Julian Kornhauser, veliki europski pjesnik, napisao je pjesmu iz koje se zna zašto, i u ime čega, demonstrirati i zašto ne demonstrirati
Jesenas, u Krakovu, vidio sam najljepšu slijepu djevojku u životu. U kasni sumrak, ispod kraljevskoga dvorca, s dizajnerskim tamnim naočalama, odjevena upravo za taj čas, kuckala je svojim štapom, kao dirigentskim štapićem, po rubu pločnika, upravo se spremajući da pređe ulicu, kad su joj, s dvije strane, pritrčavala dvojica muškaraca, jedan je bio mladić, a drugi stariji, da joj pomognu preći. I tako je učas zamaknula za moj pogled, dok ju je stariji držao pod ruku, počašćen rijetkom prigodom, odabran i odveden kao u nekoj bajci, voljom slučaja i lijepe kraljevne. Pomislio sam kako je, vjerojatno, više nikada neću vidjeti, i kako je i njezina začudna ljepota upisana u razglednice i turističke vodiče Krakova, uz Wawel i jevrejski Kazimierz, gdje sam, u jednome malome hotelu, usnio san toliko neobičan da sam ga ujutro pamtio; uz zgradu u kojoj je zadnje godine života proveo Czeslaw Milosz, uz Polanskog, Wajdu, Herberta, Szymborsku i Zagajewskog, koji su tu živjeli i žive, i uz Ivu Andrića, koji je u Krakovu studirao, i evo u ovoj kafani provodio slobodno vrijeme, melankoličan i jektičav, sasvim u pričama i legendama svoga otomanskog sentimenta. I već sam žalio za Krakovom, i za tom slijepom djevojkom, i za svakim danom u svome životu koji nisam, ili koji neću, provesti u Krakovu. Išao sam na predstavljanje poljskih prijevoda Freelandera i Rute Tannenbaum, što će trajati satima, kada ću se s ljudima koje razumijem, i koji razumiju mene, ispričati i napripovijedati za dane, mjesece i godine šutnje. Jesenas, u Krakovu, prošla me je volja od ćaskanja s onima s kojima se nema što razgovarati. Takvih, srećom, nije bilo, jesenas, u Krakovu.
U publici, na predstavljanju, nije bilo ni Juliana Kornhausera, najpoznatijega krakovskog profesora srpske i hrvatske književnosti. Žao mi je što ga nisam sreo, ali mi je istovremeno i drago što nije došao, jer mi se čini da bih pred njim zanijemio. Jedan od najvećih poljskih pjesnika, koji je sa Zagajewskim 1972. potpisao Nepredočeni svijet, divan buntovnički manifest, koji smo, desetak godina kasnije, zajedno s njihovim pjesmama, čitali u nizu fantastičnih i fatalno pravovremenih prijevoda beogradskih, zagrebačkih i sarajevskih polonista, čime je poljska poezija u našemu sentimentalnom i književnom odrastanju podijelila utjecaj s grupom The Clash i čitavom punkerskim naraštajem. I tako smo, preodgajani i usmjeravani, stigli tu gdje, zapravo, i danas jesmo, kada, kao sredovječni ljudi, rasuti po šaru zemaljskom, kao izgnanici iz svoga povlaštenog prostora i iz vremena u kojemu smo odrastali, čitamo pjesnike i slušamo hitove na radiju, koji na nas više ne mogu imati takvog utjecaja. Fiziologija kaže da je razlog tomu što smo već stari i nepodesni za učenje i udivljenje, ali estetika i poetika vele nešto drugo. Preveliki su, naime, poljski pjesnici da bi ih sad netko u nama nadrastao. Zato je dobro što Kornhauser nije mogao doći, jer od moga udivljenja ne bismo imali koristi, ni publika, ni on, a bit će, ni ja.
Ovih dana, prateći zagrebačke demonstracije sa distance od četristotinjak kilometara, koja neusporedivo većom biva kada se prevede u intelektualne i emocionalne razdaljine, pomislio sam na, vjerojatno i najpoznatiju, pjesmu Juliana Kornhausera, objavljenu u barem sedam različitih hrvatskih, srpskih i bosanskih prijevoda, i uvrštenu u nekoliko ovdašnjih antologija svjetske poezije, uključujući i onu, izvrsnu, koju je prije dvadesetak godina, u dva toma, za beogradsku Prosvetu priredio Raša Livada, pa je objavljena u istoj ediciji u kojoj i Gombrowiczevi Dnevnici. U toj pjesmi već je i sam naslov cijela jedna pjesma. Evo ga, skupa sa stihovima koji za njim slijede, ovoga puta u prijevodu Zdravka Malića:
Kada ugledaš gomilu, vrati se brzo kući
Kada ugledaš gomilu, vrati se brzo kući,
ponijet će te u plamenu državu,
zaustaviti dah, odvesti s onu stranu brave
bespomoćnosti, otvoriti dućane srca. U kući te
čeka antikomunizam, ostava
puna zimskih zaliha. Ni lijevo,
ni desno, upozorava te djed, koji je
preživio dva rata i zna što govori. Zapravo,
ako pogibaju ljudi u nekom tuđem gradu,
koji posjećujemo za vrijeme raspusta, možemo
mirno sjesti za demokratski stol ručka
i čekati što će biti. Eventualno objaviti štrajk glađu.
Kao i svaki dobar književni tekst, ova je pjesma poliperspektivna. Napisana je prije više od četrdeset godina, prije već pola stoljeća skoro, u Poljskoj, zemlji znamenitoj po građanskim demonstracijama i kojekakvim drugim akcijama građanskoga neposluha, ali i u zemlji u čijem društvenom životu tada, kao ni danas, antikomunizam i fašizam nisu bili skoro sinonimski bliski, kao što su to u Hrvatskoj i diljem bivše Jugoslavije, te zemlji u kojoj pojam građanskoga otpora ili građanskoga stava, još od 1945. (ili možda 1939.) nije stajao u oporbi prema pojmu patriotizma, domoljublja, poljskosti. Poljska, naime, bez obzira na sav poljski šovinizam ili antisemitizam, i bez obzira, recimo, na to što su se zločini nad Židovima u Poljskoj događali i nakon oslobođenja zemlje, nikada nije – kao što je tačno pjevao i Džoni Štulić – dala kvislinga. Ali u Poljskoj otpor fašizmu nisu pretežito vodili komunisti, pa Poljaci danas nemaju potrebe da izmišljaju biskupe i nadbiskupe, nositelje najviših poglavnikovih ordena, koji bi saveznicima, tobože, dojavljivali njemačke položaje. Zbog svega ovog riječ „antikomunizam“ ima drukčiji smisao nego što bi ga imala u nas, premda je izrečena s dobrom mjerom ironije, kao element tople kućne atmosfere. No, činjenica je da prije tridesetak godina, kada sam pjesmu prvi puta čitao, nisam tačno mogao znati što ta riječ znači i na kakav ju način mogu osjećati. Kao što nisam mogao znati ni šta su, zapravo, demonstracije, i kako dramatičan, zapravo, jest stih: „Kada ugledaš gomilu, brzo se vrati kući“. Napokon, ni sva ta ironija nije mi tada, u to samoupravno doba čiste naivnosti i iredentističkih demonstracija na Kosovu, mogla biti do kraja jasna. Protagonist Kornhauserove pjesme je, za razliku od djeda koji mu kaže „ni lijevo, ni desno“, intimiziran s ulicom na kojoj se demonstrira, na jednak način kao s vlastitim domom. Ili je s ulicom intimniji nego s dnevnim boravkom. Zato on prema intimi doma iskazuje otvorenu ironiju. O, kako je tek to u ono vrijeme moralo biti neshvatljivo jednome ovakvom čitatelju!
Zatim su tekle mijene, učili smo se ratovima i demonstracijama, samo što su u nas, za razliku od Poljske, i ratovi i demonstracije mogli biti vođeni, i vode se, u obranu građanskih i ljudskih prava, ali i u ime strašnoga, ljudožderskog moloha nacije. Za razliku od Poljaka mi smo imali kvislinge, i ti su kvislinzi i danas neumrli u našim srcima i glavama, i na našim demonstracijama. Ali i onda, kao i danas, perspektiva glavnoga junaka, onoga kojemu, kada dođe kući, govore „kada ugledaš gomilu, brzo se vrati kući“, bila je ta koju čovjek i pameću, i srcem bira. Istina, važno je, radi unutarnje ravnoteže, te da čovjek ikarovski ne uzleti put neke nove ideološke vjere, da postoji djed koji insistira: „ni lijevo, ni desno“. Na toj je ravnoteži postavljen svijet u kojemu se ima smisla boriti za nešto, vodeći, naravno, računa da te, kao pojedinca, ne proguta gomila. Ili da greškom ne zalutaš na krive demonstracije, tamo gdje se mrzi svaka manjina i gdje bi razbojnici u ime narodne pravde da sude samima sebi i svojim razbojstvima.
Lijepa je i upozoravajuća Kornhauserova pjesma. Ovi su hrvatski zimski dani pravo vrijeme za nju. Važno je i u vrijeme demonstracija imati svoju pjesmu. Ona je orijentir, svjetionik u općemu mraku. Po pjesmi se demonstracije razlikuju jedne od drugih. Po njoj se pjesnici i pojedinci razlikuju od gomile, od koje, u našemu slučaju, doista valja bježati kući. A i kuća je, ponekad, negdje drugdje. Kao jesenas, u Krakovu.
Po pjesmi znat ćeš koje su tvoje demonstracije
Julian Kornhauser, veliki europski pjesnik, napisao je pjesmu iz koje se zna zašto, i u ime čega, demonstrirati i zašto ne demonstrirati
Jesenas, u Krakovu, vidio sam najljepšu slijepu djevojku u životu. U kasni sumrak, ispod kraljevskoga dvorca, s dizajnerskim tamnim naočalama, odjevena upravo za taj čas, kuckala je svojim štapom, kao dirigentskim štapićem, po rubu pločnika, upravo se spremajući da pređe ulicu, kad su joj, s dvije strane, pritrčavala dvojica muškaraca, jedan je bio mladić, a drugi stariji, da joj pomognu preći. I tako je učas zamaknula za moj pogled, dok ju je stariji držao pod ruku, počašćen rijetkom prigodom, odabran i odveden kao u nekoj bajci, voljom slučaja i lijepe kraljevne. Pomislio sam kako je, vjerojatno, više nikada neću vidjeti, i kako je i njezina začudna ljepota upisana u razglednice i turističke vodiče Krakova, uz Wawel i jevrejski Kazimierz, gdje sam, u jednome malome hotelu, usnio san toliko neobičan da sam ga ujutro pamtio; uz zgradu u kojoj je zadnje godine života proveo Czeslaw Milosz, uz Polanskog, Wajdu, Herberta, Szymborsku i Zagajewskog, koji su tu živjeli i žive, i uz Ivu Andrića, koji je u Krakovu studirao, i evo u ovoj kafani provodio slobodno vrijeme, melankoličan i jektičav, sasvim u pričama i legendama svoga otomanskog sentimenta. I već sam žalio za Krakovom, i za tom slijepom djevojkom, i za svakim danom u svome životu koji nisam, ili koji neću, provesti u Krakovu. Išao sam na predstavljanje poljskih prijevoda Freelandera i Rute Tannenbaum, što će trajati satima, kada ću se s ljudima koje razumijem, i koji razumiju mene, ispričati i napripovijedati za dane, mjesece i godine šutnje. Jesenas, u Krakovu, prošla me je volja od ćaskanja s onima s kojima se nema što razgovarati. Takvih, srećom, nije bilo, jesenas, u Krakovu.
U publici, na predstavljanju, nije bilo ni Juliana Kornhausera, najpoznatijega krakovskog profesora srpske i hrvatske književnosti. Žao mi je što ga nisam sreo, ali mi je istovremeno i drago što nije došao, jer mi se čini da bih pred njim zanijemio. Jedan od najvećih poljskih pjesnika, koji je sa Zagajewskim 1972. potpisao Nepredočeni svijet, divan buntovnički manifest, koji smo, desetak godina kasnije, zajedno s njihovim pjesmama, čitali u nizu fantastičnih i fatalno pravovremenih prijevoda beogradskih, zagrebačkih i sarajevskih polonista, čime je poljska poezija u našemu sentimentalnom i književnom odrastanju podijelila utjecaj s grupom The Clash i čitavom punkerskim naraštajem. I tako smo, preodgajani i usmjeravani, stigli tu gdje, zapravo, i danas jesmo, kada, kao sredovječni ljudi, rasuti po šaru zemaljskom, kao izgnanici iz svoga povlaštenog prostora i iz vremena u kojemu smo odrastali, čitamo pjesnike i slušamo hitove na radiju, koji na nas više ne mogu imati takvog utjecaja. Fiziologija kaže da je razlog tomu što smo već stari i nepodesni za učenje i udivljenje, ali estetika i poetika vele nešto drugo. Preveliki su, naime, poljski pjesnici da bi ih sad netko u nama nadrastao. Zato je dobro što Kornhauser nije mogao doći, jer od moga udivljenja ne bismo imali koristi, ni publika, ni on, a bit će, ni ja.
Ovih dana, prateći zagrebačke demonstracije sa distance od četristotinjak kilometara, koja neusporedivo većom biva kada se prevede u intelektualne i emocionalne razdaljine, pomislio sam na, vjerojatno i najpoznatiju, pjesmu Juliana Kornhausera, objavljenu u barem sedam različitih hrvatskih, srpskih i bosanskih prijevoda, i uvrštenu u nekoliko ovdašnjih antologija svjetske poezije, uključujući i onu, izvrsnu, koju je prije dvadesetak godina, u dva toma, za beogradsku Prosvetu priredio Raša Livada, pa je objavljena u istoj ediciji u kojoj i Gombrowiczevi Dnevnici. U toj pjesmi već je i sam naslov cijela jedna pjesma. Evo ga, skupa sa stihovima koji za njim slijede, ovoga puta u prijevodu Zdravka Malića:
Kada ugledaš gomilu, vrati se brzo kući
Kada ugledaš gomilu, vrati se brzo kući,
ponijet će te u plamenu državu,
zaustaviti dah, odvesti s onu stranu brave
bespomoćnosti, otvoriti dućane srca. U kući te
čeka antikomunizam, ostava
puna zimskih zaliha. Ni lijevo,
ni desno, upozorava te djed, koji je
preživio dva rata i zna što govori. Zapravo,
ako pogibaju ljudi u nekom tuđem gradu,
koji posjećujemo za vrijeme raspusta, možemo
mirno sjesti za demokratski stol ručka
i čekati što će biti. Eventualno objaviti štrajk glađu.
Kao i svaki dobar književni tekst, ova je pjesma poliperspektivna. Napisana je prije više od četrdeset godina, prije već pola stoljeća skoro, u Poljskoj, zemlji znamenitoj po građanskim demonstracijama i kojekakvim drugim akcijama građanskoga neposluha, ali i u zemlji u čijem društvenom životu tada, kao ni danas, antikomunizam i fašizam nisu bili skoro sinonimski bliski, kao što su to u Hrvatskoj i diljem bivše Jugoslavije, te zemlji u kojoj pojam građanskoga otpora ili građanskoga stava, još od 1945. (ili možda 1939.) nije stajao u oporbi prema pojmu patriotizma, domoljublja, poljskosti. Poljska, naime, bez obzira na sav poljski šovinizam ili antisemitizam, i bez obzira, recimo, na to što su se zločini nad Židovima u Poljskoj događali i nakon oslobođenja zemlje, nikada nije – kao što je tačno pjevao i Džoni Štulić – dala kvislinga. Ali u Poljskoj otpor fašizmu nisu pretežito vodili komunisti, pa Poljaci danas nemaju potrebe da izmišljaju biskupe i nadbiskupe, nositelje najviših poglavnikovih ordena, koji bi saveznicima, tobože, dojavljivali njemačke položaje. Zbog svega ovog riječ „antikomunizam“ ima drukčiji smisao nego što bi ga imala u nas, premda je izrečena s dobrom mjerom ironije, kao element tople kućne atmosfere. No, činjenica je da prije tridesetak godina, kada sam pjesmu prvi puta čitao, nisam tačno mogao znati što ta riječ znači i na kakav ju način mogu osjećati. Kao što nisam mogao znati ni šta su, zapravo, demonstracije, i kako dramatičan, zapravo, jest stih: „Kada ugledaš gomilu, brzo se vrati kući“. Napokon, ni sva ta ironija nije mi tada, u to samoupravno doba čiste naivnosti i iredentističkih demonstracija na Kosovu, mogla biti do kraja jasna. Protagonist Kornhauserove pjesme je, za razliku od djeda koji mu kaže „ni lijevo, ni desno“, intimiziran s ulicom na kojoj se demonstrira, na jednak način kao s vlastitim domom. Ili je s ulicom intimniji nego s dnevnim boravkom. Zato on prema intimi doma iskazuje otvorenu ironiju. O, kako je tek to u ono vrijeme moralo biti neshvatljivo jednome ovakvom čitatelju!
Zatim su tekle mijene, učili smo se ratovima i demonstracijama, samo što su u nas, za razliku od Poljske, i ratovi i demonstracije mogli biti vođeni, i vode se, u obranu građanskih i ljudskih prava, ali i u ime strašnoga, ljudožderskog moloha nacije. Za razliku od Poljaka mi smo imali kvislinge, i ti su kvislinzi i danas neumrli u našim srcima i glavama, i na našim demonstracijama. Ali i onda, kao i danas, perspektiva glavnoga junaka, onoga kojemu, kada dođe kući, govore „kada ugledaš gomilu, brzo se vrati kući“, bila je ta koju čovjek i pameću, i srcem bira. Istina, važno je, radi unutarnje ravnoteže, te da čovjek ikarovski ne uzleti put neke nove ideološke vjere, da postoji djed koji insistira: „ni lijevo, ni desno“. Na toj je ravnoteži postavljen svijet u kojemu se ima smisla boriti za nešto, vodeći, naravno, računa da te, kao pojedinca, ne proguta gomila. Ili da greškom ne zalutaš na krive demonstracije, tamo gdje se mrzi svaka manjina i gdje bi razbojnici u ime narodne pravde da sude samima sebi i svojim razbojstvima.
Lijepa je i upozoravajuća Kornhauserova pjesma. Ovi su hrvatski zimski dani pravo vrijeme za nju. Važno je i u vrijeme demonstracija imati svoju pjesmu. Ona je orijentir, svjetionik u općemu mraku. Po pjesmi se demonstracije razlikuju jedne od drugih. Po njoj se pjesnici i pojedinci razlikuju od gomile, od koje, u našemu slučaju, doista valja bježati kući. A i kuća je, ponekad, negdje drugdje. Kao jesenas, u Krakovu.