U Bostonu je 15. siječnja 1944. uhićen Igor Stravinsky. Razlog je bio neobičan: prearanžirao je, uredio, od kiča očistio američku nacionalnu himnu. Sve u svemu, radilo se o jednome jedinom akordu. Učinio je to u znak zahvalnosti što mu je omogućeno američko državljanstvo. Pet godina ranije, 1939, predosjećajući oluju, emigrirao je iz Europe, i doista je imao na čemu američkim vlastima biti zahvalan: rijetkima su u ono vrijeme tako brzo sređivali papire. Rođen kao ruski plemić s poljskim prezimenom na vrijeme je, i zauvijek, izbjegao pred sovjetskom revolucijom. Živio je kao izbjeglica u Francuskoj i stekao francusko državljanstvo, da bi u dubokoj starosti, 1971. umro kao Amerikanac, Stravinsky je, u simboličnom smislu, bio univerzalni izbjeglica. Romantični kosmopoliti nazvali bi ga “građaninom svijeta”, ali koliko je i kakvo bilo to njegovo univerzalno građanstvo, pokazala je bostonska policija. Kada je pokušao pokazati koliko i kako voli Ameriku, kad ju je htio darivati svojim umjetničkim genijem, Stravinsky je, poput nekog manijaka, ekshibicionista, džeparoša, završio u zatvoru. Počinio je zlodjelo skrnavljenja nacionalnog blaga. A kako zvuči njegova The Star Spangled Banner? Zvuči istodobno genijalno i zastrašujuće. Kada se nacionalna himna liši kiča, ona gubi smisao i postaje manje ili više uspjelo umjetničko djelo. Kada se patriotizam liši kiča, on se prelijeva preko državnih i nacionalnih granica i postaje univerzalni humanizam. Nehotice je to naslutila bostonska policija.
Dmitrij Dmitrijevič Šostakovič nikada nije prenoćio u zatvoru, ali mu je često, zbog njegova glazbenog talenta, glava visjela o koncu. Spasilo ga je, možda, to što je drug Staljin bio izrazito muzikalan, ili, možda, to što muzikante i slikara nije doživljavao tako ozbiljno kao pjesnike i romanopisce. Šostakovič, za razliku od Stravinskog, Prokofjeva, Maksima Gorkog ili Ivana Bunjina nije ni dana živio u emigraciji. Za razliku od sve četvorice, slučajno izabranih genija svoga vremena, njegovo životno djelo od početka do kraja krajnje je konzistentno, i moglo bi se reći da je u većoj mjeri nastajalo u njegovoj glavi i srcu, nego u društvenim okolnostima u kojima je živio. To je tako, premda je Šostakovič, katkad, u časovima slabosti, ili kada bi spašavao glavu, napisao ponešto što nije bilo vrijedno njegova dara i što je služilo propagandi režima. Ali, istovremeno, neusporedivo manje životne su okolnosti odredile putanju Dmitrijeva talenta, nego što su druge, ipak povoljnije, životne okolnosti odredile putanju Igorova talenta. Stravinsky je po vlastitoj želji pokazivao zahvalnost prema novoj domovini, dok je Šostakovič takve stvari radio zato što je morao. Jedan je zbog zahvalnosti nakratko završio u zatvoru, a drugome je zahvalnost spašavala glavu. Amerikanci nisu razumjeli ono što je činio prvi, dok je Sovjetima bilo jasno što čini drugi.
Igor Stravinsky živio je neusporedivo ugodnijim i skladnijim životom. Moglo bi se reći da nije imao razloga za strah. Dmitrij Šostakovič je barem pola života proveo u nekoj vrsti smrtne opasnosti. Kada bi navečer legao u postelju, nije bio siguran hoće li netko ranom zorom doći po njega i odvesti ga. Stravinsky je postao ikona dvadesetog stoljeća. O njegovu životu snimaju se filmovi, ljubovao je s Coco Chanel, družio se s najvećim umjetnicima svoga doba. Šostakovič je živio u poluizolaciji, na rubu one socijalne dinamike koju su proizvodili centralni komiteti, u sivome odijelu, pogrbljen, s ružnim, debelim staklima, u očajno loše dizajniranim naočalama. Obojica su pisali filmsku i kazališnu muziku, obojica su bili inspirirani džezom i napisali su nekoliko sjajnih džezoidnih komada, ali Stravinsky za života nikada nije dosegnuo takav zvjezdani status kao Šostakovič, nakon što je, usred najstrašnije opsade grada, napisao Sedmu, Lenjingradsku, simfoniju, čije su note, zatim, gotovo preko noći, stigle i u Ameriku, gdje je taj veličanstveni, čudesno intenzivni, glazbeni izvještaj odigrao ulogu koju nisu mogle odigrati sve diplomatske depeše i svi novinski članci zajedno. Amerikanci će, zahvaljujući Sedmoj simfoniji, shvatiti da im je Staljin, ipak, saveznik, ali i da je veličina sovjetskoga stradanja u borbi protiv najvećega zla u modernoj povijesti čovječanstva grandiozna kao – Sedma simfonija. I danas, kada ju čujem, pod ravnanjem Lorina Maazela ili Leonarda Bernsteina, s kompaktne ploče, dok se vozim Zagrebom, počnem se gušiti od uzbuđenja. Iako je živio u Hollywoodu, Stravinsky nikada nije proizveo takav pop-kulturni efekt.
Igor Stravinsky bio je umjetnik u traganju i stilskom diskontinuitetu. Ovisno od okolnosti i od vlastitih životnih prilika, bio je avangardist i neo-klasičar, revolucionar i konzervativac, olak i dubok, moćan i površan, ali bilo bi teško sve što je napisao uokviriti jednim istim životom, smjestiti u istu glavu i srce. Ako ne volite Stravinskoga, reći ćete da je bio veći po svojim mogućnostima, nego po pojedinom djelu. Život i glazba bili su mu obilježeni traumom stalnih seljenja. Svako je preseljenje po jedna generalna proba umiranja. Nakon svakoga preseljenja valja krenuti ispočetka, u skladu s naravi i običajima komšiluka. Stravinsky je silno vodio računa o raspoloženju komšiluka, dok je na vlastita raspoloženja, a pogotovo na vlastita podrijetla, često zaboravljao. Umjesto da očekuje od Amerike da bude zahvalna što ju je počastio svojim genijem i što je pristao biti Amerikanac, on je odlučio pokazati svoju zahvalnost. I završio je u zatvoru.
Dmitrij Šostakovič se kao umjetnik razvijao, rastao je, istraživao. Ako mi je o tome, kao polupismenome, ali pobožnom slušatelju, dopušteno govoriti, Šostakovič je po veličini svoga opusa najznačajniji skladatelj dvadesetog stoljeća. To nije glazbeni sud, ali u njegovim se simfonijama i komornim kompozicijama “čuje” duh i sadržaj našega vijeka, na način na koji se duh i sadržaj vijeka “čuju” u poeziji najvećih pjesnika, romanopisaca i pripovjedača. Oni ne opisuju vrijeme, ali je u njihovim djelima sačuvano ono najvažnije po čemu se neko vrijeme poznalo. Ni u čemu se Bachovo ili Mozartovo doba tako jasno ne prepoznaje, kao u njihovoj muzici. Dekadencija i zadnji dani Austro Ugarske monarije zabilježeni su u glazbi Gustava Mahlera. Da nije bilo Mahlera, naše bi znanje o tom vremenu bilo drukčije intonirano. Tako je i sa cijelim dvadesetim stoljećem i Dmitrijem Šostakovičem.
Priča o ovoj dvojici Rusa, priča je o dvije tipične životne sudbine i o dva različita, zapravo suprotstavljena životna izbora. Jedan je ostao, a drugi je emigrirao. Jedan se usidrio u svome identitetu, drugi je provodio život u uzaludnoj potrazi za identitetom. I jedno i drugo je pogrešno kada se ovako kaže: i identitet, i potraga za njim. Ali umjetnik, čak i ako nije osuđen na jezik, nego je blagoslovljen slobodom glazbe, cijeloga života, zapravo, petlja nešto oko identiteta. Stravinsky na jedan način, Šostakovič na drugi. Razlika je već u načinu pisanja njihovih imena: da su obrnuto odlučili, Igor bi danas bio Stravinski, a Dmitry bi bio Shostakovich. Obje su odluke jednako fatalne, pogrešne ili ispravne, i obje su nepopravljive. Strašno je bilo otići i strašno je bilo ostati. U te dvije iste i suprotne mogućnosti najprije je sadržana povijest dvadesetog stoljeća. Ili sve ono što je u toj povijesti važno za čovjekovu osobnu i obiteljsku sudbinu
O ovoj dvojici skladatelja, o razlici dviju životnih odluka, o tome koliko se ta razlika čuje u njihovoj glazbi i koliko smo i mi kao ljudi uvjetovani svojim ostancima i odlascima, o tome već godinama planiram razgovarati s prijateljem Branimirom Pofukom, na putu za Beograd. Ali nikako da nas okolnosti spoje, u isto vrijeme, u istome automobilu. Da bi se tako razgovaralo o Stravinskom i Šostakoviču, mora se putovati. Od stajanja na jednome mjestu, svejedno je li to mjesto egzil ili dom, od priča po našim zagrebačkim svratištima, koristi nikakve nema. Čovjek se mora kretati da bi shvatio što se dogodilo Igoru Stravinskom prije nego što je prenoćio u bostonskome zatvoru, a zatim platio sto dolara globe, jer je vrijeđao nešto što mu ne pripada i čega nije dio. Čovjek mora steći dojam da se nema gdje vratiti da bi shvatio u kakvoj je tuđini živio Dmitrij Šostakovič. Na kraju, samo na putu moguće je ispričati priču dvadesetog vijeka.
Stravinsky i Šostakovič, dvije muke
U Bostonu je 15. siječnja 1944. uhićen Igor Stravinsky. Razlog je bio neobičan: prearanžirao je, uredio, od kiča očistio američku nacionalnu himnu. Sve u svemu, radilo se o jednome jedinom akordu. Učinio je to u znak zahvalnosti što mu je omogućeno američko državljanstvo. Pet godina ranije, 1939, predosjećajući oluju, emigrirao je iz Europe, i doista je imao na čemu američkim vlastima biti zahvalan: rijetkima su u ono vrijeme tako brzo sređivali papire. Rođen kao ruski plemić s poljskim prezimenom na vrijeme je, i zauvijek, izbjegao pred sovjetskom revolucijom. Živio je kao izbjeglica u Francuskoj i stekao francusko državljanstvo, da bi u dubokoj starosti, 1971. umro kao Amerikanac, Stravinsky je, u simboličnom smislu, bio univerzalni izbjeglica. Romantični kosmopoliti nazvali bi ga “građaninom svijeta”, ali koliko je i kakvo bilo to njegovo univerzalno građanstvo, pokazala je bostonska policija. Kada je pokušao pokazati koliko i kako voli Ameriku, kad ju je htio darivati svojim umjetničkim genijem, Stravinsky je, poput nekog manijaka, ekshibicionista, džeparoša, završio u zatvoru. Počinio je zlodjelo skrnavljenja nacionalnog blaga. A kako zvuči njegova The Star Spangled Banner? Zvuči istodobno genijalno i zastrašujuće. Kada se nacionalna himna liši kiča, ona gubi smisao i postaje manje ili više uspjelo umjetničko djelo. Kada se patriotizam liši kiča, on se prelijeva preko državnih i nacionalnih granica i postaje univerzalni humanizam. Nehotice je to naslutila bostonska policija.
Dmitrij Dmitrijevič Šostakovič nikada nije prenoćio u zatvoru, ali mu je često, zbog njegova glazbenog talenta, glava visjela o koncu. Spasilo ga je, možda, to što je drug Staljin bio izrazito muzikalan, ili, možda, to što muzikante i slikara nije doživljavao tako ozbiljno kao pjesnike i romanopisce. Šostakovič, za razliku od Stravinskog, Prokofjeva, Maksima Gorkog ili Ivana Bunjina nije ni dana živio u emigraciji. Za razliku od sve četvorice, slučajno izabranih genija svoga vremena, njegovo životno djelo od početka do kraja krajnje je konzistentno, i moglo bi se reći da je u većoj mjeri nastajalo u njegovoj glavi i srcu, nego u društvenim okolnostima u kojima je živio. To je tako, premda je Šostakovič, katkad, u časovima slabosti, ili kada bi spašavao glavu, napisao ponešto što nije bilo vrijedno njegova dara i što je služilo propagandi režima. Ali, istovremeno, neusporedivo manje životne su okolnosti odredile putanju Dmitrijeva talenta, nego što su druge, ipak povoljnije, životne okolnosti odredile putanju Igorova talenta. Stravinsky je po vlastitoj želji pokazivao zahvalnost prema novoj domovini, dok je Šostakovič takve stvari radio zato što je morao. Jedan je zbog zahvalnosti nakratko završio u zatvoru, a drugome je zahvalnost spašavala glavu. Amerikanci nisu razumjeli ono što je činio prvi, dok je Sovjetima bilo jasno što čini drugi.
Igor Stravinsky živio je neusporedivo ugodnijim i skladnijim životom. Moglo bi se reći da nije imao razloga za strah. Dmitrij Šostakovič je barem pola života proveo u nekoj vrsti smrtne opasnosti. Kada bi navečer legao u postelju, nije bio siguran hoće li netko ranom zorom doći po njega i odvesti ga. Stravinsky je postao ikona dvadesetog stoljeća. O njegovu životu snimaju se filmovi, ljubovao je s Coco Chanel, družio se s najvećim umjetnicima svoga doba. Šostakovič je živio u poluizolaciji, na rubu one socijalne dinamike koju su proizvodili centralni komiteti, u sivome odijelu, pogrbljen, s ružnim, debelim staklima, u očajno loše dizajniranim naočalama. Obojica su pisali filmsku i kazališnu muziku, obojica su bili inspirirani džezom i napisali su nekoliko sjajnih džezoidnih komada, ali Stravinsky za života nikada nije dosegnuo takav zvjezdani status kao Šostakovič, nakon što je, usred najstrašnije opsade grada, napisao Sedmu, Lenjingradsku, simfoniju, čije su note, zatim, gotovo preko noći, stigle i u Ameriku, gdje je taj veličanstveni, čudesno intenzivni, glazbeni izvještaj odigrao ulogu koju nisu mogle odigrati sve diplomatske depeše i svi novinski članci zajedno. Amerikanci će, zahvaljujući Sedmoj simfoniji, shvatiti da im je Staljin, ipak, saveznik, ali i da je veličina sovjetskoga stradanja u borbi protiv najvećega zla u modernoj povijesti čovječanstva grandiozna kao – Sedma simfonija. I danas, kada ju čujem, pod ravnanjem Lorina Maazela ili Leonarda Bernsteina, s kompaktne ploče, dok se vozim Zagrebom, počnem se gušiti od uzbuđenja. Iako je živio u Hollywoodu, Stravinsky nikada nije proizveo takav pop-kulturni efekt.
Igor Stravinsky bio je umjetnik u traganju i stilskom diskontinuitetu. Ovisno od okolnosti i od vlastitih životnih prilika, bio je avangardist i neo-klasičar, revolucionar i konzervativac, olak i dubok, moćan i površan, ali bilo bi teško sve što je napisao uokviriti jednim istim životom, smjestiti u istu glavu i srce. Ako ne volite Stravinskoga, reći ćete da je bio veći po svojim mogućnostima, nego po pojedinom djelu. Život i glazba bili su mu obilježeni traumom stalnih seljenja. Svako je preseljenje po jedna generalna proba umiranja. Nakon svakoga preseljenja valja krenuti ispočetka, u skladu s naravi i običajima komšiluka. Stravinsky je silno vodio računa o raspoloženju komšiluka, dok je na vlastita raspoloženja, a pogotovo na vlastita podrijetla, često zaboravljao. Umjesto da očekuje od Amerike da bude zahvalna što ju je počastio svojim genijem i što je pristao biti Amerikanac, on je odlučio pokazati svoju zahvalnost. I završio je u zatvoru.
Dmitrij Šostakovič se kao umjetnik razvijao, rastao je, istraživao. Ako mi je o tome, kao polupismenome, ali pobožnom slušatelju, dopušteno govoriti, Šostakovič je po veličini svoga opusa najznačajniji skladatelj dvadesetog stoljeća. To nije glazbeni sud, ali u njegovim se simfonijama i komornim kompozicijama “čuje” duh i sadržaj našega vijeka, na način na koji se duh i sadržaj vijeka “čuju” u poeziji najvećih pjesnika, romanopisaca i pripovjedača. Oni ne opisuju vrijeme, ali je u njihovim djelima sačuvano ono najvažnije po čemu se neko vrijeme poznalo. Ni u čemu se Bachovo ili Mozartovo doba tako jasno ne prepoznaje, kao u njihovoj muzici. Dekadencija i zadnji dani Austro Ugarske monarije zabilježeni su u glazbi Gustava Mahlera. Da nije bilo Mahlera, naše bi znanje o tom vremenu bilo drukčije intonirano. Tako je i sa cijelim dvadesetim stoljećem i Dmitrijem Šostakovičem.
Priča o ovoj dvojici Rusa, priča je o dvije tipične životne sudbine i o dva različita, zapravo suprotstavljena životna izbora. Jedan je ostao, a drugi je emigrirao. Jedan se usidrio u svome identitetu, drugi je provodio život u uzaludnoj potrazi za identitetom. I jedno i drugo je pogrešno kada se ovako kaže: i identitet, i potraga za njim. Ali umjetnik, čak i ako nije osuđen na jezik, nego je blagoslovljen slobodom glazbe, cijeloga života, zapravo, petlja nešto oko identiteta. Stravinsky na jedan način, Šostakovič na drugi. Razlika je već u načinu pisanja njihovih imena: da su obrnuto odlučili, Igor bi danas bio Stravinski, a Dmitry bi bio Shostakovich. Obje su odluke jednako fatalne, pogrešne ili ispravne, i obje su nepopravljive. Strašno je bilo otići i strašno je bilo ostati. U te dvije iste i suprotne mogućnosti najprije je sadržana povijest dvadesetog stoljeća. Ili sve ono što je u toj povijesti važno za čovjekovu osobnu i obiteljsku sudbinu
O ovoj dvojici skladatelja, o razlici dviju životnih odluka, o tome koliko se ta razlika čuje u njihovoj glazbi i koliko smo i mi kao ljudi uvjetovani svojim ostancima i odlascima, o tome već godinama planiram razgovarati s prijateljem Branimirom Pofukom, na putu za Beograd. Ali nikako da nas okolnosti spoje, u isto vrijeme, u istome automobilu. Da bi se tako razgovaralo o Stravinskom i Šostakoviču, mora se putovati. Od stajanja na jednome mjestu, svejedno je li to mjesto egzil ili dom, od priča po našim zagrebačkim svratištima, koristi nikakve nema. Čovjek se mora kretati da bi shvatio što se dogodilo Igoru Stravinskom prije nego što je prenoćio u bostonskome zatvoru, a zatim platio sto dolara globe, jer je vrijeđao nešto što mu ne pripada i čega nije dio. Čovjek mora steći dojam da se nema gdje vratiti da bi shvatio u kakvoj je tuđini živio Dmitrij Šostakovič. Na kraju, samo na putu moguće je ispričati priču dvadesetog vijeka.