Izložba fotografija pod nazivom “Bilo jednom u Petit trou de Bretagne”, Milomira Kovačevića Strašnog, otvorena je jednoga od onih posljednjih ledenih zimskih dana, 2. ožujka 2011. Dok smo se penjali prema Gornjemu gradu, uz sablasno puste bedeme, osvijetljene mutnim i žmirkavim žaruljama ulične rasvjete, naslijeđene iz socijalizma, pored pustih drvenih klupa i Kožarićevog Matoša, odozdol se, od Varšavske – posred koje će, nekoliko dana kasnije, zijevnuti kaverna Horvatinčićeve garaže – čulo brujanje mase i skandiranje “izdaja, izdaja”. Dolje su, valjda, bile sve televizijske ekipe, novinski fotografi i Karamarkovi žbiri, pa nam se ovo uspinjanje, prema kuli Lotrščak, činilo smirujućim i nekako utješnim. Ako u narednih pola sata, a bilo je oko šest i petnaest, nastupi kozmička kataklizma, biblijski smak svijeta ili iznenadno razvrstavanje i postrojavanje svih duša, živih i mrtvih, mi ćemo se naći na drugoj strani. Svejedno koja je bolja – jer u ljudskoj predodžbi, pa čak i kraja svijeta, uvijek je nešto bolje od nečega – mi nećemo ići tamo kamo idu oni. I to nam se činilo utješnim. Mi smo bili oni koji su pošli na izložbu Milomira Kovačevića Strašnog, reći ćemo, ako nas tko bude pitao. Ali nije se dogodio nikakav smak. Čak nas ni policija nije zaustavila na prilazima Gornjem gradu. Žbiri uvijek jave kuda se i kamo kreće masa. A mi nismo bili masa.
Galerija Lotrščak, u kojoj se obično postavljaju izložbe fotografija, jedna je od najljepših, a sigurno je najzačudnija zagrebačka galerija. Kula na više katova, nezgodna za one koji se plaše visine i zatvorenog prostora, uz koju se penje kao na zvonik, crkveni toranj ili minaret. Strašni je tu, na tri kata, izložio niz crno-bijelih slika, snimanih tokom vremena u jednome pariškom baru (kafiću ili – kako autor kaže – kafanici). Na slikama su stalni gosti i slučajni kafićki prolaznici, vrlo šarolika, socijalno i intelektualno nesravnjiva galerija likova, različitoga porijekla i starosti. Fotograf ih je lovio u različitim raspoloženjima, vedre, mračne i depresivne, ali ih, uglavnom, nije slikao potajice. Većina njih pozira, a u tom njihovom poziranju ima i nečega što se rijetko vidi i osjeti na izložbama fotografija: naime, sva ta lica izgledaju, svi ti ljudi se drže kao da fotografa dobro poznaju. Nešto mu govore, obraćaju se, imaju izraze kakvi se ne pokazuju strancima. Kada ih gledamo tako zajedno, na jednome mjestu, najednom shvaćamo kako pred sobom nemamo slikovnicu, ili vizualnu analizu, bara kao javnog prostora. To mjesto je, naime, privatno, i privatni su svi odnosi među ljudima. Kafanica je slikana kao dom čitavoga jednog svijeta.
Kad bi moglo biti tako da ne znam o kojem je fotografu riječ, i da je moglo biti tako da mi netko pokaže ovu izložbu, i ne kaže mi ni tko je, ni odakle je, iz kojeg je vremena i iz koje zemlje čovjek koji je ovo snimio, ja bih svejedno znao da se radi o Milomiru Kovačeviću Strašnom. Nije tu riječ o neobičnim kutevima snimanja – tu je Strašni vrlo konzervativan i uredan, nalik mnogim snimateljima svoje i niza prethodnih generacija – nema tu ni inzistiranja na grotesknim ili neobičnim fizionomijama – Strašni je pristojan i dobar čovjek, koji svoje ljude ne dijeli na lijepe i ružne – a bogme nema ni korištenja specijalnih objektiva, filtera ili rasvjete koja bi činila razliku – Strašni je preozbiljan fotograf da bi se takvim štosovima služio. Ne znam možete li mi vjerovati, jer doista, priznajem, zvuči nevjerojatno, ali da nisam znao tko je ove slike snimio, autora bih prepoznao po očima ljudi, prepoznao bih ga po načinu na koji su ga gledali. I po nečemu što je, samo na prvi pogled, još važnije: po njegovome načinu da ljudsko lice gleda, a da sam nije fasciniran činjenicom da ga gleda kroz objektiv. Milomirovo oko, doista, vidi isto što vidi i njegov objektiv. I onda neki obični ljudi njemu tako prirodno poziraju.
Milomir Kovačević Strašni rođen je u Sarajevu, prije već pedesetak godina. Osamdesetih bio je fotografski kroničar toga grada. Snimio je sve ono što se dogodilo. Ono što nije snimio, toga nije ni bilo. Golemi dio njegove fotodokumentacije u ratu je izgubljen. Golemi dio je sačuvao, i sa sobom odnio u Pariz. Ono što je izgubljeno, to je i zaboravljeno. Prije nekoliko mjeseci u Sarajevu je priredio monumentalnu izložbu pod naslovom “Strašni izbori”, o prvim višestranačkim izborima u Bosni. Bio je to jedan od onih, tako rijetkih umjetničkih događaja koji utječu na način na koji neko društvo percipira i reflektira samoga sebe. Način na koji je slikao predizbornu kampanju i sve što ju je pratilo, uključujući i plakate po zidovima, istovjetan je načinu na koji će petnaestak godina kasnije slikati svoju omiljenu parišku kafanicu. Ne može fotograf fotografirati svijet s kojim nije potpuno sljubljen i intimiziran. Tog se načela Milomir Kovačević Strašni samurajski drži.
U ratu je, pored svega što se u ratu snima, Strašni lunjao Sarajevom i po kancelarijama, u razrušenim zgradama, na kojekakvim čudnim mjestima, tražio one ceremonijalne slike druga Tita, i fotografirao ih u njihovom novom kontekstu. O, kako li je tek to moćna izložba! O, kakav li je tek to nevjerojatno prožimajući i dubok komentar raspada Jugoslavije i jugoslavenskoga socijalizma! Ne, neću sad reći da je i Tito s tih razbijenih slika u Milomira gledao s prepoznavanjem, kao u nekoga svog.
Zatim, serijal iz 1992, strašan i tužan, na kojemu je jedan od prvih uhvaćenih masovnih zločinaca bosanskoga rata. Jedan običan, jadan i opustošen mladić, ubojica koji je nalikovao nekom tupom i dobroćudnom portiru na nekom prigradskom stovarištu ugljena. Milomirove fotografije iz ovoga ciklusa perfektna su psihološka analiza, poput kakvoga veličanstvenog i nenapisanog romana o bosanskome ratu, koja ne oduzima ništa od strahote zločina, ali u potpunosti pokazuje izgubljenost i tugu zločinca.
Poznajem još barem desetak velikih ciklusa, unaprijed gotovih izložbi i mogućih monografija ovog fotografa. Uz njega sam, uz njegov objektiv i džemper, uz njegovu sjenu sam odrastao. Strašni je jedan od rijetkih ljudi pri čijem spomenu imam djetinjastu potrebu reći – on mi je prijatelj. Dopušteno je to reći, kao što je dopušteno o prijateljima u knjigama i novinama pisati, jer, napokon, ništa nas u sudnjemu času, pred Bogom i pred umjetnošću, neće toliko razotkriti kao naša preostala prijateljstva. Konačno, njima smo, prijateljima, pokušavali biti nalik, pa smo u tim pokušajima, na kraju, i postalo ovo što jesmo. Recimo, stalni gosti jedne pariške kafanice. Ili stalni gosti džez bara Zvono, koji je držao Vedran Muftić, umjetnički njime ravnao Saša Bukvić, a fotografirao Milomir Kovačević…
“Bilo jednom u Petit trou de Bretagne” ciklus je fotografija koji je mogao nastati samo ako se za njega žrtvuje sav svoj živi život. Da ga je bilo izvan te kafanice, da je obavljao svoje dnevne rituale poput drugih ljudi, da se ženio, rađao djecu, išao na tržnicu, da je bio patriot, da je mrzio i da se obračunavao s drugima, da je slikao krv na ulicama Sarajeva, a ne polomljene portrete druga Tita, da je radio za velike svjetske agencije, da je bio u Iraku i Afganistanu, da je vodio računa o svojoj egzistenciji, da je pazio da mu svi dužnici uredno plate, da nije oprostio sve i da sve nije razumio, da je pričao o sebi, a ne o drugima, Milomir Kovačević Strašni nikada ne bi snimio “Bilo jednom u Petit trou de Bretagne”, izložbu koju smo, zahvaljujući kustoskom fanatizmu i ispravnosti Marine Viculin, mogli vidjeti u kuli Lotrščak.
Gdje god živio, Milomiru Kovačeviću Strašnom, uz njegov fotoaparat (naravno, nikako i nikad digitalni), trebaju jedan grad, jedna kafanica i jedan laboratorij za razvijanje filmova, u kojem će i spavati. Sarajevo ili Pariz, u njegovom slučaju razlika nije tako velika, dok god je grad gradom i dok god ima ljudi koji će naći trenutak vremena da pogledaju prema njemu.
Strašni: Mala povijest Pariza
Izložba fotografija pod nazivom “Bilo jednom u Petit trou de Bretagne”, Milomira Kovačevića Strašnog, otvorena je jednoga od onih posljednjih ledenih zimskih dana, 2. ožujka 2011. Dok smo se penjali prema Gornjemu gradu, uz sablasno puste bedeme, osvijetljene mutnim i žmirkavim žaruljama ulične rasvjete, naslijeđene iz socijalizma, pored pustih drvenih klupa i Kožarićevog Matoša, odozdol se, od Varšavske – posred koje će, nekoliko dana kasnije, zijevnuti kaverna Horvatinčićeve garaže – čulo brujanje mase i skandiranje “izdaja, izdaja”. Dolje su, valjda, bile sve televizijske ekipe, novinski fotografi i Karamarkovi žbiri, pa nam se ovo uspinjanje, prema kuli Lotrščak, činilo smirujućim i nekako utješnim. Ako u narednih pola sata, a bilo je oko šest i petnaest, nastupi kozmička kataklizma, biblijski smak svijeta ili iznenadno razvrstavanje i postrojavanje svih duša, živih i mrtvih, mi ćemo se naći na drugoj strani. Svejedno koja je bolja – jer u ljudskoj predodžbi, pa čak i kraja svijeta, uvijek je nešto bolje od nečega – mi nećemo ići tamo kamo idu oni. I to nam se činilo utješnim. Mi smo bili oni koji su pošli na izložbu Milomira Kovačevića Strašnog, reći ćemo, ako nas tko bude pitao. Ali nije se dogodio nikakav smak. Čak nas ni policija nije zaustavila na prilazima Gornjem gradu. Žbiri uvijek jave kuda se i kamo kreće masa. A mi nismo bili masa.
Galerija Lotrščak, u kojoj se obično postavljaju izložbe fotografija, jedna je od najljepših, a sigurno je najzačudnija zagrebačka galerija. Kula na više katova, nezgodna za one koji se plaše visine i zatvorenog prostora, uz koju se penje kao na zvonik, crkveni toranj ili minaret. Strašni je tu, na tri kata, izložio niz crno-bijelih slika, snimanih tokom vremena u jednome pariškom baru (kafiću ili – kako autor kaže – kafanici). Na slikama su stalni gosti i slučajni kafićki prolaznici, vrlo šarolika, socijalno i intelektualno nesravnjiva galerija likova, različitoga porijekla i starosti. Fotograf ih je lovio u različitim raspoloženjima, vedre, mračne i depresivne, ali ih, uglavnom, nije slikao potajice. Većina njih pozira, a u tom njihovom poziranju ima i nečega što se rijetko vidi i osjeti na izložbama fotografija: naime, sva ta lica izgledaju, svi ti ljudi se drže kao da fotografa dobro poznaju. Nešto mu govore, obraćaju se, imaju izraze kakvi se ne pokazuju strancima. Kada ih gledamo tako zajedno, na jednome mjestu, najednom shvaćamo kako pred sobom nemamo slikovnicu, ili vizualnu analizu, bara kao javnog prostora. To mjesto je, naime, privatno, i privatni su svi odnosi među ljudima. Kafanica je slikana kao dom čitavoga jednog svijeta.
Kad bi moglo biti tako da ne znam o kojem je fotografu riječ, i da je moglo biti tako da mi netko pokaže ovu izložbu, i ne kaže mi ni tko je, ni odakle je, iz kojeg je vremena i iz koje zemlje čovjek koji je ovo snimio, ja bih svejedno znao da se radi o Milomiru Kovačeviću Strašnom. Nije tu riječ o neobičnim kutevima snimanja – tu je Strašni vrlo konzervativan i uredan, nalik mnogim snimateljima svoje i niza prethodnih generacija – nema tu ni inzistiranja na grotesknim ili neobičnim fizionomijama – Strašni je pristojan i dobar čovjek, koji svoje ljude ne dijeli na lijepe i ružne – a bogme nema ni korištenja specijalnih objektiva, filtera ili rasvjete koja bi činila razliku – Strašni je preozbiljan fotograf da bi se takvim štosovima služio. Ne znam možete li mi vjerovati, jer doista, priznajem, zvuči nevjerojatno, ali da nisam znao tko je ove slike snimio, autora bih prepoznao po očima ljudi, prepoznao bih ga po načinu na koji su ga gledali. I po nečemu što je, samo na prvi pogled, još važnije: po njegovome načinu da ljudsko lice gleda, a da sam nije fasciniran činjenicom da ga gleda kroz objektiv. Milomirovo oko, doista, vidi isto što vidi i njegov objektiv. I onda neki obični ljudi njemu tako prirodno poziraju.
Milomir Kovačević Strašni rođen je u Sarajevu, prije već pedesetak godina. Osamdesetih bio je fotografski kroničar toga grada. Snimio je sve ono što se dogodilo. Ono što nije snimio, toga nije ni bilo. Golemi dio njegove fotodokumentacije u ratu je izgubljen. Golemi dio je sačuvao, i sa sobom odnio u Pariz. Ono što je izgubljeno, to je i zaboravljeno. Prije nekoliko mjeseci u Sarajevu je priredio monumentalnu izložbu pod naslovom “Strašni izbori”, o prvim višestranačkim izborima u Bosni. Bio je to jedan od onih, tako rijetkih umjetničkih događaja koji utječu na način na koji neko društvo percipira i reflektira samoga sebe. Način na koji je slikao predizbornu kampanju i sve što ju je pratilo, uključujući i plakate po zidovima, istovjetan je načinu na koji će petnaestak godina kasnije slikati svoju omiljenu parišku kafanicu. Ne može fotograf fotografirati svijet s kojim nije potpuno sljubljen i intimiziran. Tog se načela Milomir Kovačević Strašni samurajski drži.
U ratu je, pored svega što se u ratu snima, Strašni lunjao Sarajevom i po kancelarijama, u razrušenim zgradama, na kojekakvim čudnim mjestima, tražio one ceremonijalne slike druga Tita, i fotografirao ih u njihovom novom kontekstu. O, kako li je tek to moćna izložba! O, kakav li je tek to nevjerojatno prožimajući i dubok komentar raspada Jugoslavije i jugoslavenskoga socijalizma! Ne, neću sad reći da je i Tito s tih razbijenih slika u Milomira gledao s prepoznavanjem, kao u nekoga svog.
Zatim, serijal iz 1992, strašan i tužan, na kojemu je jedan od prvih uhvaćenih masovnih zločinaca bosanskoga rata. Jedan običan, jadan i opustošen mladić, ubojica koji je nalikovao nekom tupom i dobroćudnom portiru na nekom prigradskom stovarištu ugljena. Milomirove fotografije iz ovoga ciklusa perfektna su psihološka analiza, poput kakvoga veličanstvenog i nenapisanog romana o bosanskome ratu, koja ne oduzima ništa od strahote zločina, ali u potpunosti pokazuje izgubljenost i tugu zločinca.
Poznajem još barem desetak velikih ciklusa, unaprijed gotovih izložbi i mogućih monografija ovog fotografa. Uz njega sam, uz njegov objektiv i džemper, uz njegovu sjenu sam odrastao. Strašni je jedan od rijetkih ljudi pri čijem spomenu imam djetinjastu potrebu reći – on mi je prijatelj. Dopušteno je to reći, kao što je dopušteno o prijateljima u knjigama i novinama pisati, jer, napokon, ništa nas u sudnjemu času, pred Bogom i pred umjetnošću, neće toliko razotkriti kao naša preostala prijateljstva. Konačno, njima smo, prijateljima, pokušavali biti nalik, pa smo u tim pokušajima, na kraju, i postalo ovo što jesmo. Recimo, stalni gosti jedne pariške kafanice. Ili stalni gosti džez bara Zvono, koji je držao Vedran Muftić, umjetnički njime ravnao Saša Bukvić, a fotografirao Milomir Kovačević…
“Bilo jednom u Petit trou de Bretagne” ciklus je fotografija koji je mogao nastati samo ako se za njega žrtvuje sav svoj živi život. Da ga je bilo izvan te kafanice, da je obavljao svoje dnevne rituale poput drugih ljudi, da se ženio, rađao djecu, išao na tržnicu, da je bio patriot, da je mrzio i da se obračunavao s drugima, da je slikao krv na ulicama Sarajeva, a ne polomljene portrete druga Tita, da je radio za velike svjetske agencije, da je bio u Iraku i Afganistanu, da je vodio računa o svojoj egzistenciji, da je pazio da mu svi dužnici uredno plate, da nije oprostio sve i da sve nije razumio, da je pričao o sebi, a ne o drugima, Milomir Kovačević Strašni nikada ne bi snimio “Bilo jednom u Petit trou de Bretagne”, izložbu koju smo, zahvaljujući kustoskom fanatizmu i ispravnosti Marine Viculin, mogli vidjeti u kuli Lotrščak.
Gdje god živio, Milomiru Kovačeviću Strašnom, uz njegov fotoaparat (naravno, nikako i nikad digitalni), trebaju jedan grad, jedna kafanica i jedan laboratorij za razvijanje filmova, u kojem će i spavati. Sarajevo ili Pariz, u njegovom slučaju razlika nije tako velika, dok god je grad gradom i dok god ima ljudi koji će naći trenutak vremena da pogledaju prema njemu.