Kada s jeseni jugo zapuše uz panonsku nizinu, razbude se mirisi gradske kanalizacije i ukoso pljusne ona krupna kiša, koja se zavlači pod kišobrane, Zagreb na kratko, možda na nekoliko popodnevnih minuta, počinje sličiti onoj najpoznatijoj slici Milana Steinera, lakoga i neambicioznog imena “Kiša”. Tri su figure u prvome planu, dvije ženske, a treća je, možda, muška, još nekoliko njih na margini prizora, obrisi zgrada i kočija koju vuče jedan konj. Slika je sva siva i plošna, bez dubine i perspektive, onakva kakvi su, povremeno, prizori u snovima. Njezina dramatičnost u načinu je na koji te žene drže svoje kišobrane. Okrenuti u vjetar, vrhovima usmjereni prema kapima koje su tek nedavno počele padati – jer se s tolikim uvjerenjem ne brani od kiše ako dugo pada, nego se čovjek već miri s pokislošću – ti crni kišobrani prkose južnom vjetru, pošto u nas samo jugo na takav način puše, noseći kišu. Kada bi svaka slika imala priču, tada bi priča ove Steinerove slike izvirala iz usmjerenosti njegovih kišobrana. Oni su, a ne sivi njezini tonovi, ili kiša koja pada, to što ulazi u dinamiku sjećanja i asocijacija, i što čovjeku koji živi u Zagrebu, s jeseni, kad zapuše jugo, prizove Steinerovu “Kišu”, u misli i u asocijaciju snažno, onako kako se samo Krležine slike, recimo, famozni Latinoviczev “Kaptolski kolodvor”, utiskuju u sliku stvarnoga grada.
Milan Steiner nije, naravno, bio rođeni Zagrepčanin. Kao i njegov šulkolega Sava Šumanović, s kojim je ratne zime 1917. na 1918. dijelio atelje s pogledom na Pantovčak, Steiner je tu došao na škole. Ali različiti su bili njih dvojica: Steiner je bio invalid, i bio mu je upisan kratak život, a Šumanović je još uvijek djelovao snažno, ali svilenih živaca, koji nakon što jednom popucaju, nikada neće zacijeliti. O čemu li su razgovarala, u zajedničkome zagrebačkom ateljeu, ta dvojica tuđinaca i došljaka, jedan Židov, a drugi Srbin, one pretposljednje ratne zime, dok su po slijepim kolosijecima umiruće monarhije kisnuli vlakovi puni vojnika koji nikada neće stići na frontu, jer fronte više nema (o tome će, puno nakon Steinerove smrti, prostudušno svjedočiti stanoviti Josef Švejk)?
Steiner je bio sin dobrostojećeg trgovca Hinka Steinera i Rosalije Deutsch (od onih Deutscheva od kojih je bila i glumica Lea). Otac je bio povučen, nagluh čovjek, majka vesela i poduzetna. Kao beba Milan je ispao dadilji iz ruku i zadobio trajne ozljede. U sedmoj je obolio od tuberkuloze pluća. Operiran je, i odstranjeno mu je jedno plućno krilo. Ta operacija je, u godinama fizičkoga rasta i razvoja, izazvala teške posljedice. Gornji dio tijela mu se deformirao, zadobio je grbu i ostao izrazito nizak. Na sačuvanim fotografijama, te na vlastitim crtežima i skicama, pogotovo na crtežu gdje ga vidimo s golemim kišobranom pod rukom, kako šeta s nekom mladom ženom, Milan Steiner figurom i držanjem nevjerojatno podsjeća na Brunu Schultza. Osim što mu je, usljed fizičkoga hendikepa, bio sličan, kao da je i on, premda ne koliko Schultz, mazohistički uživao u vizualnom predstavljanju vlastite nakaznosti (riječ nakaznost u ovom slučaju valja shvatiti sasvim uvjetno, kao vizualnu različitost, a nikako kao nešto što bi bilo ružno, krivo ili neispravno).
Milan Steiner živio je jedva dvadeset četiri godine, a umro je na način na koji su, u posljednje dvije ratne zime, umrle stotine tisuća Europljana. Kako piše u njegovome kratkom životopisu, u monografiji što ju je napisao i načinio Boris Vrga (likovni znalac i entuzijast, izvrstan likovni pisac, inače liječnik, specijalist za plućne bolesti i za tuberkulozu), a objavljena je 2004. u izdanju sisačke Aure, krajem studenoga 1918, jedne je večeri Steiner ranije otišao iz Kazališne kavane. Loše se osjećao, imao je vrućicu. Nekoliko dana kasnije, u noći između 4. i 5. umro je, jer onako loman i krhak, s jednim plućnim krilom, protiv španjolske gripe, u narodu poznate španjolke, najslavije i najpogubnije gripe našega vijeka, on nije imao nikakvih šansi. Tihi i delikatni slikar Đuro Tiljak, godinu dana stariji Steinerov drug, u svom je dnevniku za taj dan nacrtao židovsku zvijezdu, i uz nju upisao: Milan S.
Iza Steinera je ostalo veliko slikarsko djelo u pripremi. Neusporedivo više skica, crteža, likovnih bilješki, nego gotovih slika. Osim što je prirodno da bude tako, katkad se učini, pa i u listanju Vrgine monografije, da Steiner i nije imao ambiciju da previše toga dovršava. Ima nečega u njegovim crtežima što svijet ostavlja u obrisima i u konturama, u nekoj karakterističnoj kretnji, u nečemu što se, obično, i ne pokušava nacrtati, kao da svijet više i nije cijeli, niti treba biti cijeli. Milan Steiner bio je virtuozan crtač, a njegova virtuoznost često se zasnivala na onome čega na crtežu nema, ne na onome čega ima. Manje dobar crtač morao bi, naprosto, nacrtati sve, da bi mogao nacrtati išta. Steiner je crtao isječke stvarnosti, kojoj su nedostajali dijelovi prizora, kao što dijelovi prizora nedostaju – opet ih spomenimo – u snovima.
Crtačka virtuoznost, ona koja se ne da učiti ni vježbati, najčešće se, u tehničkome smislu, sastoji u tome da se s najmanje linija načini cijeli crtež. Steiner je, suprotno od toga, crtač koji stalno ima “višak” linija, kao da olovkom ili tušem slika, a ne crta. Takav je, recimo, nevjerojatno lijep crtež “Pred kazalištem”, s dvije muške figure, publikom koja ulazi u HNK i konjem, savršenim u pokretu, a da je figura životinje jedva vidljiva. Ili crtež “Krovovi, snijeg”, koji je, vjerojatno, bio nabrzinu načinjena skica. U njemu, kao i u slici “Kiša”, postoji nešto što se opire opisivanju i objašnjavaju, a što se, u gledateljevoj misli, u sjećanju, iz umjetničke stvarnosti seli u živu stvarnost, pa onda nju čovjek gleda iz perspektive Steinerovih crteža. Možda je i to način na koji se prepoznaje, i na koji postoji, istinska umjetnost.
Milan Steiner minuo je Zagrebom, a da to metropola nije ni osjetila. Bilježio je karakterističke prizore grada, pa se vraćao u Sisak, i tamo crtao iste žanrovske scene. Kretao se oko HNK, pa šetnicom uz Kupu i uz riječne vrbike. Crtao je kočije i dame sa šeširima, izmučene autoportrete, lica koja se do kraja i ne vide. Bio je izrazito gradski, urbani slikar. Ne znamo čega se bojao, što je osjećao ili što je slutio o vremenu koje dolazi – premda je, to znamo, bio vrlo načitan i upućen u književne i likovne stilove, pokrete i mode – ali i on je, kao i Bruno Schultz, bio umjetnik grada i gradskih ulica, a ne građanskih salona. Premda nije bio sirotinja, a nije stigao niti da bude ljevičar, komunist, proleterski umjetnik, Milan Steiner je bio, tako se, barem, ovome gledatelju čini, intimniji s ulicom, nego s dnevnim boravkom.
Da je poživio, gotovo je izvjesno da bi završio kao i cimer mu Sava Šumanović. Možda ne kao strijeljani talac, nego u Jadovnom, Jasenovcu, Đakovu, ili, neprikladan za transport, u prvome jarku ili vrbiku. Do partizana sigurno ne bi došao. Ali ako se smije kod takvih sudbina govoriti o sreći, a smije se, zašto se ne bi smjelo, i ako sreće ima nakon što čovjeka više nema, Milana Steinera su, tek nakon smrti, pratile sve same sretne okolnosti. Njegovo djelo preživjelo je Drugi svjetski rat spremljeno pod stubištem jedne kuće u zagrebačkoj Petrovoj ulici, nakon čega ga je preuzeo slikarev brat Ivo. A on je bio antifašist, intelektualac s njemačkim i francuskim školama, prijateljevao je s francuskim nadrealistima, ali i s Peđom Milosavljevićem i Markom Ristićem, što ga je, nekako logično, dovelo i na prvu izložbu Josipa Vanište, 1952. u Zagrebu. Ubrzo su se sprijateljili, razmjenjivali su ideje, živjeli nekim zajedničkim umjetničkim i intelektualnim životom, sve do Ivine smrti, 1985. godine.
Ivo Steiner je životno djelo svoga brata, za koje se veoma brinuo, ali ga nije doživljavao kao robu koja se smije pretvarati u novac, zaviještao slikaru Josipu Vaništi. On je na jednak način nastavio voditi brigu, ne dopustivši da se Milan Steiner pretvori u lokalnu hrvatsku monetu, u platežno sredstvo s mnogo nula, kao što se dogodilo s drugim važnim hrvatskim slikarima, recimo s Račićem i Kraljevićem, čije se su slike pretvorile u simbole našega grabežnoga kapitalizma, naročito nakon što ih je urođenički poglavica, u šatoru što ga je razapeo nasred aerodromske piste, pokazivao najznamenitijemu američkom kuronji, kojemu su te slike, naravno, bile savršeno bezvrijedne i zapravo smiješne. Zahvaljujući Vaništi, genij Milana Steinera ostaje neprocjenjiv, a njegova sudbina tiha, pomalo sporedna, ničim trivijalizirana. Skromna i dovršena, poput Tiljkove Davidove zvijezde s imenom i inicijalom, poput tog groba u privatnoj bilježnici.
Steiner, ruka koja otvara kišobran
Kada s jeseni jugo zapuše uz panonsku nizinu, razbude se mirisi gradske kanalizacije i ukoso pljusne ona krupna kiša, koja se zavlači pod kišobrane, Zagreb na kratko, možda na nekoliko popodnevnih minuta, počinje sličiti onoj najpoznatijoj slici Milana Steinera, lakoga i neambicioznog imena “Kiša”. Tri su figure u prvome planu, dvije ženske, a treća je, možda, muška, još nekoliko njih na margini prizora, obrisi zgrada i kočija koju vuče jedan konj. Slika je sva siva i plošna, bez dubine i perspektive, onakva kakvi su, povremeno, prizori u snovima. Njezina dramatičnost u načinu je na koji te žene drže svoje kišobrane. Okrenuti u vjetar, vrhovima usmjereni prema kapima koje su tek nedavno počele padati – jer se s tolikim uvjerenjem ne brani od kiše ako dugo pada, nego se čovjek već miri s pokislošću – ti crni kišobrani prkose južnom vjetru, pošto u nas samo jugo na takav način puše, noseći kišu. Kada bi svaka slika imala priču, tada bi priča ove Steinerove slike izvirala iz usmjerenosti njegovih kišobrana. Oni su, a ne sivi njezini tonovi, ili kiša koja pada, to što ulazi u dinamiku sjećanja i asocijacija, i što čovjeku koji živi u Zagrebu, s jeseni, kad zapuše jugo, prizove Steinerovu “Kišu”, u misli i u asocijaciju snažno, onako kako se samo Krležine slike, recimo, famozni Latinoviczev “Kaptolski kolodvor”, utiskuju u sliku stvarnoga grada.
Milan Steiner nije, naravno, bio rođeni Zagrepčanin. Kao i njegov šulkolega Sava Šumanović, s kojim je ratne zime 1917. na 1918. dijelio atelje s pogledom na Pantovčak, Steiner je tu došao na škole. Ali različiti su bili njih dvojica: Steiner je bio invalid, i bio mu je upisan kratak život, a Šumanović je još uvijek djelovao snažno, ali svilenih živaca, koji nakon što jednom popucaju, nikada neće zacijeliti. O čemu li su razgovarala, u zajedničkome zagrebačkom ateljeu, ta dvojica tuđinaca i došljaka, jedan Židov, a drugi Srbin, one pretposljednje ratne zime, dok su po slijepim kolosijecima umiruće monarhije kisnuli vlakovi puni vojnika koji nikada neće stići na frontu, jer fronte više nema (o tome će, puno nakon Steinerove smrti, prostudušno svjedočiti stanoviti Josef Švejk)?
Steiner je bio sin dobrostojećeg trgovca Hinka Steinera i Rosalije Deutsch (od onih Deutscheva od kojih je bila i glumica Lea). Otac je bio povučen, nagluh čovjek, majka vesela i poduzetna. Kao beba Milan je ispao dadilji iz ruku i zadobio trajne ozljede. U sedmoj je obolio od tuberkuloze pluća. Operiran je, i odstranjeno mu je jedno plućno krilo. Ta operacija je, u godinama fizičkoga rasta i razvoja, izazvala teške posljedice. Gornji dio tijela mu se deformirao, zadobio je grbu i ostao izrazito nizak. Na sačuvanim fotografijama, te na vlastitim crtežima i skicama, pogotovo na crtežu gdje ga vidimo s golemim kišobranom pod rukom, kako šeta s nekom mladom ženom, Milan Steiner figurom i držanjem nevjerojatno podsjeća na Brunu Schultza. Osim što mu je, usljed fizičkoga hendikepa, bio sličan, kao da je i on, premda ne koliko Schultz, mazohistički uživao u vizualnom predstavljanju vlastite nakaznosti (riječ nakaznost u ovom slučaju valja shvatiti sasvim uvjetno, kao vizualnu različitost, a nikako kao nešto što bi bilo ružno, krivo ili neispravno).
Milan Steiner živio je jedva dvadeset četiri godine, a umro je na način na koji su, u posljednje dvije ratne zime, umrle stotine tisuća Europljana. Kako piše u njegovome kratkom životopisu, u monografiji što ju je napisao i načinio Boris Vrga (likovni znalac i entuzijast, izvrstan likovni pisac, inače liječnik, specijalist za plućne bolesti i za tuberkulozu), a objavljena je 2004. u izdanju sisačke Aure, krajem studenoga 1918, jedne je večeri Steiner ranije otišao iz Kazališne kavane. Loše se osjećao, imao je vrućicu. Nekoliko dana kasnije, u noći između 4. i 5. umro je, jer onako loman i krhak, s jednim plućnim krilom, protiv španjolske gripe, u narodu poznate španjolke, najslavije i najpogubnije gripe našega vijeka, on nije imao nikakvih šansi. Tihi i delikatni slikar Đuro Tiljak, godinu dana stariji Steinerov drug, u svom je dnevniku za taj dan nacrtao židovsku zvijezdu, i uz nju upisao: Milan S.
Iza Steinera je ostalo veliko slikarsko djelo u pripremi. Neusporedivo više skica, crteža, likovnih bilješki, nego gotovih slika. Osim što je prirodno da bude tako, katkad se učini, pa i u listanju Vrgine monografije, da Steiner i nije imao ambiciju da previše toga dovršava. Ima nečega u njegovim crtežima što svijet ostavlja u obrisima i u konturama, u nekoj karakterističnoj kretnji, u nečemu što se, obično, i ne pokušava nacrtati, kao da svijet više i nije cijeli, niti treba biti cijeli. Milan Steiner bio je virtuozan crtač, a njegova virtuoznost često se zasnivala na onome čega na crtežu nema, ne na onome čega ima. Manje dobar crtač morao bi, naprosto, nacrtati sve, da bi mogao nacrtati išta. Steiner je crtao isječke stvarnosti, kojoj su nedostajali dijelovi prizora, kao što dijelovi prizora nedostaju – opet ih spomenimo – u snovima.
Crtačka virtuoznost, ona koja se ne da učiti ni vježbati, najčešće se, u tehničkome smislu, sastoji u tome da se s najmanje linija načini cijeli crtež. Steiner je, suprotno od toga, crtač koji stalno ima “višak” linija, kao da olovkom ili tušem slika, a ne crta. Takav je, recimo, nevjerojatno lijep crtež “Pred kazalištem”, s dvije muške figure, publikom koja ulazi u HNK i konjem, savršenim u pokretu, a da je figura životinje jedva vidljiva. Ili crtež “Krovovi, snijeg”, koji je, vjerojatno, bio nabrzinu načinjena skica. U njemu, kao i u slici “Kiša”, postoji nešto što se opire opisivanju i objašnjavaju, a što se, u gledateljevoj misli, u sjećanju, iz umjetničke stvarnosti seli u živu stvarnost, pa onda nju čovjek gleda iz perspektive Steinerovih crteža. Možda je i to način na koji se prepoznaje, i na koji postoji, istinska umjetnost.
Milan Steiner minuo je Zagrebom, a da to metropola nije ni osjetila. Bilježio je karakterističke prizore grada, pa se vraćao u Sisak, i tamo crtao iste žanrovske scene. Kretao se oko HNK, pa šetnicom uz Kupu i uz riječne vrbike. Crtao je kočije i dame sa šeširima, izmučene autoportrete, lica koja se do kraja i ne vide. Bio je izrazito gradski, urbani slikar. Ne znamo čega se bojao, što je osjećao ili što je slutio o vremenu koje dolazi – premda je, to znamo, bio vrlo načitan i upućen u književne i likovne stilove, pokrete i mode – ali i on je, kao i Bruno Schultz, bio umjetnik grada i gradskih ulica, a ne građanskih salona. Premda nije bio sirotinja, a nije stigao niti da bude ljevičar, komunist, proleterski umjetnik, Milan Steiner je bio, tako se, barem, ovome gledatelju čini, intimniji s ulicom, nego s dnevnim boravkom.
Da je poživio, gotovo je izvjesno da bi završio kao i cimer mu Sava Šumanović. Možda ne kao strijeljani talac, nego u Jadovnom, Jasenovcu, Đakovu, ili, neprikladan za transport, u prvome jarku ili vrbiku. Do partizana sigurno ne bi došao. Ali ako se smije kod takvih sudbina govoriti o sreći, a smije se, zašto se ne bi smjelo, i ako sreće ima nakon što čovjeka više nema, Milana Steinera su, tek nakon smrti, pratile sve same sretne okolnosti. Njegovo djelo preživjelo je Drugi svjetski rat spremljeno pod stubištem jedne kuće u zagrebačkoj Petrovoj ulici, nakon čega ga je preuzeo slikarev brat Ivo. A on je bio antifašist, intelektualac s njemačkim i francuskim školama, prijateljevao je s francuskim nadrealistima, ali i s Peđom Milosavljevićem i Markom Ristićem, što ga je, nekako logično, dovelo i na prvu izložbu Josipa Vanište, 1952. u Zagrebu. Ubrzo su se sprijateljili, razmjenjivali su ideje, živjeli nekim zajedničkim umjetničkim i intelektualnim životom, sve do Ivine smrti, 1985. godine.
Ivo Steiner je životno djelo svoga brata, za koje se veoma brinuo, ali ga nije doživljavao kao robu koja se smije pretvarati u novac, zaviještao slikaru Josipu Vaništi. On je na jednak način nastavio voditi brigu, ne dopustivši da se Milan Steiner pretvori u lokalnu hrvatsku monetu, u platežno sredstvo s mnogo nula, kao što se dogodilo s drugim važnim hrvatskim slikarima, recimo s Račićem i Kraljevićem, čije se su slike pretvorile u simbole našega grabežnoga kapitalizma, naročito nakon što ih je urođenički poglavica, u šatoru što ga je razapeo nasred aerodromske piste, pokazivao najznamenitijemu američkom kuronji, kojemu su te slike, naravno, bile savršeno bezvrijedne i zapravo smiješne. Zahvaljujući Vaništi, genij Milana Steinera ostaje neprocjenjiv, a njegova sudbina tiha, pomalo sporedna, ničim trivijalizirana. Skromna i dovršena, poput Tiljkove Davidove zvijezde s imenom i inicijalom, poput tog groba u privatnoj bilježnici.