Vlado Škafar, slovenski filmski redatelj, snimio je beskompromisan, hrabar, visoko estetiziran i nadasve točan film o odnosima oca i sina
Lijep i sunčan dan, negdje uz rijeku. Otac uči sina da peca. Osnova ribičkog nauka je u strpljenju, u toj vještini dugog čekanja da svaka stvar dođe na svoje mjesto, da se sve okolnosti poklope i da riba zagrize. Film “Otac”, ili po prekmurski “Oča”, ne samo da, dijelom, priča o tom strpljenju, nego i njegova poetika, način na koji redatelj pripovijeda i na koji se slike nižu, insistira na strpljenju. Onako kako se lovi riba, strpljivo, s pogledom koji je dugo usmjeren u jednu tačku, s usporavanjem svake radnje i svih tjelesnih aktivnosti, s mirom koji se u nas, obično i bez razloga, naziva budističkim mirom, isto tako Vlado Škafar razvija svoju priču. Ona je jednostavna. Toliko jednostavna da bi se nekome kome će biti unaprijed ispričana, tek kao ideja za književno djelo ili za film, svakako moglo učiniti kako u njoj ne može biti ni književnosti, ni filma. Nimalo dinamike, nijednog dramaturškog obrata, minimum događanja, i sve to uokvireno jednim općepoznatim sižeom, naznakom priče koja se po tisuću puta događa tisućama očeva i sinova.
Otac i majka su rastavljeni. Njihovi odnosi, saznajemo to kroz naznake, nikako nisu dobri. Ovo je rijetka prilika da se dječak nađe s ocem, i trebalo bi je iskoristiti da se kaže nešto važno, nešto što će trajati do sljedećega, neizvjesno dalekog, ponovnog susreta. Nešto što bi moglo učvrstiti njihov odnos, ali i što bi razjasnilo sve ono što između njih dvojice neizrečeno stoji. Otac misli da sin ne zna, pa bi mu nešto, nekako htio reći. No, ono što bi rekao, uglavnom je neizrecivo, jer ne počiva u riječima, nego je dio vremena koje ljudi, očevi i sinovi, provedu jedni s drugima, ili vremena za koje ostaju uskraćeni. Otac bi da kaže sve ono što je mislio dok su bili razdvojeni, ali ni to ne ide. Većina onoga što je u stanju izgovoriti, i što izgovara za vrijeme tog njihovog dugočasnog pecanja i dokoličarenja uz rijeku, nevažno je u poređenju s onim što bi on zaista želio reći. Većina onog što kaže tek je najava nečega drugog, nečega što, međutim, nije u stanju reći. Vlado Škafar napravio je film koji je sasvim zasnovan na dijalozima, ali u kojem sve ono što je u tim dijalozima doista važno ostaje neizrečeno. Teško bi bilo sjetiti se nekoga jugoslavenskog i postjugoslavenskog filma u kojemu se ovoliko razgovaralo šutnjama, aluzijama, slutnjama, riječima koje gledatelj nije mogao čuti. Općenito, od vremena Andreja Tarkovskog, na zapadu (a zapad je u ovom slučaju sve što je zapadnije od Kine i Koreje) u nekom se filmu nije toliko razgovaralo neizgovorenim riječima i u tako mirnoj i sporoj izmjeni slika i prizora.
Tek na kraju filma dogodit će se nešto šokantno, nešto što Tarkovski sasvim sigurno ne bi učinio sa svojom pripovijesti, ali što je, istovremeno, savršeno logično i u skladu s ispripovijedanim, te što na doista genijalan način produbljuje poetiku Vlade Škafara i nadograđuje onaj dio priče koji se dogodio neizgovoren i nepokazan, ali ipak postoji u filmu i u gledateljevom doživljaju. Taj grandiozni i potresni finale, koji ne bi bilo pristojno prepričavati onima koji film “Otac” nisu gledali, kontekstualizira dugi, ribički razgovor između oca i sina, a privatni očaj pretvara u očaj cijele zajednice, u cijelu orkestraciju pojedinačnih ljudskih glasova, usred jednoga od onih ceremonijala povijesne banalnosti, kakva je i ta naša i slovenska duga tranzicija iz jednoga ideološkog stanja (i sranja) u drugo ideološko stanje.
Vlado Škafar slovenski je filmski entuzijast, redatelj kratkih i dokumentarnih filmova, rođen 1969. u Murskoj Soboti. Osim što mu je “Oča” prvi dugometražni igrani film (ili srednjemetražni, jer traje rubnih 70 minuta), to je, na neki način, i njegov zavičajni film. Odigran je na prekmurskom dijalektu, koji predstavlja priličan odmak od slovenskoga standarda. Sa Škafarom sam se u kinematografskom mraku prvi puta sreo prije šest-sedam godina, kada sam, kao član žirija slovenskoga nacionalnog filmskog festivala, gledao njegov dugi dokumentarac “Peterka – Leto odločitve”, jedan na svoj način lijep, pomaknut i luckast film o slavnome skakaču i letaču na skijama Primožu Peterki. Zabavio sam se tada, a čini mi se da smo Peterku i nagradili, iako taj film baš i nije svugdje bio dočekan s oduševljenjem. Naime, ljudima je znalo zasmetati što je Škafar o svome junaku pripovijedao na način koji je njemu samom bio odveć blizak. Blago kazano: o nekonvencionalnom Primožu pripovijedalo se na primoževski način. I sve je jako dugo trajalo. Bio je to jedan od onih filmova koji se gledatelju svide, ili su mu sasvim negledljivi. Meni se, sjećam se, svidio, ali baš nikada ne bih u filmu “Otac” prepoznao film “Peterka – Godina odluke”. Jedino što je ovim filmovima zajedničko jest redateljeva potpuna beskompromisnost i hrabrost u insistiranju na svome pripovjedačkom stilu (ili bi se prije moglo govoriti u množini – stilovima). Vladu Škafara kao da doista nije briga što će tko misliti o njegovim filmovima, hoće li se, recimo, ubiti od dosade i hoće li išta razumjeti. Ni u jednom, ni u drugom filmu nije učinio ništa da se dopadne, a u oba slučaja riskirao je baš sve. Dok je u Peterki rezultat bio polovičan – možda bi bio uspješniji da se barem malo kurvao – film “Otac” potpuni je trijumf.
Taj mali i čudesno jeftini film (za novce za koje Škafar snima film, geniji iz HAVC-a ne ustaju iz postelje) 2010. prikazan je na Venecijanskome festivalu, u Tjednu kritike, gdje je dočekan s pohvalama, ali što je puno važnije, i s razumijevanjem. Venecija nije mjerilo umjetničke vrijednosti, kao što mjerilo nisu ni Cannes ili Berlin, ali važno je, ipak, znati da na velikim festivalima prolaze i tako zatvoreni, meditativni, spori i pametni filmovi, pod uvjetom da su dobro i dosljedno načinjeni i da je uvjerljiva i autentična priča koja je u njima ispripovijedana. Samo se lopuže, antitalenti i bolesni patrioti tješe kako postoje neki dobri filmovi, koje, eto, inozemni gledatelji, kritičari i selektori velikih i malih festivala nisu u stanju razumjeti.
Zasnovan na jednostavnoj priči i na sjajnoj glumi dva jedina lika (nisu baš jedini, ali…), odrasloga Mikija Roša i dječaka Sandija Šalamona, “Oča” je film koji gledatelja, barem za djelić mjere, pomjeri iz njegove životne putanje, potrese ga, uzdrma, učini mu ono što je, zapravo, zadatak književnosti, ako književnost trpi zadatke, i zbog čega priče, ispričane naglas, napisane ili snimljene, zapravo oduvijek i postoje. Možda je smisao holivudskoga pripovijedanja da gledatelja zabavi, ali osim što je produkcija takve zabave i bogatijim Europljanima nedostižno skupa, jadnom se čini već i sama ambicija da se zabavljaju oni koji čekaju na svoju priču. Nedostojno je praviti budale od izmučenog i ojađenog svijeta, bilo da je riječ o onima koji su pali kao žrtve tranzicije ili onima koji su stradali u neuspjelim brakovima. Tabloidi, kao i domaći kung fu spektakli i domoljubne limunade, služe samo tome da se narugaju sirotinji. To im je upisano već u žanr.
Potresao me je “Otac” Vlade Škafara, kao da je moj rođeni. Žao mi je, istinski mi je žao, što su hrvatski očevi tako jadni i mondeni. Kao u onoj otrcanoj narodnoj o žapcu koji je vidio da se konji potkivaju…
Otac, priča koja je stresla Veneciju
Vlado Škafar, slovenski filmski redatelj, snimio je beskompromisan, hrabar, visoko estetiziran i nadasve točan film o odnosima oca i sina
Lijep i sunčan dan, negdje uz rijeku. Otac uči sina da peca. Osnova ribičkog nauka je u strpljenju, u toj vještini dugog čekanja da svaka stvar dođe na svoje mjesto, da se sve okolnosti poklope i da riba zagrize. Film “Otac”, ili po prekmurski “Oča”, ne samo da, dijelom, priča o tom strpljenju, nego i njegova poetika, način na koji redatelj pripovijeda i na koji se slike nižu, insistira na strpljenju. Onako kako se lovi riba, strpljivo, s pogledom koji je dugo usmjeren u jednu tačku, s usporavanjem svake radnje i svih tjelesnih aktivnosti, s mirom koji se u nas, obično i bez razloga, naziva budističkim mirom, isto tako Vlado Škafar razvija svoju priču. Ona je jednostavna. Toliko jednostavna da bi se nekome kome će biti unaprijed ispričana, tek kao ideja za književno djelo ili za film, svakako moglo učiniti kako u njoj ne može biti ni književnosti, ni filma. Nimalo dinamike, nijednog dramaturškog obrata, minimum događanja, i sve to uokvireno jednim općepoznatim sižeom, naznakom priče koja se po tisuću puta događa tisućama očeva i sinova.
Otac i majka su rastavljeni. Njihovi odnosi, saznajemo to kroz naznake, nikako nisu dobri. Ovo je rijetka prilika da se dječak nađe s ocem, i trebalo bi je iskoristiti da se kaže nešto važno, nešto što će trajati do sljedećega, neizvjesno dalekog, ponovnog susreta. Nešto što bi moglo učvrstiti njihov odnos, ali i što bi razjasnilo sve ono što između njih dvojice neizrečeno stoji. Otac misli da sin ne zna, pa bi mu nešto, nekako htio reći. No, ono što bi rekao, uglavnom je neizrecivo, jer ne počiva u riječima, nego je dio vremena koje ljudi, očevi i sinovi, provedu jedni s drugima, ili vremena za koje ostaju uskraćeni. Otac bi da kaže sve ono što je mislio dok su bili razdvojeni, ali ni to ne ide. Većina onoga što je u stanju izgovoriti, i što izgovara za vrijeme tog njihovog dugočasnog pecanja i dokoličarenja uz rijeku, nevažno je u poređenju s onim što bi on zaista želio reći. Većina onog što kaže tek je najava nečega drugog, nečega što, međutim, nije u stanju reći. Vlado Škafar napravio je film koji je sasvim zasnovan na dijalozima, ali u kojem sve ono što je u tim dijalozima doista važno ostaje neizrečeno. Teško bi bilo sjetiti se nekoga jugoslavenskog i postjugoslavenskog filma u kojemu se ovoliko razgovaralo šutnjama, aluzijama, slutnjama, riječima koje gledatelj nije mogao čuti. Općenito, od vremena Andreja Tarkovskog, na zapadu (a zapad je u ovom slučaju sve što je zapadnije od Kine i Koreje) u nekom se filmu nije toliko razgovaralo neizgovorenim riječima i u tako mirnoj i sporoj izmjeni slika i prizora.
Tek na kraju filma dogodit će se nešto šokantno, nešto što Tarkovski sasvim sigurno ne bi učinio sa svojom pripovijesti, ali što je, istovremeno, savršeno logično i u skladu s ispripovijedanim, te što na doista genijalan način produbljuje poetiku Vlade Škafara i nadograđuje onaj dio priče koji se dogodio neizgovoren i nepokazan, ali ipak postoji u filmu i u gledateljevom doživljaju. Taj grandiozni i potresni finale, koji ne bi bilo pristojno prepričavati onima koji film “Otac” nisu gledali, kontekstualizira dugi, ribički razgovor između oca i sina, a privatni očaj pretvara u očaj cijele zajednice, u cijelu orkestraciju pojedinačnih ljudskih glasova, usred jednoga od onih ceremonijala povijesne banalnosti, kakva je i ta naša i slovenska duga tranzicija iz jednoga ideološkog stanja (i sranja) u drugo ideološko stanje.
Vlado Škafar slovenski je filmski entuzijast, redatelj kratkih i dokumentarnih filmova, rođen 1969. u Murskoj Soboti. Osim što mu je “Oča” prvi dugometražni igrani film (ili srednjemetražni, jer traje rubnih 70 minuta), to je, na neki način, i njegov zavičajni film. Odigran je na prekmurskom dijalektu, koji predstavlja priličan odmak od slovenskoga standarda. Sa Škafarom sam se u kinematografskom mraku prvi puta sreo prije šest-sedam godina, kada sam, kao član žirija slovenskoga nacionalnog filmskog festivala, gledao njegov dugi dokumentarac “Peterka – Leto odločitve”, jedan na svoj način lijep, pomaknut i luckast film o slavnome skakaču i letaču na skijama Primožu Peterki. Zabavio sam se tada, a čini mi se da smo Peterku i nagradili, iako taj film baš i nije svugdje bio dočekan s oduševljenjem. Naime, ljudima je znalo zasmetati što je Škafar o svome junaku pripovijedao na način koji je njemu samom bio odveć blizak. Blago kazano: o nekonvencionalnom Primožu pripovijedalo se na primoževski način. I sve je jako dugo trajalo. Bio je to jedan od onih filmova koji se gledatelju svide, ili su mu sasvim negledljivi. Meni se, sjećam se, svidio, ali baš nikada ne bih u filmu “Otac” prepoznao film “Peterka – Godina odluke”. Jedino što je ovim filmovima zajedničko jest redateljeva potpuna beskompromisnost i hrabrost u insistiranju na svome pripovjedačkom stilu (ili bi se prije moglo govoriti u množini – stilovima). Vladu Škafara kao da doista nije briga što će tko misliti o njegovim filmovima, hoće li se, recimo, ubiti od dosade i hoće li išta razumjeti. Ni u jednom, ni u drugom filmu nije učinio ništa da se dopadne, a u oba slučaja riskirao je baš sve. Dok je u Peterki rezultat bio polovičan – možda bi bio uspješniji da se barem malo kurvao – film “Otac” potpuni je trijumf.
Taj mali i čudesno jeftini film (za novce za koje Škafar snima film, geniji iz HAVC-a ne ustaju iz postelje) 2010. prikazan je na Venecijanskome festivalu, u Tjednu kritike, gdje je dočekan s pohvalama, ali što je puno važnije, i s razumijevanjem. Venecija nije mjerilo umjetničke vrijednosti, kao što mjerilo nisu ni Cannes ili Berlin, ali važno je, ipak, znati da na velikim festivalima prolaze i tako zatvoreni, meditativni, spori i pametni filmovi, pod uvjetom da su dobro i dosljedno načinjeni i da je uvjerljiva i autentična priča koja je u njima ispripovijedana. Samo se lopuže, antitalenti i bolesni patrioti tješe kako postoje neki dobri filmovi, koje, eto, inozemni gledatelji, kritičari i selektori velikih i malih festivala nisu u stanju razumjeti.
Zasnovan na jednostavnoj priči i na sjajnoj glumi dva jedina lika (nisu baš jedini, ali…), odrasloga Mikija Roša i dječaka Sandija Šalamona, “Oča” je film koji gledatelja, barem za djelić mjere, pomjeri iz njegove životne putanje, potrese ga, uzdrma, učini mu ono što je, zapravo, zadatak književnosti, ako književnost trpi zadatke, i zbog čega priče, ispričane naglas, napisane ili snimljene, zapravo oduvijek i postoje. Možda je smisao holivudskoga pripovijedanja da gledatelja zabavi, ali osim što je produkcija takve zabave i bogatijim Europljanima nedostižno skupa, jadnom se čini već i sama ambicija da se zabavljaju oni koji čekaju na svoju priču. Nedostojno je praviti budale od izmučenog i ojađenog svijeta, bilo da je riječ o onima koji su pali kao žrtve tranzicije ili onima koji su stradali u neuspjelim brakovima. Tabloidi, kao i domaći kung fu spektakli i domoljubne limunade, služe samo tome da se narugaju sirotinji. To im je upisano već u žanr.
Potresao me je “Otac” Vlade Škafara, kao da je moj rođeni. Žao mi je, istinski mi je žao, što su hrvatski očevi tako jadni i mondeni. Kao u onoj otrcanoj narodnoj o žapcu koji je vidio da se konji potkivaju…