Mislim se, kada vidim Duška Ljuštinu, moram mu to reći. Onda zaboravim, pa mu ne kažem. Kako se rijetko srećemo, prođoše već godine a ja nikako Ljuštini da kažem kako će stvarni mir između Srba i Hrvata doći i kako će se dvije srodne kulture harmonizirati kada u kazalištu Kerempuh ponovo bude postavljena jednočinka Petra Kočića Jazavac pred sudom. Ne, naravno da ne zamjeram Dušku Ljuštini što je sudjelovao u promjeni imena kazališta iz Jazavca u Kerempuh. Bilo je to vrijeme kada su i zagrebačkim obdaništima nadijevana imena ustaškoga doglavnika Mile Budaka, i suludo bi bilo ustrajavati na razumu, ili na razlozima književnosti, teatra ili kulture općenito. Uostalom, toj promjeni imena usprotivio se u Hrvatskoj ljevici Stipe Šuvar, pa i danas njegova udovica, gospođa Mira, zbog činjenice da budakovci drmaju hrvatskim pravosuđem, jednoj Hiperhrvatici plaća odštetu za pretrpljene joj duševne boli. Zagrebačko satirično kazalište nikada se više neće zvati Jazavac, ali ljekovito bi bilo na toj sceni još jednom vidjeti Jazavca pred sudom. Vrijedilo bi suočiti nas s izvorima naših frustracija.
Petar Kočić nije bio pitom čovjek, niti ga je danas moguće pripitomiti. Da je doživio 1991, on sigurno ne bi bio “lojalni Srbin”. Nije pristojno suditi kako bi pokojnici reagirali na iskušenja našega doba, ali za Kočića se mirne duše može reći: on bi stao uz pobunu, a ako u međuvremenu ne bi glavu izgubio, skončao bi po prilici onako kao što je skončao kninski zubar Milan Babić. U očaju, jadu i kajanju nekoga koga je historija pregazila kao crnu mačku na blatnjavom seoskom drumu. Takav je Kočić bio čovjek, tako je i završio, krajem ljeta 1916, u beogradskoj ludnici.
Nikada nisam volio, niti danas volim, Jazavca pred sudom, tu lako igrivu, odlično napisanu, pamfletističku pobunu protiv okupatora, ali još više od toga, protiv svake pravne države. Ne volim onu seljačku promućurnost Davida Štrbca, ne volim pozu iz koje se on ruga bečkome kralju i caru i iz koje se, otkada znam za sebe, naš hrvatski, srpski i bosanski, naš granični i krajiški jad i bijeda ruga boljima, pametnijima i jačima od sebe. U Davidu ćete lako naći sve te mamiće i kerume, karakondžule i karamarke, kako neprosvijećeni i sirovi zlostavljaju slab i uredan građanski svijet, lažući, petljajući i zlorabeći zdrav razum, logiku i zakone na kojima je taj svijet postavljen. Ali za razliku od njih, David je šarmantan, a u tom njegovom šarmu ima nečega oslobađajućeg, nečega brehtovskog, kao stvorenog za pučki teatar i za ulicu, nečega što jednako dobro funkcionira na sindikalnim demonstracijama i na pozornici narodnog kazališta. I tko god je pokušao da po Kočićevu napiše svoga Jazavca, grdno je prošao ili nije napisao ništa. Kočićev je model neponovljiv, i zato je Jazavac pred sudom dobar književni tekst.
Ali ono po čemu je ovaj pisac neusporedivo velik, čemu se divim i što, za razliku od njegove jednočinke, volim, evo, već trideset i koju godinu, još otkad smo u čitanci za peti razred osmoljetke imali njegova Jablana, jesu Kočićeve priče i pripovijetke. Gotovo uvijek pisane narodnim jezikom Bosanske Krajine i gotovo uvijek usmjerene na istu nepravdu kao i Jazavac pred sudom, kratke proze Petra Kočića su među najprobranijim tekstovima južnoslavenskih književnosti, osobito onih koji su pisani na ovim međusobno uraslim i sraslim, istim jezicima. Ali među njima, tim pričama i pripovijetkama, izdvaja se niz od pet kratkih proza o Simeunu Đaku (Zulum Simeuna Đaka, Istiniti zulum Simeuna Đaka, Mejdan Simeuna Đaka, Iz starostavne knjige Simeuna Đaka i Rakijo majko!), u čijem ritmu pripovijedanja, načinu građenja fabule i formiranja glavnog lika ima nečega što je, istovremeno, neusporedivo s bilo kojim drugim tekstom naših književnosti i što opstoji izvan vremena u kojemu je napisano i izvan svakoga drugog vremena. Svih pet priča, ispričanih kao u nekom šamanskom zanosu, okupljeno je oko rakijskoga kazana, iz kojega svakog časa treba poteći rakija šljivovica. Simeun Đak, o kojem zapravo ne znamo ništa, ni tko je, ni što je, ni u kakvoj je vezi s gomjeničkim manastirom oko kojega se priče vrte, ni što laže, što mu se priviđa, a što je istinita zbilja, lik je po svemu neobičan i veličanstven.
Kao da je Petar Kočić bio naumio napisati pikarski, ili bolje – pikareskni, roman o Simeunu Đaku, pa ga je njegova luda glava pretekla, tek ovo što je na kraju napisao valjda je najbolji nenapisani roman koji smo čitali i zamišljali, ali koji nas, ako smo pisci, ne izaziva da ga sami, po Kočiću, pokušamo sastaviti. Riječ je, naime, o jednome od onih, doista rijetkih, književnih djela koja u čitatelju stvaraju onu, po nekom nevidljivom unutarnjem književnom mjerilu hijerarhijski najvišu estetsku senzaciju. Dok je za istinski velika književna djela svojstveno da stvaraju dojam kako smo i sami, možda Božjom riječju nadahnuti, mogli isto tako, te kako je pisac za svoje djelo iskoristio neke od naših najdubljih i najsvojstvenijih misli, ideja i osjećaja, postoje i takva djela, kakvih je doista najmanje, za koje smo posve sigurni da nismo mogli tako. Njima se divimo, premda u njima ništa naše nije, nego je sve jače, veće, intenzivnije, ljudskije i nekako estetskije, nego što može biti u našim glavama i srcima.
Uz rakijski kazan, u kojemu se peče rakija šljivovica, okupljena je i jedna od najboljih i najljepših priča Ive Andrića. U toj je priči još dodirnih tačaka i veza s Petrom Kočićem, ali ona, premda i sama jedno čudo, nije ravna Simeunu Đaku. Pisan u ognjici i raskoši dara, taj je pripovjedni kvintet, kao i većina toga što je Kočić u životu napisao, politički nekorektan i skandalozan. Za razliku od Andrića, on nije pisao s mišlju o mjeri, onoj književnoj ili onoj ljudskoj, sasvim je svejedno, a ipak je sve kod Simeuna Đaka u mjerilima uzornoga umjetničkog djela. Za razliku od Andrića, bio je neoprezan čovjek, i uzalud ga je i sam Jovan Skerlić pozivao neka se mane politike, jer da politika za njega nije. Kakav je neoprezan bio u životu, takav je bio i u svojoj prozi, ali se iz tog neopreza u Simeunu Đaku rodilo nešto genijalno, čega ne bi bilo da Kočić nije bio baš takav i da na kraju takvoga sebe nije glavom i ludilom platio. U jednom času, onako raspričan, Simeun Đak kaže: “Mrijeti, ljudi, valja, a duša izlazi na tijesna vrata.” Mili Bože, tačnih li riječi da se opiše strah.
Malo pred novu 2011. iz Banje Luke mi piše izdavač i entuzijast Nikola Vukolić, koji svakoga prvog siječnja objavi knjigu, pa onda za nju kaže da je to u ovoj godini prva knjiga na svijetu. Kaže da ovoga prvog siječnja objavljuje izabrane radove Petra Kočića, pa bi volio da o tome nešto napišem. Premišljajući se kako da Nikoli kažem da takve želje ne ispunjavam, krenuo sam, opet, misliti o Kočiću, o Jazavcu i o Dušku Ljuštini, i onda sam – tako je ispalo – prvoga dana 2011. nanovo pročitao Simeuna Đaka (koji se, naravno, nalazi i u Vukolićevom izboru), pa više nema smisla da svome banjalučkom suputniku govorim da mu želju ne mogu ispuniti.
Petar Kočić, pobunjeni Srbin: Šaman priča
Mislim se, kada vidim Duška Ljuštinu, moram mu to reći. Onda zaboravim, pa mu ne kažem. Kako se rijetko srećemo, prođoše već godine a ja nikako Ljuštini da kažem kako će stvarni mir između Srba i Hrvata doći i kako će se dvije srodne kulture harmonizirati kada u kazalištu Kerempuh ponovo bude postavljena jednočinka Petra Kočića Jazavac pred sudom. Ne, naravno da ne zamjeram Dušku Ljuštini što je sudjelovao u promjeni imena kazališta iz Jazavca u Kerempuh. Bilo je to vrijeme kada su i zagrebačkim obdaništima nadijevana imena ustaškoga doglavnika Mile Budaka, i suludo bi bilo ustrajavati na razumu, ili na razlozima književnosti, teatra ili kulture općenito. Uostalom, toj promjeni imena usprotivio se u Hrvatskoj ljevici Stipe Šuvar, pa i danas njegova udovica, gospođa Mira, zbog činjenice da budakovci drmaju hrvatskim pravosuđem, jednoj Hiperhrvatici plaća odštetu za pretrpljene joj duševne boli. Zagrebačko satirično kazalište nikada se više neće zvati Jazavac, ali ljekovito bi bilo na toj sceni još jednom vidjeti Jazavca pred sudom. Vrijedilo bi suočiti nas s izvorima naših frustracija.
Petar Kočić nije bio pitom čovjek, niti ga je danas moguće pripitomiti. Da je doživio 1991, on sigurno ne bi bio “lojalni Srbin”. Nije pristojno suditi kako bi pokojnici reagirali na iskušenja našega doba, ali za Kočića se mirne duše može reći: on bi stao uz pobunu, a ako u međuvremenu ne bi glavu izgubio, skončao bi po prilici onako kao što je skončao kninski zubar Milan Babić. U očaju, jadu i kajanju nekoga koga je historija pregazila kao crnu mačku na blatnjavom seoskom drumu. Takav je Kočić bio čovjek, tako je i završio, krajem ljeta 1916, u beogradskoj ludnici.
Nikada nisam volio, niti danas volim, Jazavca pred sudom, tu lako igrivu, odlično napisanu, pamfletističku pobunu protiv okupatora, ali još više od toga, protiv svake pravne države. Ne volim onu seljačku promućurnost Davida Štrbca, ne volim pozu iz koje se on ruga bečkome kralju i caru i iz koje se, otkada znam za sebe, naš hrvatski, srpski i bosanski, naš granični i krajiški jad i bijeda ruga boljima, pametnijima i jačima od sebe. U Davidu ćete lako naći sve te mamiće i kerume, karakondžule i karamarke, kako neprosvijećeni i sirovi zlostavljaju slab i uredan građanski svijet, lažući, petljajući i zlorabeći zdrav razum, logiku i zakone na kojima je taj svijet postavljen. Ali za razliku od njih, David je šarmantan, a u tom njegovom šarmu ima nečega oslobađajućeg, nečega brehtovskog, kao stvorenog za pučki teatar i za ulicu, nečega što jednako dobro funkcionira na sindikalnim demonstracijama i na pozornici narodnog kazališta. I tko god je pokušao da po Kočićevu napiše svoga Jazavca, grdno je prošao ili nije napisao ništa. Kočićev je model neponovljiv, i zato je Jazavac pred sudom dobar književni tekst.
Ali ono po čemu je ovaj pisac neusporedivo velik, čemu se divim i što, za razliku od njegove jednočinke, volim, evo, već trideset i koju godinu, još otkad smo u čitanci za peti razred osmoljetke imali njegova Jablana, jesu Kočićeve priče i pripovijetke. Gotovo uvijek pisane narodnim jezikom Bosanske Krajine i gotovo uvijek usmjerene na istu nepravdu kao i Jazavac pred sudom, kratke proze Petra Kočića su među najprobranijim tekstovima južnoslavenskih književnosti, osobito onih koji su pisani na ovim međusobno uraslim i sraslim, istim jezicima. Ali među njima, tim pričama i pripovijetkama, izdvaja se niz od pet kratkih proza o Simeunu Đaku (Zulum Simeuna Đaka, Istiniti zulum Simeuna Đaka, Mejdan Simeuna Đaka, Iz starostavne knjige Simeuna Đaka i Rakijo majko!), u čijem ritmu pripovijedanja, načinu građenja fabule i formiranja glavnog lika ima nečega što je, istovremeno, neusporedivo s bilo kojim drugim tekstom naših književnosti i što opstoji izvan vremena u kojemu je napisano i izvan svakoga drugog vremena. Svih pet priča, ispričanih kao u nekom šamanskom zanosu, okupljeno je oko rakijskoga kazana, iz kojega svakog časa treba poteći rakija šljivovica. Simeun Đak, o kojem zapravo ne znamo ništa, ni tko je, ni što je, ni u kakvoj je vezi s gomjeničkim manastirom oko kojega se priče vrte, ni što laže, što mu se priviđa, a što je istinita zbilja, lik je po svemu neobičan i veličanstven.
Kao da je Petar Kočić bio naumio napisati pikarski, ili bolje – pikareskni, roman o Simeunu Đaku, pa ga je njegova luda glava pretekla, tek ovo što je na kraju napisao valjda je najbolji nenapisani roman koji smo čitali i zamišljali, ali koji nas, ako smo pisci, ne izaziva da ga sami, po Kočiću, pokušamo sastaviti. Riječ je, naime, o jednome od onih, doista rijetkih, književnih djela koja u čitatelju stvaraju onu, po nekom nevidljivom unutarnjem književnom mjerilu hijerarhijski najvišu estetsku senzaciju. Dok je za istinski velika književna djela svojstveno da stvaraju dojam kako smo i sami, možda Božjom riječju nadahnuti, mogli isto tako, te kako je pisac za svoje djelo iskoristio neke od naših najdubljih i najsvojstvenijih misli, ideja i osjećaja, postoje i takva djela, kakvih je doista najmanje, za koje smo posve sigurni da nismo mogli tako. Njima se divimo, premda u njima ništa naše nije, nego je sve jače, veće, intenzivnije, ljudskije i nekako estetskije, nego što može biti u našim glavama i srcima.
Uz rakijski kazan, u kojemu se peče rakija šljivovica, okupljena je i jedna od najboljih i najljepših priča Ive Andrića. U toj je priči još dodirnih tačaka i veza s Petrom Kočićem, ali ona, premda i sama jedno čudo, nije ravna Simeunu Đaku. Pisan u ognjici i raskoši dara, taj je pripovjedni kvintet, kao i većina toga što je Kočić u životu napisao, politički nekorektan i skandalozan. Za razliku od Andrića, on nije pisao s mišlju o mjeri, onoj književnoj ili onoj ljudskoj, sasvim je svejedno, a ipak je sve kod Simeuna Đaka u mjerilima uzornoga umjetničkog djela. Za razliku od Andrića, bio je neoprezan čovjek, i uzalud ga je i sam Jovan Skerlić pozivao neka se mane politike, jer da politika za njega nije. Kakav je neoprezan bio u životu, takav je bio i u svojoj prozi, ali se iz tog neopreza u Simeunu Đaku rodilo nešto genijalno, čega ne bi bilo da Kočić nije bio baš takav i da na kraju takvoga sebe nije glavom i ludilom platio. U jednom času, onako raspričan, Simeun Đak kaže: “Mrijeti, ljudi, valja, a duša izlazi na tijesna vrata.” Mili Bože, tačnih li riječi da se opiše strah.
Malo pred novu 2011. iz Banje Luke mi piše izdavač i entuzijast Nikola Vukolić, koji svakoga prvog siječnja objavi knjigu, pa onda za nju kaže da je to u ovoj godini prva knjiga na svijetu. Kaže da ovoga prvog siječnja objavljuje izabrane radove Petra Kočića, pa bi volio da o tome nešto napišem. Premišljajući se kako da Nikoli kažem da takve želje ne ispunjavam, krenuo sam, opet, misliti o Kočiću, o Jazavcu i o Dušku Ljuštini, i onda sam – tako je ispalo – prvoga dana 2011. nanovo pročitao Simeuna Đaka (koji se, naravno, nalazi i u Vukolićevom izboru), pa više nema smisla da svome banjalučkom suputniku govorim da mu želju ne mogu ispuniti.