U dugo miholjsko ljeto, godine 2011, sjedim u predvečerje u dubokoj hrvatskoj provinciji, na samoj granici Istoka, i mislim o piscu Ivi Kozarčaninu. Mislim hoće li ga se za petnaestak dana netko sjetiti, jesu li u kojem od ona dva književna društva u tu svrhu već parazitirali pri Ministarstvu kulture, pa da održe kakav simpozij u domu kulture ili u kino dvorani osnovne škole u Hrvatskoj Dubici, i da polože prigodni vijenac na grob u mirogojskim arkadama, u koji je nesretni Ivo, ni kriv ni dužan, bez velike zasluge svoje, upao uza sve počasti, nakon što ga je, zamislite toga skandala, ustrijelilo nasred Ilice, tamo uz tarabe črnomeračke kasarne, dok se u kasna doba noći vraćao doma, u Stenjevac. Dogodilo se to 4. ožujka 1941, baš u noći kada je Kraljevina Jugoslavija ulazila u posljednji mjesec mira, a na neki način i u posljednji mjesec svoga zemaljskog postojanja.
Ivo Kozarčanin pao je kao žrtva historije. Čovjek koji ga je ponio na duši, a zvao se Milija Jovanović, regrut na služenju vojnoga roka, također je bio žrtva historije. Ivo se vraćao iz grada, iz krčme u kojoj je malo popio, pa mu se – kako jedna verzija priče kaže – malo i pripišalo, te je zastao pokraj kasarne i pokušao uz tarabe olakšati dušu i mjehur, što je stražar Milija, onako u mraku, doživio kao mogući napad na sebe i na objekt koji čuva, pa je jednom ili dvaput dreknuo, ali Ivo ga nije čuo, ili u svojoj alkoholnoj opijenosti nije bio impresioniran onim što čuje, nego je nastavio sa svojim poslom, na šta je stražar opalio i pogodio ga posred grudi. Druga, pristojnija, verzija, od prve se razlikuje samo po tome što Ivo Kozarčanin nije mokrio, nego se samo nije zaustavio kada je stražar viknuo: stoj!
Javnost je, naravno, bila revoltirana ubojstvom jednoga hrvatskog književnika. U tom se revoltu, bit će, prekoviše našlo i sladostrasnoga užitka u okolnosti da je jedan Srbin, pa još i seljak, Srbijanac, ustrijelio jednoga našeg, naravno pisca i intelektualca. I možda se više slavila tako nanesena smrt, nego što se žalilo za mladim i marljivim Kozarčaninom, jednim od onih proznih i pjesničkih suputnika koji svojim radom i građanskom skromnošću tvore dinamiku svake književnosti. Dokaz o tom sladostrašću u još jednoj našoj mučeničkoj smrti jesu mjesto i način na koji je Ivo Kozarčanin sahranjen: sprovod je bio grandiozan, jedan od većih književnih ispraćaja u Zagrebu, a pokojnik je pokopan tamo gdje bivaju pokopani samo bogatuni i nacionalni odličnici: u mirogojskim arkadama. Da je pao od hrvatske ruke, ili da je umro, recimo, od tuberkuloze, pisca bi nosili u rodnu Dubicu, jer je tamo pokop jeftiniji, ili bi ga sahranili negdje bliže grobljanskoj ogradi. Arkada je jedan Ivo Kozarčanin mogao zaslužiti samo tako da ga, greškom, ubije Srbin. A jedva nekoliko mjeseci kasnije, ta ista književna javnost, buntovna kakvom ju je Bog dao, šutke će, ne htijući ništa znati, ispraćati umorstva nekih drugih hrvatskih pisaca, od kojih najpoznatiji bje August Cesarec. Netko će reći da su se pisci tad plašili, ali prije će biti da se radilo, uglavnom, o tome da su šutjeli jer su Cesarca ubili Hrvati.
Ivo Kozarčanin i Milan Milišić ubijeni su na počecima dvaju ratova, 1941. i 1991. Ove su godine njihove tihe obljetnice
Ali zaboravimo načas te onodobne podvodnike i podvornike hrvatske književnosti i onaniste hrvatskoga identiteta: u bizarnom stradanju Ive Kozarčanina bilo je nečega gotovo veličanstvenog. U njegovoj smrti su se, na simboličan način, sabrale sve buduće ratne smrti od 1941. do 1945, uključujući i onu Cesarčevu. U njoj su se metaforizirale i smrti iz sljedećega rata, onoga iz 1991.
Pedeset godina nakon Kozarčaninova umorstva, od jedne nasumce ispaljene granate s topovnjače koja je plovila ispred Dubrovnika, stradao je veliki dubrovački pjesnik, srpskoga i hrvatskog podrijetla, Milan Milišić. U obje svoje književnosti, Milišić je neusporedivo značajniji i veći nego što je Kozarčanin u svojoj jednoj, hrvatskoj, ali na jednak način se i njegovom smrću poigrao neki čudan i bezosjećajan svijet. Nakon što ih u prvi mah i nije dirnula smrt jednoga Srbina, pa je svojedobno bila u Dubrovniku onemogućena i promocija knjige stradaloga pjesnika, hrvatski književni akademici, sve sami lirici od imena i soja, što li zvonjeličari, što li budničari, naknadno su krenuli slaviti Milana Milišića, otkrivši u njemu hrvatskoga mučenika. Zanimljiva je i ta naša književna alkemija: ubijeni Srbin postat će Hrvat, jer je u ubijen u srpsko ime. Ove jeseni navršit će se, eto, dvadeset godina od Milišićeve smrti i sedamdeset godina od Milišićeva rođenja. Ako ga se u dvjema udrugama hrvatskih književnih dragovoljaca sjete, bit će to, opet, prije zbog njegovih ubojica, nego zbog pjesnika samog.
Milan Milišić rođen je u Dubrovniku četiri mjeseca i tri dana nakon Kozarčaninove smrti. Umro je devet dana prije osamdesetoga Kozarčaninova rođendana. Milišić je živio tek koji mjesec više od pedeset godina, Kozarčanin je živio manje od trideset. Obojica su pali kao žrtve historije. Jednoga je usmrtio zauvijek nepoznati zločinac, drugoga mladić, nekoliko godina od njega mlađi, koji se uspaničio na straži, jer je, vjerojatno, pomislio da to neki Švabo dolazi da ga prikolje. Tko zna što su mu govorili prije nego što su ga slali na stražu i tko zna što je Milija Jovanović znao, ili što je mislio, o gradu u koji je došao služiti vojni rok. Ali jedno je izvjesno: ni Milan Milišić, ni Ivo Kozarčanin nisu bili odabrane mete svojih ubojica. Ali ni Milana Milišića, ni Ivu Kozarčanina službena hrvatska književnost nije žalila zbog njih samih, nego – zbog njihovih ubojica. Kao što ni varaždinsko kazalište ne bi nakon 1990. promijenilo ime, da su i Augusta Cesarca, recimo, ubili Srbi. Da su ga ubili Srbi, ne bi diljem Hrvatske bivale preimenovane ulice koje su nosile Cesarčevo ime. (I još o Milišićevoj posmrtnoj slavi: kako je ubijen u ime srpske nacije, a vjerojatno i od srpske ruke, danas ga u srpskoj poeziji gotovo i nema. Da je bilo drukčije, a nesumnjivo da je moglo biti, da je kao Srbin ubijen od Hrvata, Milišić bi danas u Beogradu bio slavljen. Srpska književna alkemija ne razlikuje se u bitnome od hrvatske.)
Milan Milišić za sobom je ostavio više neobjavljenih rukopisa nego što je za života tiskao knjiga. Njegova životna ljubav, gospođa Jelena Trpković, tiho ih objavljuje, jednoga za drugim, kod beogradskih i zagrebačkih izdavača, kako se koji zainteresira
Koliko god bila puna gada, ovakva zlouporaba ljudskih sudbina zapravo je jednokratna. Nakon što je jednom iskorišten, Ivo Kozarčanin utonuo je u mrak zaborava i hrvatske književnosti, iz kojih izroni tek povremeno, u znanstvenim i književnopovijesnim studijama ili u anegdotalnim spominjanjima okolnosti različitih pjesničkih smrti. Nađe ga se ponegdje u čitankama i u školskim lektirama, ali kao i toliki važniji i manje važni pisci, uspomena na Ivu Kozarčanina i njegovo djelo tako je zapuštena, zarasla u korov i u ljekovito bilje, u pelin i u lovor, da će ga se u Zagrebu teško sjetiti i o stogodišnjici rođenja, 14. listopada ove, 2011. godine. Naravno, osim ukoliko ministar Jasen Mesić nije iznenada izronio na površinu i udijelio hrvatskim piscima novce za vijenac i za dnevnice.
Milišićeva je tiha obljetnica, naravno, puno skandaloznija. Osim što je riječ o jednome od najvećih naših, hrvatskih i srpskih pjesnika, briljantnom esejistu i zatočeniku ideje o čovjekovoj slobodi i o pomirenju (njegova, skoro himnična pjesma, objavljena u jednoj od brojnih Milišićevih posmrtno tiskanih knjiga nosi naslov “Stihovi za pomirenje”), on je sam po sebi, životom i sudbinom, ona simbolična figura koja stoji između hrvatske i srpske kulture, između dvije naše književnosti, između kojih se ne opredjeljuje, nego jednostavno postoji. Sam je Milan Milišić, bez ikoga s kime bi dijelio to i takvo mjesto. I koliko god ga hulje naknadno opredjeljivale prema pretpostavljenoj nacionalnosti njegovih ubojica, on je do kraja ostao srpski i hrvatski pisac i pjesnik. Unutar vlastitoga jezika imao je dva grada: Dubrovnik i Beograd. Bilo je još takvih pisaca, ali većina njih bi se, što iz oportunističkih nacionalno-političkih razloga, a što i zato što nije lako biti sam, prema takvim dvojnostima odnosili tako što bi na kraju jednu od svojih pripadnosti zatajili i porekli. Tako da se zna tko danas slavi njihove obljetnice.
Ali Milišić ništa nije zatajio, nego je ostao u sebi i jedno i drugo. Oko njegova književnoga djela, u Dubrovniku, mogli smo se naći, dijeleći na čas Milišićevu pripadnost i samoću njegove dvojnosti: “Da ne budemo više jedni, nego drugi. Da prignemo koljeno, da izgovorimo stihove za pomirenje”.
Pjesnik koji se nasmrt pomokrio
U dugo miholjsko ljeto, godine 2011, sjedim u predvečerje u dubokoj hrvatskoj provinciji, na samoj granici Istoka, i mislim o piscu Ivi Kozarčaninu. Mislim hoće li ga se za petnaestak dana netko sjetiti, jesu li u kojem od ona dva književna društva u tu svrhu već parazitirali pri Ministarstvu kulture, pa da održe kakav simpozij u domu kulture ili u kino dvorani osnovne škole u Hrvatskoj Dubici, i da polože prigodni vijenac na grob u mirogojskim arkadama, u koji je nesretni Ivo, ni kriv ni dužan, bez velike zasluge svoje, upao uza sve počasti, nakon što ga je, zamislite toga skandala, ustrijelilo nasred Ilice, tamo uz tarabe črnomeračke kasarne, dok se u kasna doba noći vraćao doma, u Stenjevac. Dogodilo se to 4. ožujka 1941, baš u noći kada je Kraljevina Jugoslavija ulazila u posljednji mjesec mira, a na neki način i u posljednji mjesec svoga zemaljskog postojanja.
Ivo Kozarčanin pao je kao žrtva historije. Čovjek koji ga je ponio na duši, a zvao se Milija Jovanović, regrut na služenju vojnoga roka, također je bio žrtva historije. Ivo se vraćao iz grada, iz krčme u kojoj je malo popio, pa mu se – kako jedna verzija priče kaže – malo i pripišalo, te je zastao pokraj kasarne i pokušao uz tarabe olakšati dušu i mjehur, što je stražar Milija, onako u mraku, doživio kao mogući napad na sebe i na objekt koji čuva, pa je jednom ili dvaput dreknuo, ali Ivo ga nije čuo, ili u svojoj alkoholnoj opijenosti nije bio impresioniran onim što čuje, nego je nastavio sa svojim poslom, na šta je stražar opalio i pogodio ga posred grudi. Druga, pristojnija, verzija, od prve se razlikuje samo po tome što Ivo Kozarčanin nije mokrio, nego se samo nije zaustavio kada je stražar viknuo: stoj!
Javnost je, naravno, bila revoltirana ubojstvom jednoga hrvatskog književnika. U tom se revoltu, bit će, prekoviše našlo i sladostrasnoga užitka u okolnosti da je jedan Srbin, pa još i seljak, Srbijanac, ustrijelio jednoga našeg, naravno pisca i intelektualca. I možda se više slavila tako nanesena smrt, nego što se žalilo za mladim i marljivim Kozarčaninom, jednim od onih proznih i pjesničkih suputnika koji svojim radom i građanskom skromnošću tvore dinamiku svake književnosti. Dokaz o tom sladostrašću u još jednoj našoj mučeničkoj smrti jesu mjesto i način na koji je Ivo Kozarčanin sahranjen: sprovod je bio grandiozan, jedan od većih književnih ispraćaja u Zagrebu, a pokojnik je pokopan tamo gdje bivaju pokopani samo bogatuni i nacionalni odličnici: u mirogojskim arkadama. Da je pao od hrvatske ruke, ili da je umro, recimo, od tuberkuloze, pisca bi nosili u rodnu Dubicu, jer je tamo pokop jeftiniji, ili bi ga sahranili negdje bliže grobljanskoj ogradi. Arkada je jedan Ivo Kozarčanin mogao zaslužiti samo tako da ga, greškom, ubije Srbin. A jedva nekoliko mjeseci kasnije, ta ista književna javnost, buntovna kakvom ju je Bog dao, šutke će, ne htijući ništa znati, ispraćati umorstva nekih drugih hrvatskih pisaca, od kojih najpoznatiji bje August Cesarec. Netko će reći da su se pisci tad plašili, ali prije će biti da se radilo, uglavnom, o tome da su šutjeli jer su Cesarca ubili Hrvati.
Ali zaboravimo načas te onodobne podvodnike i podvornike hrvatske književnosti i onaniste hrvatskoga identiteta: u bizarnom stradanju Ive Kozarčanina bilo je nečega gotovo veličanstvenog. U njegovoj smrti su se, na simboličan način, sabrale sve buduće ratne smrti od 1941. do 1945, uključujući i onu Cesarčevu. U njoj su se metaforizirale i smrti iz sljedećega rata, onoga iz 1991.
Pedeset godina nakon Kozarčaninova umorstva, od jedne nasumce ispaljene granate s topovnjače koja je plovila ispred Dubrovnika, stradao je veliki dubrovački pjesnik, srpskoga i hrvatskog podrijetla, Milan Milišić. U obje svoje književnosti, Milišić je neusporedivo značajniji i veći nego što je Kozarčanin u svojoj jednoj, hrvatskoj, ali na jednak način se i njegovom smrću poigrao neki čudan i bezosjećajan svijet. Nakon što ih u prvi mah i nije dirnula smrt jednoga Srbina, pa je svojedobno bila u Dubrovniku onemogućena i promocija knjige stradaloga pjesnika, hrvatski književni akademici, sve sami lirici od imena i soja, što li zvonjeličari, što li budničari, naknadno su krenuli slaviti Milana Milišića, otkrivši u njemu hrvatskoga mučenika. Zanimljiva je i ta naša književna alkemija: ubijeni Srbin postat će Hrvat, jer je u ubijen u srpsko ime. Ove jeseni navršit će se, eto, dvadeset godina od Milišićeve smrti i sedamdeset godina od Milišićeva rođenja. Ako ga se u dvjema udrugama hrvatskih književnih dragovoljaca sjete, bit će to, opet, prije zbog njegovih ubojica, nego zbog pjesnika samog.
Milan Milišić rođen je u Dubrovniku četiri mjeseca i tri dana nakon Kozarčaninove smrti. Umro je devet dana prije osamdesetoga Kozarčaninova rođendana. Milišić je živio tek koji mjesec više od pedeset godina, Kozarčanin je živio manje od trideset. Obojica su pali kao žrtve historije. Jednoga je usmrtio zauvijek nepoznati zločinac, drugoga mladić, nekoliko godina od njega mlađi, koji se uspaničio na straži, jer je, vjerojatno, pomislio da to neki Švabo dolazi da ga prikolje. Tko zna što su mu govorili prije nego što su ga slali na stražu i tko zna što je Milija Jovanović znao, ili što je mislio, o gradu u koji je došao služiti vojni rok. Ali jedno je izvjesno: ni Milan Milišić, ni Ivo Kozarčanin nisu bili odabrane mete svojih ubojica. Ali ni Milana Milišića, ni Ivu Kozarčanina službena hrvatska književnost nije žalila zbog njih samih, nego – zbog njihovih ubojica. Kao što ni varaždinsko kazalište ne bi nakon 1990. promijenilo ime, da su i Augusta Cesarca, recimo, ubili Srbi. Da su ga ubili Srbi, ne bi diljem Hrvatske bivale preimenovane ulice koje su nosile Cesarčevo ime. (I još o Milišićevoj posmrtnoj slavi: kako je ubijen u ime srpske nacije, a vjerojatno i od srpske ruke, danas ga u srpskoj poeziji gotovo i nema. Da je bilo drukčije, a nesumnjivo da je moglo biti, da je kao Srbin ubijen od Hrvata, Milišić bi danas u Beogradu bio slavljen. Srpska književna alkemija ne razlikuje se u bitnome od hrvatske.)
Koliko god bila puna gada, ovakva zlouporaba ljudskih sudbina zapravo je jednokratna. Nakon što je jednom iskorišten, Ivo Kozarčanin utonuo je u mrak zaborava i hrvatske književnosti, iz kojih izroni tek povremeno, u znanstvenim i književnopovijesnim studijama ili u anegdotalnim spominjanjima okolnosti različitih pjesničkih smrti. Nađe ga se ponegdje u čitankama i u školskim lektirama, ali kao i toliki važniji i manje važni pisci, uspomena na Ivu Kozarčanina i njegovo djelo tako je zapuštena, zarasla u korov i u ljekovito bilje, u pelin i u lovor, da će ga se u Zagrebu teško sjetiti i o stogodišnjici rođenja, 14. listopada ove, 2011. godine. Naravno, osim ukoliko ministar Jasen Mesić nije iznenada izronio na površinu i udijelio hrvatskim piscima novce za vijenac i za dnevnice.
Milišićeva je tiha obljetnica, naravno, puno skandaloznija. Osim što je riječ o jednome od najvećih naših, hrvatskih i srpskih pjesnika, briljantnom esejistu i zatočeniku ideje o čovjekovoj slobodi i o pomirenju (njegova, skoro himnična pjesma, objavljena u jednoj od brojnih Milišićevih posmrtno tiskanih knjiga nosi naslov “Stihovi za pomirenje”), on je sam po sebi, životom i sudbinom, ona simbolična figura koja stoji između hrvatske i srpske kulture, između dvije naše književnosti, između kojih se ne opredjeljuje, nego jednostavno postoji. Sam je Milan Milišić, bez ikoga s kime bi dijelio to i takvo mjesto. I koliko god ga hulje naknadno opredjeljivale prema pretpostavljenoj nacionalnosti njegovih ubojica, on je do kraja ostao srpski i hrvatski pisac i pjesnik. Unutar vlastitoga jezika imao je dva grada: Dubrovnik i Beograd. Bilo je još takvih pisaca, ali većina njih bi se, što iz oportunističkih nacionalno-političkih razloga, a što i zato što nije lako biti sam, prema takvim dvojnostima odnosili tako što bi na kraju jednu od svojih pripadnosti zatajili i porekli. Tako da se zna tko danas slavi njihove obljetnice.
Ali Milišić ništa nije zatajio, nego je ostao u sebi i jedno i drugo. Oko njegova književnoga djela, u Dubrovniku, mogli smo se naći, dijeleći na čas Milišićevu pripadnost i samoću njegove dvojnosti: “Da ne budemo više jedni, nego drugi. Da prignemo koljeno, da izgovorimo stihove za pomirenje”.