoliko turskih kamiona i dva-tri auta, redom zagrebačkih registracija.
U Hotelu Majestic su nam ovoga puta dodijelili najljepšu i najveću sobu, s pogledom na Obilićev venac. Nama je Božić, pa da nam bude ljepše. Oko devet smo pozvali taksi – vozite u Bregalničku! – taksist je začudo znao gdje je to. Očekivali smo da crkva bude poluprazna, tko bi ove noći išao kod bosanskih fratara, nismo ni znali da je u Svetoga Ante ove godine glavna polnoćka beogradskih katolika, ona koju vodi nadbiskup Stanislav Hočevar.
Ušli smo na pokrajnji ulaz, odmah iza televizijske ekipe RTS-a koja je pripremala kamere za izravni prijenos, tako da su se u nas dobro zagledali ljudi iz prvih redova prepune crkve. Neki su me gledali s prepoznavanjem, ali nitko s prijezirom. Nismo jedni drugima kvarili ovu svečanu večer. Bili smo si dragi, kako to i priliči.
Začule su se orgulje, lijepi, školovani glasovi zapjevali su božićne pjesme, među njima i jednu na staroslavenskom. Kasnije ćemo s oltara čuti zahvalu pjevačima. Ako je to važno reći, njihov glazbeni vođa pravoslavnog je imena i prezimena.
Svoju propovijed nadbiskup Stanislav prigodno je posvetio djeci. U prvi čas osjetio sam nelagodu jer sam pomislio da će govoriti o nerođenoj djeci. Navikli smo, mi iz Hrvatske, da se o rođenoj više i ne govori i da se, čim popovi i biskupi spomenu djecu, i žensko i muško ima osjećati kao da mu je, evo upravo sad, kiretom sastrugana sva utroba. No, otac Stanislav je onim lijepim slovenskim hrvatsko-srpskim, koji smo već skoro zaboravili, pošto Slovenaca više i nema u našim životima, pogotovu nema Slovenaca koji bi znali i htjeli govoriti našim jezikom, propovijedao vrlo blago, obzirno i lijepo o tome kako bismo trebali postupati s rođenom, živom i stvarnom djecom. “Ne bismo djecu smjeli sablažnjavati!”, rekao je, i to mi se jako svidjelo, premda nisam siguran da razumijem što to zapravo znači na crkvenome metajeziku, ali nekako slutim da otac Stanislav nije mislio na opasnosti koje prijete od pornografije i sličnih banalnosti.
Potom se i on, skupa s fratrima što su sudjelovali u svečanosti rođenja, zahvaljivao nazočnima, naročito “gostima i prisutnima iz naše sestrinske Srpske pravoslavne crkve”. Njima i televizijskim gledateljima je, radostan što je tako uranio, čestitao Božić po julijanskome kalendaru. “Mir Božji! Hristos se rodi! ”, uskliknuo je, čistoga i lijepog glasa, nadbiskup Stanislav Hočevar.
Gledao sam beogradske katolike, uživao u njihovim licima, pogotovu u likovima staraca i starica, koji me podsjećaju na gospodu iz onih lijepih i visokih austrougarskih stanova, u Titovoj i kralja Tomislava, u Sarajevu. Ljudi znaju biti tako lijepi kada su među drugim ljudima manjina. Kultura i umjetnost nastaju jedino u manjini. Nema kulture koju bi rađala većina. Ni djeteta kojemu je rulja otac i majka.