S godinama mu je jako oslabio vid. Bila je to profesionalna bolest, kao u rudara ili livničara, nakon što je godinama radio kao crtač u Arheološkom muzeju. Temeljit, strpljiv i virtuozan, crtao je vrijedne iskopine, dok je pokraj njega protjecala živa povijest hrvatskoga slikarstva. Pola stoljeća ranije, dok je naukovao u Kraljevskoj višoj školi za umjetnost i umjetni obrt, izdržavao se kao crtač u Botaničkome zavodu. Zurio bi po cijelu noć u mikroskop, a zatim na metarskim papirima crtao stabljike bilja. Osim što odu oči od takvoga rada, nauči se čovjek za cijeli život nositi teret anonimnosti. U slučaju Omera Mujadžića anonimnost crtača bilja i kamenja sudbinski se našla u vezi s nečim što je dublje i važnije: životom u sredini kojoj ne pripadaš, u manjinstvu i samoći, koja već po nalogu životinjskoga instinkta vodi k težnji za – anonimnošću. Zagreb onoga vremena, predratni, ratni i poratni, iskazivao je, što dobronamjernu, a što romantično-nacionalnu, starčevićansku, frankovačku pa ustašku empatiju prema muslimanima, ali je o njima znao jednako malo, i jednako ništa je želio naučiti, kao i u vrijeme tuđmanluka, kada će se, u vrlo sličnome nacionalnom zanosu, ta distancirana ljubav pretvarati u prisnu mržnju. Mujadžić se, kao u nekoj moćnoj beletrizaciji povijesti i čovjekove sudbine, negdje na pola puta između Borgesa i Selimovića, od života branio dvostrukom anonimnošću. A kada je sve bilo gotovo, i vid mu je posve oslabio, službovao je kao profesor na Likovnoj akademiji. U tome, također, ima nečega borgesovskog: crtanje je mogao predavati i kao slijepac.
Bio je iz boljestojeće kuće u Bosanskoj Gradiški, što je važno napominjati iz narativnih, a ne iz materijalnih razloga. Sa sobom je u Zagreb ponio previše sjećanja i porodične prošlosti, lako stečene tradicije i identitetskih pripovijesti, e da bi sve to mogao zaboraviti i postati netko drugi. Očito je, međutim, i da je bio odveć oprezan, prirodno distanciran i povučen da bi Zagrebu previše pokazivao smisao i sadržaj, raskoš svoga manjinstva. Živeći i studirajući u Parizu, obilazeći Louvre i doživljavajući muzealnu tradiciju kao nešto živo i aktivno, Omer Mujadžić se, sva je prilika, intelektualno formirao mimo moda i stilova, koji su nastajali među mlađim svijetom, koji je više vremena provodio po caffeima i noćnim klubovima, nego po muzejima.
Dok pabirčimo njegove slike po skupnim izložbama i stalnim galerijskim postavima, čini nam se da Mujadžić nije bio stilski definiran slikar. Ali koliko to ima veze sa slikarstvom samim, a koliko s njegovim širim kulturnim, socijalnim i intelektualnim određenjima i samoodređenjima? Mujadžić je u predratnom Zagrebu sudjelovao u osnivanju nekakve masonske lože. Prethodno je bio i među osnivačima angažiranog slikarskog pokreta, ali je od Zemlje hitro pobjegao. Za rata je portretirao Antu Pavelića (a što je drugo mogao ako već nije otišao u partizane?), da bi ga puno poslije rata Grga Gamulin diskvalificirao zbog “akademskog klasicizma” ili, jasno rečeno, zbog zaostalosti u razvoju, estetske retardacije. Gamulin u to vrijeme nije bio nikakav partijski ili cehovski strah i trepet, njegova se poricala, ali kao da to u Mujadžićevom slučaju nikome nije ni trebalo. Njegovoj dvostrukoj anonimnosti finalni životni smisao dao je poštovani povjesničar umjetnosti kada je slikarevo djelo uvrstio među otpisani inventar. Na kraju, Omer Mujadžić nije ni najveći, a ni posljednji koji će završiti na krupnome otpadu hrvatske kulture i umjetnosti, ali i zbog njega će se, katkad, činiti kako je stanje na otpadu na koncu bolje od stanja u depou. Naravno, metaforom su obuhvaćeni i književnost, pjesništvo, film…
U Galeriji Račić je ispotiha, malo pred blagdanske dane, otvorena izložba Omera Mujadžića (kustosica Leila Mehulić), iz privatne zbirke zagrebačkog odvjetnika Marijana Hanžekovića. Čudesno je lijepo platno “Pecanje”, vjerojatno prizor ušća Fojnice u Bosnu, u neko proljetno ili jesenje, nabujalo doba, s figurama slikanim s leđa, gdje se Mujadžić do karikaturalnosti poigrao perspektivom, s rukama i sa stražnjicama dvojice ribiča, te jedna ubava džamijica, na uzvisini, iznad dviju voda. Zatim, kao kontrapunkt slijedi malo veće platno, “Djevojke na izvoru”, koje više motivom nego izvedbom pomalo i opravdava Gamulinovu diskvalifikaciju. Prvu je sliku, svakako uspjeliju, Mujadžić naslikao 1928, još uvijek pod snažnim dojmovima Pariza, a drugu je načinio tačno deset godina kasnije. Gledane tako jedna uz drugu, ove slike kao da svjedoče o čovjekovoj estetskoj i društveno-političkoj rezignaciji. Ili, kako bi to kazala Magdalena Vodopija temom svoga ovogodišnjeg sajma knjiga, potvrđuju jednu “dramu identiteta”.
Središnje mjesto izložbe, kojem bi mogla biti posvećena i kakva zagrebačka lajfstajl pirueta, zauzimaju tri portreta članova obitelji Hanžeković. Na teškom, u pomnji i grču izrađenom ulju iz 1952, vidimo doktoricu Nadu Hanžeković, putenu gospođu, raskošne onodobne ljepote, plavušu kao iz Hitchcockovog filma. Iste je godine, lako je, virtuozno i nabrzinu naslikan Marijan Hanžeković, stariji. Ova je slika naprosto bolja, ljudsko lice je izražajnije, taj portret nije samo ilustracija nečije fizionomije… Ako je dopušteno suditi o tome, čini se da je Omer Mujadžić bio nesiguran, sramežljiv i delikatan čovjek, ili ga je naprosto morila trema, i teže bi radio kada mu je do nečega previše stalo. A do gospođe Hanžeković mu je, valjda zato što mu je bila i osobna liječnica, očito bilo više nego do njezina muža.
Treći portret, koji prikazuje odvjetnika Hanžekovića kao dječaka pred odrasle godine, možda je i najreprezentativniji za Mujadžićevo slikarsko djelo: sivoljubičast, tamne, nedefinirane, pozadine, postavljen je tako da ničega nema što bi odvraćalo od tog dječačkog lica, što bi ga ukrašavalo, davalo mu kontekst ili što bi, na kraju, obrazlagalo umjetnikovu motivaciju da čini to što upravo čini. Kada ne bismo znali tko je portretirani, zamišljali bismo da je taj dječak tragično skončao. Da jest, ova slika bi imala svoju veliku priču i činilo bi nam se da je umjetnik navijestio smrt, a znate kako je to s publikom, pa i onom kultiviranijom: voli vidjeti umjetnika u ulozi babe vračare. Ali i bez toga, ima nečega silno privlačnog u portretu Marijana Hanžekovića mlađeg. Taj mladi i lijepi zagrebački efeb nosi neki homoerotski naboj, kakav se rijetko viđa u hrvatskome slikarstvu (osim na nekim divnim autoerotskim autoportretima Milivoja Uzelca). I naravno, da ne bude zabune i da ne razjarujemo kretene, ova zamjedba ne tematizira seksualna opredjeljenja staroga slikara, a još manje njegova modela. Ali zar doista još uvijek mislite da je potrebno biti homoseksualac da bi se erotska empatija upisivala u portrete dječaka?
I na kraju, jedno maleno ulje na lesonitu, 16×18,5 centimetara, “Oko ognjišta”. Ova minijatura je, vjerojatno, skica za veći rad, ali je sama po sebi remek djelce. Siva, smeđa, ljubičasta, u se zatvorena i skrivena, ta slika skriva i raskriva biografiju Omera Mujadžića, emocionalnu, privatnu, društvenu, ali i umjetničku. Samo je izvježbana ruka crtača, crtačkoga rudara i savršenog anonimca, mogla naslikati ovakvo što. Imao je tada 75 godina, vid mu je već odavno bio narušen, ali mir njegove ruke bio je, kao i mir Omerove duše, besprijekoran i čist. Sve njegovo slikarstvo je kao na ovoj slici: iza koprene, iza vela, iza zara, tako da bude u sivome sakriveno, da ga previše ne gledaju, da ga ne slave, jer budu li ga slavili, mogli bi mu postavljati pitanja na koja Omer Mujadžić cijeloga svog života nije znao odgovora. To je, pak, razlika između manjinaca, usamljenika, onodobnih zagrebačkih muslimana, i onih koji su snađeni u toplom, bezbrižnom i glupavom krdu društvene i narodne većine. Pošavši kao dječak iz Bosanske Gradiške u Zagreb, prešavši tih sto i pedeset kilometara, Mujadžić je stigao na najudaljeniju tačku od one od koje je krenuo. Ne postoji dalje. I Sumatra je bliže.
Valjda nikada galerijica Račić nije imala prigodniju izložbicu. Na trgu piva i austrijskih kobasica, uz lažne alpske brvnare i lažnoga Petra Preradovića, preko puta lažnoga Horvatinčićevog Beča, u dane inovjernih blagdana, koji su po mnogo čemu također lažni, bogovski sam i ničiji, Omer Mujadžić.
Omer Mujadžić, sam i ničiji
S godinama mu je jako oslabio vid. Bila je to profesionalna bolest, kao u rudara ili livničara, nakon što je godinama radio kao crtač u Arheološkom muzeju. Temeljit, strpljiv i virtuozan, crtao je vrijedne iskopine, dok je pokraj njega protjecala živa povijest hrvatskoga slikarstva. Pola stoljeća ranije, dok je naukovao u Kraljevskoj višoj školi za umjetnost i umjetni obrt, izdržavao se kao crtač u Botaničkome zavodu. Zurio bi po cijelu noć u mikroskop, a zatim na metarskim papirima crtao stabljike bilja. Osim što odu oči od takvoga rada, nauči se čovjek za cijeli život nositi teret anonimnosti. U slučaju Omera Mujadžića anonimnost crtača bilja i kamenja sudbinski se našla u vezi s nečim što je dublje i važnije: životom u sredini kojoj ne pripadaš, u manjinstvu i samoći, koja već po nalogu životinjskoga instinkta vodi k težnji za – anonimnošću. Zagreb onoga vremena, predratni, ratni i poratni, iskazivao je, što dobronamjernu, a što romantično-nacionalnu, starčevićansku, frankovačku pa ustašku empatiju prema muslimanima, ali je o njima znao jednako malo, i jednako ništa je želio naučiti, kao i u vrijeme tuđmanluka, kada će se, u vrlo sličnome nacionalnom zanosu, ta distancirana ljubav pretvarati u prisnu mržnju. Mujadžić se, kao u nekoj moćnoj beletrizaciji povijesti i čovjekove sudbine, negdje na pola puta između Borgesa i Selimovića, od života branio dvostrukom anonimnošću. A kada je sve bilo gotovo, i vid mu je posve oslabio, službovao je kao profesor na Likovnoj akademiji. U tome, također, ima nečega borgesovskog: crtanje je mogao predavati i kao slijepac.
Bio je iz boljestojeće kuće u Bosanskoj Gradiški, što je važno napominjati iz narativnih, a ne iz materijalnih razloga. Sa sobom je u Zagreb ponio previše sjećanja i porodične prošlosti, lako stečene tradicije i identitetskih pripovijesti, e da bi sve to mogao zaboraviti i postati netko drugi. Očito je, međutim, i da je bio odveć oprezan, prirodno distanciran i povučen da bi Zagrebu previše pokazivao smisao i sadržaj, raskoš svoga manjinstva. Živeći i studirajući u Parizu, obilazeći Louvre i doživljavajući muzealnu tradiciju kao nešto živo i aktivno, Omer Mujadžić se, sva je prilika, intelektualno formirao mimo moda i stilova, koji su nastajali među mlađim svijetom, koji je više vremena provodio po caffeima i noćnim klubovima, nego po muzejima.
Dok pabirčimo njegove slike po skupnim izložbama i stalnim galerijskim postavima, čini nam se da Mujadžić nije bio stilski definiran slikar. Ali koliko to ima veze sa slikarstvom samim, a koliko s njegovim širim kulturnim, socijalnim i intelektualnim određenjima i samoodređenjima? Mujadžić je u predratnom Zagrebu sudjelovao u osnivanju nekakve masonske lože. Prethodno je bio i među osnivačima angažiranog slikarskog pokreta, ali je od Zemlje hitro pobjegao. Za rata je portretirao Antu Pavelića (a što je drugo mogao ako već nije otišao u partizane?), da bi ga puno poslije rata Grga Gamulin diskvalificirao zbog “akademskog klasicizma” ili, jasno rečeno, zbog zaostalosti u razvoju, estetske retardacije. Gamulin u to vrijeme nije bio nikakav partijski ili cehovski strah i trepet, njegova se poricala, ali kao da to u Mujadžićevom slučaju nikome nije ni trebalo. Njegovoj dvostrukoj anonimnosti finalni životni smisao dao je poštovani povjesničar umjetnosti kada je slikarevo djelo uvrstio među otpisani inventar. Na kraju, Omer Mujadžić nije ni najveći, a ni posljednji koji će završiti na krupnome otpadu hrvatske kulture i umjetnosti, ali i zbog njega će se, katkad, činiti kako je stanje na otpadu na koncu bolje od stanja u depou. Naravno, metaforom su obuhvaćeni i književnost, pjesništvo, film…
U Galeriji Račić je ispotiha, malo pred blagdanske dane, otvorena izložba Omera Mujadžića (kustosica Leila Mehulić), iz privatne zbirke zagrebačkog odvjetnika Marijana Hanžekovića. Čudesno je lijepo platno “Pecanje”, vjerojatno prizor ušća Fojnice u Bosnu, u neko proljetno ili jesenje, nabujalo doba, s figurama slikanim s leđa, gdje se Mujadžić do karikaturalnosti poigrao perspektivom, s rukama i sa stražnjicama dvojice ribiča, te jedna ubava džamijica, na uzvisini, iznad dviju voda. Zatim, kao kontrapunkt slijedi malo veće platno, “Djevojke na izvoru”, koje više motivom nego izvedbom pomalo i opravdava Gamulinovu diskvalifikaciju. Prvu je sliku, svakako uspjeliju, Mujadžić naslikao 1928, još uvijek pod snažnim dojmovima Pariza, a drugu je načinio tačno deset godina kasnije. Gledane tako jedna uz drugu, ove slike kao da svjedoče o čovjekovoj estetskoj i društveno-političkoj rezignaciji. Ili, kako bi to kazala Magdalena Vodopija temom svoga ovogodišnjeg sajma knjiga, potvrđuju jednu “dramu identiteta”.
Središnje mjesto izložbe, kojem bi mogla biti posvećena i kakva zagrebačka lajfstajl pirueta, zauzimaju tri portreta članova obitelji Hanžeković. Na teškom, u pomnji i grču izrađenom ulju iz 1952, vidimo doktoricu Nadu Hanžeković, putenu gospođu, raskošne onodobne ljepote, plavušu kao iz Hitchcockovog filma. Iste je godine, lako je, virtuozno i nabrzinu naslikan Marijan Hanžeković, stariji. Ova je slika naprosto bolja, ljudsko lice je izražajnije, taj portret nije samo ilustracija nečije fizionomije… Ako je dopušteno suditi o tome, čini se da je Omer Mujadžić bio nesiguran, sramežljiv i delikatan čovjek, ili ga je naprosto morila trema, i teže bi radio kada mu je do nečega previše stalo. A do gospođe Hanžeković mu je, valjda zato što mu je bila i osobna liječnica, očito bilo više nego do njezina muža.
Treći portret, koji prikazuje odvjetnika Hanžekovića kao dječaka pred odrasle godine, možda je i najreprezentativniji za Mujadžićevo slikarsko djelo: sivoljubičast, tamne, nedefinirane, pozadine, postavljen je tako da ničega nema što bi odvraćalo od tog dječačkog lica, što bi ga ukrašavalo, davalo mu kontekst ili što bi, na kraju, obrazlagalo umjetnikovu motivaciju da čini to što upravo čini. Kada ne bismo znali tko je portretirani, zamišljali bismo da je taj dječak tragično skončao. Da jest, ova slika bi imala svoju veliku priču i činilo bi nam se da je umjetnik navijestio smrt, a znate kako je to s publikom, pa i onom kultiviranijom: voli vidjeti umjetnika u ulozi babe vračare. Ali i bez toga, ima nečega silno privlačnog u portretu Marijana Hanžekovića mlađeg. Taj mladi i lijepi zagrebački efeb nosi neki homoerotski naboj, kakav se rijetko viđa u hrvatskome slikarstvu (osim na nekim divnim autoerotskim autoportretima Milivoja Uzelca). I naravno, da ne bude zabune i da ne razjarujemo kretene, ova zamjedba ne tematizira seksualna opredjeljenja staroga slikara, a još manje njegova modela. Ali zar doista još uvijek mislite da je potrebno biti homoseksualac da bi se erotska empatija upisivala u portrete dječaka?
I na kraju, jedno maleno ulje na lesonitu, 16×18,5 centimetara, “Oko ognjišta”. Ova minijatura je, vjerojatno, skica za veći rad, ali je sama po sebi remek djelce. Siva, smeđa, ljubičasta, u se zatvorena i skrivena, ta slika skriva i raskriva biografiju Omera Mujadžića, emocionalnu, privatnu, društvenu, ali i umjetničku. Samo je izvježbana ruka crtača, crtačkoga rudara i savršenog anonimca, mogla naslikati ovakvo što. Imao je tada 75 godina, vid mu je već odavno bio narušen, ali mir njegove ruke bio je, kao i mir Omerove duše, besprijekoran i čist. Sve njegovo slikarstvo je kao na ovoj slici: iza koprene, iza vela, iza zara, tako da bude u sivome sakriveno, da ga previše ne gledaju, da ga ne slave, jer budu li ga slavili, mogli bi mu postavljati pitanja na koja Omer Mujadžić cijeloga svog života nije znao odgovora. To je, pak, razlika između manjinaca, usamljenika, onodobnih zagrebačkih muslimana, i onih koji su snađeni u toplom, bezbrižnom i glupavom krdu društvene i narodne većine. Pošavši kao dječak iz Bosanske Gradiške u Zagreb, prešavši tih sto i pedeset kilometara, Mujadžić je stigao na najudaljeniju tačku od one od koje je krenuo. Ne postoji dalje. I Sumatra je bliže.
Valjda nikada galerijica Račić nije imala prigodniju izložbicu. Na trgu piva i austrijskih kobasica, uz lažne alpske brvnare i lažnoga Petra Preradovića, preko puta lažnoga Horvatinčićevog Beča, u dane inovjernih blagdana, koji su po mnogo čemu također lažni, bogovski sam i ničiji, Omer Mujadžić.