On nije htio biti ništa drugo nego književni kritičar. Njemačkoj je jedan takav bio potreban, njezin nemilosrdni i sentimentalni književni čuvar
Godinama sam poznanike među hrvatskim izdavačima nastojao nagovoriti da prevedu i objave knjigu Moj život, Marcela Reich-Ranickog. Papa njemačke kritike i jedan od najautoritativnijih europskih intelektualaca i književnika, čovjek impresivne biografije, kada ga je Grass 1958. upitao što je on zapravo, odgovorio mu je – ja sam pola Poljak, pola Nijemac i jedan cijeli Jevrejin – da bi zatim rekao kako to uopće nije istina, nego samo zgodna dosjetka; time sam i još koječim, kažem, tim učenim i neukim ljudima, trgovcima knjigama, kulturnim uljezima i prevarantima, ali i gospodi i damama s autentičnom književnom strasti, reklamirao Reich-Ranickog i njegovu knjigu, ali sada već znam, jedanaest godina po prvome njemačkom izdanju i pet godina nakon prijevoda na srpski (Stylos, Novi Sad 2005, prevoditelj Života Filipović), da je moj trud bio uzaludan. A doista nikad mi do prijevoda neke knjige na hrvatski nije toliko bilo stalo. Zašto?
Marcel Reich-Ranicki rođen je 1920. u Wloclaweku, gradu s gotičkom katedralom iz četrnaestog stoljeća, u kojemu se između 1489. i 1451. školovao Nikola Kopernik. Premda rođenjem Poljak, materinji jezik bio mu je njemački. Roditelji su mu bili poluasimilirani Jevreji, otac neuspješni trgovac, majka rođenjem Njemica, koja nikada nije kako treba naučila poljski jezik. Kada je otac 1929. bankrotirao, preselili su se u Berlin, grad u kojem će Marcel maturirati, a zatim 1938. biti protjeran, u skladu s protujevrejskim zakonima, kao poljski državljanin. Rat ga je zatekao u Varšavi, u vrijeme prvih transporta za Treblinku pobjegao je iz geta i sakrio se na selu, kod jednog Poljaka. 1944. pridružio se pokretu otpora, a 1945. postao član komunističke partije, ili tačnije – Poljske radničke partije. Odmah poslije rata živio je i radio kao poljski diplomat u Londonu, u svakom smislu bio je situirani građanin i neimar jedne mlade narodne demokracije, ali nakon svega se, krajem pedesetih, vratio u Njemačku.
Nakon što je kao stranac 1938. protjeran iz Berlina, preživio je Varšavski geto i veći dio porodice izgubio u holokaustu. Ali se 1958. vratio u Njemačku, samo zbog njemačke književnosti i jezika. Reich-Ranicki pravednik je među knjigama
Ubrzo je postao književni kritičar u Die Zeitu, pa urednik književnosti u Frankfurter Algemeine Zeitungu i na kraju neka vrsta vrhovnoga procjenitelja njemačke književnosti i njezina najznačajnijega zemaljskog zagovornika. Reih-Ranicki nikada ni jednoga dana nije studirao. Kada se, malo pred protjerivanje, 1938. pokušao upisati na studij germanistike, vrlo su ga obzirno odbili, nakon čega više nikada nije nogom stupio na taj fakultet, koji mu je, iz rasnih razloga, tada bio nedostižan. Kada su ga protjerivali, dopustili su mu da ponese samo jednu aktntašnu, u kojoj je nosio rezervnu maramicu i jedan Balzacov roman (koji mu se, kaže, nimalo nije svidio, i u putovanju je zažalio što nije uzeo neku drugu knjigu). “Ali na put sam poneo još nešto što je, naravno, bilo nevidljivo. Na to nisam mislio u onom hladnom vozu kojim sam deportovan iz Nemačke. Tada nisam mogao ni da naslutim koja će uloga u mom budućem životu jednom dopasti tom nevidljivom, tom, kako sam se bojao, sada beskorisnom i suvišnom prtljagu. Jer iz zemlje iz koje sam sada proteran bio sam poneo sa sobom jezik, nemački, i književnost, nemačku.”
Kada se puno godina kasnije bude vraćao u Njemačku, neće to biti ni povratak domovini, a još manje idealu nekoga boljeg i sretnijeg života. Reich-Ranicki imao je dobre razloge da ne vjeruje ni u jedno, ni u drugo. Njegova jedina domovina – i o tome piše u knjizi Moj život, jednoj od najljepših i najsadržajnijih biografija koje sam pročitao – doista će biti i ostati njemačka književnost. Sve njegovo bilo je u literaturi. I još ponešto u privatnome životu.
Reich-Ranicki romantični je mizantrop. U stanju je narugati se sa svakom ljudskom slabošću i nabijeđenom vrlinom, nemilosrdan je prema nedoraslim i nedovršenim ljudima i prema slabim piscima, a onda i prema sebi – recimo, lako će, gotovo anegdotalno, pisati o tome kako je u Varšavskome getu džentlmenski platio jedan abortus, ali se na toj zastrašujuće hladnoj naruganosti, ispod toga doista superiornog cereka genija i intelektualnog pravednika, tim jače ocrtava svaka ljepota. Ljubavna priča iz geta, s Tosjom s kojom će ostati do kraja života, započinje jednim njezinim darom. Našla je negdje, i za njega rukom prepisala i svojeručno ilustrirala knjigu pjesama Ericha Kästnera, onoga divnog Kästnera, autora dječjeg klasika Emil i detektivi. Tog pisca, koji je malen među gigantima njemačke književnosti, ali čija veličina jest u toj prostodušnoj malenosti i u intelektualnoj čestitosti, Reich-Ranicki se usuđuje voljeti, i vrlo precizno i jasno objašnjava zašto mu je Kästner važan, važniji od mnogih giganata. Reich-Ranicki to može, jer su njegova načela jasna. Kada ga nazivaju papom njemačke književne kritike, to osim što djeluje kao zgodan džing na omladinskom krugovalu, pogađa bit: književna kritika istovremeno je moralna i književna disciplina.
U njegovoj katehezi važno je, recimo, i ovo: “literatura sme da bude zabavna – i treba da bude”. S visine, ali zbiljske visine, gleda on na dosadne i pretenciozne, da bi se zatim spustio do razina sentimentalne i namjenske lirike, i u njih nalazio dar, smisao i razlog za književnost. Pritom, on niti je ekscentrik, a još manje ekshibicionist. Reich-Ranicki samo je čitatelj, možda savršeni čitatelj, koji svakome književnom djelu nastoji prići iz njega samog, pa ga čitati onako kako je doista napisano, a ne iz perspektive svejedno koje književne teorije ili mode, ili – kako to naši književni slaboumnici često čine – zamjerajući piscu što u svoje djelo nije udjenuo nešto što njima fali, pa pišu o nečemu čega u knjizi zapravo i nema.
Rano još, u mladosti, Reich-Ranicki shvatio je da književnost ne samo da smije, nego i treba biti zabavna. Ankete koje izlaze i u ovo novogodišnje doba potvrđuju kako vladari naše književnosti to ne mogu shvatiti ni kao stari ljudi
“Ako bih sa dva imena trebalo da nagovestim šta shvatam kao nemstvo u našem veku, onda ne oklevajući odgovaram: Nemačka – to su u mojim očima Adolf Hitler i Tomas Man. Još uvek ta dva imena simbolizuju dve strane, dve mogućnosti nemstva. A imalo bi pustošne posledice ako bi Nemačka poželela da zaboravi ili potisne ma i jednu od tih dveju mogućnosti.” Marcel Reich-Ranicki Njemačku gleda istim očima kojim ju je gledao i 1938. kada su ga protjerivali, i 1940, iz perspektive Varšavskoga geta, i pet godina kasnije, kada je ta zemlja bila na koljenima. On umije biti nevoljen, umije precizno čitati znakove vremena, pa piše o svome užasu kada se na prijemu u čast knjige o Hitleru Joachima Festa zatekne u društvu ratnoga zločinca Alberta Speera, o užasu pred činjenicom da je društvo – i neki njemu bliski ljudi – impresionirano monstrumom. Marcel Reich-Ranicki živio je u zemlji svojih krvnika, samo zato što je to zemlja njegove književnosti. Doista, mogu li se sjetiti čovjeka koji je na takav način svoj život posvetio književnosti i sveo ga na književnost? Eto, možda mi je i zato bilo tako stalo da ova knjiga izađe i u Hrvatskoj.
Ali ovo više ne pišem da bih nekoga nagovarao. Knjiga Moj život teško se više može naći i u beogradskim knjižarama. Tamo je rasprodana. Oni koji žive u njemačkome jeziku, sigurno su je već pročitali u originalu. Ali njima ionako nije upućena ova moja priča, niti je imaju razloga čitati. Njome iz svoga malog, pred književnošću zanijemjelog jezika (u zagrebačkim novinama više ne postoji književna kritika), šaljem tek ponizan pozdrav Marcelu Reich-Ranickom. Nije važno što moj glas neće do njega stići. Ionako se svi iskreni pozdravi šalju zbog sebe, a ne zbog pozdravljenih.
Reich-Ranicki, književnost kao domovina
On nije htio biti ništa drugo nego književni kritičar. Njemačkoj je jedan takav bio potreban, njezin nemilosrdni i sentimentalni književni čuvar
Godinama sam poznanike među hrvatskim izdavačima nastojao nagovoriti da prevedu i objave knjigu Moj život, Marcela Reich-Ranickog. Papa njemačke kritike i jedan od najautoritativnijih europskih intelektualaca i književnika, čovjek impresivne biografije, kada ga je Grass 1958. upitao što je on zapravo, odgovorio mu je – ja sam pola Poljak, pola Nijemac i jedan cijeli Jevrejin – da bi zatim rekao kako to uopće nije istina, nego samo zgodna dosjetka; time sam i još koječim, kažem, tim učenim i neukim ljudima, trgovcima knjigama, kulturnim uljezima i prevarantima, ali i gospodi i damama s autentičnom književnom strasti, reklamirao Reich-Ranickog i njegovu knjigu, ali sada već znam, jedanaest godina po prvome njemačkom izdanju i pet godina nakon prijevoda na srpski (Stylos, Novi Sad 2005, prevoditelj Života Filipović), da je moj trud bio uzaludan. A doista nikad mi do prijevoda neke knjige na hrvatski nije toliko bilo stalo. Zašto?
Marcel Reich-Ranicki rođen je 1920. u Wloclaweku, gradu s gotičkom katedralom iz četrnaestog stoljeća, u kojemu se između 1489. i 1451. školovao Nikola Kopernik. Premda rođenjem Poljak, materinji jezik bio mu je njemački. Roditelji su mu bili poluasimilirani Jevreji, otac neuspješni trgovac, majka rođenjem Njemica, koja nikada nije kako treba naučila poljski jezik. Kada je otac 1929. bankrotirao, preselili su se u Berlin, grad u kojem će Marcel maturirati, a zatim 1938. biti protjeran, u skladu s protujevrejskim zakonima, kao poljski državljanin. Rat ga je zatekao u Varšavi, u vrijeme prvih transporta za Treblinku pobjegao je iz geta i sakrio se na selu, kod jednog Poljaka. 1944. pridružio se pokretu otpora, a 1945. postao član komunističke partije, ili tačnije – Poljske radničke partije. Odmah poslije rata živio je i radio kao poljski diplomat u Londonu, u svakom smislu bio je situirani građanin i neimar jedne mlade narodne demokracije, ali nakon svega se, krajem pedesetih, vratio u Njemačku.
Ubrzo je postao književni kritičar u Die Zeitu, pa urednik književnosti u Frankfurter Algemeine Zeitungu i na kraju neka vrsta vrhovnoga procjenitelja njemačke književnosti i njezina najznačajnijega zemaljskog zagovornika. Reih-Ranicki nikada ni jednoga dana nije studirao. Kada se, malo pred protjerivanje, 1938. pokušao upisati na studij germanistike, vrlo su ga obzirno odbili, nakon čega više nikada nije nogom stupio na taj fakultet, koji mu je, iz rasnih razloga, tada bio nedostižan. Kada su ga protjerivali, dopustili su mu da ponese samo jednu aktntašnu, u kojoj je nosio rezervnu maramicu i jedan Balzacov roman (koji mu se, kaže, nimalo nije svidio, i u putovanju je zažalio što nije uzeo neku drugu knjigu). “Ali na put sam poneo još nešto što je, naravno, bilo nevidljivo. Na to nisam mislio u onom hladnom vozu kojim sam deportovan iz Nemačke. Tada nisam mogao ni da naslutim koja će uloga u mom budućem životu jednom dopasti tom nevidljivom, tom, kako sam se bojao, sada beskorisnom i suvišnom prtljagu. Jer iz zemlje iz koje sam sada proteran bio sam poneo sa sobom jezik, nemački, i književnost, nemačku.”
Kada se puno godina kasnije bude vraćao u Njemačku, neće to biti ni povratak domovini, a još manje idealu nekoga boljeg i sretnijeg života. Reich-Ranicki imao je dobre razloge da ne vjeruje ni u jedno, ni u drugo. Njegova jedina domovina – i o tome piše u knjizi Moj život, jednoj od najljepših i najsadržajnijih biografija koje sam pročitao – doista će biti i ostati njemačka književnost. Sve njegovo bilo je u literaturi. I još ponešto u privatnome životu.
Reich-Ranicki romantični je mizantrop. U stanju je narugati se sa svakom ljudskom slabošću i nabijeđenom vrlinom, nemilosrdan je prema nedoraslim i nedovršenim ljudima i prema slabim piscima, a onda i prema sebi – recimo, lako će, gotovo anegdotalno, pisati o tome kako je u Varšavskome getu džentlmenski platio jedan abortus, ali se na toj zastrašujuće hladnoj naruganosti, ispod toga doista superiornog cereka genija i intelektualnog pravednika, tim jače ocrtava svaka ljepota. Ljubavna priča iz geta, s Tosjom s kojom će ostati do kraja života, započinje jednim njezinim darom. Našla je negdje, i za njega rukom prepisala i svojeručno ilustrirala knjigu pjesama Ericha Kästnera, onoga divnog Kästnera, autora dječjeg klasika Emil i detektivi. Tog pisca, koji je malen među gigantima njemačke književnosti, ali čija veličina jest u toj prostodušnoj malenosti i u intelektualnoj čestitosti, Reich-Ranicki se usuđuje voljeti, i vrlo precizno i jasno objašnjava zašto mu je Kästner važan, važniji od mnogih giganata. Reich-Ranicki to može, jer su njegova načela jasna. Kada ga nazivaju papom njemačke književne kritike, to osim što djeluje kao zgodan džing na omladinskom krugovalu, pogađa bit: književna kritika istovremeno je moralna i književna disciplina.
U njegovoj katehezi važno je, recimo, i ovo: “literatura sme da bude zabavna – i treba da bude”. S visine, ali zbiljske visine, gleda on na dosadne i pretenciozne, da bi se zatim spustio do razina sentimentalne i namjenske lirike, i u njih nalazio dar, smisao i razlog za književnost. Pritom, on niti je ekscentrik, a još manje ekshibicionist. Reich-Ranicki samo je čitatelj, možda savršeni čitatelj, koji svakome književnom djelu nastoji prići iz njega samog, pa ga čitati onako kako je doista napisano, a ne iz perspektive svejedno koje književne teorije ili mode, ili – kako to naši književni slaboumnici često čine – zamjerajući piscu što u svoje djelo nije udjenuo nešto što njima fali, pa pišu o nečemu čega u knjizi zapravo i nema.
“Ako bih sa dva imena trebalo da nagovestim šta shvatam kao nemstvo u našem veku, onda ne oklevajući odgovaram: Nemačka – to su u mojim očima Adolf Hitler i Tomas Man. Još uvek ta dva imena simbolizuju dve strane, dve mogućnosti nemstva. A imalo bi pustošne posledice ako bi Nemačka poželela da zaboravi ili potisne ma i jednu od tih dveju mogućnosti.” Marcel Reich-Ranicki Njemačku gleda istim očima kojim ju je gledao i 1938. kada su ga protjerivali, i 1940, iz perspektive Varšavskoga geta, i pet godina kasnije, kada je ta zemlja bila na koljenima. On umije biti nevoljen, umije precizno čitati znakove vremena, pa piše o svome užasu kada se na prijemu u čast knjige o Hitleru Joachima Festa zatekne u društvu ratnoga zločinca Alberta Speera, o užasu pred činjenicom da je društvo – i neki njemu bliski ljudi – impresionirano monstrumom. Marcel Reich-Ranicki živio je u zemlji svojih krvnika, samo zato što je to zemlja njegove književnosti. Doista, mogu li se sjetiti čovjeka koji je na takav način svoj život posvetio književnosti i sveo ga na književnost? Eto, možda mi je i zato bilo tako stalo da ova knjiga izađe i u Hrvatskoj.
Ali ovo više ne pišem da bih nekoga nagovarao. Knjiga Moj život teško se više može naći i u beogradskim knjižarama. Tamo je rasprodana. Oni koji žive u njemačkome jeziku, sigurno su je već pročitali u originalu. Ali njima ionako nije upućena ova moja priča, niti je imaju razloga čitati. Njome iz svoga malog, pred književnošću zanijemjelog jezika (u zagrebačkim novinama više ne postoji književna kritika), šaljem tek ponizan pozdrav Marcelu Reich-Ranickom. Nije važno što moj glas neće do njega stići. Ionako se svi iskreni pozdravi šalju zbog sebe, a ne zbog pozdravljenih.