Siromaštvo je pjesnika Roberta Bolaña navratilo pisanju proze. A propisao je u četrdesetima, kada je već bio smrtno bolestan (ubili su ga, sva je prilika, loša droga i jeftin alkohol). Umro je 2003, u Barceloni, navršivši pedesetu. U tih deset godina, od prvoga samostalnog romana iz 1993. (objavio je, još 1984, u koautrstvu, jedan posve nezapažen, eksperimentalni roman), napisao ih je još deset, što, uz tri knjige priča, predstavlja nekoliko tisuća stranica proze, koja će se, nakon Bolañove smrti, na Zapadu, pogotovu u Americi, nizati u neprekinutu nisku bestselera. Što god da se objavi od njegove zaostavštine, izazove veliku pažnju, salve pohvala i oduševljenje koje je po više osnova jedinstveno i neusporedivo: pokojnici nikada ne postaju bestseler pisci, sasvim rijetko bestselerima u Americi bivaju knjige prevedene sa stranoga jezika, a nijednom, ali baš nijednom, barem otkako je pao Berlinski zid, nije se dogodilo da američkim autorom bestselera postane pokojnik, preveden sa stranoga jezika, koji pritom piše visokostiliziranu, često hermetičnu, bezbrojnim književnim, kulturnim i političkim referencama inficiranu prozu, koja s američkim načinom života, sustavom vrijednosti ili američkim običajima i temama nema ama nikakve veze, osim što Roberto Bolaño, kao i mnogi junaci njegovih romana, čezne za Amerikom, koja je obično negdje s druge strane nepropusne državne – ali i ne samo državne – granice. U čemu je, dakle, fazon? Iz čega je nastalo to bestseler čudo, kakvo ne bi na um palo ni Isusu Kristu, kada se taj dobri palestinski momak, Bolañu većma sličan, čudesima bavio svojim, pa do sita nahranio hiptan kazukten svijeta s po jednom srdelicom? Odgovor je do banalnosti prost: Bolaño je bio veličanstven pisac.
Roman petoknjižje 2666, koje se može čitati i kao pet zasebnih romana, ima tisuću i sto stranica, a pisao ga je u posljednjoj fazi bolesti. Jetra mu je već skoro otkazala, život mu je, ali doista, visio o koncu, i možda ga je mogla spasiti transplantacija organa. Ali on je odlagao operaciju, jer je htio dovršiti 2666. Govorio je da tom knjigom želi zbrinuti ženu i djecu, pa je nasljednicima preporučio, a oni ga nisu poslušali, da 2666 izdaju u pet odvojenih tomova, ne bi li se tako zaradilo više novca. Osim jakoga socijalnog motiva, ima još nečega u tom samrtničkom pisanju golemog romana: ušavši u autohipnotičku struju pripovijedanja, Bolaño je iskliznuo iz života i iz svih životnih okolnosti, te na kraju i iz bolesti. To se piscima, ako doista jesu pisci, zna dogoditi, i to je, možda, kome se ostvari, tko za to ima i snage i dara, najpodnošljiviji način za umiranje.
Prije nekoliko tjedana, u izdanju beogradske Lagune, roman o kojem priča svijet, i koji je na zapadu velika kulturna tema već nekoliko sezona, objavljen je i na srpskom jeziku, što ga čini dostupnim i hrvatskoj publici. Istina, više ne u Zagrebu, jer je Prosvjetina knjižara, u kojoj su se, zahvaljujući profesionalnosti uposlenica, mogle nabaviti i naručiti srpske knjige, pretvorena u nekakvu kafančugu, u sklopu Horvatinčićeva gliser carstva u Cvjetnome centru. Ne treba prešutjeti ni to da je do prenamjene došlo, uglavnom, zbog gramzivosti srpsko-pravoslavne manjinske zajednice, na koju ista, naravno, ima pravo jer zašto bi bilo razlike između nje i hrvatsko-katolične većinske zajednice, kada razlike velike nema ni između Kosorke đevojke i Milorada Pupovca. Ali nemojmo pjeniti, naročito ako nam je Beograd pri ruci, a jest, nego pođimo malo na istok, po kulturna dobra, i usput kupimo i Roberta Bolaña.
Prva knjiga 2666, pod naslovom Kritičari, pripovijeda priču o skupini obožavatelja tajanstvenoga njemačkog pisca Bena fon Arčimboldija (u skladu sa srpskim prijevodom, koristit ćemo fonetsku transkripciju), koja je u tonu i atmosferi slična priči Divljih detektiva, objavljenih i u hrvatskome prijevodu u nakladi Vuković&Runjić. Druga knjiga, za koju nam se čini da nema veze s prvom, naslovljena kao Amalfitano, pripovijeda o čileanskome intelektualnom zgubidanu i potukaču po Meksiku, i u izmijenjenom, ubrzanom ritmu, ali s naracijom u kojoj je i više ukrasa, opisuju se Amalfitanove avanture. Treća knjiga, Fejt, zbiva se s druge strane granice, u Americi, pomalo podsjeća na noir kriminalističke romane, premda nema pravoga zapleta i razrješenja. Ali to je samo prelaz i uvod u četvrti, nevjerojatni i ushićujući dio, u knjigu Zločini, u repetativno nizanje i skoro policijski-administrativno opisivanje nekoliko stotina ubojstava djevojčica, djevojaka i zrelih žena, koja su se događala na sjeveru Meksika, između 1993. i 1997. Posljednja knjiga, ponovo različita po ritmu i stilu, nosi naslov Arčimbodi, i povezuje četiri prethodne i na način kojemu se čitatelj, a pritom još i pisac, doista mora diviti, donosi ulančana razrješenja započetih, naoko nepovezanih priča.
2666 je i društveni, i politički, i avanturistički, i autopoetički, i tko zna kakav još roman. Recimo, na jednom mjestu, iznebuha, kreće pripovijedati o Meksikancu koji je 345 puta ilegalno pokušavao preći u Sjedinjene Američke Države, i 345 puta su ga vratili. Ili: priča o svakoj od nekoliko stotina žena, obično zadavljenih (u opisu se stalno ponavlja: slomljena jezična kost) sadrži i mjesto njezina zaposlenja, uvijek je to neka druga meksičko-američka tvornica “na crno”. Ili: Bolaño je opsjednut kulturno-književnim i političkim referencama. On piše poput čovjeka koji traži istomišljenike među čitateljima, one koji se oduševljavaju istim stvarima kao i on, ili su čitali iste knjige i gledali iste filmove, pa bi sad razgovarao s njima. Način na koji govori o činjenicama europske ili američke kulture, takav je da ga čovjek, rođen i obrazovan u Jugoslaviji šezdesetih, doživljava neobično bliskim. Kao i njegovo poznavanje njemačke kulture i književnosti, ono čime se kod Nijemaca oduševljava, način na koji doživljava ono što je “tipično njemačko”… Ili te divne rečenice, koje u čitatelju izazovu ono uzbuđenje kojeg se sjeća iz vremena hiperproduktivnih kreativnih vrhunaca Džonija Štulića. Recimo, ovakva jedna: “Stvarnost je pohotna kurva, oboljela od side”.
U prvoj knjizi pojavljuje se, uzgred, germanist s beogradskog univerziteta, u četvrtoj eto i pištolja Crvena zastava. A u petoj, u jednom dugom pasažu, u kojem duhovito i furiozno, uz stvarne i izmišljene nacional-šovinističke stereotipe, diskvalificira pripadnike različitih naroda, piše i ovo: “Srbi su kao Rusi, ali u malom. Oni su kao svinje, prerušene u čivave.” I tako stigosmo i do prevoditelja na srpski romana 2666 i još nekoliko Bolañovih knjiga, počev od knjige priča “Isprave za ples”, objavljene u Novom Sadu 2001, još za piščeva života. On je Igor Marojević, prevoditelj sa španjolskog i važan prozni pisac one danas najaktivnije i najmoćnije književne generacije. I on se devedesetih i ranih nultih godina potucao po Španjolskoj i po Barceloni, gdje je i upoznao Bolaña, koji je tada bio još daleko i od lokalne, a kamoli planetarne slave.
Marojević je u priči o 2666 višestruko važan. Osim što je dragocjeno kada pisac prevodi pisca, on se u posljednjih deset godina Bolañu očito već uvukao pod kožu, tako da skoro progovara kao njegov drugi glas. Način na koji on interpretira izvornik – a prijevod je, uvijek i iznad svega, interpretacija, dakle ponovna kreacija ili re-kreacija – u Bolañovom slučaju, naročito kada ga se može uspoređivati s drugim prijevodima, superioran je drugima, jer je ovome piscu Igor Marojević dao ono što se, obično, drugima ne daje i ne posuđuje. Kao da je od sebe i svoga književnog dara mesarskom satarom odsjekao dobar komad, pa rekao: ovo je od sad srpski Bolaño. Furiozno napisano petoknjižje, preveo je na upravo takav način: furiozno, ritmično i snažno, a nije zbrzano. Naravno, na 1100 stranica nađe se grešaka, pa neka ih traži kome greške trebaju, ali radi se o lako ispravljivim greškama, kakva je, recimo, na stranici 45, drugoga toma, gdje jedan meksički svećenik kaže da voli knjige, “posebno teoriju oslobađanja… Bofa i Brazilce”. Naravno, riječ je o teologiji oslobođenja, ali doista, nije važno…
Čovjek u životu, koliko god se svojom načitanošću hvalio, ne pročita mnogo romana dužih od tisuću stranica. Ali i takvi se romani mogu podijeliti u dvije vrste. Jedne pročitamo, pa se dobro i namučimo, zato što su dobri. A druge čitamo jer u tom čitanju uživamo, i mogli bismo tako nastaviti i dalje, tisuću za tisućom… Kada takvu knjigu čovjek dočita, osjeća se poput ovisnika, koji bi se sad morao skidati sa svoje droge. Takav je moj osjećaj za 2666 i za, recimo, jedan drukčiji, ali jednako omamljujući roman, za Krležine Zastave.
Roberto Bolaño, smrt ili 2666
Siromaštvo je pjesnika Roberta Bolaña navratilo pisanju proze. A propisao je u četrdesetima, kada je već bio smrtno bolestan (ubili su ga, sva je prilika, loša droga i jeftin alkohol). Umro je 2003, u Barceloni, navršivši pedesetu. U tih deset godina, od prvoga samostalnog romana iz 1993. (objavio je, još 1984, u koautrstvu, jedan posve nezapažen, eksperimentalni roman), napisao ih je još deset, što, uz tri knjige priča, predstavlja nekoliko tisuća stranica proze, koja će se, nakon Bolañove smrti, na Zapadu, pogotovu u Americi, nizati u neprekinutu nisku bestselera. Što god da se objavi od njegove zaostavštine, izazove veliku pažnju, salve pohvala i oduševljenje koje je po više osnova jedinstveno i neusporedivo: pokojnici nikada ne postaju bestseler pisci, sasvim rijetko bestselerima u Americi bivaju knjige prevedene sa stranoga jezika, a nijednom, ali baš nijednom, barem otkako je pao Berlinski zid, nije se dogodilo da američkim autorom bestselera postane pokojnik, preveden sa stranoga jezika, koji pritom piše visokostiliziranu, često hermetičnu, bezbrojnim književnim, kulturnim i političkim referencama inficiranu prozu, koja s američkim načinom života, sustavom vrijednosti ili američkim običajima i temama nema ama nikakve veze, osim što Roberto Bolaño, kao i mnogi junaci njegovih romana, čezne za Amerikom, koja je obično negdje s druge strane nepropusne državne – ali i ne samo državne – granice. U čemu je, dakle, fazon? Iz čega je nastalo to bestseler čudo, kakvo ne bi na um palo ni Isusu Kristu, kada se taj dobri palestinski momak, Bolañu većma sličan, čudesima bavio svojim, pa do sita nahranio hiptan kazukten svijeta s po jednom srdelicom? Odgovor je do banalnosti prost: Bolaño je bio veličanstven pisac.
Roman petoknjižje 2666, koje se može čitati i kao pet zasebnih romana, ima tisuću i sto stranica, a pisao ga je u posljednjoj fazi bolesti. Jetra mu je već skoro otkazala, život mu je, ali doista, visio o koncu, i možda ga je mogla spasiti transplantacija organa. Ali on je odlagao operaciju, jer je htio dovršiti 2666. Govorio je da tom knjigom želi zbrinuti ženu i djecu, pa je nasljednicima preporučio, a oni ga nisu poslušali, da 2666 izdaju u pet odvojenih tomova, ne bi li se tako zaradilo više novca. Osim jakoga socijalnog motiva, ima još nečega u tom samrtničkom pisanju golemog romana: ušavši u autohipnotičku struju pripovijedanja, Bolaño je iskliznuo iz života i iz svih životnih okolnosti, te na kraju i iz bolesti. To se piscima, ako doista jesu pisci, zna dogoditi, i to je, možda, kome se ostvari, tko za to ima i snage i dara, najpodnošljiviji način za umiranje.
Prije nekoliko tjedana, u izdanju beogradske Lagune, roman o kojem priča svijet, i koji je na zapadu velika kulturna tema već nekoliko sezona, objavljen je i na srpskom jeziku, što ga čini dostupnim i hrvatskoj publici. Istina, više ne u Zagrebu, jer je Prosvjetina knjižara, u kojoj su se, zahvaljujući profesionalnosti uposlenica, mogle nabaviti i naručiti srpske knjige, pretvorena u nekakvu kafančugu, u sklopu Horvatinčićeva gliser carstva u Cvjetnome centru. Ne treba prešutjeti ni to da je do prenamjene došlo, uglavnom, zbog gramzivosti srpsko-pravoslavne manjinske zajednice, na koju ista, naravno, ima pravo jer zašto bi bilo razlike između nje i hrvatsko-katolične većinske zajednice, kada razlike velike nema ni između Kosorke đevojke i Milorada Pupovca. Ali nemojmo pjeniti, naročito ako nam je Beograd pri ruci, a jest, nego pođimo malo na istok, po kulturna dobra, i usput kupimo i Roberta Bolaña.
Prva knjiga 2666, pod naslovom Kritičari, pripovijeda priču o skupini obožavatelja tajanstvenoga njemačkog pisca Bena fon Arčimboldija (u skladu sa srpskim prijevodom, koristit ćemo fonetsku transkripciju), koja je u tonu i atmosferi slična priči Divljih detektiva, objavljenih i u hrvatskome prijevodu u nakladi Vuković&Runjić. Druga knjiga, za koju nam se čini da nema veze s prvom, naslovljena kao Amalfitano, pripovijeda o čileanskome intelektualnom zgubidanu i potukaču po Meksiku, i u izmijenjenom, ubrzanom ritmu, ali s naracijom u kojoj je i više ukrasa, opisuju se Amalfitanove avanture. Treća knjiga, Fejt, zbiva se s druge strane granice, u Americi, pomalo podsjeća na noir kriminalističke romane, premda nema pravoga zapleta i razrješenja. Ali to je samo prelaz i uvod u četvrti, nevjerojatni i ushićujući dio, u knjigu Zločini, u repetativno nizanje i skoro policijski-administrativno opisivanje nekoliko stotina ubojstava djevojčica, djevojaka i zrelih žena, koja su se događala na sjeveru Meksika, između 1993. i 1997. Posljednja knjiga, ponovo različita po ritmu i stilu, nosi naslov Arčimbodi, i povezuje četiri prethodne i na način kojemu se čitatelj, a pritom još i pisac, doista mora diviti, donosi ulančana razrješenja započetih, naoko nepovezanih priča.
2666 je i društveni, i politički, i avanturistički, i autopoetički, i tko zna kakav još roman. Recimo, na jednom mjestu, iznebuha, kreće pripovijedati o Meksikancu koji je 345 puta ilegalno pokušavao preći u Sjedinjene Američke Države, i 345 puta su ga vratili. Ili: priča o svakoj od nekoliko stotina žena, obično zadavljenih (u opisu se stalno ponavlja: slomljena jezična kost) sadrži i mjesto njezina zaposlenja, uvijek je to neka druga meksičko-američka tvornica “na crno”. Ili: Bolaño je opsjednut kulturno-književnim i političkim referencama. On piše poput čovjeka koji traži istomišljenike među čitateljima, one koji se oduševljavaju istim stvarima kao i on, ili su čitali iste knjige i gledali iste filmove, pa bi sad razgovarao s njima. Način na koji govori o činjenicama europske ili američke kulture, takav je da ga čovjek, rođen i obrazovan u Jugoslaviji šezdesetih, doživljava neobično bliskim. Kao i njegovo poznavanje njemačke kulture i književnosti, ono čime se kod Nijemaca oduševljava, način na koji doživljava ono što je “tipično njemačko”… Ili te divne rečenice, koje u čitatelju izazovu ono uzbuđenje kojeg se sjeća iz vremena hiperproduktivnih kreativnih vrhunaca Džonija Štulića. Recimo, ovakva jedna: “Stvarnost je pohotna kurva, oboljela od side”.
U prvoj knjizi pojavljuje se, uzgred, germanist s beogradskog univerziteta, u četvrtoj eto i pištolja Crvena zastava. A u petoj, u jednom dugom pasažu, u kojem duhovito i furiozno, uz stvarne i izmišljene nacional-šovinističke stereotipe, diskvalificira pripadnike različitih naroda, piše i ovo: “Srbi su kao Rusi, ali u malom. Oni su kao svinje, prerušene u čivave.” I tako stigosmo i do prevoditelja na srpski romana 2666 i još nekoliko Bolañovih knjiga, počev od knjige priča “Isprave za ples”, objavljene u Novom Sadu 2001, još za piščeva života. On je Igor Marojević, prevoditelj sa španjolskog i važan prozni pisac one danas najaktivnije i najmoćnije književne generacije. I on se devedesetih i ranih nultih godina potucao po Španjolskoj i po Barceloni, gdje je i upoznao Bolaña, koji je tada bio još daleko i od lokalne, a kamoli planetarne slave.
Marojević je u priči o 2666 višestruko važan. Osim što je dragocjeno kada pisac prevodi pisca, on se u posljednjih deset godina Bolañu očito već uvukao pod kožu, tako da skoro progovara kao njegov drugi glas. Način na koji on interpretira izvornik – a prijevod je, uvijek i iznad svega, interpretacija, dakle ponovna kreacija ili re-kreacija – u Bolañovom slučaju, naročito kada ga se može uspoređivati s drugim prijevodima, superioran je drugima, jer je ovome piscu Igor Marojević dao ono što se, obično, drugima ne daje i ne posuđuje. Kao da je od sebe i svoga književnog dara mesarskom satarom odsjekao dobar komad, pa rekao: ovo je od sad srpski Bolaño. Furiozno napisano petoknjižje, preveo je na upravo takav način: furiozno, ritmično i snažno, a nije zbrzano. Naravno, na 1100 stranica nađe se grešaka, pa neka ih traži kome greške trebaju, ali radi se o lako ispravljivim greškama, kakva je, recimo, na stranici 45, drugoga toma, gdje jedan meksički svećenik kaže da voli knjige, “posebno teoriju oslobađanja… Bofa i Brazilce”. Naravno, riječ je o teologiji oslobođenja, ali doista, nije važno…
Čovjek u životu, koliko god se svojom načitanošću hvalio, ne pročita mnogo romana dužih od tisuću stranica. Ali i takvi se romani mogu podijeliti u dvije vrste. Jedne pročitamo, pa se dobro i namučimo, zato što su dobri. A druge čitamo jer u tom čitanju uživamo, i mogli bismo tako nastaviti i dalje, tisuću za tisućom… Kada takvu knjigu čovjek dočita, osjeća se poput ovisnika, koji bi se sad morao skidati sa svoje droge. Takav je moj osjećaj za 2666 i za, recimo, jedan drukčiji, ali jednako omamljujući roman, za Krležine Zastave.