Prije točno devedeset godina, u prostoru u kojem su Tadić i Josipović dočekivali svoje goste, izlagao je veliki srpski slikar, zagrebački đak
Navečer, onoga prvog zaista hladnog novembarskog dana, kada su mraz i magla pritisnuli vukomeričke brežuljke, Turopolje i Zagreb koji se više nije ni vidio u daljini, a sav je prizor bio u sivo-modrim obrisima, kao na skicama i crtežima Milana Steinera, u Muzeju za umjetnost i obrt održavao se prijem u čast predsjednika Srbije Borisa Tadića. Dok sam išao prema gradu, niz sumračnu Savsku ulicu, ispod željezničkog nadvožnjaka i uz puste i prazne izloge u dnu kojih su se, pod samrtnim neonima, crnjele mumije ljetošnjih muha, zamišljao sam se u 1920, kako u isto ovo doba pješačim niz Savsku, prema istome onom Muzeju za umjetnost i obrt, ali ne na svečanu soareju u čast pomirenja dvaju zavađenih naroda, nego na izložbu jednoga vrlo perspektivnog i samouvjerenog mladog slikara. Zbilja, je li još kojemu od tristotinjak Tadićevih domaćina, koji su se te večeri sa čašama reprezentativnih hrvatskih vina tiskali i znojili oko jedne plemenite ideje, na um palo da su se tu našli o devedesetogodišnjici druge samostalne zagrebačke izložbe Save Šumanovića, te da bi, nakon što predsjednik Srbije ode svojoj kući, a oni ostanu sami sa sobom, mogli nanovo raščistiti što je njima i njihovoj dičnoj hrvatskoj kulturi taj sremski i srpski slikar, kojega 30. kolovoza 1942. u Šidu ustaše kao taoca pogubiše?
Sava Šumanović došao je u Zagreb s jeseni 1914, da polaže prijemni ispit na Višoj školi za umjetnost i obrt. Ispit je položio, nakon čega je Zagreb postao jedan od njegova dva sudbonosna grada; drugi je, naravno, bio Pariz. Tu se proslavio svojim ranim darom, pa se sprijateljio s Milanom Steineron, dvije godine starijim, silno darovitim i u naraštaju autoritativnim sisačkim dođošem. Prijateljstvo dvojice mladića, genijalnih slikara – iz perspektive šetača niz Savsku ulicu, devedeset godina kasnije – manjinaca i prokletnika, koji će, iz sličnih razloga, biti u Zagrebu temeljito zaboravljeni i skrajnuti, s tim da će se Steinera jednoga dana prisjetiti, a Šumanovića neće nikad, slabo je dokumentirano, o njemu skrupulozno piše samo Dimitrije Bašičević, među moćnijim je literarnim predlošcima onoga doba, samo što nema pisca koji bi ga fikcionalizirao. Jedan Srbin, drugi Židov, malo nakon velikoga svjetskog rata, i malo više pred sljedeći, u Zagrebu koji je tada još bio malena kulturna metropola, s bečkom legitimacijom i – posljednji put u svojoj povijesti – s multikulturnim, višenacionalnim socijalnim pejzažom, tema je to za priču o onome u što će se taj grad pretvoriti dvadesetak ili devedesetak godina kasnije, kada više ništa, osim arhitektonske donjogradske čahure (a uskoro ni ona, zahvaljujući Horvatinčićevom i Karamarkovom deurbanizirajućem terorizmu) ne svjedoči da su u tom gradu ikada slikali umjetnici tako kompleksnoga značenja i podrijetla.
Sava Šumanović ilustrirao je naslovnicu Preobraženja, prve i za života jedine knjige Antuna Branka Šimića, ali taj podatak nije baš mio zvaničnicima naše književnosti, jer je Sava bio Srbin kojega su naši bojovnici 1942. strijeljali
U to vrijeme, prije nego što će prvi put otići u Pariz, Šumanović je imao još jednog prijatelja i istomišljenika, Antuna Branka Šimića, kojemu je ilustrirao Preobraženja, jedinu knjigu koju je pjesnik za života objavio, i s kojim je razmjenjivao svoje – na žalost kratkotrajne – ekspresionističke fascinacije. Iako ih, kao presvijetlog dečkići, gane svaki spomen Antuna Branka i stihova s kojima je poput zvijezde padalice kliznuo hrvatskim nebom, naši estete kao da ne žele znati tko je narisao naslovnicu prvoga izdanja te jedine njegove knjige.
Šumanović je slikar estetski neuravnoteženog opusa, čestih i nesigurnih mijena, kao da su ga vodili živci, a ne dar. Rano je, za vrijeme drugog boravka u Parizu, u veljači 1928. doživio duševni slom, od kojega se nikada nije do kraja oporavio, pa je život provodio, uglavnom, na selu, šetajući, radeći na njivi i slikajući. Na kraju je odustao od svih svojih fascinacija, od Kandinskog i od Pariza, od gradova općenito, od apstrakcije, kubizma i ekspresionizma, pa je slikao, uglavnom, sremske pejzaže, puste salaše, sela i beskrajnu ravnicu pod nebom pod kojim se, uglavnom, nikada ništa ne događa. Te slike na kojima se ne vidi velika ambicija, utjecaji stilskih škola i metropolskih moda, djeluju omamljujuće svojim mirom, unutarnjom ljepotom i nekom nevjerojatnom običnošću. Sav žamor se utišao, uminuo je svijet, poumirali prijatelji, drugovi se razišli po svijetu, a on se zatekao tako savršeno sam pred fruškogorskim pejzažom, adaševačkim drumom ili snijegom u Šidu, onim posljednjim, slikanim strašne 1942. Slike su to već sasvim introvertiranog čovjeka, sklupčanog u duši, iz koje više ne govori ništa, osim čistoga umjetničkog dara. Nema na tim pejzažima unutarnje emocionalne i mentalne oluje, nema nagovještaja rata, niti predosjećaja strašne sudbine, svoje i svoga naroda; ničega nema od onog što se, po školskom planu i programu, očekuje od poludjelih slikara, ili osjetljivih umjetnika koji ćute sudnji čas. Nikakve bure i nikakvih predosjećaja, samo tih i ravan Srem.
1991. u Hrvatskoj je započet kunsthistoričarski biznis s neprijateljem. Depoi su etnički čišćeni od srpskih slikara, čije su slike zatim, poput ratnih zarobljenika, zamjenjivane za slike etnički čistih Hrvata iz beogradskih depoa. Rasli su zidići među kulturama
Kako je bilo ubiti takvoga Savu Šumanovića? Ovo je važno, zanimljivo i – opsegom vapijućeg odgovora – romaneskno pitanje. Moglo bi se o njemu pisati cijeloga života, pa se svejedno ne bi još ništa napisalo. Kako je bilo ubiti Savu Šumanovića? To nas pitanje ne zanima iz ustaške perspektive, jer je ona na svaki način nezanimljiva i banalna. Ne zanima nas ni iz perspektive nečistih hrvatskih savjesti, nacionalista koji i među mrtvacima provode etničko čišćenje, što se odvijalo u jesen 1991, kada su ugledni povjesničari umjetnosti, estete iz Tuđmanove cirkuske šatre, one u kojoj je na Plesu dočekivao Clintona, zakićen probranim Račićima i Kraljevićima, iz zagrebačkih stanova i galerijskih deponija potajice iznosili slike Save Šumanovića i drugih slikara nečiste krvi, pa ih preko krvave granice i skršenoga Vukovara, sa sličnima sebi mijenjali za slike etnički čistih Hrvata. Tako se poravnavao račun s poviješću, a Zagreb je pretvaran u autentičnu monokulturnu, jednonacionalnu prijestolnicu, u kojoj su po padu Berlinskoga zida bespravno uzdignuti lokalni zidići rasli do neba.
Pitanje kako je bilo ubiti Savu Šumanovića postavlja se običnim ljudima u čije je ime slikar ubijan, ljudima koji nisu krivi, ali jesu odgovorni. Odgovornim ih čini samo to što mogu razumjeti ono što ubojice i njihovi dobošari, gočobije i telali ne mogu da razumiju. Odgovornost je Božji blagoslov; ona nas čini ljudima, ali i dalje je teško razumjeti kako je to bilo ubiti slikara. Kada su došli po njega, upitao je može li se okupati. Za čudo, oružnici su mu to dopustili. Pristojno su ga sačekali. Tako je Sava u smrt opran otišao.
O svemu tome mislio sam dok sam navečer, prvoga ledenog dana ove jeseni, išao niz Savsku, prema Muzeju za umjetnost i obrt, i zamišljao da idem na izložbu mladoga slikara, kojemu je, kao i njegovome prijatelju Milanu Steineru, talent obećavao uspjeh, slavu i životnu sreću, možda.
Šumanović, naš strijeljani talac
Prije točno devedeset godina, u prostoru u kojem su Tadić i Josipović dočekivali svoje goste, izlagao je veliki srpski slikar, zagrebački đak
Navečer, onoga prvog zaista hladnog novembarskog dana, kada su mraz i magla pritisnuli vukomeričke brežuljke, Turopolje i Zagreb koji se više nije ni vidio u daljini, a sav je prizor bio u sivo-modrim obrisima, kao na skicama i crtežima Milana Steinera, u Muzeju za umjetnost i obrt održavao se prijem u čast predsjednika Srbije Borisa Tadića. Dok sam išao prema gradu, niz sumračnu Savsku ulicu, ispod željezničkog nadvožnjaka i uz puste i prazne izloge u dnu kojih su se, pod samrtnim neonima, crnjele mumije ljetošnjih muha, zamišljao sam se u 1920, kako u isto ovo doba pješačim niz Savsku, prema istome onom Muzeju za umjetnost i obrt, ali ne na svečanu soareju u čast pomirenja dvaju zavađenih naroda, nego na izložbu jednoga vrlo perspektivnog i samouvjerenog mladog slikara. Zbilja, je li još kojemu od tristotinjak Tadićevih domaćina, koji su se te večeri sa čašama reprezentativnih hrvatskih vina tiskali i znojili oko jedne plemenite ideje, na um palo da su se tu našli o devedesetogodišnjici druge samostalne zagrebačke izložbe Save Šumanovića, te da bi, nakon što predsjednik Srbije ode svojoj kući, a oni ostanu sami sa sobom, mogli nanovo raščistiti što je njima i njihovoj dičnoj hrvatskoj kulturi taj sremski i srpski slikar, kojega 30. kolovoza 1942. u Šidu ustaše kao taoca pogubiše?
Sava Šumanović došao je u Zagreb s jeseni 1914, da polaže prijemni ispit na Višoj školi za umjetnost i obrt. Ispit je položio, nakon čega je Zagreb postao jedan od njegova dva sudbonosna grada; drugi je, naravno, bio Pariz. Tu se proslavio svojim ranim darom, pa se sprijateljio s Milanom Steineron, dvije godine starijim, silno darovitim i u naraštaju autoritativnim sisačkim dođošem. Prijateljstvo dvojice mladića, genijalnih slikara – iz perspektive šetača niz Savsku ulicu, devedeset godina kasnije – manjinaca i prokletnika, koji će, iz sličnih razloga, biti u Zagrebu temeljito zaboravljeni i skrajnuti, s tim da će se Steinera jednoga dana prisjetiti, a Šumanovića neće nikad, slabo je dokumentirano, o njemu skrupulozno piše samo Dimitrije Bašičević, među moćnijim je literarnim predlošcima onoga doba, samo što nema pisca koji bi ga fikcionalizirao. Jedan Srbin, drugi Židov, malo nakon velikoga svjetskog rata, i malo više pred sljedeći, u Zagrebu koji je tada još bio malena kulturna metropola, s bečkom legitimacijom i – posljednji put u svojoj povijesti – s multikulturnim, višenacionalnim socijalnim pejzažom, tema je to za priču o onome u što će se taj grad pretvoriti dvadesetak ili devedesetak godina kasnije, kada više ništa, osim arhitektonske donjogradske čahure (a uskoro ni ona, zahvaljujući Horvatinčićevom i Karamarkovom deurbanizirajućem terorizmu) ne svjedoči da su u tom gradu ikada slikali umjetnici tako kompleksnoga značenja i podrijetla.
U to vrijeme, prije nego što će prvi put otići u Pariz, Šumanović je imao još jednog prijatelja i istomišljenika, Antuna Branka Šimića, kojemu je ilustrirao Preobraženja, jedinu knjigu koju je pjesnik za života objavio, i s kojim je razmjenjivao svoje – na žalost kratkotrajne – ekspresionističke fascinacije. Iako ih, kao presvijetlog dečkići, gane svaki spomen Antuna Branka i stihova s kojima je poput zvijezde padalice kliznuo hrvatskim nebom, naši estete kao da ne žele znati tko je narisao naslovnicu prvoga izdanja te jedine njegove knjige.
Šumanović je slikar estetski neuravnoteženog opusa, čestih i nesigurnih mijena, kao da su ga vodili živci, a ne dar. Rano je, za vrijeme drugog boravka u Parizu, u veljači 1928. doživio duševni slom, od kojega se nikada nije do kraja oporavio, pa je život provodio, uglavnom, na selu, šetajući, radeći na njivi i slikajući. Na kraju je odustao od svih svojih fascinacija, od Kandinskog i od Pariza, od gradova općenito, od apstrakcije, kubizma i ekspresionizma, pa je slikao, uglavnom, sremske pejzaže, puste salaše, sela i beskrajnu ravnicu pod nebom pod kojim se, uglavnom, nikada ništa ne događa. Te slike na kojima se ne vidi velika ambicija, utjecaji stilskih škola i metropolskih moda, djeluju omamljujuće svojim mirom, unutarnjom ljepotom i nekom nevjerojatnom običnošću. Sav žamor se utišao, uminuo je svijet, poumirali prijatelji, drugovi se razišli po svijetu, a on se zatekao tako savršeno sam pred fruškogorskim pejzažom, adaševačkim drumom ili snijegom u Šidu, onim posljednjim, slikanim strašne 1942. Slike su to već sasvim introvertiranog čovjeka, sklupčanog u duši, iz koje više ne govori ništa, osim čistoga umjetničkog dara. Nema na tim pejzažima unutarnje emocionalne i mentalne oluje, nema nagovještaja rata, niti predosjećaja strašne sudbine, svoje i svoga naroda; ničega nema od onog što se, po školskom planu i programu, očekuje od poludjelih slikara, ili osjetljivih umjetnika koji ćute sudnji čas. Nikakve bure i nikakvih predosjećaja, samo tih i ravan Srem.
Kako je bilo ubiti takvoga Savu Šumanovića? Ovo je važno, zanimljivo i – opsegom vapijućeg odgovora – romaneskno pitanje. Moglo bi se o njemu pisati cijeloga života, pa se svejedno ne bi još ništa napisalo. Kako je bilo ubiti Savu Šumanovića? To nas pitanje ne zanima iz ustaške perspektive, jer je ona na svaki način nezanimljiva i banalna. Ne zanima nas ni iz perspektive nečistih hrvatskih savjesti, nacionalista koji i među mrtvacima provode etničko čišćenje, što se odvijalo u jesen 1991, kada su ugledni povjesničari umjetnosti, estete iz Tuđmanove cirkuske šatre, one u kojoj je na Plesu dočekivao Clintona, zakićen probranim Račićima i Kraljevićima, iz zagrebačkih stanova i galerijskih deponija potajice iznosili slike Save Šumanovića i drugih slikara nečiste krvi, pa ih preko krvave granice i skršenoga Vukovara, sa sličnima sebi mijenjali za slike etnički čistih Hrvata. Tako se poravnavao račun s poviješću, a Zagreb je pretvaran u autentičnu monokulturnu, jednonacionalnu prijestolnicu, u kojoj su po padu Berlinskoga zida bespravno uzdignuti lokalni zidići rasli do neba.
Pitanje kako je bilo ubiti Savu Šumanovića postavlja se običnim ljudima u čije je ime slikar ubijan, ljudima koji nisu krivi, ali jesu odgovorni. Odgovornim ih čini samo to što mogu razumjeti ono što ubojice i njihovi dobošari, gočobije i telali ne mogu da razumiju. Odgovornost je Božji blagoslov; ona nas čini ljudima, ali i dalje je teško razumjeti kako je to bilo ubiti slikara. Kada su došli po njega, upitao je može li se okupati. Za čudo, oružnici su mu to dopustili. Pristojno su ga sačekali. Tako je Sava u smrt opran otišao.
O svemu tome mislio sam dok sam navečer, prvoga ledenog dana ove jeseni, išao niz Savsku, prema Muzeju za umjetnost i obrt, i zamišljao da idem na izložbu mladoga slikara, kojemu je, kao i njegovome prijatelju Milanu Steineru, talent obećavao uspjeh, slavu i životnu sreću, možda.