Pomalo tiho, u godini Chopina i Mahlera, u njegovu Zwickau i širom Europe slave se i dva stoljeća od rođenja Roberta Schumanna
Ujak moje majke Rudolf Stubler, nesvršeni bečki študent matematskih i tehničkih znanosti, imao je tri omiljena kompozitora: Schuberta, Schumanna i Bramsa. Nikada se nije ženio, radio je kao računovođa, ali ne više nego što je bilo nužno da se može ugodno živjeti. Nikada nije imao svoj stan, nego je živio kao podstanar kod rodbine. Zabavljao se rješavajući matematske probleme iz stručnih časopisa koji su mu stizali na kućnu adresu sa svih strana svijeta. Svirao je violinu, jer za klavir nije imao dovoljno prostora. S prijateljima je, u vrtu, iza pčelinjaka, igrao preferans. Razgovarao je s pčelama, vrcao je med i vjerovao u Boga. Iz daleke budućnosti iz koje ga danas gledam, moj se praujak, možda, čini čudakom. Ali u ona vremena, tridesetih, četrdesetih, pa sve do sedamdesetih i sve do prosinca 1976. kada je umro, svojim je pogledom na svijet, načinom života, a onda i glazbenim ukusom, reprezentirao cijeli jedan sarajevski svijet sitnih činovnika, srednjoškolskih i fakultetskih profesora, urara i visokih željezničarskih i poštanskih službenika, kuferaša i dotepenaca sa svih strana Monarhije, Čeha, Nijemaca, Poljaka i Židova Aškenaza, onih mojih sarajevskih i bosanskih Hrvata, po čijem sam kompliciranom i delikatnom identitetu danas rak samac, i tu gdje živim, i tamo gdje sam nekoć živio. Njihovoga svijeta više nema, kao što nema ni svijeta Singerovih Židova, ali dok ga je bilo, njegov soundtrack kroz dvadeseto stoljeće bio je udešen uglavnom u suzvučju njemačkoga romantizma.
Dok su mu oko glave zujali rojevi pčela, moj Nano (bio je to njegov obiteljski nadimak) pjevao bi im Schubertove i Schumannove liedove. Danas, kada se sam vozim po Zagrebu, i slušam velikoga baritona Dietricha Fischera Dieskaua kako pjeva Schuberta, pa tako prizivam svoje mrtve rođake, u toj sjajnoj izvedbi, u kojoj živo vibrira duh jednoga vremena, nešto mi, ipak, nedostaje. Nije savršen Der Erlkonig, ako ga ne slušam uz zuj pčela.
Pamtim Schumannovo “Sanjarenje”, kratak i intenzivan fragment čiste glazbe, s gramofonske ploče donesene s Naninog zadnjeg putovanja u Beč, pamtim njega i njegovu trojicu prijatelja, kako u ovakvo ljetno popodne sjede u zamračenoj sobi, i zatvorenih se očiju blago ljuljaju, kao da su na nekom prekooceanskom brodu. Stojim na vratima sobe, gledam ih i zapravo mi ništa nije jasno, ne osjećam da se u mene upravo zauvijek utiskuje jedna glazba, kao šifra i kao identitetski znak, utiskuje se poput neke privatne himne, koju ću jasno čuti i kada je ne budem slušao ili o njoj razmišljao. Sve do nedavno, do konačnoga pustošenja svijeta moga djetinjstva, o Schumannovom “Sanjarenju” nisam mislio, premda sam ga jasno čuo, a zatim i vidio u figuri moga praujaka Rudolfa Stublera.
Ono što običnog slušatelja dojmi u njegovoj glazbi je čudesan spoj tuge i djetinjih osjećaja. Za ogrubjele i otvrdle uho i srce našega vremena, on je silno patetičan. Ali više to govori o nama, nego o kompozitoru
Glazba Roberta Schumanna bolećiva je, tužna i djetinja. Svaka romantičarska emocija kao da je u njoj još za nijansu prenaglašena. Schumanna se obično smatra začinjavcem, ističe se njegov utjecaj na Bramsa i vrlo često ga se doživljava više kao kulturološku činjenicu, nego kao zbilja velikog kompozitora. Ali na Ilidži i u Sarajevu, u ona vremena, bio je, u tim kuferaškim serklovima, jedan od nekolicine najvećih. Možda je to presmion zaključak, ali kao da je u toj sarajevskoj dolini, silno udaljenoj od Beča, u kojoj se talent za tugu vazda cijenio, što je vidljivo u književnosti toga grada, ali i u njegovim kafanskim pjesmama i sevdalinkama, Schumannov djetinji očaj bio bliskiji i razumljiviji nego drugdje.
Neki dan sjedim ispred knjižare Stubova kulture, u Beogradu, i čitam tjedni kulturni dodatak Politike, iz kojeg saznajem da je 2010, u njegovom rodnom Zwickau, proglašena za godinu Roberta Schumanna. Rođen prije točno dvjesto godina, kao peto dijete, u obitelji knjižara Augusta, neuspješno je studirao pravo, nakon čega se počeo baviti glazbom. Otac mu je rano umro, u stanju potpunoga duševnog rastrojstva. Majka je cijeloga života bolovala od neke duboke depresije. Sestra mu se ubila. Robert Schumann u glazbu je ušao u stanju potpune životne i egzistencijalne nesređenosti, koja mu nije dopuštala da ikada zbilja odraste. Kao vječni žalosni dječak pisao je virtuozne i dramatične klavirske koncerte, koji su, izrazitije nego u većine genijalnih nesretnika iz književne, slikarske ili glazbene povijesti, predstavljali ogledalo njegove duše. Kako ni u jednom trenutku vlastiti život nije imao pod kontrolom, Schumann ga je pretvarao u umjetnost. Ima nečega gotovo indiskretnog u iskustvu slušanja njegove glazbe.
Njegova biografija uglavnom je lažna, i podsjeća na kakav tabloidni devetnaestostoljetni mit. Za nastanak mita vjerojatno je najzaslužnija supruga Clara, velika pijanistica, čiji lik poznajemo s one, srcu drage, novčanice od sto njemačkih maraka, koja je zlosretnog Roberta nadživjela za punih četrdeset godina, ili za cijelu jednu eru u kojoj je, pored svega drugog što je ova velika žena radila, u velikoj mjeri kreirala stav javnosti prema svome pokojnom mužu.
Prije navršene četrdesete Schumanna su počele hvatati teške psihičke krize, smjenjivali su se melankolični i depresivni ispadi, a njegova uobičajena socijalna nesklapnost i nedoraslost, bivala je dodatno naglašena. Na kraju je još samo u glazbi i kroz glazbu i mogao funkcionirati. I onda se dogodio krah, u jednoj od najslikovitijih, sasvim literarnih epizoda devetnaestoga stoljeća: u Dusseldorfu, gdje je radio kao gradski muzički ravnatelj, u vrijeme karnevala, dok je cijeli grad bio u maškaranom ludilu, Schumann je doživio vrhunac svoje krize i, nošen anđeoskim pijevom i uplašen pred drekom demona, skočio je u Rajnu, u pokušaju da se ubije.
Neka me žalost spopala kad sam u kulturnome dodatku beogradske Politike pročitao da Europa ove godine slavi začinjavca romantizma i Bramsova prethodnika, omiljenog kompozitora moga praujaka Nane
Nakon toga su ga strpali u ludnicu, iz koje više nikada neće izaći. U naredne dvije i pol godine, koliko je još živio, Clara ga je samo dvaput obišla. Dvadeset devetog srpnja 1856. nad njim se konačno spustio mir, i mrak. Uskoro priča o Robertu Schumannu, koju su pričali njegova udovica i svi koji su za njim ostali, više s njime nije imala nikakve veze. Možda je on doista od rane mladosti bolovao od sifilisa, a možda i nije. Možda je zbilja njegovo ludilo bilo posljedicom spolne bolesti, možda je uistinu bakterija treponema pallidum rastrojila i rastavila njegovu dušu, a možda i nije. Nepodnošljivo tužan bio je Schumannov život, jer zapravo nije imao nikoga svog, uz koga bi, poput stabljike graška, najprije mogao uzrasti, a zatim i živjeti. Istina je takva čak i ako je bolovao od sifilisa. Ako, pak, nije, tada su bolest izmislili oni koji su mu trebali biti najbliži, ne bi li sifilisom rasteretili svoje savjesti.
Rudolf Stubler živio je u vrijeme kada je klasična glazba još uvijek bila živa kulisa našega građanskog i malograđanskog svijeta. Iz današnjice, iz te daleke budućnosti svijeta, teško je i zamisliti da je bilo tako. Stoga su i njihove biografije, stvarne ili izmišljene, bile nalik stvarnim i izmišljenim biografijama Roberta Schumanna ili Franza Schuberta, koji je, nesretnik, umro od trbušnog tifusa. Taj svijet iz kuferaških godina onoga Sarajeva, još je sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća živo osjećao i vidio tlapnje, muke i priviđenja onoga čiju dvjestotu godišnjicu Zwickau i cijela Saksonija slave tijekom 2010. I ja sam, makar kao dijete, taj svijet doživio, pa svaki put osjetim neku dragost kada me požele uvrijediti time što kažu kako ono što pišem pripada devetnaestom vijeku. I opet vidim Nanu i njegove drugove, u zamračenoj sobi, u Kasindolskoj ulici, na Ilidži, kako se u vreo ljetni dan ljuljuškaju i uz Schumannovo “Sanjarenje” plove daleko. Daleko i davno.
Schumann, ludilo u vrijeme karnevala
Pomalo tiho, u godini Chopina i Mahlera, u njegovu Zwickau i širom Europe slave se i dva stoljeća od rođenja Roberta Schumanna
Ujak moje majke Rudolf Stubler, nesvršeni bečki študent matematskih i tehničkih znanosti, imao je tri omiljena kompozitora: Schuberta, Schumanna i Bramsa. Nikada se nije ženio, radio je kao računovođa, ali ne više nego što je bilo nužno da se može ugodno živjeti. Nikada nije imao svoj stan, nego je živio kao podstanar kod rodbine. Zabavljao se rješavajući matematske probleme iz stručnih časopisa koji su mu stizali na kućnu adresu sa svih strana svijeta. Svirao je violinu, jer za klavir nije imao dovoljno prostora. S prijateljima je, u vrtu, iza pčelinjaka, igrao preferans. Razgovarao je s pčelama, vrcao je med i vjerovao u Boga. Iz daleke budućnosti iz koje ga danas gledam, moj se praujak, možda, čini čudakom. Ali u ona vremena, tridesetih, četrdesetih, pa sve do sedamdesetih i sve do prosinca 1976. kada je umro, svojim je pogledom na svijet, načinom života, a onda i glazbenim ukusom, reprezentirao cijeli jedan sarajevski svijet sitnih činovnika, srednjoškolskih i fakultetskih profesora, urara i visokih željezničarskih i poštanskih službenika, kuferaša i dotepenaca sa svih strana Monarhije, Čeha, Nijemaca, Poljaka i Židova Aškenaza, onih mojih sarajevskih i bosanskih Hrvata, po čijem sam kompliciranom i delikatnom identitetu danas rak samac, i tu gdje živim, i tamo gdje sam nekoć živio. Njihovoga svijeta više nema, kao što nema ni svijeta Singerovih Židova, ali dok ga je bilo, njegov soundtrack kroz dvadeseto stoljeće bio je udešen uglavnom u suzvučju njemačkoga romantizma.
Dok su mu oko glave zujali rojevi pčela, moj Nano (bio je to njegov obiteljski nadimak) pjevao bi im Schubertove i Schumannove liedove. Danas, kada se sam vozim po Zagrebu, i slušam velikoga baritona Dietricha Fischera Dieskaua kako pjeva Schuberta, pa tako prizivam svoje mrtve rođake, u toj sjajnoj izvedbi, u kojoj živo vibrira duh jednoga vremena, nešto mi, ipak, nedostaje. Nije savršen Der Erlkonig, ako ga ne slušam uz zuj pčela.
Pamtim Schumannovo “Sanjarenje”, kratak i intenzivan fragment čiste glazbe, s gramofonske ploče donesene s Naninog zadnjeg putovanja u Beč, pamtim njega i njegovu trojicu prijatelja, kako u ovakvo ljetno popodne sjede u zamračenoj sobi, i zatvorenih se očiju blago ljuljaju, kao da su na nekom prekooceanskom brodu. Stojim na vratima sobe, gledam ih i zapravo mi ništa nije jasno, ne osjećam da se u mene upravo zauvijek utiskuje jedna glazba, kao šifra i kao identitetski znak, utiskuje se poput neke privatne himne, koju ću jasno čuti i kada je ne budem slušao ili o njoj razmišljao. Sve do nedavno, do konačnoga pustošenja svijeta moga djetinjstva, o Schumannovom “Sanjarenju” nisam mislio, premda sam ga jasno čuo, a zatim i vidio u figuri moga praujaka Rudolfa Stublera.
Glazba Roberta Schumanna bolećiva je, tužna i djetinja. Svaka romantičarska emocija kao da je u njoj još za nijansu prenaglašena. Schumanna se obično smatra začinjavcem, ističe se njegov utjecaj na Bramsa i vrlo često ga se doživljava više kao kulturološku činjenicu, nego kao zbilja velikog kompozitora. Ali na Ilidži i u Sarajevu, u ona vremena, bio je, u tim kuferaškim serklovima, jedan od nekolicine najvećih. Možda je to presmion zaključak, ali kao da je u toj sarajevskoj dolini, silno udaljenoj od Beča, u kojoj se talent za tugu vazda cijenio, što je vidljivo u književnosti toga grada, ali i u njegovim kafanskim pjesmama i sevdalinkama, Schumannov djetinji očaj bio bliskiji i razumljiviji nego drugdje.
Neki dan sjedim ispred knjižare Stubova kulture, u Beogradu, i čitam tjedni kulturni dodatak Politike, iz kojeg saznajem da je 2010, u njegovom rodnom Zwickau, proglašena za godinu Roberta Schumanna. Rođen prije točno dvjesto godina, kao peto dijete, u obitelji knjižara Augusta, neuspješno je studirao pravo, nakon čega se počeo baviti glazbom. Otac mu je rano umro, u stanju potpunoga duševnog rastrojstva. Majka je cijeloga života bolovala od neke duboke depresije. Sestra mu se ubila. Robert Schumann u glazbu je ušao u stanju potpune životne i egzistencijalne nesređenosti, koja mu nije dopuštala da ikada zbilja odraste. Kao vječni žalosni dječak pisao je virtuozne i dramatične klavirske koncerte, koji su, izrazitije nego u većine genijalnih nesretnika iz književne, slikarske ili glazbene povijesti, predstavljali ogledalo njegove duše. Kako ni u jednom trenutku vlastiti život nije imao pod kontrolom, Schumann ga je pretvarao u umjetnost. Ima nečega gotovo indiskretnog u iskustvu slušanja njegove glazbe.
Njegova biografija uglavnom je lažna, i podsjeća na kakav tabloidni devetnaestostoljetni mit. Za nastanak mita vjerojatno je najzaslužnija supruga Clara, velika pijanistica, čiji lik poznajemo s one, srcu drage, novčanice od sto njemačkih maraka, koja je zlosretnog Roberta nadživjela za punih četrdeset godina, ili za cijelu jednu eru u kojoj je, pored svega drugog što je ova velika žena radila, u velikoj mjeri kreirala stav javnosti prema svome pokojnom mužu.
Prije navršene četrdesete Schumanna su počele hvatati teške psihičke krize, smjenjivali su se melankolični i depresivni ispadi, a njegova uobičajena socijalna nesklapnost i nedoraslost, bivala je dodatno naglašena. Na kraju je još samo u glazbi i kroz glazbu i mogao funkcionirati. I onda se dogodio krah, u jednoj od najslikovitijih, sasvim literarnih epizoda devetnaestoga stoljeća: u Dusseldorfu, gdje je radio kao gradski muzički ravnatelj, u vrijeme karnevala, dok je cijeli grad bio u maškaranom ludilu, Schumann je doživio vrhunac svoje krize i, nošen anđeoskim pijevom i uplašen pred drekom demona, skočio je u Rajnu, u pokušaju da se ubije.
Nakon toga su ga strpali u ludnicu, iz koje više nikada neće izaći. U naredne dvije i pol godine, koliko je još živio, Clara ga je samo dvaput obišla. Dvadeset devetog srpnja 1856. nad njim se konačno spustio mir, i mrak. Uskoro priča o Robertu Schumannu, koju su pričali njegova udovica i svi koji su za njim ostali, više s njime nije imala nikakve veze. Možda je on doista od rane mladosti bolovao od sifilisa, a možda i nije. Možda je zbilja njegovo ludilo bilo posljedicom spolne bolesti, možda je uistinu bakterija treponema pallidum rastrojila i rastavila njegovu dušu, a možda i nije. Nepodnošljivo tužan bio je Schumannov život, jer zapravo nije imao nikoga svog, uz koga bi, poput stabljike graška, najprije mogao uzrasti, a zatim i živjeti. Istina je takva čak i ako je bolovao od sifilisa. Ako, pak, nije, tada su bolest izmislili oni koji su mu trebali biti najbliži, ne bi li sifilisom rasteretili svoje savjesti.
Rudolf Stubler živio je u vrijeme kada je klasična glazba još uvijek bila živa kulisa našega građanskog i malograđanskog svijeta. Iz današnjice, iz te daleke budućnosti svijeta, teško je i zamisliti da je bilo tako. Stoga su i njihove biografije, stvarne ili izmišljene, bile nalik stvarnim i izmišljenim biografijama Roberta Schumanna ili Franza Schuberta, koji je, nesretnik, umro od trbušnog tifusa. Taj svijet iz kuferaških godina onoga Sarajeva, još je sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća živo osjećao i vidio tlapnje, muke i priviđenja onoga čiju dvjestotu godišnjicu Zwickau i cijela Saksonija slave tijekom 2010. I ja sam, makar kao dijete, taj svijet doživio, pa svaki put osjetim neku dragost kada me požele uvrijediti time što kažu kako ono što pišem pripada devetnaestom vijeku. I opet vidim Nanu i njegove drugove, u zamračenoj sobi, u Kasindolskoj ulici, na Ilidži, kako se u vreo ljetni dan ljuljuškaju i uz Schumannovo “Sanjarenje” plove daleko. Daleko i davno.