Ledeno je januarsko jutro, vozim od Sarajeva prema Zenici. U Zagreb se vraćam, zdvojan prema mjestu koje mi je za leđima, jednako kao i prema onom koje je preda mnom. Kada bih mogao stati, kada bi to imalo smisla, zaustavio bih se tu nasred ceste, i bilo bi mi jednako kao što će mi biti i ovamo i onamo. Promiče skretanje za Lašvu i Travnik, i ja se tad sjetim Zdravka Malića, i o njemu mislim cijelo vrijeme puta. Kada dođem kući, uzimam Ivanovu knjigu “Sedam dana po Bosni”, otvaram 160. stranicu, i čitam Malićev tekst, pod naslovom “U kući koje više nema”. Neka ga sad i tu:
„Evo me opet u Docu na Lašvi, sjedim za stolom, kraj niskog prozora, u Tončikinoj kući, netom sam obišao maleno groblje, na obronku, za crkvom, gdje leže moji pokojnici, pradjed Martin, djed i baka, otac i mati, striko Marko sa svojom Danicom, okruženi svojim znancima, i onima među njima koji su bili otišli u svijet, pa se onda, mrtvi, vratili doma. Čitavo jedno podzemno – nadzemno susjedstvo.
Sjedim tako za stolom kojeg više nema, s mojom Tončikom koje više nema i koja mi govori: ‘Sada ću ja nama skuhati kavu, pa ćeš mi ti sve redom ispričati’.
Sjedim tako kraj niskog prozora, razmičem kao hostija bijelu zavjesicu i pogledom se polako penjem uz visoku planinu obasjanu suncem na zalasku. U kući koje više nema.
Samo to bližnje groblje. Samo ta visoka planina. Samo to nad planinom zavičajno nebo.”
Profesora Zdravka Malića spominje se kao Nestora zagrebačke polonistike, velikog prevoditelja i, valjda, najvećega gombrovičologa na ovim prostorima. Prije nekoliko godina ArTresor naklada posthumno je objavila knjigu „Gost u kući“, s izborom njegovih prijevoda i prepjeva poljskoga pjesništva. Djelo je priredila i pogovorom opremila Dragica Malić, poznata kroatistica i profesorova životna družica. “Gost u kući” čita se kao stručna i intimna autobiografija jednoga prevoditelja, ali i kao monografija velikoga poljskog pjesništva.
Zdravko Malić dijete je iz činovničke bosanske obitelji, rođen u Ljubiji, rudarskome gradiću na sjeverozapadu Bosne. Djetinjstvo i prve odrasle godine proveo je u Sarajevu, gdje je postao žrtva jednoga od onih mračnih, a čestih političkih procesa, u kojima su, obično, stradavali gimnazijalci i djeca iz boljih kuća. Bdijući nad tekovinama revolucije, ali još više – nad nikad sređenim nacionalnim odnosima u nedavno višestruko klanoj i preklanoj zemlji, čuvari poretka patrolirali su među izgovorenim i neizgovorenim riječima, a katkad i mislima, pa hapsili, ne bi li se tako uspostavilo bratstvo i jedinstvo. Zdravko Malić kažnjen je isključenjem iz svih škola u Bosni i Hercegovini, pa je tako stigao u Zagreb, i u njem maturirao i završio jugoslavistiku i rusistiku.
Nisam ga poznavao, ali jesam, u Sarajevu, njegova brata Hrvoja, tiskarskog majstora, gospodina u plavome radničkom mantilu, ruku vazda umrljanih olovom, dobro temeljenog i jakog čovjeka, koji je malo govorio, a djelovao distancirano. Bio sam zapravo dječak dok sam ga sretao po hodnicima redakcije i poslovne zgrade Oslobođenja, u “Kožnom” (tako se zvala redakcijska kafana, s foteljama u skaju, koji se godinama gulio), i nisam u njegovome držanju prepoznavao neku ljudsku muku. Ili je bilo takvo vrijeme da se ta muka u čovjeka ne bi poznala. Pozdravljao sam ga kao što se pozdravljalo u Kustinim filmovima po Sidranovim scenarijima: “Dobar dan, čika Hrvoje!” A on bi se načas štrecnuo, misleći da ga zezam s ovim – čika Hrvoje. Tko zna, možda sam ga i zezao. Rat je Hrvoje Malić dočekao na Grbavici, pod okupacijom. Premda su ovakve usporedbe neumjesne, jer devalviraju i jednu i drugu ljudsku patnju, ipak bi najtačnije bilo reći da je život na Grbavici za svakoga Hrvata ili Bošnjaka bio najsličniji životu Jevreja u Varšavskome getu.
Zdravko Malić živio je u Zagrebu, u progonstvu. Svaki čovjek koji je protiv svoje volje morao otići iz svoga doma i svoga grada, makar i samo zato što mu je bilo onemogućeno školovanje, u duši je prognanik. Nešto posve drugo je otići svojom voljom. I kao što onaj koji sam i od ćeifa krene u svijet, makar dobacio i samo do Zagreba, nikada neće biti prognanik, niti će se tako osjećati, tako ni onaj koga su protjerali nikada neće novi grad do kraja doživjeti kao mjesto svoga vlastitog životnog izbora. To je vidljivo u citiranom, kao i u brojnim drugim Malićevim prozno-poetskim zapisima. Osim što u njima piše o izgubljenom zavičaju, način na koji to čini je tako živo bosanski, kao da nikada nije otišao, nego i danas živi u 1952, u toj godini svoga progonstva.
Svoju je domovinu on našao u poljskoj književnosti. Ne znam koji su mu bili motivi, ali u tom je izboru nešto utješno. Naime, poljska je književnost – skoro bez značajnije iznimke – u Malićevoj, ali i u nekoliko prethodnih generacija, bila književnost prognanika. Od Czeslawa Milosza i Gombrowicza, do Zbigniewa Herberta i Adama Zagajewskog, malo tko je mogao živjeti tamo gdje se rodio, ili barem obići mjesto u kojemu se rodio, svejedno, pritom, je li izgnanik u San Franciscu, ili su ga u bešici, iz rodnoga Lavova prognali u Krakov ili Gliwice. Cijela je Poljska, njezino zemljopisno tijelo, 1945. premješteno stotinjak kilometara na zapad, tako da je prognaništvo nekako već u osjećaju poljskosti. Tamo gdje su svi odnekud protjerani, čovjek o tome, vjerojatno, počinje razmišljati na drukčiji način. Pretpostavljam da je Zdravko Malić u takvoj poljskosti pronašao sebe, svoju dolinu Lašve, Travnik, Sarajevo i sve uskraćene mu sarajevske godine.
Čika Hrvoje je ostao. Ali i on je, na neki drukčiji način, živio u progonstvu. Svi oni koji su od policijskih žbira sakrivali svoju muku, živjeli su u progonstvu. Osim toga, ima nečega tako bosanskog u osjećaju da si rođen negdje gdje sad nisi, pa će te, kako kaže pisac, mrtvoga “vratiti doma”, u to tvoje pravo “podzemno – nadzemno susjedstvo”. O tome pjevaju sevdalinke, o tome, jasno ili skriveno, pričaju Andrić, Samokovlija, Selimović, a o tome pomalo govori i izvanredni film Danisa Tanovića Cirkus Columbia, koji u Hrvatskoj nisu mogli razumjeti. Na kraju, Hrvoje Malić dočekao je pod starost strašno bosansko finale, na Grbavici, u paklu.
Zdravko Malić umro je 3. rujna 1997. u Cavtatu, na odmoru, dok je pripremao svoja jesenja predavanja. Još nije navršio ni šezdeset i petu, mlad čovjek, rekao bi svijet zagledan u novinske smrtovnice i parcet liste po našemu hrašću, ali je umro na mjestu koje, za svakoga Bosanca, predstavlja raj. I o tome je Andrić pisao, o tome kako svaki taj čovjek, rođen u ledu i magli s onih strana brda, teži da se jednoga dana spusti na more, u sunce i modrinu, i tu da skonča. Najbolje, u kasno, kasno ljeto.
Mislio sam tako, vozeći se od Sarajeva prema Zagrebu, o Zdravku Maliću i o njegovome bratu, pa mi je učas prošao put. Lijepo je, čini mi se, kad čovjek ima o kome da misli, a da mu sve što misli bude kao da je o sebi mislio i kao da je svodio svoje prve i posljednje račune. Mi svoja groblja nosimo sa sobom, i na njima su ljudi koje smo upoznali, i oni koje nismo, ali kao da ih znamo. Lijepo je tako. Da nije njih, da nije groblja i grobova, bili bismo sami i svaka bi ljudska i Božja muka bila bez ikakva smisla.
Progonstvo, čežnja i jedna Poljska
Ledeno je januarsko jutro, vozim od Sarajeva prema Zenici. U Zagreb se vraćam, zdvojan prema mjestu koje mi je za leđima, jednako kao i prema onom koje je preda mnom. Kada bih mogao stati, kada bi to imalo smisla, zaustavio bih se tu nasred ceste, i bilo bi mi jednako kao što će mi biti i ovamo i onamo. Promiče skretanje za Lašvu i Travnik, i ja se tad sjetim Zdravka Malića, i o njemu mislim cijelo vrijeme puta. Kada dođem kući, uzimam Ivanovu knjigu “Sedam dana po Bosni”, otvaram 160. stranicu, i čitam Malićev tekst, pod naslovom “U kući koje više nema”. Neka ga sad i tu:
„Evo me opet u Docu na Lašvi, sjedim za stolom, kraj niskog prozora, u Tončikinoj kući, netom sam obišao maleno groblje, na obronku, za crkvom, gdje leže moji pokojnici, pradjed Martin, djed i baka, otac i mati, striko Marko sa svojom Danicom, okruženi svojim znancima, i onima među njima koji su bili otišli u svijet, pa se onda, mrtvi, vratili doma. Čitavo jedno podzemno – nadzemno susjedstvo.
Sjedim tako za stolom kojeg više nema, s mojom Tončikom koje više nema i koja mi govori: ‘Sada ću ja nama skuhati kavu, pa ćeš mi ti sve redom ispričati’.
Sjedim tako kraj niskog prozora, razmičem kao hostija bijelu zavjesicu i pogledom se polako penjem uz visoku planinu obasjanu suncem na zalasku. U kući koje više nema.
Samo to bližnje groblje. Samo ta visoka planina. Samo to nad planinom zavičajno nebo.”
Profesora Zdravka Malića spominje se kao Nestora zagrebačke polonistike, velikog prevoditelja i, valjda, najvećega gombrovičologa na ovim prostorima. Prije nekoliko godina ArTresor naklada posthumno je objavila knjigu „Gost u kući“, s izborom njegovih prijevoda i prepjeva poljskoga pjesništva. Djelo je priredila i pogovorom opremila Dragica Malić, poznata kroatistica i profesorova životna družica. “Gost u kući” čita se kao stručna i intimna autobiografija jednoga prevoditelja, ali i kao monografija velikoga poljskog pjesništva.
Zdravko Malić dijete je iz činovničke bosanske obitelji, rođen u Ljubiji, rudarskome gradiću na sjeverozapadu Bosne. Djetinjstvo i prve odrasle godine proveo je u Sarajevu, gdje je postao žrtva jednoga od onih mračnih, a čestih političkih procesa, u kojima su, obično, stradavali gimnazijalci i djeca iz boljih kuća. Bdijući nad tekovinama revolucije, ali još više – nad nikad sređenim nacionalnim odnosima u nedavno višestruko klanoj i preklanoj zemlji, čuvari poretka patrolirali su među izgovorenim i neizgovorenim riječima, a katkad i mislima, pa hapsili, ne bi li se tako uspostavilo bratstvo i jedinstvo. Zdravko Malić kažnjen je isključenjem iz svih škola u Bosni i Hercegovini, pa je tako stigao u Zagreb, i u njem maturirao i završio jugoslavistiku i rusistiku.
Nisam ga poznavao, ali jesam, u Sarajevu, njegova brata Hrvoja, tiskarskog majstora, gospodina u plavome radničkom mantilu, ruku vazda umrljanih olovom, dobro temeljenog i jakog čovjeka, koji je malo govorio, a djelovao distancirano. Bio sam zapravo dječak dok sam ga sretao po hodnicima redakcije i poslovne zgrade Oslobođenja, u “Kožnom” (tako se zvala redakcijska kafana, s foteljama u skaju, koji se godinama gulio), i nisam u njegovome držanju prepoznavao neku ljudsku muku. Ili je bilo takvo vrijeme da se ta muka u čovjeka ne bi poznala. Pozdravljao sam ga kao što se pozdravljalo u Kustinim filmovima po Sidranovim scenarijima: “Dobar dan, čika Hrvoje!” A on bi se načas štrecnuo, misleći da ga zezam s ovim – čika Hrvoje. Tko zna, možda sam ga i zezao. Rat je Hrvoje Malić dočekao na Grbavici, pod okupacijom. Premda su ovakve usporedbe neumjesne, jer devalviraju i jednu i drugu ljudsku patnju, ipak bi najtačnije bilo reći da je život na Grbavici za svakoga Hrvata ili Bošnjaka bio najsličniji životu Jevreja u Varšavskome getu.
Zdravko Malić živio je u Zagrebu, u progonstvu. Svaki čovjek koji je protiv svoje volje morao otići iz svoga doma i svoga grada, makar i samo zato što mu je bilo onemogućeno školovanje, u duši je prognanik. Nešto posve drugo je otići svojom voljom. I kao što onaj koji sam i od ćeifa krene u svijet, makar dobacio i samo do Zagreba, nikada neće biti prognanik, niti će se tako osjećati, tako ni onaj koga su protjerali nikada neće novi grad do kraja doživjeti kao mjesto svoga vlastitog životnog izbora. To je vidljivo u citiranom, kao i u brojnim drugim Malićevim prozno-poetskim zapisima. Osim što u njima piše o izgubljenom zavičaju, način na koji to čini je tako živo bosanski, kao da nikada nije otišao, nego i danas živi u 1952, u toj godini svoga progonstva.
Svoju je domovinu on našao u poljskoj književnosti. Ne znam koji su mu bili motivi, ali u tom je izboru nešto utješno. Naime, poljska je književnost – skoro bez značajnije iznimke – u Malićevoj, ali i u nekoliko prethodnih generacija, bila književnost prognanika. Od Czeslawa Milosza i Gombrowicza, do Zbigniewa Herberta i Adama Zagajewskog, malo tko je mogao živjeti tamo gdje se rodio, ili barem obići mjesto u kojemu se rodio, svejedno, pritom, je li izgnanik u San Franciscu, ili su ga u bešici, iz rodnoga Lavova prognali u Krakov ili Gliwice. Cijela je Poljska, njezino zemljopisno tijelo, 1945. premješteno stotinjak kilometara na zapad, tako da je prognaništvo nekako već u osjećaju poljskosti. Tamo gdje su svi odnekud protjerani, čovjek o tome, vjerojatno, počinje razmišljati na drukčiji način. Pretpostavljam da je Zdravko Malić u takvoj poljskosti pronašao sebe, svoju dolinu Lašve, Travnik, Sarajevo i sve uskraćene mu sarajevske godine.
Čika Hrvoje je ostao. Ali i on je, na neki drukčiji način, živio u progonstvu. Svi oni koji su od policijskih žbira sakrivali svoju muku, živjeli su u progonstvu. Osim toga, ima nečega tako bosanskog u osjećaju da si rođen negdje gdje sad nisi, pa će te, kako kaže pisac, mrtvoga “vratiti doma”, u to tvoje pravo “podzemno – nadzemno susjedstvo”. O tome pjevaju sevdalinke, o tome, jasno ili skriveno, pričaju Andrić, Samokovlija, Selimović, a o tome pomalo govori i izvanredni film Danisa Tanovića Cirkus Columbia, koji u Hrvatskoj nisu mogli razumjeti. Na kraju, Hrvoje Malić dočekao je pod starost strašno bosansko finale, na Grbavici, u paklu.
Zdravko Malić umro je 3. rujna 1997. u Cavtatu, na odmoru, dok je pripremao svoja jesenja predavanja. Još nije navršio ni šezdeset i petu, mlad čovjek, rekao bi svijet zagledan u novinske smrtovnice i parcet liste po našemu hrašću, ali je umro na mjestu koje, za svakoga Bosanca, predstavlja raj. I o tome je Andrić pisao, o tome kako svaki taj čovjek, rođen u ledu i magli s onih strana brda, teži da se jednoga dana spusti na more, u sunce i modrinu, i tu da skonča. Najbolje, u kasno, kasno ljeto.
Mislio sam tako, vozeći se od Sarajeva prema Zagrebu, o Zdravku Maliću i o njegovome bratu, pa mi je učas prošao put. Lijepo je, čini mi se, kad čovjek ima o kome da misli, a da mu sve što misli bude kao da je o sebi mislio i kao da je svodio svoje prve i posljednje račune. Mi svoja groblja nosimo sa sobom, i na njima su ljudi koje smo upoznali, i oni koje nismo, ali kao da ih znamo. Lijepo je tako. Da nije njih, da nije groblja i grobova, bili bismo sami i svaka bi ljudska i Božja muka bila bez ikakva smisla.