U rasulu biografije počinješ, kao mačka mačiće, prenositi uspomene i knjige s jednoga na drugo mjesto. Tako sam, sredinom listopada, iz Sarajeva donio “Jednu antologiju hrvatske poratne poezije”, u izboru i s pogovorom Igora Mandića. Knjigu sam uzeo iz stana na Sepetarevcu, njuškao njezine stranice – u njima je miris napuštenog doma i izumrle obitelji – i podsjećao se vremena kada je izašla, izazivajući uobičajene mandićevske prijepore i neslaganja.
Objavljena je u Prijepolju, u jugozapadnoj Srbiji, godine 1987. Lijepa, tvrdoukoričena knjiga, s omotnicom koju je oblikovao Rade Rančić, jedan od tadašnjih prvaka srpskoga i jugoslavenskog grafičkog dizajna, objavljena je u suizdanju “Književnog društva Rade Drainac” iz Prokuplja i “Nakladnog zavoda Znanje” iz Zagreba. Krajem osamdesetih je, u sklopu Drainčevih susreta, objavljen niz antologija nacionalnih književnosti, koje su zatim predstavljane na manifestaciji i o kojima se naširoko govorilo. Posljednji je, čini mi se, bio “Vrt divljih ruža”, antologija bosanskohercegovačkog pjesništva Josipa Ostija, objavljena 1989. Tu knjigu sam, također, imao, stajala je na istoj polici uz Mandićevu, ali sam je, začudo, davno već prenio u Zagreb.
Iste godine kad i “Jedna antologija hrvatske poratne poezije” objavljena je, u izdanju Kršćanske sadašnjosti, i mnogo glasnije, te uz veća odobravanja, dočekana “antologija hrvatskoga duhovnog pjesništva od Matoša do danas”, autora Nevena Jurice i Božidara Petrača, naslova “U sjeni transcendencije”. Njihova knjiga – o kojoj bi se tek trebalo govoriti i pisati – predstavljala je tada dobrodošao proboj iz jednoga do tada intaktnog svijeta u sfere visoke književnosti i nacionalnog pjesništva. U njoj su se našla i neka imena koja su, neka nezasluženo a neka, bogme, i zasluženo, bila čitateljstvu nepoznata, ali i imena onih pjesnika koje bismo vrlo teško mogli oglasiti hrvatskim. Bio je to pokušaj neke objektivističke, pomalo i oltarske književne sinteze, za razliku od Mandićeve knjige koja je bila izričito subjektivna, uz nos hrvatskome kulturnom mainstreamu, koliko i vrlo glasnoj kvorumovskoj alternativi i njezinim kritičkim praksama.
Bilo je to vrijeme Mandićevih životnih i stvaralačkih vrhunaca. Moćan i mrgodan, s brkovima Kraljevića Marka, a onda bez brkova, nabildanih mišića, utreniran, na stalnim dijetama i pri gastronomskim istraživanjima, pisao je kritike za najutjecajnije beogradske novine i suvremeno – gestom Marcela Reich-Ranickog – vladao hrvatskom, ali i drugim jugoslavenskim književnostima. Na nož zakrvljen s ideološkim neprijateljima, uglavnom onima blizu Partiji, bio je Mandić arbitar elegancije, čuvar žive književnosti, kustos književnih tradicija. Bio je sve, iako je u formalnom smislu bio ništa. Nisu mu dali ni prići stvarnim izvorištima moći, niti će mu ikada dati: u ona je doba za njih, još uvijek, bio sumnjiv antikomunist, pa se iz antikomunističkih pobuda i šunjao po Beogradu i po tamošnjim redakcijama, dok će im iz kasnijih doba, opet, biti sumnjiv sa suprotnih ideoloških pozicija (njihovih, a ne njegovih), a samo će Beograd ostati isti. No, to će već biti doba kada će Igor Mandić, zajedno s hrvatskom književnošću, u Hrvatskoj biti likvidiran.
S distance od trideset godina “Jedna antologija hrvatske poratne poezije” čita se i kao kronika epohe, i kao Mandićeva autobiografska gesta. Naravno, i kao “jedna antologija”. Nasuprot uobičajenoj normi, u ovoj su antologiji pjesnici nanizani po abecednom, a ne po kronološkom redu, od A do Z, a ne od najstarijega prema najmlađemu. Umjesto posvete ili predgovora, objavljena je “Hymnodia to mou somati”, pjesma Tina Ujevića, nakon čega slijede poslijeratni pjesnici, od Gorana Babića do Igora Zidića.
I već se na prvom, na Babiću, nalazi tačka razlikovanja između Mandićeva pristupa, i pristupa onih hrvatskih antologičara koji će nastupiti u devedesetima. S glavnim urednikom Oka, koji je, priča se, bio strah i trepet hrvatske kulture, dogmat i komesar, pod čijom je čizmom, saznajemo, propatila mnoga lirska duša, Igor Mandić je vrlo žestoko polemizirao, odstreljujući ga nesmiljeno, i ginuvši pod Babićevim rafalima i plotunima, u više navrata tokom posljednja dva desetljeća Jugoslavije. Ono što su jedan o drugome rekli i napisali bilo je nepomirljivo. Osim što su se u tome ogledala dva temperamenta, dva trajno zavađena pogleda na svijet, iz toga međusobnog rafalanja savršeno se iščitava kronika jedne hrvatske epohe. Da živu hrvatsku književnost nisu zamijenili nogomet i drugi oblici gombalaštva, da ona uopće još i postoji, te bi joj polemike služile na čast, ali još mnogo više – služile bi joj na čitanje.
Ne zatajivši Gorana Babića, Igor Mandić nije zatajio hrvatsko pjesništvo. I to je, naprosto, tako. Sve drugo, i sve dalje su čitateljski afiniteti. Isto tako, godina je bila 1987, kada Vlado Gotovac, bivši politički zatvorenik i mučenik slobode izražavanja, još uvijek nije imao pristupa hrvatskoj književnosti, nego je objavljivao po Ljubljani. U Mandićevoj antologiji zadobio je važno i vrlo vidljivo mjesto.
Ali ni Babić ni Gotovac ne bi izazvali nervozu u Zagrebu. Ono što je maticu uzburkalo i uzrujalo bilo je odsustvovanje nekih pjesnika. Takvo je i inače pravilo balkanske antologije: onaj koga nema vazda je važniji od onog koga ima, tekstovi koji su izostavljeni redovito su se u svojoj neprisutnosti pažljivije čitali od onih koji su uvršteni. Napokon, uvrštavanjem i izostavljanjem vazda su se zapišavale unutarnje i vanjske granice nacionalne književnosti. Ali ne samo one metaforičke i književnopovijesne, nego i one zemljopisne.
Tako je Mandić iz svoje knjige izostavio Maka Dizdara, muslimanskoga (danas bošnjačkog) i bosanskohercegovačkog pjesnika koga se, slijedom njegova građanskog optiranja za hrvatsku naciju, redovito uvrštavalo, pa ga se i dalje uvrštava, u hrvatske nacionalne antologije. Nedavno je tako i predsjednica Republike Hrvatske K.G.K, govoreći o bratstveništvu sa susjednom državom, te o skrbi za Hrvate u njoj, smrsila nešto o Maku Dizdaru kao o važnome argumentu hrvatskog prava na Bosnu i Hercegovinu. A Igor Mandić je tog Maka Dizdara, nesumnjivo veliku i važnu figuru ovoga jezika, izostavio iz svoje knjige. Lako je pretpostaviti i to da ga nije izostavio zato što njegove pjesme smatra slabim, nego ga je izostavio zato što na hrvatsku književnost i njezine granice, a možda i na zemljopis, gleda drukčije od većine našega svijeta i od svih, ili skoro svih, hrvatskih antologičara.
Zanimljiviji je, barem ovome čitatelju, bio izostanak onih važnih hrvatskih pjesnika, prije svih Veselka Koromana i Anđelka Vuletića, rođenih u Bosni i Hercegovini, a koji se nisu fizički doseljavali u Zagreb. Mandić u svoju knjigu nije uvrstio nijednoga takvog, pa su mu znali gnjevno spočitnuti da nije načinio jednu antologiju hrvatske poezije, nego jednu antologiju poezije Socijalističke Republike Hrvatske (ili danas: Republike Hrvatske). U ono sam vrijeme, kao mlad čitatelj, bio sklon ovoj vrsti prigovora – a niti danas mi nisu po volji nepriznavanja dvojnih pripadnosti – iako mi je imponiralo, i doživljavao sam ispravnim, izostavljanje Maka Dizdara. Ali ne zato što Dizdar ne bi mogao biti i hrvatski pjesnik, nego zato što se obično time sugerira da on nije i muslimanski (bošnjački) pjesnik, ili se inkludira dizdare, zato što su dizdari, a ekskludira se koromane i vuletiće zato što su, navodno, provincijalci, ili zato što je važnije učiniti Muslimane (ili muslimane) Hrvatima, nego se baviti kulturom i književnošću onih koji u Bosni zbilja jesu Hrvati. Tako sam, govorim, osjećao i mislio u ono vrijeme. Rat je koješta promijenio i naglavce izvrnuo, a Hrvata u Bosni i Hercegovini je većim dijelom nestalo. I to ih, još uvijek, nije do kraja nestalo kao biološke supstance, ali više gotovo da i nema njihove žive književnosti.
Danas mi nije mrska davna Mandićeva diverzija, čak i kada je ne razumijem. Ako ništa drugo, navela nas je da o svemu tome mislimo i razgovaramo. S druge strane, važno je samo to da kroz ovu knjigu, i kroz pjesme koje su u nju uvrštene, čitatelj lako prati antologičarev senzibilitet i ukus, onaj vječni mandićevski radikalizam, u spoju radikalnog tradicionalizma i radikalnog modernizma. Igor Mandić jedan je od onih pisaca s kojima se čitatelj mogao svakodnevno svađati, te se formirati i rasti kroz svađu s njim. Imaginarna antologija ovoga čitatelja s Mandićevom se slaže u manje pjesama i imena nego što bi to bio slučaj s antologijama onih antologičara koji su tokom devedesetih i kasnijih godina gradili svoje knjige na književnom, političkom i nacionalnom oportunizmu, i na svakoj ljudskoj prosječnosti. Prosječni su, naime, svemu i svima slični. Zato preživljavaju lako, i još lakše bivaju zaboravljeni.
Mandićeva je knjiga, međutim, nezaboravna. Pođimo u fade-out i u utihnuće s riječima iz pogovora: “Antologija mora biti prečica kroz guštike literature. Ona odbacuje nakupine književnoga života, čisti pjesme od svega što im preštampavanje i kritičko-esejistička obrada pridodaje tijekom vremena. Antologija ogoljuje pjesme i ostavlja ih na čistini: doslovno, ona pojednostavljuje život pjesme…”
Prijepoljska antologija hrvatske poezije
U rasulu biografije počinješ, kao mačka mačiće, prenositi uspomene i knjige s jednoga na drugo mjesto. Tako sam, sredinom listopada, iz Sarajeva donio “Jednu antologiju hrvatske poratne poezije”, u izboru i s pogovorom Igora Mandića. Knjigu sam uzeo iz stana na Sepetarevcu, njuškao njezine stranice – u njima je miris napuštenog doma i izumrle obitelji – i podsjećao se vremena kada je izašla, izazivajući uobičajene mandićevske prijepore i neslaganja.
Objavljena je u Prijepolju, u jugozapadnoj Srbiji, godine 1987. Lijepa, tvrdoukoričena knjiga, s omotnicom koju je oblikovao Rade Rančić, jedan od tadašnjih prvaka srpskoga i jugoslavenskog grafičkog dizajna, objavljena je u suizdanju “Književnog društva Rade Drainac” iz Prokuplja i “Nakladnog zavoda Znanje” iz Zagreba. Krajem osamdesetih je, u sklopu Drainčevih susreta, objavljen niz antologija nacionalnih književnosti, koje su zatim predstavljane na manifestaciji i o kojima se naširoko govorilo. Posljednji je, čini mi se, bio “Vrt divljih ruža”, antologija bosanskohercegovačkog pjesništva Josipa Ostija, objavljena 1989. Tu knjigu sam, također, imao, stajala je na istoj polici uz Mandićevu, ali sam je, začudo, davno već prenio u Zagreb.
Iste godine kad i “Jedna antologija hrvatske poratne poezije” objavljena je, u izdanju Kršćanske sadašnjosti, i mnogo glasnije, te uz veća odobravanja, dočekana “antologija hrvatskoga duhovnog pjesništva od Matoša do danas”, autora Nevena Jurice i Božidara Petrača, naslova “U sjeni transcendencije”. Njihova knjiga – o kojoj bi se tek trebalo govoriti i pisati – predstavljala je tada dobrodošao proboj iz jednoga do tada intaktnog svijeta u sfere visoke književnosti i nacionalnog pjesništva. U njoj su se našla i neka imena koja su, neka nezasluženo a neka, bogme, i zasluženo, bila čitateljstvu nepoznata, ali i imena onih pjesnika koje bismo vrlo teško mogli oglasiti hrvatskim. Bio je to pokušaj neke objektivističke, pomalo i oltarske književne sinteze, za razliku od Mandićeve knjige koja je bila izričito subjektivna, uz nos hrvatskome kulturnom mainstreamu, koliko i vrlo glasnoj kvorumovskoj alternativi i njezinim kritičkim praksama.
Bilo je to vrijeme Mandićevih životnih i stvaralačkih vrhunaca. Moćan i mrgodan, s brkovima Kraljevića Marka, a onda bez brkova, nabildanih mišića, utreniran, na stalnim dijetama i pri gastronomskim istraživanjima, pisao je kritike za najutjecajnije beogradske novine i suvremeno – gestom Marcela Reich-Ranickog – vladao hrvatskom, ali i drugim jugoslavenskim književnostima. Na nož zakrvljen s ideološkim neprijateljima, uglavnom onima blizu Partiji, bio je Mandić arbitar elegancije, čuvar žive književnosti, kustos književnih tradicija. Bio je sve, iako je u formalnom smislu bio ništa. Nisu mu dali ni prići stvarnim izvorištima moći, niti će mu ikada dati: u ona je doba za njih, još uvijek, bio sumnjiv antikomunist, pa se iz antikomunističkih pobuda i šunjao po Beogradu i po tamošnjim redakcijama, dok će im iz kasnijih doba, opet, biti sumnjiv sa suprotnih ideoloških pozicija (njihovih, a ne njegovih), a samo će Beograd ostati isti. No, to će već biti doba kada će Igor Mandić, zajedno s hrvatskom književnošću, u Hrvatskoj biti likvidiran.
S distance od trideset godina “Jedna antologija hrvatske poratne poezije” čita se i kao kronika epohe, i kao Mandićeva autobiografska gesta. Naravno, i kao “jedna antologija”. Nasuprot uobičajenoj normi, u ovoj su antologiji pjesnici nanizani po abecednom, a ne po kronološkom redu, od A do Z, a ne od najstarijega prema najmlađemu. Umjesto posvete ili predgovora, objavljena je “Hymnodia to mou somati”, pjesma Tina Ujevića, nakon čega slijede poslijeratni pjesnici, od Gorana Babića do Igora Zidića.
I već se na prvom, na Babiću, nalazi tačka razlikovanja između Mandićeva pristupa, i pristupa onih hrvatskih antologičara koji će nastupiti u devedesetima. S glavnim urednikom Oka, koji je, priča se, bio strah i trepet hrvatske kulture, dogmat i komesar, pod čijom je čizmom, saznajemo, propatila mnoga lirska duša, Igor Mandić je vrlo žestoko polemizirao, odstreljujući ga nesmiljeno, i ginuvši pod Babićevim rafalima i plotunima, u više navrata tokom posljednja dva desetljeća Jugoslavije. Ono što su jedan o drugome rekli i napisali bilo je nepomirljivo. Osim što su se u tome ogledala dva temperamenta, dva trajno zavađena pogleda na svijet, iz toga međusobnog rafalanja savršeno se iščitava kronika jedne hrvatske epohe. Da živu hrvatsku književnost nisu zamijenili nogomet i drugi oblici gombalaštva, da ona uopće još i postoji, te bi joj polemike služile na čast, ali još mnogo više – služile bi joj na čitanje.
Ne zatajivši Gorana Babića, Igor Mandić nije zatajio hrvatsko pjesništvo. I to je, naprosto, tako. Sve drugo, i sve dalje su čitateljski afiniteti. Isto tako, godina je bila 1987, kada Vlado Gotovac, bivši politički zatvorenik i mučenik slobode izražavanja, još uvijek nije imao pristupa hrvatskoj književnosti, nego je objavljivao po Ljubljani. U Mandićevoj antologiji zadobio je važno i vrlo vidljivo mjesto.
Ali ni Babić ni Gotovac ne bi izazvali nervozu u Zagrebu. Ono što je maticu uzburkalo i uzrujalo bilo je odsustvovanje nekih pjesnika. Takvo je i inače pravilo balkanske antologije: onaj koga nema vazda je važniji od onog koga ima, tekstovi koji su izostavljeni redovito su se u svojoj neprisutnosti pažljivije čitali od onih koji su uvršteni. Napokon, uvrštavanjem i izostavljanjem vazda su se zapišavale unutarnje i vanjske granice nacionalne književnosti. Ali ne samo one metaforičke i književnopovijesne, nego i one zemljopisne.
Tako je Mandić iz svoje knjige izostavio Maka Dizdara, muslimanskoga (danas bošnjačkog) i bosanskohercegovačkog pjesnika koga se, slijedom njegova građanskog optiranja za hrvatsku naciju, redovito uvrštavalo, pa ga se i dalje uvrštava, u hrvatske nacionalne antologije. Nedavno je tako i predsjednica Republike Hrvatske K.G.K, govoreći o bratstveništvu sa susjednom državom, te o skrbi za Hrvate u njoj, smrsila nešto o Maku Dizdaru kao o važnome argumentu hrvatskog prava na Bosnu i Hercegovinu. A Igor Mandić je tog Maka Dizdara, nesumnjivo veliku i važnu figuru ovoga jezika, izostavio iz svoje knjige. Lako je pretpostaviti i to da ga nije izostavio zato što njegove pjesme smatra slabim, nego ga je izostavio zato što na hrvatsku književnost i njezine granice, a možda i na zemljopis, gleda drukčije od većine našega svijeta i od svih, ili skoro svih, hrvatskih antologičara.
Zanimljiviji je, barem ovome čitatelju, bio izostanak onih važnih hrvatskih pjesnika, prije svih Veselka Koromana i Anđelka Vuletića, rođenih u Bosni i Hercegovini, a koji se nisu fizički doseljavali u Zagreb. Mandić u svoju knjigu nije uvrstio nijednoga takvog, pa su mu znali gnjevno spočitnuti da nije načinio jednu antologiju hrvatske poezije, nego jednu antologiju poezije Socijalističke Republike Hrvatske (ili danas: Republike Hrvatske). U ono sam vrijeme, kao mlad čitatelj, bio sklon ovoj vrsti prigovora – a niti danas mi nisu po volji nepriznavanja dvojnih pripadnosti – iako mi je imponiralo, i doživljavao sam ispravnim, izostavljanje Maka Dizdara. Ali ne zato što Dizdar ne bi mogao biti i hrvatski pjesnik, nego zato što se obično time sugerira da on nije i muslimanski (bošnjački) pjesnik, ili se inkludira dizdare, zato što su dizdari, a ekskludira se koromane i vuletiće zato što su, navodno, provincijalci, ili zato što je važnije učiniti Muslimane (ili muslimane) Hrvatima, nego se baviti kulturom i književnošću onih koji u Bosni zbilja jesu Hrvati. Tako sam, govorim, osjećao i mislio u ono vrijeme. Rat je koješta promijenio i naglavce izvrnuo, a Hrvata u Bosni i Hercegovini je većim dijelom nestalo. I to ih, još uvijek, nije do kraja nestalo kao biološke supstance, ali više gotovo da i nema njihove žive književnosti.
Danas mi nije mrska davna Mandićeva diverzija, čak i kada je ne razumijem. Ako ništa drugo, navela nas je da o svemu tome mislimo i razgovaramo. S druge strane, važno je samo to da kroz ovu knjigu, i kroz pjesme koje su u nju uvrštene, čitatelj lako prati antologičarev senzibilitet i ukus, onaj vječni mandićevski radikalizam, u spoju radikalnog tradicionalizma i radikalnog modernizma. Igor Mandić jedan je od onih pisaca s kojima se čitatelj mogao svakodnevno svađati, te se formirati i rasti kroz svađu s njim. Imaginarna antologija ovoga čitatelja s Mandićevom se slaže u manje pjesama i imena nego što bi to bio slučaj s antologijama onih antologičara koji su tokom devedesetih i kasnijih godina gradili svoje knjige na književnom, političkom i nacionalnom oportunizmu, i na svakoj ljudskoj prosječnosti. Prosječni su, naime, svemu i svima slični. Zato preživljavaju lako, i još lakše bivaju zaboravljeni.
Mandićeva je knjiga, međutim, nezaboravna. Pođimo u fade-out i u utihnuće s riječima iz pogovora: “Antologija mora biti prečica kroz guštike literature. Ona odbacuje nakupine književnoga života, čisti pjesme od svega što im preštampavanje i kritičko-esejistička obrada pridodaje tijekom vremena. Antologija ogoljuje pjesme i ostavlja ih na čistini: doslovno, ona pojednostavljuje život pjesme…”