Još početkom ovoga milenija postojao je Nakladni zavod Matice hrvatske. Izdavali su, u pravilu, ružno dizajnirane, dobre i važne, ponekad marginalne i dosadne knjige, ali i zaturenije, skrivenije, vrhunce suvremene europske književnosti, koje u Hrvatskoj ne bi imao tko drugi da objavi. Između ostalih, dva romana poljske prozaistkinje Olge Tokarczuk (1962.): “Pravijek i ostala vremena” te “Dom danji dom noćni”.
Oba se naslova, još uvijek, mogu naći po magacinima i skrivenijim policama, u drugim redovima, iza novijih izdanja, zagrebačkih i hrvatskih knjižara. Objavljene u izvanredno pažljivom prijevodu Pere Mioča, ove su knjige u vrijeme svoga izlaska ugluho prošle – premda ne toliko gluho koliko u današnje vrijeme prolazi sve – a ni u međuvremenu se nisu pročule. Iste godine kad i “Dom danji dom noćni”, objavljena je i sveščica s tri priče Olge Tokarczuk, u prijevodu Đurđice Čilić Škeljo. Izdavač, Naklada MD, također više ne postoji. Bilo je to kalendarski ne tako davne 2003.
Olga Tokarczuk živi u Sudetima, blizu Nowe Rude, nekada je radila kao psihoterapeutkinja, a danas predaje kreativno pisanje na opolskom sveučilištu. U domovini je jedan od najčitanijih pisaca, čije se knjige dočekuju uz veliki interes publike i blagonaklonost kritike, dok je izvan Poljske, vjerojatno, među najvažnijim europskim prozaistima današnjice. Njezina pripovjedna manira, model koji ponavlja i varira iz knjige u knjigu, nije, međutim, nimalo jednostavna, traži vrlo pažljive prevoditelje i čitatelje: izmjenjuju se različiti narativni i vremenski tokovi, različite razine stvarnosti, pa i autorski prosede, jer autorica lako i često prelazi iz čvrstoga realizma i dokumentarizma u snovitu i oniričku prozu, u bajku, u unutrašnji monolog, a zatim, opet, u realističku i dnevničku prozu. Ne bi to bilo neobično, pisci, dobri pa i loši, često i rado stvaraju zbrku, vezuju pripovijest u mrtvi čvor, sve nastojeći da impresioniraju nesretnoga čitatelja svojim virtuoznim umijećem pripovijedanja, pritom pokazujući ravnodušnost ili prezir prema činjenici da bi mu, možda, moglo biti dosadno ili da mu, možda, mozak nije opremljen dodatnom opremom, neophodnom za praćenje takvoga šizofrenoga proznog višeglasja, ali kod romana Olge Tokarczuk nikakve muke u čitanju nema. Sve je tako dobro i tako jasno, i čovjek se, uskoro, nakon samo nekoliko stranica, privikne na njezina pravila, pa mu se učini da samo tako i treba pisati. A kada se to pomisli, to je prvi sigurni dokaz kako se ima posla s velikim piscem. Veliki pisci vas, naime, bez imalo namjere, uvjere da se treba pisati jedino tako kao što oni pišu. Istina, to je nevolja nenačitanih književnih talibana iz europske provincije: oni će povjerovati prvome velikom piscu da se samo tako smije pisati, pa neće dalje ni čitati. I tako se onda rode loši epigoni velikih pisaca… Ali ni danas, na žalost, nećemo imati vremena da kažemo koju o njima.
Roman “Dom danji dom noćni” bez sumnje je, uspijete li ga pronaći, jedan od najfascinantijih komada suvremene proze što leži na policama domaćih knjižara. Dijelom, posvećen je pokrajini u kojoj Olga Tokarczuk živi, opustošenoj i etnički očišćenoj nakon 1945. Među kućama koje više nisu kuće, u selima koja više ne postoje i gradovima koji su izmijenili svoja unutarnja lica, premda su fasade ostale iste – nalik na ljude presađenih mozgova, u svijetu duhova i u unutarnjem svijetu onih koji su se tu, mimo vlastitoga izbora doselili, kao prognanici iz nekoga drugog grada, žitelji nekih drugih, danas mrtvih kuća, teče jedna fascinantna i uvelike neprepričljiva priča Olge Tokarczuk. Ali “Dom danji dom noćni” nije neprepričljiv na način hermetične proze ili defabuliziranih romana, naprotiv, sve bi se tu moglo nanovo ispričati i prepričati, ali bi takvo prepričavanje trajalo duže, mnogo duže, nego sama knjiga. Nevjerojatno je, naime, što je sve, i kako, kod Olge Tokarczuk kondenzirano, a svejedno je sve vrlo zračno, prostrano i široko, nigdje osjećaja pretrpanosti.
Recimo, ima u romanu jedna epizoda, snažna kao čestit infarkt miokarda, o paru njemačkih umirovljenika, koji dolaze da vide selo iz kojeg je on, jednom davno, odlazio. Tu priču, vrlo dokumentarnu i stvarnu, autorica oslobađa svakog političkog viška i povijesnog konteksta, svega onog od čega bi drugi, možda također dobar pisac, stvorio dramu. Umjesto da na bilo koji način tematizira njegovo nijemstvo ili svoje poljaštvo, ona stvar uzdiže do razine srca, koje na kraju prepukne, do onoga elementarnog čovještva, kada više za nijednu nesreću nikakve utjehe nema. Tu priču o mrtvome Nijemcu i njegovoj živoj ženi, Olga Tokarczuk umjela je ispričati bez imalo prigodnih sentimenata i političke dopadljivosti, a njezin čitatelj iz daleka ne može a da ne zamišlja što su sve osjećali, o čemu su mislili i kakvu su katarzu doživljavali – jer da, uvijek je riječ o katarzi – njezini poljski čitatelji, desetine tisuća njih, kada su čitali o dvoje Nijemaca koji se na kraju vraćaju da vide svoj dom.
Prije dvije godine, u Beogradu, u izdanju Paideje, u izvanrednom srpskom prijevodu Milice Markić, objavljen je roman “Beguni”, za koji je 2008. Olga konačno dobila nagradu Nike – jednu od nekoliko velikih poljskih književnih nagrada – u čijem se finalu, ranije, nekoliko puta našla. Beguni su, piše u “Velikom pravoslavnom bogoslovskom enciklopedijskom rečniku”, koji je izdala novosadska Pravoslavna reč: “ogranak sekte bezpopovaca. Sektu je osnovao izvesni Jefimije iz Perejaslavlja, krajem XVIII veka. Beguni smatraju da je carska vlast čulno ovaploćenje antihrista, a duhovna i građanska vlast je njegovo ispoljavanje. Zbog toga se kriju i beže ne bi li tako prekinuli sve veze sa društvom i izbegli građanske dužnosti koje su vidljivi znaci antihristove vladavine: služenje vojnog roka, lična dokumenta, zakletve, plaćanje priloga i poreza.”
Netko površan, a bogme i poglup, kazao bi da su beguni ustvari nomadi, te da je ovo roman o nomadizmu. Istina je, međutim, da priča teče na putovanjima, fizičkim ili unutrašnjim, Olginim ili Olginih likova, i da se, kao i u prethodnim romanima, izmjenjuju razine i strategije pripovijedanja, pa čas čitamo dnevnik, čas izvještaj s putovanja i reportažu, čas napeti fikcionalni tekst. Pa tako i priču o onome što se na otoku Visu dogodilo jednoj poljskoj porodici, ocu, majci i djetetu. Odljetovali su oni, tako, svoj godišnji odmor, bilo im je lijepo, kao što obično na Visu i jest lijepo, ne samo strancima nego i domaćima, da bi se zadnjega dana dogodilo nešto za stranice crne kronike: nestali su dijete i žena, a muškarac je ostao sam i nije znao što da čini. Pojavila se policija, pojavio se vlasnik lokalnog restorana, koji baš i nije restoran, nego on kuha po svom, za goste koji mu dođu i s kojima se, katkad, sprijatelji, a katkad ih pošalje k vragu (da, prepoznaje se u njemu stvarna osoba pisca i gostoprimca Senka Karuze), ali ni od njega, kao ni od policajaca, pomoći nema. Osim što sumnja na čas pada na nesretnoga Poljaka…
Od te priče, koja na kraju ostane i nedovršena, netko drugi bi napisao roman, bestseler, krimić, možda i veliki roman, ali ne i Olga Tokarczuk. Ona ga započne, a zatim, u skladu sa svojom poetikom, nastavi dalje. I da to dalje nije tako sjajno napisano, čitatelj bi, valjda, iznervirano bacio roman negdje u najdalji ugao sobe…
“Svako ko je ikada pokušao da piše romane zna koliko je to teško zanimanje, nesumnjivo jedan od najgorih načina samozapošljavanja. Treba sve vreme da ostaješ u sebi, u samici, u potpunoj osami. To su kontrolisana psihoza, paranoja i opsesija upregunute u posao, zbog čega su lišene perjanica, turnira i venecijanskih maski po kojima ih poznajemo, tačnije, prerušene su u kasapske kecelje i gumenjake, s nožem za čiščenje iznutrica.” Tako piše Olga Tokarczuk, spremajući se tek da nas uplete u tu strašnu otočku priču, u taj, možda, i san, ali ni tog trenutka, kao ni kasnije, čitatelj ne može ni pretpostaviti gdje će s ovom knjigom završiti.
Kasnije, mnogo kasnije, na 209. stranici, piše ovo: “U jednom dalekoistočnom gradu vegetarijanski restorani uobičajili su da budu obeleženi crvenim svastikama, pradavnim znacima Sunca i životne snage. To veoma olakšava život vegetarijanca u stranom gradu – dovoljno je da podigneš glavu i rukovodiš se tim znakom. Tamo služe kari s povrćem (više varijanti), pakoru, samosu i kormu, pilave, ćufte, kao i moje omiljene štapiće od pirinča uvijene u listiće osušenih algi.
Posle nekoliko dana imam uslovni refleks kao Pavlovljev pas – pođe mi voda na usta čim vidim svastiku.”
Postoje pisci koji su vam nalik, čak i kada niste vegetarijanac i ne volite putovati: zato sam, jesenas u Wroclawu, Olgu Tokarczuk morao zagrliti kao sebe samoga, čim sam je sreo.
Olga Tokarczuk: Dom beguna
Još početkom ovoga milenija postojao je Nakladni zavod Matice hrvatske. Izdavali su, u pravilu, ružno dizajnirane, dobre i važne, ponekad marginalne i dosadne knjige, ali i zaturenije, skrivenije, vrhunce suvremene europske književnosti, koje u Hrvatskoj ne bi imao tko drugi da objavi. Između ostalih, dva romana poljske prozaistkinje Olge Tokarczuk (1962.): “Pravijek i ostala vremena” te “Dom danji dom noćni”.
Oba se naslova, još uvijek, mogu naći po magacinima i skrivenijim policama, u drugim redovima, iza novijih izdanja, zagrebačkih i hrvatskih knjižara. Objavljene u izvanredno pažljivom prijevodu Pere Mioča, ove su knjige u vrijeme svoga izlaska ugluho prošle – premda ne toliko gluho koliko u današnje vrijeme prolazi sve – a ni u međuvremenu se nisu pročule. Iste godine kad i “Dom danji dom noćni”, objavljena je i sveščica s tri priče Olge Tokarczuk, u prijevodu Đurđice Čilić Škeljo. Izdavač, Naklada MD, također više ne postoji. Bilo je to kalendarski ne tako davne 2003.
Olga Tokarczuk živi u Sudetima, blizu Nowe Rude, nekada je radila kao psihoterapeutkinja, a danas predaje kreativno pisanje na opolskom sveučilištu. U domovini je jedan od najčitanijih pisaca, čije se knjige dočekuju uz veliki interes publike i blagonaklonost kritike, dok je izvan Poljske, vjerojatno, među najvažnijim europskim prozaistima današnjice. Njezina pripovjedna manira, model koji ponavlja i varira iz knjige u knjigu, nije, međutim, nimalo jednostavna, traži vrlo pažljive prevoditelje i čitatelje: izmjenjuju se različiti narativni i vremenski tokovi, različite razine stvarnosti, pa i autorski prosede, jer autorica lako i često prelazi iz čvrstoga realizma i dokumentarizma u snovitu i oniričku prozu, u bajku, u unutrašnji monolog, a zatim, opet, u realističku i dnevničku prozu. Ne bi to bilo neobično, pisci, dobri pa i loši, često i rado stvaraju zbrku, vezuju pripovijest u mrtvi čvor, sve nastojeći da impresioniraju nesretnoga čitatelja svojim virtuoznim umijećem pripovijedanja, pritom pokazujući ravnodušnost ili prezir prema činjenici da bi mu, možda, moglo biti dosadno ili da mu, možda, mozak nije opremljen dodatnom opremom, neophodnom za praćenje takvoga šizofrenoga proznog višeglasja, ali kod romana Olge Tokarczuk nikakve muke u čitanju nema. Sve je tako dobro i tako jasno, i čovjek se, uskoro, nakon samo nekoliko stranica, privikne na njezina pravila, pa mu se učini da samo tako i treba pisati. A kada se to pomisli, to je prvi sigurni dokaz kako se ima posla s velikim piscem. Veliki pisci vas, naime, bez imalo namjere, uvjere da se treba pisati jedino tako kao što oni pišu. Istina, to je nevolja nenačitanih književnih talibana iz europske provincije: oni će povjerovati prvome velikom piscu da se samo tako smije pisati, pa neće dalje ni čitati. I tako se onda rode loši epigoni velikih pisaca… Ali ni danas, na žalost, nećemo imati vremena da kažemo koju o njima.
Roman “Dom danji dom noćni” bez sumnje je, uspijete li ga pronaći, jedan od najfascinantijih komada suvremene proze što leži na policama domaćih knjižara. Dijelom, posvećen je pokrajini u kojoj Olga Tokarczuk živi, opustošenoj i etnički očišćenoj nakon 1945. Među kućama koje više nisu kuće, u selima koja više ne postoje i gradovima koji su izmijenili svoja unutarnja lica, premda su fasade ostale iste – nalik na ljude presađenih mozgova, u svijetu duhova i u unutarnjem svijetu onih koji su se tu, mimo vlastitoga izbora doselili, kao prognanici iz nekoga drugog grada, žitelji nekih drugih, danas mrtvih kuća, teče jedna fascinantna i uvelike neprepričljiva priča Olge Tokarczuk. Ali “Dom danji dom noćni” nije neprepričljiv na način hermetične proze ili defabuliziranih romana, naprotiv, sve bi se tu moglo nanovo ispričati i prepričati, ali bi takvo prepričavanje trajalo duže, mnogo duže, nego sama knjiga. Nevjerojatno je, naime, što je sve, i kako, kod Olge Tokarczuk kondenzirano, a svejedno je sve vrlo zračno, prostrano i široko, nigdje osjećaja pretrpanosti.
Recimo, ima u romanu jedna epizoda, snažna kao čestit infarkt miokarda, o paru njemačkih umirovljenika, koji dolaze da vide selo iz kojeg je on, jednom davno, odlazio. Tu priču, vrlo dokumentarnu i stvarnu, autorica oslobađa svakog političkog viška i povijesnog konteksta, svega onog od čega bi drugi, možda također dobar pisac, stvorio dramu. Umjesto da na bilo koji način tematizira njegovo nijemstvo ili svoje poljaštvo, ona stvar uzdiže do razine srca, koje na kraju prepukne, do onoga elementarnog čovještva, kada više za nijednu nesreću nikakve utjehe nema. Tu priču o mrtvome Nijemcu i njegovoj živoj ženi, Olga Tokarczuk umjela je ispričati bez imalo prigodnih sentimenata i političke dopadljivosti, a njezin čitatelj iz daleka ne može a da ne zamišlja što su sve osjećali, o čemu su mislili i kakvu su katarzu doživljavali – jer da, uvijek je riječ o katarzi – njezini poljski čitatelji, desetine tisuća njih, kada su čitali o dvoje Nijemaca koji se na kraju vraćaju da vide svoj dom.
Prije dvije godine, u Beogradu, u izdanju Paideje, u izvanrednom srpskom prijevodu Milice Markić, objavljen je roman “Beguni”, za koji je 2008. Olga konačno dobila nagradu Nike – jednu od nekoliko velikih poljskih književnih nagrada – u čijem se finalu, ranije, nekoliko puta našla. Beguni su, piše u “Velikom pravoslavnom bogoslovskom enciklopedijskom rečniku”, koji je izdala novosadska Pravoslavna reč: “ogranak sekte bezpopovaca. Sektu je osnovao izvesni Jefimije iz Perejaslavlja, krajem XVIII veka. Beguni smatraju da je carska vlast čulno ovaploćenje antihrista, a duhovna i građanska vlast je njegovo ispoljavanje. Zbog toga se kriju i beže ne bi li tako prekinuli sve veze sa društvom i izbegli građanske dužnosti koje su vidljivi znaci antihristove vladavine: služenje vojnog roka, lična dokumenta, zakletve, plaćanje priloga i poreza.”
Netko površan, a bogme i poglup, kazao bi da su beguni ustvari nomadi, te da je ovo roman o nomadizmu. Istina je, međutim, da priča teče na putovanjima, fizičkim ili unutrašnjim, Olginim ili Olginih likova, i da se, kao i u prethodnim romanima, izmjenjuju razine i strategije pripovijedanja, pa čas čitamo dnevnik, čas izvještaj s putovanja i reportažu, čas napeti fikcionalni tekst. Pa tako i priču o onome što se na otoku Visu dogodilo jednoj poljskoj porodici, ocu, majci i djetetu. Odljetovali su oni, tako, svoj godišnji odmor, bilo im je lijepo, kao što obično na Visu i jest lijepo, ne samo strancima nego i domaćima, da bi se zadnjega dana dogodilo nešto za stranice crne kronike: nestali su dijete i žena, a muškarac je ostao sam i nije znao što da čini. Pojavila se policija, pojavio se vlasnik lokalnog restorana, koji baš i nije restoran, nego on kuha po svom, za goste koji mu dođu i s kojima se, katkad, sprijatelji, a katkad ih pošalje k vragu (da, prepoznaje se u njemu stvarna osoba pisca i gostoprimca Senka Karuze), ali ni od njega, kao ni od policajaca, pomoći nema. Osim što sumnja na čas pada na nesretnoga Poljaka…
Od te priče, koja na kraju ostane i nedovršena, netko drugi bi napisao roman, bestseler, krimić, možda i veliki roman, ali ne i Olga Tokarczuk. Ona ga započne, a zatim, u skladu sa svojom poetikom, nastavi dalje. I da to dalje nije tako sjajno napisano, čitatelj bi, valjda, iznervirano bacio roman negdje u najdalji ugao sobe…
“Svako ko je ikada pokušao da piše romane zna koliko je to teško zanimanje, nesumnjivo jedan od najgorih načina samozapošljavanja. Treba sve vreme da ostaješ u sebi, u samici, u potpunoj osami. To su kontrolisana psihoza, paranoja i opsesija upregunute u posao, zbog čega su lišene perjanica, turnira i venecijanskih maski po kojima ih poznajemo, tačnije, prerušene su u kasapske kecelje i gumenjake, s nožem za čiščenje iznutrica.” Tako piše Olga Tokarczuk, spremajući se tek da nas uplete u tu strašnu otočku priču, u taj, možda, i san, ali ni tog trenutka, kao ni kasnije, čitatelj ne može ni pretpostaviti gdje će s ovom knjigom završiti.
Kasnije, mnogo kasnije, na 209. stranici, piše ovo: “U jednom dalekoistočnom gradu vegetarijanski restorani uobičajili su da budu obeleženi crvenim svastikama, pradavnim znacima Sunca i životne snage. To veoma olakšava život vegetarijanca u stranom gradu – dovoljno je da podigneš glavu i rukovodiš se tim znakom. Tamo služe kari s povrćem (više varijanti), pakoru, samosu i kormu, pilave, ćufte, kao i moje omiljene štapiće od pirinča uvijene u listiće osušenih algi.
Posle nekoliko dana imam uslovni refleks kao Pavlovljev pas – pođe mi voda na usta čim vidim svastiku.”
Postoje pisci koji su vam nalik, čak i kada niste vegetarijanac i ne volite putovati: zato sam, jesenas u Wroclawu, Olgu Tokarczuk morao zagrliti kao sebe samoga, čim sam je sreo.