U svom prvom filmu Goran Vojnović priča o istome kao i u romanu Čefurji raus, o svojim kompliciranim i kompleksnim identitetima
Priča filma Piran-Pirano ispričana je sa zakašnjenjem od šezdeset godina: Talijan (igra ga Boris Cavazza) vraća se u rodni grad, s ovu stranu granice. Dolazi pred rodnu kuću, iz koje je 1945. istjeran, i pozvoni na ulazu. Otvara mu Slovenac, a zapravo Bosanac (igra ga Mustafa Nadarević), partizan koji je te 1945. oslobodio Piran od okupatora, ali i od većega dijela domicilnog stanovništva. Tako započinje dvostruka ispovijest ljudi koji su se našli pred vratima smrti, a da nisu razriješili tu temeljnu identitetsku epizodu svojih života, koja ih spaja i razdvaja, i na kojoj su, u punom smislu riječi, zasnovane njihove građanske egzistencije. Da bi saznali tko su i što su i da bi nakon toga mogli umrijeti, oni se nalaze na posljednjoj ispovijedi. Jedan drugome su ispovjednici i ispovijedani, iako se međusobno ne mogu razumjeti, Talijan ne zna slovenski i bosanski, Slovenac, a zapravo Bosanac, ne zna talijanski, tako da nijedan neće saznati kako su tekla stradanja onoga drugog, ali emocija će biti prenesena, a s emocijom i ono što je bitno u ispovijedi i što će ih obojicu ponovo učiniti ljudima, koji znaju gdje im je mjesto i gdje su im korijeni.
Do tog su časa obojica bili prognanici, ezuli, životinje koje se nikako ne uspijevaju oljuditi među svijetom koji ih suštinski ne razumije, premda s njime dijele jezik, a navodno i naciju, ali ne dijele sudbinu, niti važan segment kulturnoga identiteta. Ne dijele Drugoga, a Drugi je toliko važan da bez njega čovjek ne može ni umrijeti, svejedno mrzi li ga ili voli.
Piran Pirano film je za one koji žive među Drugima i obilježeni su svojim odnosom prema njima. To je film za sve manjince u Sloveniji i izvan nje, za sve one kojima je potrebno više od pet sekundi da objasne tko su, što su i čiji su
Oko ove dvostruke ispovijedi okupila se ljubavna priča, opet dvostruka, a onda i politički esej s temom Drugoga svjetskog rata u Istri i Primorskoj, i odnosa između slovenskoga i talijanskog kulturnog elementa. Razmatra se u Piran-Piranu pitanje osvete i praštanja, a priča se iz 1945. diskretno i nevidljivo, u primisli i u emociji koja priču prati, seli u bosansku 1995. Ono o čemu se četrdeset i pet godina uglavnom šutjelo, i o čemu se zatim dvadeset godina nesuvislo blebetalo, imalo je biti ispričano u cjelovečernjemu igranom filmu, režiserovom prvijencu, pritom.
Goran Vojnović (1980), pisac i filmski redatelj, postao je poznat nakon što je represivni sustav u povodu romana Čefurji raus protiv njega pokrenuo sudsku hajku, koju je zatim bržebolje, u ime državnih interesa, obustavila slovenska ministrica policije. Očekivao se smjerano grub, politički nekorektan i po etničku većinu u Sloveniji provokativan tekst, ali ništa od toga. Čefurji raus bili su jezički izvanredno konstruirana, literarno superiorna, u osnovi iznimno odmjerena rasprava o identitetu naraštaja južnjačke djece, koja su rođena u Sloveniji, a nisu sasvim Slovenci, ili – tačnije rečeno – nisu Slovenci na način na koji većina Slovenaca to jest. Je li Vojnović policiju doista iritirao s nekoliko “politički nekorektnih” iskaza na račun čuvara reda, ili se provokacija, upravo suprotno, sastojala u književnome i kulturnom legitimiranju čefurja i njihove autsajderske društvene pozicije, to nije do kraja izvjesno, ali jest važno. Ako su im zasmetale uvrede, slovenski policajci iskazali su glupost iz viceva o policajcima, a ako im je smetalo već i to što se piše o južnjacima, kao da južnjaci stvarno postoje, tada su iskazali sirovi, ali u današnjoj Europi općerašireni, šovinizam i rasizam. Po Sloveniju i Slovence bilo bi dobro i utješno vjerovati da su policajci samo – glupi.
Piran-Pirano bavi se istom temom kao i Čefurji raus, samo što je naraštaj glavnih likova drugi i što se priča ne odvija na kontinentu, nego na obali. Nakon što je u romanu ispripovijedao svoj slučaj i postavio skele oko vlastitoga nedovršenog identiteta, Vojnović je u filmu pripovijedao o generaciji svoga djeda, čime je, opet, govorio i o sebi. Njegov rodoslov je kompliciran i višestruko kompleksan, tako da bi svu svoju književnu i filmsku karijeru mogao posvetiti veranju uz porodično stablo i silasku s njega. Osim što se tako bavi nečim što je vrlo intimno, intimnije od svake emocionalne ili seksualne autobiografije, Goran Vojnović obavlja posao koji je od grandioznog značaja za Sloveniju, njezinu kulturu i identitet. O psećemu rodu svakako više i tačnije svjedoče pedigrei raznoraznih uličara i avlijanera, nego rodovnice rasnih pasa, makar im se predci znali do u stoljeće sedmo. Ista je stvar s ljudima i narodima, naročito u situaciji kada netko nakon šezdeset pet godina treba ispričati što se to dogodilo u Piranu i gdje su nestali svi ti ljudi.
Premda i u Sloveniji postoje Igori Zidići, koji će vas terorizirati besmislicama o teroru društvene manjine nad većinom, Slovenija je, ipak, kulturna zemlja, u kojoj postoji svijest o važnosti posla koji u slovenskoj kulturi obavlja pisac i redatelj Vojnović
“Nisam te razumio ni po’ kurca”, kaže u jednom trenutku Mustafa Nadarević, ali sad konačno znam gdje mi je mjesto. To je najpotresniji trenutak u filmu, čas u kojem priča dosegne svoj melodramatski vrhunac, i kada se cjelokupno čovječanstvo dijeli na dvoje: onima koji razumiju o čemu je riječ, grunu suze, dok oni drugi ne vide i ne osjećaju ništa, a ono što gledaju na platnu ili ekranu doživljavaju kao nemotivirano sentimentalno cmoljenje. Prije toga Slovenac, a zapravo Bosanac, grabi Talijana za gušu, pokušava ga izbaciti iz kuće, nakon što shvati da je ovaj došao u Piran da umre kao svoj na svome (na baštini svoji, na plemenitoj – ako bismo to rekli na način Maka Dizdara), i urla na njega kakav bi nered nastao u svijetu kada bi svatko postupio tako i pošao umirati tamo gdje se rađao ili odakle je jednom davno potjeran. Red u svijetu, i red u ljudskim dušama, zasnovani su, dakle, na tome da se ljudi na kraju pomire s logikom po kojoj su istjerani iz svojih domova, gradova i zemalja, pa da se s dušom rastaju tamo gdje ne pripadaju i odakle je istjeran netko drugi, tamo gdje nikada nisu ni postali ljudima, nego su bili samo izbjeglice, ezuli, životinje. Tko god želi biti čovjek nakon što je jednom protjeran, taj pravi nered u svijetu.
Goran Vojnović pravi važan nered sa svojom knjigom i filmom. On je danas jedan od najznačajnijih pripovjedača našega južnoslavenskog svijeta, a samim time i jedan od najznačajnijih europskih pripovjedača uopće. To o čemu Vojnović govori je važno. Smisao pripovijedanja je da se pod svaku cijenu govori samo o onome što je čovjeku važno.
Piran-Pirano nije najuzornije filmsko djelo. Ima niz mana, i neće dobro proći kod publike ili kritike koja se nema čime suživjeti s dvojicom glavnih likova, neće dobro proći kod ljudi koji dijele sudbinu rasnih pasa. Ali to nije važno, jer je riječ o filmu za oba Pirana, za sve tri Bosne i svih devet Bukovina, filmu za one koji su načinjeni od iste japije kao Vojnović, a prepoznaju se i kada se ni po kurca ne razumiju.
Piran-Pirano ili kako umrijeti doma
U svom prvom filmu Goran Vojnović priča o istome kao i u romanu Čefurji raus, o svojim kompliciranim i kompleksnim identitetima
Priča filma Piran-Pirano ispričana je sa zakašnjenjem od šezdeset godina: Talijan (igra ga Boris Cavazza) vraća se u rodni grad, s ovu stranu granice. Dolazi pred rodnu kuću, iz koje je 1945. istjeran, i pozvoni na ulazu. Otvara mu Slovenac, a zapravo Bosanac (igra ga Mustafa Nadarević), partizan koji je te 1945. oslobodio Piran od okupatora, ali i od većega dijela domicilnog stanovništva. Tako započinje dvostruka ispovijest ljudi koji su se našli pred vratima smrti, a da nisu razriješili tu temeljnu identitetsku epizodu svojih života, koja ih spaja i razdvaja, i na kojoj su, u punom smislu riječi, zasnovane njihove građanske egzistencije. Da bi saznali tko su i što su i da bi nakon toga mogli umrijeti, oni se nalaze na posljednjoj ispovijedi. Jedan drugome su ispovjednici i ispovijedani, iako se međusobno ne mogu razumjeti, Talijan ne zna slovenski i bosanski, Slovenac, a zapravo Bosanac, ne zna talijanski, tako da nijedan neće saznati kako su tekla stradanja onoga drugog, ali emocija će biti prenesena, a s emocijom i ono što je bitno u ispovijedi i što će ih obojicu ponovo učiniti ljudima, koji znaju gdje im je mjesto i gdje su im korijeni.
Do tog su časa obojica bili prognanici, ezuli, životinje koje se nikako ne uspijevaju oljuditi među svijetom koji ih suštinski ne razumije, premda s njime dijele jezik, a navodno i naciju, ali ne dijele sudbinu, niti važan segment kulturnoga identiteta. Ne dijele Drugoga, a Drugi je toliko važan da bez njega čovjek ne može ni umrijeti, svejedno mrzi li ga ili voli.
Oko ove dvostruke ispovijedi okupila se ljubavna priča, opet dvostruka, a onda i politički esej s temom Drugoga svjetskog rata u Istri i Primorskoj, i odnosa između slovenskoga i talijanskog kulturnog elementa. Razmatra se u Piran-Piranu pitanje osvete i praštanja, a priča se iz 1945. diskretno i nevidljivo, u primisli i u emociji koja priču prati, seli u bosansku 1995. Ono o čemu se četrdeset i pet godina uglavnom šutjelo, i o čemu se zatim dvadeset godina nesuvislo blebetalo, imalo je biti ispričano u cjelovečernjemu igranom filmu, režiserovom prvijencu, pritom.
Goran Vojnović (1980), pisac i filmski redatelj, postao je poznat nakon što je represivni sustav u povodu romana Čefurji raus protiv njega pokrenuo sudsku hajku, koju je zatim bržebolje, u ime državnih interesa, obustavila slovenska ministrica policije. Očekivao se smjerano grub, politički nekorektan i po etničku većinu u Sloveniji provokativan tekst, ali ništa od toga. Čefurji raus bili su jezički izvanredno konstruirana, literarno superiorna, u osnovi iznimno odmjerena rasprava o identitetu naraštaja južnjačke djece, koja su rođena u Sloveniji, a nisu sasvim Slovenci, ili – tačnije rečeno – nisu Slovenci na način na koji većina Slovenaca to jest. Je li Vojnović policiju doista iritirao s nekoliko “politički nekorektnih” iskaza na račun čuvara reda, ili se provokacija, upravo suprotno, sastojala u književnome i kulturnom legitimiranju čefurja i njihove autsajderske društvene pozicije, to nije do kraja izvjesno, ali jest važno. Ako su im zasmetale uvrede, slovenski policajci iskazali su glupost iz viceva o policajcima, a ako im je smetalo već i to što se piše o južnjacima, kao da južnjaci stvarno postoje, tada su iskazali sirovi, ali u današnjoj Europi općerašireni, šovinizam i rasizam. Po Sloveniju i Slovence bilo bi dobro i utješno vjerovati da su policajci samo – glupi.
Piran-Pirano bavi se istom temom kao i Čefurji raus, samo što je naraštaj glavnih likova drugi i što se priča ne odvija na kontinentu, nego na obali. Nakon što je u romanu ispripovijedao svoj slučaj i postavio skele oko vlastitoga nedovršenog identiteta, Vojnović je u filmu pripovijedao o generaciji svoga djeda, čime je, opet, govorio i o sebi. Njegov rodoslov je kompliciran i višestruko kompleksan, tako da bi svu svoju književnu i filmsku karijeru mogao posvetiti veranju uz porodično stablo i silasku s njega. Osim što se tako bavi nečim što je vrlo intimno, intimnije od svake emocionalne ili seksualne autobiografije, Goran Vojnović obavlja posao koji je od grandioznog značaja za Sloveniju, njezinu kulturu i identitet. O psećemu rodu svakako više i tačnije svjedoče pedigrei raznoraznih uličara i avlijanera, nego rodovnice rasnih pasa, makar im se predci znali do u stoljeće sedmo. Ista je stvar s ljudima i narodima, naročito u situaciji kada netko nakon šezdeset pet godina treba ispričati što se to dogodilo u Piranu i gdje su nestali svi ti ljudi.
“Nisam te razumio ni po’ kurca”, kaže u jednom trenutku Mustafa Nadarević, ali sad konačno znam gdje mi je mjesto. To je najpotresniji trenutak u filmu, čas u kojem priča dosegne svoj melodramatski vrhunac, i kada se cjelokupno čovječanstvo dijeli na dvoje: onima koji razumiju o čemu je riječ, grunu suze, dok oni drugi ne vide i ne osjećaju ništa, a ono što gledaju na platnu ili ekranu doživljavaju kao nemotivirano sentimentalno cmoljenje. Prije toga Slovenac, a zapravo Bosanac, grabi Talijana za gušu, pokušava ga izbaciti iz kuće, nakon što shvati da je ovaj došao u Piran da umre kao svoj na svome (na baštini svoji, na plemenitoj – ako bismo to rekli na način Maka Dizdara), i urla na njega kakav bi nered nastao u svijetu kada bi svatko postupio tako i pošao umirati tamo gdje se rađao ili odakle je jednom davno potjeran. Red u svijetu, i red u ljudskim dušama, zasnovani su, dakle, na tome da se ljudi na kraju pomire s logikom po kojoj su istjerani iz svojih domova, gradova i zemalja, pa da se s dušom rastaju tamo gdje ne pripadaju i odakle je istjeran netko drugi, tamo gdje nikada nisu ni postali ljudima, nego su bili samo izbjeglice, ezuli, životinje. Tko god želi biti čovjek nakon što je jednom protjeran, taj pravi nered u svijetu.
Goran Vojnović pravi važan nered sa svojom knjigom i filmom. On je danas jedan od najznačajnijih pripovjedača našega južnoslavenskog svijeta, a samim time i jedan od najznačajnijih europskih pripovjedača uopće. To o čemu Vojnović govori je važno. Smisao pripovijedanja je da se pod svaku cijenu govori samo o onome što je čovjeku važno.
Piran-Pirano nije najuzornije filmsko djelo. Ima niz mana, i neće dobro proći kod publike ili kritike koja se nema čime suživjeti s dvojicom glavnih likova, neće dobro proći kod ljudi koji dijele sudbinu rasnih pasa. Ali to nije važno, jer je riječ o filmu za oba Pirana, za sve tri Bosne i svih devet Bukovina, filmu za one koji su načinjeni od iste japije kao Vojnović, a prepoznaju se i kada se ni po kurca ne razumiju.