Vozio sam se neki dan kroz bosansku Posavinu, onim putem od Doboja prema Brodu, a svuda okolo padao je veliki snijeg. Ne znam znate li taj dio Bosne, jeste li tamo imali nekoga svog, i zanima li vas uopće taj svijet s one strane unutrašnjih hrvatskih granica, ali većina kuća uz cestu su već skoro dvadesetak godina samo dopola kuće a otpola su zrak, iz njih rastu stabla, a na fasadama se još jedva naziru grafiti jednoga davnog rata, kojega kao da nije ni bilo, jer ga sa stanovišta Zagreba i nije bilo, budući da je vrhovnik Tuđman u ljeto 1992. tu zemlju prodao Srbima, ustvari zamijenio je za nešto, mi još uvijek ne znamo za što, i tako je za sva vremena, ili barem do ljeta 1995, kada će klatno nesreće na čas krenuti na drugu stranu, okončan hrvatski rat s bosanskim Srbima. U ovom dijelu Posavine Hrvati su činili većinu, Muslimana koji će docnije postati Bošnjaci bilo je znatno manje, a Srba je bilo najmanje. Zato su i danas kuće u Posavini samo dopola kuće, dok su otpola zrak i uzašašće. Oko njih još uvijek su na sve strane minska polja, uz koja na uskim proširenjima vrebaju policajci s najmodernijim uređajima za mjerenje brzine vožnje. Ograničenje je posvuda pedeset, jer su okolo nekada bila sela, i još uvijek ta sela postoje u katastarskim knjigama, općinskim dokumentima i evidencijama stanovništva, te vas policija, u skladu sa svojom strogom birokratskom logikom, kontrolira da ne vozite prebrzo, da vam utvare i duhovi ne završe pod kotačima. Često me na putu kroz Posavinu zaustave, pokazuju fotografiju moga auta na kojoj je ispisana brzina vožnje, pa sliježu ramenima i govore – vožnja kroz naseljeno mjesto! Jednom sam bio ljut, pa sam mladiću u uniformi, koji jedva i da se rodio kada se sve događalo, onako s visine, zagrebački uzvratio: Mladi gospodine, vi očito ne razlikujete naseljeno od raseljenog mjesta! On se zacrvenio, premda nije razumio što mu govorim. Nije ni čudno kada te riječi, kao i dosjetka izrečena njima, kao da su ispale iz poezije Duška Trifunovića. Policajac je bio premlad da bi se sjećao i pjesnika.
Duško Trifunović na um mi padne svaki put kada je Bosni kraj, više nema srušenih posavskih kuća, a ja sam nekoliko kilometara od granice, pokraj Sijekovca, sela u kojemu je do 1991. živjelo skoro dvije tisuće ljudi, Muslimana, Hrvata i Srba, u omjerima tako pravilnim i fatalnim, kao i na toliko drugih mjesta po Bosni, da se čine idealnim za reportažu o multikulturalnosti i suživotu, i još pogodnijim za bratoubilački rat. Tu se 1933. rodio Duško Trifunović.
Bio je bravar, radio je u Željezničkoj radionici Vaso Miskin Crni, u Sarajevu, a kako je socijalizam uvodio kulturu u tvornice i insistiralo se na kulturnoumjetničkom stvaralaštvu radničke klase, moralo je biti primijećeno Duškovo pjesnikovanje. Tako je 1958, uz gromoglasne najave i recenzije u cjelokupnoj jugoslavenskoj štampi, objavio svoju prvu zbirku s naslovom Zlatni kuršum. O toj su knjizi, uz mnoge druge, pisali Slobodan Selenić u Borbi i Antun Šoljan u Telegramu, pa je, ponesen priznanjima i željom da postane dio velikoga književnog svijeta, pjesnik na Filozofskom fakultetu upisao studij jugoslavenskih književnosti. Ovako je on u to vrijeme pisao: “I mene su nekad snažni nežno ko svoga/ visoko podizali/ i otimali se ko da me poljubi”.
Tako je, kao u kakvom filmu o heroju radničke klase, Duško Trifunović radio kao bravar, a školovao se za pjesnika. I odmah je bio slavan, jer je takvo bilo vrijeme: po novinama su izlazile fotografije radnika udarnika. Kao što, uostalom, izlaze i danas. Samo što danas nije zanimljivo ono o čemu se pisalo tada, kao što se tada sakrivalo ono po čemu su radnici zanimljivi danas. U rano vrijeme socijalizma pisalo se o radnikovoj marljivosti, talentu i sreći, a danas se piše o tome kako radnik ima dijete koje umire od leukemije i nema novca za liječenje, piše se o tome kako je pijan vozio u pogrešnom smjeru i usmrtio mladu vozačicu i o tome kako je dobio otkaz, a zatim pucao u šefa smjene.
Iz toga bravarskog Trifunovićevog vremena stih je koji volim evo već tridesetak godina i učini mi se, svaki puta kad ga ponovim, da je u našim jezicima – a naši su svi oni jezici koji se međusobno potpuno razumiju – napisano malo ovako lijepih i točnih prispodoba: “K’o pčela – kamikaza,/ što samo jednu žaoku ima/ i samo jedan životni bes”. Doista, nama koji svakodnevno bjesnimo na svijet, i na sebe u tom svijetu, začudna je ta Trifunovićeva pčelinja perspektiva, koja podrazumijeva tek jedan ubod u životu i jedan životni bijes. Za bijes je, dakle, kao i za život, pčeli potrebna mudrost, jer je za pčelu život što duže odlaganje njezinoga jedinog bijesa.
Takav je Duško Trifunović otpočetka bio pjesnik: ispunjen svima razumljivom, lakom mudrošću, uvijek točan u slici ili metafori i raspjevaniji nego što je to u boljemu društvu i kod boljih pjesnika običaj. I onda to ovako zvuči: “Posle rada/ posle crne bravarije/ pozivam te kod Marije:/ došla nova pevačica/ u naš vrt/ u duhovnu našu baštu/ u fabrički prehrambeni restoran.” Što više vrijeme ide, i što sam dalje od tog vremena, nekako mi se više sviđa ta lakoća i raspjevanost, to što sam kod njega prezirao dok smo u istome gradu živjeli i po istoj zemlji hodali, prije nego što nas je obojice nestalo – njega doista, a mene metaforično.
Da, živciralo me je pomalo i to što on piše na ekavskom. Kao klinac takve stvari nisam doživljavao kao političke ili nacionalne geste, nego sam u Duškovoj i u ekavicama nekolicine drugih sarajevskih pjesnika vidio neku vrstu prenemaganja i izmotavanja, skoro bi se reklo – novoga latinizma, jer zbog kojeg bi se to pjesničkoga razloga jednim jezikom govorilo, a drugim pisalo pjesme? Bio sam tada u pravu, više nego danas, kad mi je postala draga i tako žalosno bivša ta Duškova ekavica. Nije je koristio samo kada bi pisao namjenske stihove, za sarajevske pop i rock pjevače, na kojima se na kraju socijalno i materijalno etablirao. Recimo, pjesma Šta bi dao da si na mom mjestu. Ili onaj čudesni song koji se zvao Čist zrak, napisan po socrealističkoj matrici, koji je na špici tjedne televizijske emisije o radničkim temama pjevala Teška industrija.
Tri ili četiri dana pred početak opsade Sarajeva vozili smo se na književnu večer u Zenicu, a on je o onome što počinje govorio tako da sam htio izaći van iz auta. Tada sam ga posljednji put vidio. Kasnije je, već u Novom Sadu, dao nekoliko očajno pogrešnih intervjua, u kojima je hvalio svoje pjesničke sudrugove, “sudbonosne dječake”, a među njima i Radovana Karadžića. Ali Dušku sam oprostio sve, i još okajao svaku ružnu misao o njemu. Njegov svijet je nestao vrlo temeljito, tako da njegovo nije više ništa, a umro je sam, veliki pjesnik, izvan književnosti kojoj bi mogao pripadati.
Lijepa je Posavina kad po njoj napada snijeg. Bošnjaci su se pomalo i vratili, pa se kroz vijavicu naziru oštre i čiste, usred bijeloga snijega, bijele olovke minareta. Hrvati su blizu, s one strane Save, i paze na svoja groblja. Već sutra će nadgrobnike čistiti od snijega, kao da ima očiju koje bi ih gledale. Hrvati ovdje žive pod snijegom, u svojim grobovima. Zahvaljujući Franji Tuđmanu. Zbog njega se ljepota ove zemlje vidi tek kada snijeg prekrije minska polja i kabriolet kuće. Toj bi se ljepoti Duško Trifunović umio narugati i kao maslačak raspuhati sav taj snijeg.
Posavina: Gdje kuće i danas rastu dopola
Vozio sam se neki dan kroz bosansku Posavinu, onim putem od Doboja prema Brodu, a svuda okolo padao je veliki snijeg. Ne znam znate li taj dio Bosne, jeste li tamo imali nekoga svog, i zanima li vas uopće taj svijet s one strane unutrašnjih hrvatskih granica, ali većina kuća uz cestu su već skoro dvadesetak godina samo dopola kuće a otpola su zrak, iz njih rastu stabla, a na fasadama se još jedva naziru grafiti jednoga davnog rata, kojega kao da nije ni bilo, jer ga sa stanovišta Zagreba i nije bilo, budući da je vrhovnik Tuđman u ljeto 1992. tu zemlju prodao Srbima, ustvari zamijenio je za nešto, mi još uvijek ne znamo za što, i tako je za sva vremena, ili barem do ljeta 1995, kada će klatno nesreće na čas krenuti na drugu stranu, okončan hrvatski rat s bosanskim Srbima. U ovom dijelu Posavine Hrvati su činili većinu, Muslimana koji će docnije postati Bošnjaci bilo je znatno manje, a Srba je bilo najmanje. Zato su i danas kuće u Posavini samo dopola kuće, dok su otpola zrak i uzašašće. Oko njih još uvijek su na sve strane minska polja, uz koja na uskim proširenjima vrebaju policajci s najmodernijim uređajima za mjerenje brzine vožnje. Ograničenje je posvuda pedeset, jer su okolo nekada bila sela, i još uvijek ta sela postoje u katastarskim knjigama, općinskim dokumentima i evidencijama stanovništva, te vas policija, u skladu sa svojom strogom birokratskom logikom, kontrolira da ne vozite prebrzo, da vam utvare i duhovi ne završe pod kotačima. Često me na putu kroz Posavinu zaustave, pokazuju fotografiju moga auta na kojoj je ispisana brzina vožnje, pa sliježu ramenima i govore – vožnja kroz naseljeno mjesto! Jednom sam bio ljut, pa sam mladiću u uniformi, koji jedva i da se rodio kada se sve događalo, onako s visine, zagrebački uzvratio: Mladi gospodine, vi očito ne razlikujete naseljeno od raseljenog mjesta! On se zacrvenio, premda nije razumio što mu govorim. Nije ni čudno kada te riječi, kao i dosjetka izrečena njima, kao da su ispale iz poezije Duška Trifunovića. Policajac je bio premlad da bi se sjećao i pjesnika.
Duško Trifunović na um mi padne svaki put kada je Bosni kraj, više nema srušenih posavskih kuća, a ja sam nekoliko kilometara od granice, pokraj Sijekovca, sela u kojemu je do 1991. živjelo skoro dvije tisuće ljudi, Muslimana, Hrvata i Srba, u omjerima tako pravilnim i fatalnim, kao i na toliko drugih mjesta po Bosni, da se čine idealnim za reportažu o multikulturalnosti i suživotu, i još pogodnijim za bratoubilački rat. Tu se 1933. rodio Duško Trifunović.
Bio je bravar, radio je u Željezničkoj radionici Vaso Miskin Crni, u Sarajevu, a kako je socijalizam uvodio kulturu u tvornice i insistiralo se na kulturnoumjetničkom stvaralaštvu radničke klase, moralo je biti primijećeno Duškovo pjesnikovanje. Tako je 1958, uz gromoglasne najave i recenzije u cjelokupnoj jugoslavenskoj štampi, objavio svoju prvu zbirku s naslovom Zlatni kuršum. O toj su knjizi, uz mnoge druge, pisali Slobodan Selenić u Borbi i Antun Šoljan u Telegramu, pa je, ponesen priznanjima i željom da postane dio velikoga književnog svijeta, pjesnik na Filozofskom fakultetu upisao studij jugoslavenskih književnosti. Ovako je on u to vrijeme pisao: “I mene su nekad snažni nežno ko svoga/ visoko podizali/ i otimali se ko da me poljubi”.
Tako je, kao u kakvom filmu o heroju radničke klase, Duško Trifunović radio kao bravar, a školovao se za pjesnika. I odmah je bio slavan, jer je takvo bilo vrijeme: po novinama su izlazile fotografije radnika udarnika. Kao što, uostalom, izlaze i danas. Samo što danas nije zanimljivo ono o čemu se pisalo tada, kao što se tada sakrivalo ono po čemu su radnici zanimljivi danas. U rano vrijeme socijalizma pisalo se o radnikovoj marljivosti, talentu i sreći, a danas se piše o tome kako radnik ima dijete koje umire od leukemije i nema novca za liječenje, piše se o tome kako je pijan vozio u pogrešnom smjeru i usmrtio mladu vozačicu i o tome kako je dobio otkaz, a zatim pucao u šefa smjene.
Iz toga bravarskog Trifunovićevog vremena stih je koji volim evo već tridesetak godina i učini mi se, svaki puta kad ga ponovim, da je u našim jezicima – a naši su svi oni jezici koji se međusobno potpuno razumiju – napisano malo ovako lijepih i točnih prispodoba: “K’o pčela – kamikaza,/ što samo jednu žaoku ima/ i samo jedan životni bes”. Doista, nama koji svakodnevno bjesnimo na svijet, i na sebe u tom svijetu, začudna je ta Trifunovićeva pčelinja perspektiva, koja podrazumijeva tek jedan ubod u životu i jedan životni bijes. Za bijes je, dakle, kao i za život, pčeli potrebna mudrost, jer je za pčelu život što duže odlaganje njezinoga jedinog bijesa.
Takav je Duško Trifunović otpočetka bio pjesnik: ispunjen svima razumljivom, lakom mudrošću, uvijek točan u slici ili metafori i raspjevaniji nego što je to u boljemu društvu i kod boljih pjesnika običaj. I onda to ovako zvuči: “Posle rada/ posle crne bravarije/ pozivam te kod Marije:/ došla nova pevačica/ u naš vrt/ u duhovnu našu baštu/ u fabrički prehrambeni restoran.” Što više vrijeme ide, i što sam dalje od tog vremena, nekako mi se više sviđa ta lakoća i raspjevanost, to što sam kod njega prezirao dok smo u istome gradu živjeli i po istoj zemlji hodali, prije nego što nas je obojice nestalo – njega doista, a mene metaforično.
Da, živciralo me je pomalo i to što on piše na ekavskom. Kao klinac takve stvari nisam doživljavao kao političke ili nacionalne geste, nego sam u Duškovoj i u ekavicama nekolicine drugih sarajevskih pjesnika vidio neku vrstu prenemaganja i izmotavanja, skoro bi se reklo – novoga latinizma, jer zbog kojeg bi se to pjesničkoga razloga jednim jezikom govorilo, a drugim pisalo pjesme? Bio sam tada u pravu, više nego danas, kad mi je postala draga i tako žalosno bivša ta Duškova ekavica. Nije je koristio samo kada bi pisao namjenske stihove, za sarajevske pop i rock pjevače, na kojima se na kraju socijalno i materijalno etablirao. Recimo, pjesma Šta bi dao da si na mom mjestu. Ili onaj čudesni song koji se zvao Čist zrak, napisan po socrealističkoj matrici, koji je na špici tjedne televizijske emisije o radničkim temama pjevala Teška industrija.
Tri ili četiri dana pred početak opsade Sarajeva vozili smo se na književnu večer u Zenicu, a on je o onome što počinje govorio tako da sam htio izaći van iz auta. Tada sam ga posljednji put vidio. Kasnije je, već u Novom Sadu, dao nekoliko očajno pogrešnih intervjua, u kojima je hvalio svoje pjesničke sudrugove, “sudbonosne dječake”, a među njima i Radovana Karadžića. Ali Dušku sam oprostio sve, i još okajao svaku ružnu misao o njemu. Njegov svijet je nestao vrlo temeljito, tako da njegovo nije više ništa, a umro je sam, veliki pjesnik, izvan književnosti kojoj bi mogao pripadati.
Lijepa je Posavina kad po njoj napada snijeg. Bošnjaci su se pomalo i vratili, pa se kroz vijavicu naziru oštre i čiste, usred bijeloga snijega, bijele olovke minareta. Hrvati su blizu, s one strane Save, i paze na svoja groblja. Već sutra će nadgrobnike čistiti od snijega, kao da ima očiju koje bi ih gledale. Hrvati ovdje žive pod snijegom, u svojim grobovima. Zahvaljujući Franji Tuđmanu. Zbog njega se ljepota ove zemlje vidi tek kada snijeg prekrije minska polja i kabriolet kuće. Toj bi se ljepoti Duško Trifunović umio narugati i kao maslačak raspuhati sav taj snijeg.