Simo Mraović: Jedan život

Baš tiho, bez imalo pompe, prije deset je godina objavljen jedini roman Sime Mraovića. U izdanju Srpskoga kulturnog društva Prosvjeta, uz financijsku pomoć Ureda za nacionalne manjine Vlade Republike Hrvatske (upravo tako piše na predlistu knjige), s podnaslovom “manjinski roman”, knjiga je dočekana uz žestoke izljeve mržnje lijevih književnih komesara. Desni nisu ni imali naročitog razloga da je primijete. Strategija prešućivanja ionako je oduvijek bila najefikasniji način nečije eliminacije iz hrvatske kulture i književnosti, dok je otvorena mržnja još uvijek podrazumijevala mogućnost prihvaćanja. Na napade slijeva, autor je neočekivano žestoko odgovorio. Agresija na roman se s vremenom utišala, da bi se uskoro, iz nekih po Mraovića tragičnih razloga, pretvorila u kolektivnu adoraciju, u prijetvorno i lažno hvaljenje pisca koji im najednom više nije mogao biti konkurencija ni u socijalnom, ni u književnom smislu.

Na koricama toga prvog izdanja, ispod starinske reprodukcije umjetničkog djela i piščevog imena, naslov je bio ispisan u tipografskoj igri dvaju pisama: ćirilice i latinice. Knjiga je, naravno, tiskana latinicom, jer koliko god roman bio manjinski, Simo Mraović bio je pisac hrvatski i zagrebački. Takav je, naime, bio po čitateljima i čitateljicama na čiju je naklonost računao. A oni, većinom, nisu znali ćirilicu.

Te godine, “Konstantin Bogobojazni” uvršten je u konkurenciju Ninove nagrade za najbolji roman objavljen na srpskome jeziku. Iako Simo Mraović nije bio sklon jakim političkim i društvenim gestama, niti mu je bilo do toga da riskira nekakvu hajku protiv sebe, prihvatio je prijedlog svoga izdavača. Ali roman nije ušao ni u širi izbor. Iako je tematizirao jednu od traumatičnijih tema srpske književnosti, koja će do dana današnjeg ostati neispisana – život srpskih manjinaca u ogorčenom okruženju one većine koja si je putem rodnih listova i krštenica monopolizirala pravo da se osjeća žrtvom srpske vojne agresije – “Konstantin Bogobojazni” prošao je u Beogradu savršeno nezapaženo, a srpska je književnost, ili srpska književna kritika, odbila tu dragocjenu prigodu da inkorporira u vlastiti korpus jednoga gotovog i važnog pisca. Moglo bi se reći da su u slučaju Sime Mraovića Srbi iskazali karakterističnu hrvatsku uskogrudost. Inače, tada je Ninovu nagradu dobio Mladen Markov, za roman “Ukop oca”. Deset godina kasnije, ta je knjiga vrlo temeljito zaboravljena. Eno je tamo gdje je, što se srpske književnosti tiče, i Mraovićeva koja nikada nije ni otkrivena.

Ali ozbiljno govoreći, je li Simo Mraović bio srpski pisac? Da nije bilo “Konstantina Bogobojaznog”, vjerojatni odgovor bi bio – nije. Ali nakon knjige, u najvećoj mjeri autobiografski inspirirane, u kojoj je glavni pokretač radnje, da ne kažemo i egzistencijalne zebnje i straha, upravo činjenica što je Konstantin, mimo ikakvih svojih zasluga za tu stvar, za podivljalo građanstvo, ipak, samo Srbin, kao što je i pisac, za to isto građanstvo, u jednom trenutku bio jedino Srbin, izvan sumnje, valjda, stavlja pripadnost Sime Mraovića srpskoj književnosti. On je, dakle, srpski pisac hrvatskoga jezika. Pritom, bilo bi smiješno dovoditi u pitanje činjenicu da je Simo Mraović hrvatski pisac. On je to po svojim čitateljima i čitateljicama, po kulturi, gradu i zemlji koje je svjesno odabrao kao svoje, te je na kraju hrvatski pisac i po tome što je unutar hrvatske književnosti napisao – manjinski roman.

Jedini Mraovićev roman ovako počinje: “Ovo je ispovijest Konstantina, nepoznatog pjesnika koji je u vrijeme ratnog vihora hodao ulicama dobrostivoga grada Zagreba. Nije bio posebno naočit. Nije bio značajan, to ne. Nije bio niti nesretan u ljubavi, o, to ne, nikako. Mislio je da je predodređen za nešto veliko. Mladi ponekad imaju taj varljivi osjećaj. Ali ne treba brinuti, dalje od ovih korica neće maknuti.” Glavni junak ove knjige glumi lakrdijaša, lagan je i bezbrižan, u neprestanoj potrazi za ljubavnim avanturama. Koga god sretne, s kime god se upozna, osjeća potrebu da mu pokaže svoju bezazlenost. On živi u uvjerenju da ga lakrdijašenje može spasiti od posljedica vezanih za njegovo manjinstvo. Jer tko bi to ubio gradsku ludu, samo zato što je luda Srbin?

Konstantin, međutim, nije blesav. On sve zna i sve vidi, ali se pravi da ništa ne primjećuje, ne bi li sam prošao neprimijećeno. Vrijeme je kada se cijene ratničke vještine, grubost kakvoj se seljačka djeca uče još od malih nogu, vrijeme je klanja. A Konstantin je dečko s asfalta, kojem su za svinjokolju vezane najgore uspomene. On nema kamo da one, ne postoje oni kojima bi se on mogao pridružiti, i samo jedan je način da preživi – lakrdijašenje. U pozadini takve životne strategije, ali i takve književne odluke, otvaraju se prizori ratnoga Zagreba iz 1991, ledenog i mračnog grada, kojemu Konstantin mudro komplimentira, nazivajući ga već u prvoj rečenici dobrostivim.

Niti u jednome proznom djelu do današnjega dana Zagreb iz 1991. nije tako vjerno i plastično, nije tako tačno opisan kao u romanu Sime Mraovića. U toj tačnosti i leži razlog što su ga lijevi komesari iz vile Arko napali te 2002. godine, u vrijeme kada se hrvatska književna laž preko Harmice i Radićeve, pa kroz Kamenita vrata, selila na Gornji grad, a sramotna domoljubna mjesta više neće štiti desni, nego lijevi. Iritacija Mraovićevim opisom Zagreba pokazala se važnim, gotovo prevratnim, mjestom hrvatske kulture i književnosti.

“Konstantin Bogobojazni” nije težak i mračan roman. Životna alkemija Sime Mraovića ujedno je i alkemija njegova cjelokupnog književnog djela: Simo je učio olovo da plovi, činio ga je lakšim od vode! U malo kojega među našim suvremenicima životni i književni razlozi bili su tako fatalno povezani. U zemlji i u gradu gdje je manjinstvo bilo teže od olova, taj je čovjek uspijevao držati glavu nad vodom i istovremeno izrađivati olovne brodiće i puštati ih niz Savu. Konstantin se, kao ni Simo, nikada nije pokušavao boriti protiv jačih od sebe, ali niti protiv okolnosti u kojima se zatekao. Nijedno poniženje za njega nije bilo previsoka cijena. Ali istodobno, njega je bilo i nemoguće poniziti. O tome govore i jedan roman, i jedan život.

Jedan jedini put je odgovorio: kada su mu napali i osporili knjigu u koju je salio sav svoj strah i svu svoju djetinju lukavost. A poslije je išlo sve po redu: “Konstantina Bogobojaznog” je, na moju sugestiju (ne hvalim se time, ali ovog mi je puta važna ta povijesna istina), ponovo objavio jedan drugi, tada veći i društveno utjecajniji izdavač, koji je Mraoviću tiskao i još dvije knjige pjesama (to je njemu bilo važno, jer on nikada nije imao takav status na sceni da bi mu veliki izdavači lako i spremno objavljivali zbirke poezije). Nakon nekoliko godina se teško razbolio, i tada je započela posljednja faza Sime Mraovića.

Njegovo rastajanje sa životom je trajalo dugo i bilo je, s današnje tačke gledano, višeznačno u svakom pogledu. Dobio je priliku da piše i objavljuje po novinama i internetskim portalima, koliko god je to želio. Na sve strane su ga intervjuirali, pisali mu pohvalne kritike, pozivali ga na književne manifestacije i festivale. I svi su mu govorili da je odličan i da je naš. Veliki naš pisac Simo Mraović. Dobio je sve što mu je prethodno nedostajalo. Sada su, najednom, svi bili dobri, kao što je ranije bila dobra samo Jasna Kovačević, knjižničarka u biblioteci Bogdana Ogrizovića, koja mu je omogućila da ima svoju redovnu tjednu tribinu. On ju je nazvao Kava i kolači.

Bio je svjestan promjene koja se dogodila. Bio je svjestan i razloga koji su do promjene doveli. Savršeno neosjetljivi i na njegovu građansku sudbinu, i na njegovu poeziju i na taj sjajni, veliki zagrebački roman “Konstantin Bogobojazni”, pokazali su osjetljivost prema Siminoj bolesti. To je također prirodno i ljudski: ljudi su praznovjerni, plaše se da bi se i sami mogli razboljeti ako ne pokažu sućut prema bolesniku. I to se onda zove razumijevanje.

Deset godina kasnije, roman Sime Mraovića nije izgubio ništa od svoje početne snage i uvjerljivosti. Snažniji je onoliko koliko smo mi stariji i slabiji. Naš glavni junak na kraju je, ipak, otišao iz Zagreba. Danas je on jedan grob na Kordunu. I više nema razloga za strepnju i strah.

Miljenko Jergović 25. 02. 2012.