Crkva Svetoga Ante u Beogradu, originalnoga slovenskog arhitekta Jože Plečnika, mjesto je složenog identiteta gdje se kulture naših prostora stapaju na najplemenitiji način
Ne kažem taksistu da nas vozi do crkve, nego govorim adresu – Bregalnička 14. Pita me gdje je ta ulica, odgovaram da ne znam, pa kako me je već otkrio da nisam odavde, govorim mu i što je na toj adresi. Katolička Crkva svetog Antuna, kažem, da ga onim – franjevačka crkva dodatno ne zbunjujem. Ali taksist i dalje nema pojma, velik je Beograd, desetak je katoličkih crkava na širem području grada, i dok se vozimo u sporoj koloni prema Zelenom vencu, on naziva nekoga preko radio stanice, pita za Bregalničku, kaže “vozim ljude tamo u crkvu”, a sugovornik mu objašnjava. Iz Zagreba ste? – poslije nas pita.
Da, rekoh, petnaestak godina živim tamo, ali sam ustvari iz Sarajeva. – Ja sam rođeni Beograđanin, ali kad me pitaju, kažem da nisam Srbijanac. Bosanac sam, kaže, otac mi je poslije rata došao iz Prijedora, pa ako kome smeta to što jesam, neka smeta, ne mogu da lažem koji sam i odakle sam. Bosanac sam, ponavlja, a u Prijedoru nikada nisam bio, nemam tamo nikoga svog, otac je i došao u Beograd jer su mu u Prijedoru sve poklali. Ustaše, četnici, partizani, šta ja znam koji su mu poklali, kaže, a meni je jasno da govori tako da meni ne bi bilo neugodno u njegovom autu, pošto dobro znamo tko je u onome ratu u Prijedoru mogao zaklati njegovu familiju. Eto, taksiram već dvadeset i pet godina, a nisam znao da tu ima crkva, kaže.
Na ovo nas je mjesto poslao prijatelj Ivan Lovrenović. Često odlazimo u Beograd, ja se sam od sebe ne bih sjetio obići Crkvu svetoga Ante, za koju znam samo iz knjiga, onih povijesnih i zavičajnih, i onih iz povijesti umjetnosti i arhitekture. Iza malenoga, sivkastog i ostatku ulice nalik župnoga dvora, sakrivena u dvorištu, iako veća i uočljivija od svega drugog, sagrađena od crvene opeke, s golemim masivnim tornjem, također od opeke, ona je dragocjenost koja se ne pokazuje svakome. Kružnih oblika, sa stiliziranim antičkim stupovima na ulazu, golemim orguljama i oltarom iznad kojega je Meštrovićev kip svetoga Ante, replika onog što ga je slavni kipar radio za jednu puno manju i po svemu neugledniju crkvu u Bugojnu, ova je crkva jedan od značajnijih projekata slovenskoga arhitekta Jože Plečnika (1872-1957). Naručili su ga bosanski franjevci, odmah nakon što su 1926. dobili na upravljanje župu na Vračaru i na ovome mjestu kupili komad zemlje.
Fra Arkanđeo Grgić nagovorio je Plečnika na projekt, u vrijeme kada je provincijal Franjevačke provincije Bosna Srebrena bio fra Josip Markušić (1880-1968), koji se kasnije zbližio i sprijateljio s arhitektom. Bez Markušićeva osobnog intelektualnog i vjerskog autoriteta ne bi se ni moglo dogoditi da zamisao beogradske crkve bude povjerena Plečniku, nad čijim su se modernizmom grozili konzervativni krugovi u Crkvi, a znali su ga optužiti i za korištenje paganskih i masonskih simbola. Sve takve glasove i rezerve fra Josip je otklonio, a svoje načelo kakva crkva općenito treba biti izrazio je baš u jednom pismu Joži Plečniku: “Crkva ne mora biti bogatstvo, ali mora biti umjetnina. I, ako nije umjetnina, nije crkva.”
Crkva svetoga Ante na Vračaru (ili na Zvezdari, budući da se nalazi na granici kvartova) počela se graditi 1929, dovršena je tri godine kasnije, dok je toranj dograđen 1962. Njezinu je gradnju kontrolirao sam Markušić, koji je između 1931. i 1939. službovao kao gvardijan beogradskoga samostana. Naravno, trajno je zadržana i tradicija da crkvom upravljaju bosanski fratri. Značajna hrvatsko-katolička zajednica u međuvremenu se istopila i iscurila na sve strane, pa danas župa koja zahvaća devedesetak gradskih ulica broji četiristotinjak vjernika.
Već je u ono vrijeme, kada je crkva bila dovršavana, fra Josip osjećao paradoks da se tako monumentalna, lijepa i posebna, crkva Svetoga Ante nalazi daleko od onih čijim je marom i novcima sagrađena, pa je ovako Plečniku pisao: “Žalimo samo to što ova crkva nije u središtu naše provincije, jer ona jest naš ponos, ali je daleko od fratarskog naroda Bosne, da ljepotama njene forme pridodamo naročite svoje čari i osjećaje. Žao mi je i za Vas što nam bliže niste, da Vas prisvojimo.”
Osamdesetak godina kasnije obilazimo oko nje, zagledamo je i milujemo kao naročito drag i blizak živi kamen, ili živu ciglu nekoga drugog vremena, pa ulazimo unutra, u tamu građevine u kojoj su u po bijela dana sva svjetla pogašena, a s uskih prozora gore pod stropom, zrake sunca spuštaju se na pokrajnji oltar Srca Isusova i pružaju niz raspetoga Krista. Jesen je, subota, čas prije podnevnoga, a svjetlo pada točno onako kako je Plečnik zamislio, jednom davno.
Dugo ostajemo u crkvi, puno duže nego što sam to u stanju pri turističkim obilascima. Proučavamo detalje, one za koje znamo da su dio arhitektove zamisli, pa u otvore u zidu, načinjene kao da će se u njih ubacivati pisma, ubacujemo novac. U onaj iznad kojega piše da je namijenjen dovršenju crkve, a onda i u drugi namijenjen njezinom održavanju. Ne štedimo i ne mislimo na što će biti utrošen taj novac. Opušten sam tu gdje su katolici manjina, takva manjina da u crkvi nikoga nema, i sami smo već pola sata. Teško je čovjeku rastati se od ovakvoga mjesta.
Ako nije umjetnina, crkva nije ni crkva, mislio je fra Josip Markušić i nije dočekao vrijeme kada tomu više nije tako, nego se crkve grade i otvaraju kao kasarne ljudskih duša, nezgrapne, oku ružne i prijeteće baš kao kasarne. No, kako je svaka umjetnina dio neke kulture, čijoj kulturi danas pripada crkva koju nazivam imenom svetoga Ante, jer je tako mome jeziku bliže, iako beogradskome taksistu spominjem svetoga Antuna, računajući da bi ga Ante mogao nezgodno asocirati? Naravno, ta je umjetnina na ponos Beograda, pogotovu jer na njoj i oko nje nema nijednoga nepriličnog grafita, ničega što bi naglašavalo njezinu izdvojenost i manjinstvo. Ona je, međutim, dio slovenske kulturne baštine, premda se ne može prenijeti u Sloveniju. Ponajviše, ova umjetnina pripada kulturnome geniju bosanskih franjevaca, a onda i samoj bosanskoj kulturi.
Ali danas, 2009. godine, nema žive bosanske kulture koja bi obuhvaćala i kao svoju priznavala vjeru, identitet i naciju iz koje je ova umjetnina nastala, jer je elita većinskoga bosanskog naroda gotovo unisono odlučila da takve kulture ne treba biti. Na kraju, čudesna Crkva svetoga Ante na Vračaru najmanje bi mogla pripadati hrvatskoj kulturnoj baštini, premda su i fra Arkanđeo Grgić i fra Josip Markušić bili njezini aktivni i svjesni baštinici, i premda je crkva mišljena i sagrađena iz nečega što je u tom času bilo dijelom hrvatske kulture. Ali zar bi hrvatska kultura danas umjela, ili zar bi imala čime prihvatiti nešto što je istovremeno još i bosansko, slovensko i beogradsko, ili još drastičnije – nešto što može biti hrvatsko samo ukoliko je bosansko, slovensko i beogradsko?
Prije odlaska uzimamo novine (Blagovest, glasilo katolika Beogradske nadbiskupije, i Hrvatsku riječ) i knjigu o šezdesetoj obljetnici svećeništva Franje (fra Rafaela) Lipovca, ovdašnjega župnog vikara i kroničara, plaćamo i to, i na kraju gledamo rasporede misa i vjeronauka, čitamo imena pokojnika za koje će tijekom studenoga biti držane mise zadušnice. Plemenito je umjeti biti manjina, biti složenoga identiteta kao ova crkva, čiji se toranj, čitamo u turističkom prospektu, nakrivio za četrdesetak centimetara.
Sv. Ante, gdje ti je danas dom
Crkva Svetoga Ante u Beogradu, originalnoga slovenskog arhitekta Jože Plečnika, mjesto je složenog identiteta gdje se kulture naših prostora stapaju na najplemenitiji način
Ne kažem taksistu da nas vozi do crkve, nego govorim adresu – Bregalnička 14. Pita me gdje je ta ulica, odgovaram da ne znam, pa kako me je već otkrio da nisam odavde, govorim mu i što je na toj adresi. Katolička Crkva svetog Antuna, kažem, da ga onim – franjevačka crkva dodatno ne zbunjujem. Ali taksist i dalje nema pojma, velik je Beograd, desetak je katoličkih crkava na širem području grada, i dok se vozimo u sporoj koloni prema Zelenom vencu, on naziva nekoga preko radio stanice, pita za Bregalničku, kaže “vozim ljude tamo u crkvu”, a sugovornik mu objašnjava. Iz Zagreba ste? – poslije nas pita.
Da, rekoh, petnaestak godina živim tamo, ali sam ustvari iz Sarajeva. – Ja sam rođeni Beograđanin, ali kad me pitaju, kažem da nisam Srbijanac. Bosanac sam, kaže, otac mi je poslije rata došao iz Prijedora, pa ako kome smeta to što jesam, neka smeta, ne mogu da lažem koji sam i odakle sam. Bosanac sam, ponavlja, a u Prijedoru nikada nisam bio, nemam tamo nikoga svog, otac je i došao u Beograd jer su mu u Prijedoru sve poklali. Ustaše, četnici, partizani, šta ja znam koji su mu poklali, kaže, a meni je jasno da govori tako da meni ne bi bilo neugodno u njegovom autu, pošto dobro znamo tko je u onome ratu u Prijedoru mogao zaklati njegovu familiju. Eto, taksiram već dvadeset i pet godina, a nisam znao da tu ima crkva, kaže.
Na ovo nas je mjesto poslao prijatelj Ivan Lovrenović. Često odlazimo u Beograd, ja se sam od sebe ne bih sjetio obići Crkvu svetoga Ante, za koju znam samo iz knjiga, onih povijesnih i zavičajnih, i onih iz povijesti umjetnosti i arhitekture. Iza malenoga, sivkastog i ostatku ulice nalik župnoga dvora, sakrivena u dvorištu, iako veća i uočljivija od svega drugog, sagrađena od crvene opeke, s golemim masivnim tornjem, također od opeke, ona je dragocjenost koja se ne pokazuje svakome. Kružnih oblika, sa stiliziranim antičkim stupovima na ulazu, golemim orguljama i oltarom iznad kojega je Meštrovićev kip svetoga Ante, replika onog što ga je slavni kipar radio za jednu puno manju i po svemu neugledniju crkvu u Bugojnu, ova je crkva jedan od značajnijih projekata slovenskoga arhitekta Jože Plečnika (1872-1957). Naručili su ga bosanski franjevci, odmah nakon što su 1926. dobili na upravljanje župu na Vračaru i na ovome mjestu kupili komad zemlje.
Fra Arkanđeo Grgić nagovorio je Plečnika na projekt, u vrijeme kada je provincijal Franjevačke provincije Bosna Srebrena bio fra Josip Markušić (1880-1968), koji se kasnije zbližio i sprijateljio s arhitektom. Bez Markušićeva osobnog intelektualnog i vjerskog autoriteta ne bi se ni moglo dogoditi da zamisao beogradske crkve bude povjerena Plečniku, nad čijim su se modernizmom grozili konzervativni krugovi u Crkvi, a znali su ga optužiti i za korištenje paganskih i masonskih simbola. Sve takve glasove i rezerve fra Josip je otklonio, a svoje načelo kakva crkva općenito treba biti izrazio je baš u jednom pismu Joži Plečniku: “Crkva ne mora biti bogatstvo, ali mora biti umjetnina. I, ako nije umjetnina, nije crkva.”
Crkva svetoga Ante na Vračaru (ili na Zvezdari, budući da se nalazi na granici kvartova) počela se graditi 1929, dovršena je tri godine kasnije, dok je toranj dograđen 1962. Njezinu je gradnju kontrolirao sam Markušić, koji je između 1931. i 1939. službovao kao gvardijan beogradskoga samostana. Naravno, trajno je zadržana i tradicija da crkvom upravljaju bosanski fratri. Značajna hrvatsko-katolička zajednica u međuvremenu se istopila i iscurila na sve strane, pa danas župa koja zahvaća devedesetak gradskih ulica broji četiristotinjak vjernika.
Već je u ono vrijeme, kada je crkva bila dovršavana, fra Josip osjećao paradoks da se tako monumentalna, lijepa i posebna, crkva Svetoga Ante nalazi daleko od onih čijim je marom i novcima sagrađena, pa je ovako Plečniku pisao: “Žalimo samo to što ova crkva nije u središtu naše provincije, jer ona jest naš ponos, ali je daleko od fratarskog naroda Bosne, da ljepotama njene forme pridodamo naročite svoje čari i osjećaje. Žao mi je i za Vas što nam bliže niste, da Vas prisvojimo.”
Osamdesetak godina kasnije obilazimo oko nje, zagledamo je i milujemo kao naročito drag i blizak živi kamen, ili živu ciglu nekoga drugog vremena, pa ulazimo unutra, u tamu građevine u kojoj su u po bijela dana sva svjetla pogašena, a s uskih prozora gore pod stropom, zrake sunca spuštaju se na pokrajnji oltar Srca Isusova i pružaju niz raspetoga Krista. Jesen je, subota, čas prije podnevnoga, a svjetlo pada točno onako kako je Plečnik zamislio, jednom davno.
Dugo ostajemo u crkvi, puno duže nego što sam to u stanju pri turističkim obilascima. Proučavamo detalje, one za koje znamo da su dio arhitektove zamisli, pa u otvore u zidu, načinjene kao da će se u njih ubacivati pisma, ubacujemo novac. U onaj iznad kojega piše da je namijenjen dovršenju crkve, a onda i u drugi namijenjen njezinom održavanju. Ne štedimo i ne mislimo na što će biti utrošen taj novac. Opušten sam tu gdje su katolici manjina, takva manjina da u crkvi nikoga nema, i sami smo već pola sata. Teško je čovjeku rastati se od ovakvoga mjesta.
Ako nije umjetnina, crkva nije ni crkva, mislio je fra Josip Markušić i nije dočekao vrijeme kada tomu više nije tako, nego se crkve grade i otvaraju kao kasarne ljudskih duša, nezgrapne, oku ružne i prijeteće baš kao kasarne. No, kako je svaka umjetnina dio neke kulture, čijoj kulturi danas pripada crkva koju nazivam imenom svetoga Ante, jer je tako mome jeziku bliže, iako beogradskome taksistu spominjem svetoga Antuna, računajući da bi ga Ante mogao nezgodno asocirati? Naravno, ta je umjetnina na ponos Beograda, pogotovu jer na njoj i oko nje nema nijednoga nepriličnog grafita, ničega što bi naglašavalo njezinu izdvojenost i manjinstvo. Ona je, međutim, dio slovenske kulturne baštine, premda se ne može prenijeti u Sloveniju. Ponajviše, ova umjetnina pripada kulturnome geniju bosanskih franjevaca, a onda i samoj bosanskoj kulturi.
Ali danas, 2009. godine, nema žive bosanske kulture koja bi obuhvaćala i kao svoju priznavala vjeru, identitet i naciju iz koje je ova umjetnina nastala, jer je elita većinskoga bosanskog naroda gotovo unisono odlučila da takve kulture ne treba biti. Na kraju, čudesna Crkva svetoga Ante na Vračaru najmanje bi mogla pripadati hrvatskoj kulturnoj baštini, premda su i fra Arkanđeo Grgić i fra Josip Markušić bili njezini aktivni i svjesni baštinici, i premda je crkva mišljena i sagrađena iz nečega što je u tom času bilo dijelom hrvatske kulture. Ali zar bi hrvatska kultura danas umjela, ili zar bi imala čime prihvatiti nešto što je istovremeno još i bosansko, slovensko i beogradsko, ili još drastičnije – nešto što može biti hrvatsko samo ukoliko je bosansko, slovensko i beogradsko?
Prije odlaska uzimamo novine (Blagovest, glasilo katolika Beogradske nadbiskupije, i Hrvatsku riječ) i knjigu o šezdesetoj obljetnici svećeništva Franje (fra Rafaela) Lipovca, ovdašnjega župnog vikara i kroničara, plaćamo i to, i na kraju gledamo rasporede misa i vjeronauka, čitamo imena pokojnika za koje će tijekom studenoga biti držane mise zadušnice. Plemenito je umjeti biti manjina, biti složenoga identiteta kao ova crkva, čiji se toranj, čitamo u turističkom prospektu, nakrivio za četrdesetak centimetara.