Pips, Chips&Videoclips: Baka Lucija

Noć je, nogometni stadion, pune tribine, pedesetak hiljada ljudi i bljesak pozornice s moćnim razglasom, s koje uplakani stariji muškarac podiže ruku, a cijeli stadion pjeva. Skoro će kraj rata, svi su u potrazi za jakim emocijama, oni su došli na koncert, a on da pred njima oplakuje mrtvoga sina. Na tom koncertu Miše Kovača, održanom na Poljudu, kao predgrupa svirali su Pips, Chips&Videoclips. Mišin je sin bio navijač Dinama, a oni su tu, na Hajdukovom stadionu, svirali Dinamovu himnu: “I u nebo s njim, i u pakao, Bedblubojsi, Dinamoooo…” Nemaštoviti i mrzovoljni, iznaći ćemo tu neku političku demagogiju, kolektivno ludilo. A radilo se o nečemu vrlo privatnom, osobnom i neponovljivom. Na kraju, više se u ovoj zemlji neće događati da, kao u pjesmi Duška Trifunovića, digneš ruku, a puk da te slijedi. Za takvo što potrebne su godine mirnoga života, ujednačenog ritma jedne kulture, iz kojeg onda jednako mogu nastati pjesnici nobelovci i mitski pjevači dalmatinskih šlagera. Ni za jedne ni za druge u Hrvatskoj više neće biti vremena. Zato je taj koncert bio važan.

Dubravko Ivaniš, ili Dudo Ripper, kako se nazivao u svojim najslavnijim adolescentskim godinama, nema skoro ničega zajedničkog s Mišom Kovačem. Osim što je pristao na takav koncert, a rijetko tko bi u tom času to učinio. A možda je i iracionalan na Mišin način. Izbjegao je sve socijalne, kulturološke i financijske posljedice činjenice da je napisao Dinamovu himnu, i to kakvu Dinamovu himnu! Umjesto da zaradi novac, postane uglednik na godišnjim smotrama Matice hrvatske, Houra umjesto Houre, član nekoliko književnih društava i onaj kome se plaća da ne pjeva na predizbornim skupovima, Ripper je godinama tu pjesmu nosio kao bradavicu navrh nosa, izbjegavao ju na koncertima i iskazivao dječju uvrijeđenost čim bi mu je netko spomenuo. Moj pokojni otac, nepokajani dinamovac, jednom mi je rekao: “Ipak tebi nije lako u tom Zagrebu, kad tamo u čast Dinamu pjevaju: bokserom u glavu!” Uzalud sam mu pokušavao objasniti da griješi, jer da je ta pjesma, ali više od toga, tip koji je tu pjesmu napisao, dio onoga najboljeg na što sam u Zagrebu naišao i da mi je, kad god čujem Pips, Chips&Videoclips, u Zagrebu lako, baš kao da živim u gradu Petra Pana. Džaba, jer moj stari, čija je duša bila duboki rudnik svih hrvatskih strahova, nikako nije mogao shvatiti da nitko nikada nije dobio po glavi zato što je Ripper pjevao to lancem i bokserom u glavu.

Pips, Chips&Videoclips su kratko u Zagrebu bili omiljeni. U Splitu, pak, ostali su simbol tog nekog njima odbojnog, purgerskog hrvatstva. Ni jedno ni drugo nema veze s muzikom. Dudi Ivanišu je, naprosto, nedostajalo krotkosti i poniznosti da bi ga takvi ovdje mogli voljeti. Ali i to je bio razlog, a ne samo pjesme, što su ga voljela nekolicina bosanskih izbjeglica, mojih drugova, prije nego što su umakli u Ameriku i Kanadu, i što ga voli moj prijatelj, grafički dizajner, stripadžija i enigmat, kao dijete protjeran iz Banje Luke. Kada čuje što se među zavidljivom i nedarovitom čeljadi priča o Ripperu, on zaprijeti bokserom u glavu. Oni koji iz Zagreba odlaze, čak i kada u Zagrebu ostaju, ne vole ponizne i krotke, jer da su sami takvi umjeli biti, ne bi se potucali po svijetu. Zato je, eto, Ripperov gard njima blizak.

Pips, Chips&Videoclips nekada su bili rock band, u širem smislu te riječi. Poslije se rock sveo na jedan od bezbroj lakoglazbenih žanrova, scena je izblijedjela i zatim nestala, a Ripper je, što zbog asocijalne prirode, što zbog svoje glazbene i pjesničke vizije, postao izdvojena pojava, kojoj bi bilo mjesta u novinama i časopisima za kulturu i književnost, kada bi takvi u nas postojali. Njegov najbolji, umjetnički najzreliji album, pojavio se u fazi kada su se Pipsi već sveli na Ripperov ego trip (u najpozitivnijem smislu riječi) i kada više nije postojala scena kojoj bi mogli pripadati. Zvao se “Drveće i rijeke”, bio je majstorski snimljen i produciran negdje na Zapadu, valjda u Engleskoj, i na njemu je, kao nikada ranije, bila savršeno pogođena i usklađena atmosfera Ivaniševih intimističkih, začudno infantilnih pjesama, koje su stupnjem i vrstom literarne stilizacije, poetske artificijelnosti i nizanjem neobičnih slika, već bile sasvim daleko od rock pjesama, od songova općenito, pa, možda, nije ni čudno što je album “Drveće i rijeke” među kritičarima dočekan prilično hladno i nezainteresirano.

Među drvećem i rijekama našla se i pjesma “Baka Lucija”, jedno od onih neočekivanih remek dijela, koja katkad, igrom slučaja, čovjeka sustignu kada to ne očekuje, s radio aparata, u automobilskoj vožnji gradom, na autoputu prema Karlovcu, i učine da osjeti isto ono što se, istina rijetko, osjeti u kazalištu usred velike predstave, češće u kinu ili najčešće nad nekim velikim romanom ili knjigom pjesama. Ta iznenadna katarza, suze koje ti navru na oči, pa se zabiješ u onoga ispred sebe, u mileći šleper turskih registracija, zapravo je sav smisao radija i sav smisao pop pjesme. “Baka Lucija”, istina, podsjeća na uspavanku, ili na pjevanu bajku, pa smo, možda, odavno propustili vrijeme kada smo je mogli čuti čistih ušiju i zdrave pameti: bilo je to negdje između četvrte i sedme godine života. Poslušajte samo kako počinje: “Ja nisam bio ovdje kad je baka Lucija / solila more / I nije bilo škole dok je šef razdvajao / po šavu parao nebo od vode / I svaki puta mene obuzme sreća / vraćam davne dane / dok još bio sam dječak / Svanulo je / jutro navuklo nanule / pa juri po oblacima / visibabama i jaglacima / po sav dan…” Htio sam citirati samo stih ili dva, ali me ponijelo, val me odnio, i nisam mogao stati.

Dubravko Ivaniš nije, međutim, pisac od jedne geste i pojave, niti je pisac jedinstvenoga glasa. Rippera ima više, što se već vidi pri usporedbi Dinamove himne i “Bake Lucije” (ama, ni nalik!), a javljaju se, ti Ripperi, ovakvim ili onakvim glasom ovisno, valjda, o raspoloženju, godišnjem dobu, tko zna čemu. Recimo, u nekim pjesmama, naročito ranijim, on glumi rock zvijezdu, izvaljuje fraze, pomalo smiješne, i pritom nije ni svjestan koliko je neozbiljan. Na kraju, taj njegov rock’n’roll, traljavo i nesigurno otpjevan, ali sa stopostotnim uvjerenjem i umjetničkim integritetom, djeluje kao camp. I možda je to i jedini primjer campa u hrvatskoj rock povijesti. U sljedećoj, pak, inkarnaciji, Ripper pjeva neke čudne pjesme, koje neodoljivo podsjećaju na televizijske science fiction serijale s kraja sedamdesetih, recimo na Svemir 1999, i već vam se učini da je završio u nekom mentalnom bespuću, u nekakvoj kosmičkoj crnoj rupi i da će zanavijek pisati i pjevati samo takve pjesme. A onda se ponovo preporodi. Nije ni čudo kada svojim vršnjacima, u njihovim malenim građanskim egzistencijama, jadnim i frustriranim, hodajućim izdajstvima i kompromisima, Dudo Ripper danas užasno ide na živce, pa bi ga htjeli ubiti i utopiti u onome jedinom u čemu je nedodirljiv: u tim njegovim pjesmama.

Naravno, da, u svemu tome ima one sirove i odvratne socijalne zavisti, od koje živi zagrebačka i hrvatska kultura i bez koje bi se svi ti jadnici i jadnice sasušili poput stoljetnog kurca, a sve zato što Pips, Chips&Videoclips, ipak, imaju još jednoga stabilnog i sigurnog člana osim Petra Pana. A taj član je, rekle bi seljačine, pun kao brod, bogat kao Švicarska, nasaftan kao Atlantik, i umjesto da sponzorira Ivicu Kostelića i druge vatrene, paklene, plamene, on troši lovu na košarku, Sarajevo film festival i svoj band. Troši lovu na Ripperove umjetničke i pjesničke ego tripove, umjesto da se, kao sva hrvatska bagra s novcem ili bez novca, oda onaniji u domoljubne svrhe. Ali u čemu se, međutim, sastoji Ripperova krivnja u cijeloj toj stvari: u tome, bit će, što nije vjerodostojan, jer ne pjeva pjesme protiv Atlantic grupe! Eh, kako je tužno biti jadan, nedarovit i neuspješan, pa još živjeti u uvjerenju da bi se novcem moglo promijeniti sve.

Drugi bi, u ona vremena, Mišu Kovača odbili, iz straha da im ne pokvari reputaciju. I onda bi tu reputaciju lijepo unovčili i oplodili, pa bi od nje živjeli sretno i zadovoljno dok ih smrt ne rastavi od njihove tužne hrvatske i provincijske sudbine. Ripper ga, međutim, nije odbio, nego je pjevao da bi Mišo plakao. Ali lako je njemu, reći ćete. Da, lako je talentiranima. Pas im mater, njihovu!

Miljenko Jergović 18. 02. 2012.