Uz knjigu “Samo bogovi mogu obećati”, objavljenu u Nakladi Ljevak 2010.
Pripovijest o Driblingu Bože Koprivice započinjemo u hladno i kišno popodne s početka lipnja, na dan velikih poplava u Slavoniji i dan kada su novinske agencije i internetski portali objavili da je umro pjesnik Andrej Voznesenski. Devet je dana prije početka Svjetskoga prvenstva u nogometu, prvoga koje će se održati na afričkome kontinentu. Ono što se ovih tjedana oko nas događa, vremenske prilike, poplave, razgovori među ljudima, najavljeni i nenajavljeni ratovi, pa čak i smrt pjesnika, možda će biti od povijesne važnosti, a možda i neće, ali ono što će se događati u Južnoj Africi sigurno će biti cijela jedna povijest, premda o njezinom ishodu ne znamo ništa. Ta će povijest naseliti knjige, čitave biblioteke knjiga, većinu važnih svjetskih novina, albume sa samoljepljivim sličicama, televizijske dokumentarne serijale i pojedinačne ljudske sudbine. Kako se dužina ljudskog života ne mjeri brojem odživljenih godina, nego količinom sjećanja, tako su i naše osobne povijesti i historije sačinjene od sjećanja, a ne od godina. Borges je, pogotovu nakon što je oslijepio, o sjećanju napisao niz proza, pjesama, eseja i mistifikacija. Sjećanje je unutrašnje oko, kojim se jasno vidi što je važno u jednoj ljudskoj historiji. Pritom, čovjek ne može birati čega će se sjećati, što će zaboravljati. Ali postoje, ipak, neka pravila po kojima se događaji pamte ili se recikliraju u zaboravu. Recimo, ceremonijali postoje radi sjećanja.
Dobro pamtim što sam radio i gdje sam bio, pamtim što sam osjećao onih dana kada su se igrala svjetska prvenstva u Njemačkoj, Argentini, Španjolskoj, Meksiku, Italiji, Americi, Francuskoj, Japanu i Koreji, te ponovo u Njemačkoj. Ti jednomjesečni ceremonijali tako su postali dijelom jedne lične povijesti. Ili je svaki od njih po jedna lična povijest. U njihovom je središtu nogomet, ali oko nogometa je sve drugo. U vrijeme Svjetskoga prvenstva u Meksiku umrla je moja nona Olga Rejc, večer nakon njezinog sprovoda igrale su se kvalifikacijske utakmice, i ja sam, naravno, gledao prijenose. Ceremonijal Svjetskoga prvenstva sačinjen je od intimnih osjećaja, sprovoda, vremenskih prilika, odlazaka u kafanu na piće pred utakmicu, sačinjen je od poezije – Andrej Voznesenski umro je ne dočekavši Južnu Afriku, a Meša Selimović umro je gledajući finale 1982, ružnu i dosadnu utakmicu između Njemačke i Italije – sačinjen je od umjetnosti i od naše osjetljivosti, od toga da se ježimo kada se sjetimo “Stihova za oproštaj” Milana Milišića, ili kada se sjetimo pjesme o utakmici između banjalučkog Borca i Partizana iz 1978, koju je napisao Sinan Gudžević i objavio ju u knjizi “Građa za pripovetke”, koju niko osim nas naježenih pred sjećanjem na tu pjesmu nije ni pročitao; ceremonijal Svjetskoga prvenstva je, poput ceremonijala svake nogometne utakmice, od one koja se igra u najnižoj ligi do utakmice između Argentine i Holandije, 1978. u vrijeme Videlline vojne hunte, sačinjen od svega onog od čega je sačinjen i sam čovjekov život. A najprije od nade: svejedno koju utakmicu gledali, mi čeznemo da vidimo ono što ljudske oči još nisu vidjele. Recimo, onaj drugi Maradonin gol protiv Engleza, nakon što je prvi dao Božjom rukom.
Fudbal u prozi Bože Koprivice protivan je svakoj fenomenologiji nogometne igre. I nema baš nikakve veze s onim što intelektualci pišu i misle o fudbalu u vrijeme svjetskih prvenstava, i inače. Koprivica o fudbalu piše onako kako se piše poezija, ili onako kako se piše velika, po doživljaju svijeta i unutrašnjoj tragici intenzivna proza, ili čak onako kako se pišu teorijska i estetska razmatranja kada je pisac, recimo, Jan Kott. Nisam uludo spomenuo djedicu Kotta, jer osim što je Koprivica kazališni dramaturg, on je u stanju, kada je to potrebno, da nogometnu pripovijest smjesti u neki od šekspirijanskih formata. Uz čistu, lirsku ljepotu, nogometna utakmica podrazumijeva mogućnost dramskog raspleta, čiji će ishod odjekivati dugo kroz povijest. Napokon, sve se vanjske okolnosti utiskuju u smisao i tok pojedine utakmice. Ponešto od toga dio je one već pomalo zaboravljene jugoslavenske fudbalske mitologije: recimo, šteta je, doista, što novi naraštaji čitatelja i nogometnih gledatelja neće ništa znati o onoj utakmici protiv Sovjetskoga Saveza, na Olimpijadi 1952, što se igrala 20. srpnja u Tampereu. Petnaest minuta prije kraja bilo je 5:1 za Jugoslaviju, a onda su Sovjeti počeli davati golove. Kažu da je i u tih petnaest minuta Vladimir Beara radio čuda, branio i ono što je nemoguće braniti, ali bilo je uzalud, utakmica je završila 5:5. Dva dana kasnije igrala se ponovljena utakmica, u kojoj su Jugoslaveni pobijedili 3:1, i plasirali se u polufinale, ali mit je postala ona prva, jer se bilo dogodilo nešto što se nikad ne događa i jer su naši u toj utakmici prošetali nad ambisom i vratili se natrag. Tim se mitom objašnjavao smisao nogometa, a njime se poslužio i Emir Kusturica, u posljednjim scenama filma Otac na službenom putu. No, nestankom jedne države, u velikoj su mjeri nestali i njezini fudbalski mitovi.
Magiju nogometa osjetio je, premda je bio Amerikanac, i veliki John Huston, snimivši 1981, s Peleom u jednoj od uloga, film “Bijeg u pobjedu”. Međutim, film nije bio dobar, i to najprije zato što je nogometna koreografija djelovala očajno loše. Nije to više bila igra, čak ni ona nižerazredna, nego je to bila neka loša imitacija, ili pokušaj da se bez stvarnoga interesa i razloga slika nogomet, kao što se, recimo, slikaju pioniri Divljega zapada, astronauti u science fiction sagama iz drugih galaksija, ili heroji Drugoga svjetskog rata. Ali ono što je bit nogometa, po čemu je Pele postao slavan i što je Hustona i njegove producente privuklo jednoj vrlo stiliziranoj nogometnoj priči, na takav je način bilo neuhvatljivo. Umjesto ratne epike i pokušaja – uzaludnog po svemu – da se preko nogometa dokaže kako pravda na kraju uvijek pobjeđuje, a David svaki put ubija Golijata, trebalo je pisati, ili snimati, poeziju. Da je stari majstor bio u prilici da čita Božin Dribling, sve bi mu bilo jasno. I ne bi mu trebalo ni to da se Pele pojavljuje izvan svoga prirodnog ambijenta i svoje umjetnosti, nego bi Pelea u filmu igrao tada još uvijek dovoljno mladi Robert Redford.
Najvažnije je u nogometu opisati gol. To je najvažnije za sve koji ga sad ne igraju, nego samo gledaju. I onda opisuju igru onima koji ne vide. Ali opisati fudbal jednako je teško kao i snimiti ga filmskom kamerom. Za takvo što nužna je poezija, nužda je ona uzvišena tačnost, kada svaka izgovorena ili napisana riječ znači upravo ono što je njome izrečeno. I nijedna riječ nije tek zato da bi se govornik ili pisac održao na nogama, a zatim mogao da nastavi. Pripovijedanje o nogometu, ili konačna pripovijest o golu, zahtijeva onu vrstu sabranosti za kakvu je potreban talent pjesnika te smjernost i skromnost onoga običnog nogometnog navijača, koji je u naše vrijeme svake druge nedjelje kupovao kartu na blagajni stadiona, a zatim novine za sjedenje i košpe za grickanje, pa bi u tišini promatrao utakmicu, koji put na uho naslanjao mali japanski tranzistor da čuje kakvi su rezultati na drugim terenima, i na živce bi mu išlo ako ga netko nešto upita dok traje igra ili ako bi redovi ispred njega skakali sa svojih mjesta na svaku propuštenu priliku. U Boži Koprivici sastavio se veliki pjesnik i starinski navijač. Zato ću, u čast njegova lirskog dara i pripovjedačkoga majstorstva, ispričati priču koju tajim otkako sam se počeo baviti pisanjem, a nosim ju u sebi još puno duže, već skoro trideset i pet godina, jer se plašim da bi mi je netko mogao ukrasti, a ja sam nakanio da od nje jednom načinim roman. Ako mi je sad netko i ukrade, barem ću znati da ju je iz knjige velikoga pisca ukrao.
U vrijeme kada sam počeo redovito ići na utakmice Nogometnog kluba Željezničar, najprije s ujakom ili s ocem, a vrlo brzo i sam, bilo je to sredinom sedamdesetih, jedina natkrivena tribina stadiona Grbavica, načinjena od drveta i nalik tribinama tadašnjih engleskih stadiona, zvala se Penzija. To su joj ime, ne bez zluradosti, nadjenuli oni koji su se zlopatili po okolnim betonskim tribinama, koje skoro da se i nisu tako mogle nazvati, jer su nalikovale na nekakve polurazrušene stepenice, između kojih je rasla trava i na kojima je čovjek lako mogao slomiti nogu pri prvom većem uzbuđenju. Karte za Penziju bile su daleko najskuplje, a kupovala ih je, u pravilu, starija gospoda, navijački veterani što su se hvalili predratnim iskaznicama NK Željezničara.
Jedan jedini put sjedio sam na Penziji kada me je tamo odveo ujak, koji je za utakmicu s Hajdukom na poklon dobio dvije ulaznice za to ekskluzivno mjesto. Iako je uvijek, valjda iz nekakve proleterske solidarnosti, sjedio na običnim narodnim tribinama, nije mu bilo neugodno što idemo na Penziju. Meni jest. Pazio sam da me netko ne vidi, da me sutra ne zezaju u školi i ne udaraju mi klempe i čvoke. Sjeli smo malo od staroga gospodina, u odijelu, s kravatom i sa štapom na koji se, onako sjedeći, s obje ruke naslonio i pomno slušao. Uz njega je sjedio mladić s bradom, koji mu je potiho govorio što se događa na nogometnom terenu. Iako se trudio da bude što tiši, svi smo ga jako dobro čuli, ali nitko se nije bunio, niti su ga pokušavali ispraviti ako bi pogriješio. Nisam siguran koliko su bili zadovoljni onim što je mladić govorio, a koliko su šutjeli iz poštovanja prema starome gospodinu. U poluvremenu ljudi su mu se obraćali, on bi pružao ruku na rukovanje i blago se smješkao. Iako je godina bila 1975. ili 1976. zvali su ga gospodin Šlegl. Mladić s bradom bio mu je unuk.
Nije to bio prijenos nogometne utakmice. Baš suprotno od toga. Bio je to savršen opis igre. Ili se meni tada činilo da je savršen. Svejedno, u mome sjećanju ostao je upisan taj trenutak savršenstva, koji je trajao svih devedeset minuta utakmice Željezničar Hajduk, završene rezultatom 1:1. Na to me je savršenstvo podsjetio Dribling Bože Koprivice. Oči gospodina Šlegla bile su prazne, zagledane u daljinu, negdje iza suprotne tribine i iza svega drugog što je iza nje. Tada sam prvi puta vidio oči slijepca. Nisu bile sakrivene sunčanim naočalama. Puno kasnije, na jednoj crnobijeloj fotografiji J. L. Borgesa, prepoznat ću izraz lica i pogled gospodina Šlegla. A još kasnije bit će mi žao što je i samo Borgesovo spominjanje postalo opće mjesto.
Nikada nisam ništa doznao o tom čovjeku i njegovom unuku. Nikada više nisam gledao utakmicu s Penzije. Danas je već prekasno za raspitivanje. A nije me jako ni zanimalo. Sve što se o toj dvojici ljudi trebalo znati, i sve što se uopće zna o ljudima i o fudbalu, bilo je izrečeno u devedeset minuta utakmice Željezničar Hajduk 1:1.
Božo Koprivica rođen je 1950. u Nikšiću. Nije previše toga napisao. Negdje je rekao kako i u odustajanju od poezije ima neke ljepote. Onome što piše kada piše, teško je odrediti žanr. I Driblingu je teško odrediti žanr. U jednom intervjuu rekao je da je ta žanrovska pomutnja isključiva posljedica strašne lijenosti. Lijepa je to, prilično ohola, mistifikacija vlastitih spisateljskih strategija. Obično ga se smješta među esejiste. Tako je najjednostavnije. Esej je sve, u eseju se ne postavlja pitanje što je teorija, a što umjetnički tekst, ili što je fikcija, a što kobajagi stvarnost. Božo Koprivica spremno prihvaća da ga smještaju među esejiste. Godi mu to šareno društvo, pa onda u istome onom intervjuu kaže: “Esej počinje iz dokolice i stvarne želje za pripovedanjem.” Iz te višestruko paradoksalne tvrdnje rađa se nova mistifikacija.
Vjerojatno najtačniji njegov autopoetički iskaz ovako glasi: “Pokušavam da dribling iz detinjstva (ulični dribling) prevedem u tekst.” Koprivica pokušava opisati nešto što je neopisivo i neizrecivo, nešto čemu je, zapravo, sav smisao u tome da je neopisivo i neizrecivo. Dribling. Ako se dribling može izreći, ili kada se dribling izrekne, tada to više nije dribling, nego standardizirana baletna figura, saplitanje o vlastitu nogu, neobičan način hoda, motorička besmislica na zelenoj travi ili na nogometnom asfaltu naših djetinjstva. Dribling postoji dok je neizrečen. Ali moguće je zamisliti tekst koji bi bio dribling u trajanju, dribling koji nije dovršen, nego čitatelja istovremeno vodi kao driblera i kao predriblanog. U tom bi tekstu bila opisana ljepota driblinga, u njemu bi beskonačno trajao. Golema je ambicija pisati takav tekst. Ali vrijedi li uopće pisati bez tolikih ambicija? Ima neke ljepote i u odustajanju od poezije.
Svi driblinzi Bože Koprivice
Uz knjigu “Samo bogovi mogu obećati”, objavljenu u Nakladi Ljevak 2010.
Pripovijest o Driblingu Bože Koprivice započinjemo u hladno i kišno popodne s početka lipnja, na dan velikih poplava u Slavoniji i dan kada su novinske agencije i internetski portali objavili da je umro pjesnik Andrej Voznesenski. Devet je dana prije početka Svjetskoga prvenstva u nogometu, prvoga koje će se održati na afričkome kontinentu. Ono što se ovih tjedana oko nas događa, vremenske prilike, poplave, razgovori među ljudima, najavljeni i nenajavljeni ratovi, pa čak i smrt pjesnika, možda će biti od povijesne važnosti, a možda i neće, ali ono što će se događati u Južnoj Africi sigurno će biti cijela jedna povijest, premda o njezinom ishodu ne znamo ništa. Ta će povijest naseliti knjige, čitave biblioteke knjiga, većinu važnih svjetskih novina, albume sa samoljepljivim sličicama, televizijske dokumentarne serijale i pojedinačne ljudske sudbine. Kako se dužina ljudskog života ne mjeri brojem odživljenih godina, nego količinom sjećanja, tako su i naše osobne povijesti i historije sačinjene od sjećanja, a ne od godina. Borges je, pogotovu nakon što je oslijepio, o sjećanju napisao niz proza, pjesama, eseja i mistifikacija. Sjećanje je unutrašnje oko, kojim se jasno vidi što je važno u jednoj ljudskoj historiji. Pritom, čovjek ne može birati čega će se sjećati, što će zaboravljati. Ali postoje, ipak, neka pravila po kojima se događaji pamte ili se recikliraju u zaboravu. Recimo, ceremonijali postoje radi sjećanja.
Dobro pamtim što sam radio i gdje sam bio, pamtim što sam osjećao onih dana kada su se igrala svjetska prvenstva u Njemačkoj, Argentini, Španjolskoj, Meksiku, Italiji, Americi, Francuskoj, Japanu i Koreji, te ponovo u Njemačkoj. Ti jednomjesečni ceremonijali tako su postali dijelom jedne lične povijesti. Ili je svaki od njih po jedna lična povijest. U njihovom je središtu nogomet, ali oko nogometa je sve drugo. U vrijeme Svjetskoga prvenstva u Meksiku umrla je moja nona Olga Rejc, večer nakon njezinog sprovoda igrale su se kvalifikacijske utakmice, i ja sam, naravno, gledao prijenose. Ceremonijal Svjetskoga prvenstva sačinjen je od intimnih osjećaja, sprovoda, vremenskih prilika, odlazaka u kafanu na piće pred utakmicu, sačinjen je od poezije – Andrej Voznesenski umro je ne dočekavši Južnu Afriku, a Meša Selimović umro je gledajući finale 1982, ružnu i dosadnu utakmicu između Njemačke i Italije – sačinjen je od umjetnosti i od naše osjetljivosti, od toga da se ježimo kada se sjetimo “Stihova za oproštaj” Milana Milišića, ili kada se sjetimo pjesme o utakmici između banjalučkog Borca i Partizana iz 1978, koju je napisao Sinan Gudžević i objavio ju u knjizi “Građa za pripovetke”, koju niko osim nas naježenih pred sjećanjem na tu pjesmu nije ni pročitao; ceremonijal Svjetskoga prvenstva je, poput ceremonijala svake nogometne utakmice, od one koja se igra u najnižoj ligi do utakmice između Argentine i Holandije, 1978. u vrijeme Videlline vojne hunte, sačinjen od svega onog od čega je sačinjen i sam čovjekov život. A najprije od nade: svejedno koju utakmicu gledali, mi čeznemo da vidimo ono što ljudske oči još nisu vidjele. Recimo, onaj drugi Maradonin gol protiv Engleza, nakon što je prvi dao Božjom rukom.
Fudbal u prozi Bože Koprivice protivan je svakoj fenomenologiji nogometne igre. I nema baš nikakve veze s onim što intelektualci pišu i misle o fudbalu u vrijeme svjetskih prvenstava, i inače. Koprivica o fudbalu piše onako kako se piše poezija, ili onako kako se piše velika, po doživljaju svijeta i unutrašnjoj tragici intenzivna proza, ili čak onako kako se pišu teorijska i estetska razmatranja kada je pisac, recimo, Jan Kott. Nisam uludo spomenuo djedicu Kotta, jer osim što je Koprivica kazališni dramaturg, on je u stanju, kada je to potrebno, da nogometnu pripovijest smjesti u neki od šekspirijanskih formata. Uz čistu, lirsku ljepotu, nogometna utakmica podrazumijeva mogućnost dramskog raspleta, čiji će ishod odjekivati dugo kroz povijest. Napokon, sve se vanjske okolnosti utiskuju u smisao i tok pojedine utakmice. Ponešto od toga dio je one već pomalo zaboravljene jugoslavenske fudbalske mitologije: recimo, šteta je, doista, što novi naraštaji čitatelja i nogometnih gledatelja neće ništa znati o onoj utakmici protiv Sovjetskoga Saveza, na Olimpijadi 1952, što se igrala 20. srpnja u Tampereu. Petnaest minuta prije kraja bilo je 5:1 za Jugoslaviju, a onda su Sovjeti počeli davati golove. Kažu da je i u tih petnaest minuta Vladimir Beara radio čuda, branio i ono što je nemoguće braniti, ali bilo je uzalud, utakmica je završila 5:5. Dva dana kasnije igrala se ponovljena utakmica, u kojoj su Jugoslaveni pobijedili 3:1, i plasirali se u polufinale, ali mit je postala ona prva, jer se bilo dogodilo nešto što se nikad ne događa i jer su naši u toj utakmici prošetali nad ambisom i vratili se natrag. Tim se mitom objašnjavao smisao nogometa, a njime se poslužio i Emir Kusturica, u posljednjim scenama filma Otac na službenom putu. No, nestankom jedne države, u velikoj su mjeri nestali i njezini fudbalski mitovi.
Magiju nogometa osjetio je, premda je bio Amerikanac, i veliki John Huston, snimivši 1981, s Peleom u jednoj od uloga, film “Bijeg u pobjedu”. Međutim, film nije bio dobar, i to najprije zato što je nogometna koreografija djelovala očajno loše. Nije to više bila igra, čak ni ona nižerazredna, nego je to bila neka loša imitacija, ili pokušaj da se bez stvarnoga interesa i razloga slika nogomet, kao što se, recimo, slikaju pioniri Divljega zapada, astronauti u science fiction sagama iz drugih galaksija, ili heroji Drugoga svjetskog rata. Ali ono što je bit nogometa, po čemu je Pele postao slavan i što je Hustona i njegove producente privuklo jednoj vrlo stiliziranoj nogometnoj priči, na takav je način bilo neuhvatljivo. Umjesto ratne epike i pokušaja – uzaludnog po svemu – da se preko nogometa dokaže kako pravda na kraju uvijek pobjeđuje, a David svaki put ubija Golijata, trebalo je pisati, ili snimati, poeziju. Da je stari majstor bio u prilici da čita Božin Dribling, sve bi mu bilo jasno. I ne bi mu trebalo ni to da se Pele pojavljuje izvan svoga prirodnog ambijenta i svoje umjetnosti, nego bi Pelea u filmu igrao tada još uvijek dovoljno mladi Robert Redford.
Najvažnije je u nogometu opisati gol. To je najvažnije za sve koji ga sad ne igraju, nego samo gledaju. I onda opisuju igru onima koji ne vide. Ali opisati fudbal jednako je teško kao i snimiti ga filmskom kamerom. Za takvo što nužna je poezija, nužda je ona uzvišena tačnost, kada svaka izgovorena ili napisana riječ znači upravo ono što je njome izrečeno. I nijedna riječ nije tek zato da bi se govornik ili pisac održao na nogama, a zatim mogao da nastavi. Pripovijedanje o nogometu, ili konačna pripovijest o golu, zahtijeva onu vrstu sabranosti za kakvu je potreban talent pjesnika te smjernost i skromnost onoga običnog nogometnog navijača, koji je u naše vrijeme svake druge nedjelje kupovao kartu na blagajni stadiona, a zatim novine za sjedenje i košpe za grickanje, pa bi u tišini promatrao utakmicu, koji put na uho naslanjao mali japanski tranzistor da čuje kakvi su rezultati na drugim terenima, i na živce bi mu išlo ako ga netko nešto upita dok traje igra ili ako bi redovi ispred njega skakali sa svojih mjesta na svaku propuštenu priliku. U Boži Koprivici sastavio se veliki pjesnik i starinski navijač. Zato ću, u čast njegova lirskog dara i pripovjedačkoga majstorstva, ispričati priču koju tajim otkako sam se počeo baviti pisanjem, a nosim ju u sebi još puno duže, već skoro trideset i pet godina, jer se plašim da bi mi je netko mogao ukrasti, a ja sam nakanio da od nje jednom načinim roman. Ako mi je sad netko i ukrade, barem ću znati da ju je iz knjige velikoga pisca ukrao.
U vrijeme kada sam počeo redovito ići na utakmice Nogometnog kluba Željezničar, najprije s ujakom ili s ocem, a vrlo brzo i sam, bilo je to sredinom sedamdesetih, jedina natkrivena tribina stadiona Grbavica, načinjena od drveta i nalik tribinama tadašnjih engleskih stadiona, zvala se Penzija. To su joj ime, ne bez zluradosti, nadjenuli oni koji su se zlopatili po okolnim betonskim tribinama, koje skoro da se i nisu tako mogle nazvati, jer su nalikovale na nekakve polurazrušene stepenice, između kojih je rasla trava i na kojima je čovjek lako mogao slomiti nogu pri prvom većem uzbuđenju. Karte za Penziju bile su daleko najskuplje, a kupovala ih je, u pravilu, starija gospoda, navijački veterani što su se hvalili predratnim iskaznicama NK Željezničara.
Jedan jedini put sjedio sam na Penziji kada me je tamo odveo ujak, koji je za utakmicu s Hajdukom na poklon dobio dvije ulaznice za to ekskluzivno mjesto. Iako je uvijek, valjda iz nekakve proleterske solidarnosti, sjedio na običnim narodnim tribinama, nije mu bilo neugodno što idemo na Penziju. Meni jest. Pazio sam da me netko ne vidi, da me sutra ne zezaju u školi i ne udaraju mi klempe i čvoke. Sjeli smo malo od staroga gospodina, u odijelu, s kravatom i sa štapom na koji se, onako sjedeći, s obje ruke naslonio i pomno slušao. Uz njega je sjedio mladić s bradom, koji mu je potiho govorio što se događa na nogometnom terenu. Iako se trudio da bude što tiši, svi smo ga jako dobro čuli, ali nitko se nije bunio, niti su ga pokušavali ispraviti ako bi pogriješio. Nisam siguran koliko su bili zadovoljni onim što je mladić govorio, a koliko su šutjeli iz poštovanja prema starome gospodinu. U poluvremenu ljudi su mu se obraćali, on bi pružao ruku na rukovanje i blago se smješkao. Iako je godina bila 1975. ili 1976. zvali su ga gospodin Šlegl. Mladić s bradom bio mu je unuk.
Nije to bio prijenos nogometne utakmice. Baš suprotno od toga. Bio je to savršen opis igre. Ili se meni tada činilo da je savršen. Svejedno, u mome sjećanju ostao je upisan taj trenutak savršenstva, koji je trajao svih devedeset minuta utakmice Željezničar Hajduk, završene rezultatom 1:1. Na to me je savršenstvo podsjetio Dribling Bože Koprivice. Oči gospodina Šlegla bile su prazne, zagledane u daljinu, negdje iza suprotne tribine i iza svega drugog što je iza nje. Tada sam prvi puta vidio oči slijepca. Nisu bile sakrivene sunčanim naočalama. Puno kasnije, na jednoj crnobijeloj fotografiji J. L. Borgesa, prepoznat ću izraz lica i pogled gospodina Šlegla. A još kasnije bit će mi žao što je i samo Borgesovo spominjanje postalo opće mjesto.
Nikada nisam ništa doznao o tom čovjeku i njegovom unuku. Nikada više nisam gledao utakmicu s Penzije. Danas je već prekasno za raspitivanje. A nije me jako ni zanimalo. Sve što se o toj dvojici ljudi trebalo znati, i sve što se uopće zna o ljudima i o fudbalu, bilo je izrečeno u devedeset minuta utakmice Željezničar Hajduk 1:1.
Božo Koprivica rođen je 1950. u Nikšiću. Nije previše toga napisao. Negdje je rekao kako i u odustajanju od poezije ima neke ljepote. Onome što piše kada piše, teško je odrediti žanr. I Driblingu je teško odrediti žanr. U jednom intervjuu rekao je da je ta žanrovska pomutnja isključiva posljedica strašne lijenosti. Lijepa je to, prilično ohola, mistifikacija vlastitih spisateljskih strategija. Obično ga se smješta među esejiste. Tako je najjednostavnije. Esej je sve, u eseju se ne postavlja pitanje što je teorija, a što umjetnički tekst, ili što je fikcija, a što kobajagi stvarnost. Božo Koprivica spremno prihvaća da ga smještaju među esejiste. Godi mu to šareno društvo, pa onda u istome onom intervjuu kaže: “Esej počinje iz dokolice i stvarne želje za pripovedanjem.” Iz te višestruko paradoksalne tvrdnje rađa se nova mistifikacija.
Vjerojatno najtačniji njegov autopoetički iskaz ovako glasi: “Pokušavam da dribling iz detinjstva (ulični dribling) prevedem u tekst.” Koprivica pokušava opisati nešto što je neopisivo i neizrecivo, nešto čemu je, zapravo, sav smisao u tome da je neopisivo i neizrecivo. Dribling. Ako se dribling može izreći, ili kada se dribling izrekne, tada to više nije dribling, nego standardizirana baletna figura, saplitanje o vlastitu nogu, neobičan način hoda, motorička besmislica na zelenoj travi ili na nogometnom asfaltu naših djetinjstva. Dribling postoji dok je neizrečen. Ali moguće je zamisliti tekst koji bi bio dribling u trajanju, dribling koji nije dovršen, nego čitatelja istovremeno vodi kao driblera i kao predriblanog. U tom bi tekstu bila opisana ljepota driblinga, u njemu bi beskonačno trajao. Golema je ambicija pisati takav tekst. Ali vrijedi li uopće pisati bez tolikih ambicija? Ima neke ljepote i u odustajanju od poezije.