Ne znam, i zapravo ne želim znati, što je to moglo 2003, usred najgorega rata, dvadesetdvogodišnju Slovenku navesti da se zaputi u Afganistan. Kako je to izvela, što je rekla bližnjima, od čega je bježala i čemu se nadala? Izvjesno je, međutim, da nije bila vođena avanturizmom, niti je bila željna lake i brze slave, kakvu često dožive hrabri fotoreporteri sa Zapada, spremni da riskiraju i vlastite glave da bi snimili metak koji upravo prolazi kroz glavu civila ili vojnika u nekoj dalekoj, nepoznatoj zemlji. Da joj nije bilo do takve slave, vidi se na njezinim fotografijama. Manca Juvan (1981) otišla je u Afganistan i šest godina se vraćala u tu zemlju iz nekih dubljih, ozbiljnijih i ljudskijih razloga, o kojima ne želim ništa znati, jer se, zapravo, o njima više zna kada se ne zna ništa.
Temeljito je upoznala zemlju u koju je došla, baš kao da tamo vlada savršeni mir i blagostanje pa ju je odabrala za svoju drugu, umjetničku, domovinu. Upoznala je ljude, njihove naravi i običaje, našla je načina kako da zađe u njihovu kulturu, kako da je puste u prostore vlastite intime, u svoje rađaonice, ludnice i umiraonice, zapravo da joj ukažu najveće povjerenje koje jedan čovjek može pružiti drugome čovjeku: dopustili su joj da osjeti njihovu nesreću i da sa njom radi što joj je volja. Došla im je kao stranac i kao žena, u njihovu zatvorenu i patrijarhalnu kulturu, u njihov razvaljeni svijet, koji je već trideset godina u ratu i pod krvavom agresijom stranih (ruskih, američkih, dakle nevjerničkih, kršćanskih) i vlastitih vojski i identiteta, u svijet koji, ali zaista, od drugih i drukčijih već čitavu vječnost nije vidio nikakva dobra. Što li su, Bože mili, ti ljudi vidjeli u Manci Juvan da su je tako primili k sebi, sve do vrata od utrobe (na jednoj fotografiji vidimo tridesetosmogodišnju Nasibu u času kad rađa dijete)?
Manca Juvan Afganistance fotografira okom i fotografskim objektivom, ali tako da se na svakoj slici poštuje neki zamišljeni estetski red, simetrija, igra sjena i svjetla, čudo boja. Iako se na njezinim fotografijama vidi neusporedivo više nego na slikama profesionalnih fotoreportera, tih slavnih agencijskih fotografa, niti na jednoj slici u knjizi “Neobičajna življenja” (Založba Sanje, Ljubljana, oktobar 2010) nema ničega fotoreporterskog, novinski izazovnog i šokantnog. Ove su fotografije visokoestetizirane, kao da su snimane u mirnome i sretnom svijetu, kao da su na njima bogati i zadovoljni ljudi, koji beskonačno dugo – možda i cijeloga života – samo poziraju.
Novinski papir može izdržati njezine fotografije, one mogu podnijeti kasapinsko urednično rekadriranje, greške u štampariji, susjedstvo šarenih reklamnih oglasa, štednju na materijalu i maloumni ljudožderski lov za senzacijama, ali novinski papir ne može prenijeti stvarni sadržaj, smisao, atmosferu i umjetničku raskoš Mancinih afganistanskih slika. Više je na njima šokantnih scena, valjda, nego na cjelokupnoj američkoj fotoreporterskoj produkciji iz Afganistana, ali osim njihove ljepote i estetske dovršenosti, postoji još nešto po čemu se Manca Juvan razlikuje i izdvaja. Drugi su bili oko Zapada u Afganistanu, a ona je na fotografijama iz ove knjige bila oko Afganistana. Razlika je golema, toliko velika da čovjeku srce strane.
Prošloga je listopada, u ljubljanskoj Modernoj galeriji, Manca Juvan priredila izložbu svojih afganistanskih slika. Vidio sam je prije nekoliko dana, u Dobrovu, čudesnome gradiću usred Goriških brda, u vinorodnom kraju na desnoj obali Soče, pri granici s Italijom, koji podsjeća na Toskanu pa je svojim mirom, uščuvanošću i urednim trajanjem u ovome vremenu, sušta suprotnost svakoj ljudskoj nesreći i svakom Kabulu. Razlika između izložbe i knjige, osim u formatu i rasporedu fotografija, jest u tome što je u knjizi ispričana i osobna priča o Afganistanu i o likovima s fotografija, koja istovremeno funkcionira i kao kratka i efektna književna reportaža o zemlji i ljudima. Podijeljena u više poglavlja, pripovijeda o duševnim bolesnicima u jedinoj afganistanskoj psihijatrijskoj klinici, o seljacima koji se bave uzgojem maka i proizvodnjom opijuma, o afganistanskim izbjeglicama u Iranu, o povratnicima iz izbjeglištva, o djeci radnicima, o ženama koje su bježale od muževa, o majkama, o udovicama, o narkomanima koji se pokušavaju izliječiti u bivšem sovjetskom domu kulture… Manca napiše rečenicu ili dvije, dadne riječ nekome koga je fotografirala, sažme život i sudbinu, koji bi se mogli raširiti na čitave romane, i tako pripovijeda o Afganistanu kao netko tko nije Afganistanac, niti dijeli afganistansku sudbinu, ali tko o toj zemlji zna onoliko koliko o nekoj zemlji mogu znati oni čiji interes nije samo profesionalni, nego je u dubinskom smislu egzistencijalni, emotivni, duhovni…
Na jednoj slici tako s leđa gledamo muškarca s turbanom, kako a la turca sjedi na ćilimu, pognute glave, okrenut prema zastrtim prozorima, kroz koje probija danje svjetlo. Slika je lijepa i čista, i nije morala biti snimljena u Afganistanu, ali je u biti tako – muslimanska. Kao što je i red, na njoj nema ljudskoga lica. Ljudska figura i prizor oko nje tako su postavljeni da tvore geometrijski preciznu, lijepu cjelinu. Kao da nam je pred očima ornament sa džamijskoga zida, a ne muškarac s turbanom, koji a la turca sjedi na ćilimu i ne miče se. Mogla bi to biti ilustracija za “Tvrđavu” ili za “Derviš i smrt”, mogla bi to biti čista i nepretenciozna fotografska meditacija na islamske teme, lišena svakoga folklora i kiča, mogao bi to biti fotografski odgovor na danske karikature poslanika Božjeg Muhameda, primjereniji od svega što je Zapad povodom njih uspio sročiti u ime prava na slobodu umjetničkog izražavanja…
Ali tekst, otisnut na bjelini susjedne, lijeve, stranice u knjizi, diskretan i sitan, određuje: “Golam Rasul Mudakik, afganistanski šiitski klerik, živi u svetome gradu Kom (kao izbjeglica u Iranu, op. M. J.), još od ljeta 1980.” A iznad toga drugi, jednako kratak tekst, u kojem Golam Rasul Mudakik odgovara na pitanje kako mu je živjeti u svetome šiitskom gradu Komu: “Ne mogu lagati zarad svog Boga, a istinu ne mogu reći zarad vlade Islamske Republike Iran.” I to je sve. Ako tko upita za odnose između religijskih i političkih uvjerenja, ako postavi to vječno pitanje o odnosu vjere i slobode, o tome je li religija opijum za narod i može li čovjek s Bogom biti savršeno slobodan, ili ako se, kao i toliko puta u posljednjih deset godina, ili od američke provale u Afganistan, u nekoj televizijskoj debati problematizira je li Islam inkopatibilan s demokracijom i ljudskim pravima shvaćenim na način zapadnjačkog sekularnog društva, valjalo bi samo, bez ijedne riječi viška, odnekud izvući knjigu Mance Juvan i pokazati Golama Rasula Mudakika i njegovo svjedočenje o istini, vjeri i građanskoj slobodi.
Ne znam što je to moglo jednu dvadesetdvogodišnju slovensku fotografkinju privući Afganistanu i ne želim znati, jer su to privatni motivi, koji, kada za njih znamo, znaju sakriti bit stvari. A bit je ta da je Manca Juvan Afganistanu, jednoj kulturi i identitetu, ljudima koje je fotografirala, zauvijek posudila svoje oko, jer je na Afganistan gledala očima Afganistana, a ne očima nezainteresiranog, premda erotiziranog voajera. Scene patnje, tuge i nesreće, scene običnoga, svakodnevnog života, rađanje i umiranje, ono po čemu smo ljudi, snimila je kao da je sva njihova, i to je doista čudo.
Pišući prije izvjesnog vremena priču o knjizi Tonyja Judta, velikoga povjesničara Europe i europskoga istoka, koji je prošle godine umro, ukrao sam iz ljubljanskoga Dnevnika Judtovu fotografiju. Učinio sam to nekako znajući da mi ta krađa neće biti zamjerena, a preko mene ni Jutarnjem listu u kojem sam i tu priču objavio, i to zato što me šokirala slika umirućeg čovjeka, čije životno dostojanstvo nimalo nije narušeno činom slikanja. Naime, to je bio taj Judt, koji je napisao knjigu o kojoj sam pričao: umirao je, a bio živ. Čudo je kada se i na fotografiji takvo što vidi. Sliku nisam potpisao, jer sam ju pronašao nepotpisanu i nisam znao tko ju je snimio, osim što sam naveo da je preuzimam iz Dnevnika. Neki dan sam, opet na internetu, slučajno otkrio autorstvo te fotografije. Bila je to Manca Juvan.
Okom, a ne bombama na Afganistan
Ne znam, i zapravo ne želim znati, što je to moglo 2003, usred najgorega rata, dvadesetdvogodišnju Slovenku navesti da se zaputi u Afganistan. Kako je to izvela, što je rekla bližnjima, od čega je bježala i čemu se nadala? Izvjesno je, međutim, da nije bila vođena avanturizmom, niti je bila željna lake i brze slave, kakvu često dožive hrabri fotoreporteri sa Zapada, spremni da riskiraju i vlastite glave da bi snimili metak koji upravo prolazi kroz glavu civila ili vojnika u nekoj dalekoj, nepoznatoj zemlji. Da joj nije bilo do takve slave, vidi se na njezinim fotografijama. Manca Juvan (1981) otišla je u Afganistan i šest godina se vraćala u tu zemlju iz nekih dubljih, ozbiljnijih i ljudskijih razloga, o kojima ne želim ništa znati, jer se, zapravo, o njima više zna kada se ne zna ništa.
Temeljito je upoznala zemlju u koju je došla, baš kao da tamo vlada savršeni mir i blagostanje pa ju je odabrala za svoju drugu, umjetničku, domovinu. Upoznala je ljude, njihove naravi i običaje, našla je načina kako da zađe u njihovu kulturu, kako da je puste u prostore vlastite intime, u svoje rađaonice, ludnice i umiraonice, zapravo da joj ukažu najveće povjerenje koje jedan čovjek može pružiti drugome čovjeku: dopustili su joj da osjeti njihovu nesreću i da sa njom radi što joj je volja. Došla im je kao stranac i kao žena, u njihovu zatvorenu i patrijarhalnu kulturu, u njihov razvaljeni svijet, koji je već trideset godina u ratu i pod krvavom agresijom stranih (ruskih, američkih, dakle nevjerničkih, kršćanskih) i vlastitih vojski i identiteta, u svijet koji, ali zaista, od drugih i drukčijih već čitavu vječnost nije vidio nikakva dobra. Što li su, Bože mili, ti ljudi vidjeli u Manci Juvan da su je tako primili k sebi, sve do vrata od utrobe (na jednoj fotografiji vidimo tridesetosmogodišnju Nasibu u času kad rađa dijete)?
Manca Juvan Afganistance fotografira okom i fotografskim objektivom, ali tako da se na svakoj slici poštuje neki zamišljeni estetski red, simetrija, igra sjena i svjetla, čudo boja. Iako se na njezinim fotografijama vidi neusporedivo više nego na slikama profesionalnih fotoreportera, tih slavnih agencijskih fotografa, niti na jednoj slici u knjizi “Neobičajna življenja” (Založba Sanje, Ljubljana, oktobar 2010) nema ničega fotoreporterskog, novinski izazovnog i šokantnog. Ove su fotografije visokoestetizirane, kao da su snimane u mirnome i sretnom svijetu, kao da su na njima bogati i zadovoljni ljudi, koji beskonačno dugo – možda i cijeloga života – samo poziraju.
Novinski papir može izdržati njezine fotografije, one mogu podnijeti kasapinsko urednično rekadriranje, greške u štampariji, susjedstvo šarenih reklamnih oglasa, štednju na materijalu i maloumni ljudožderski lov za senzacijama, ali novinski papir ne može prenijeti stvarni sadržaj, smisao, atmosferu i umjetničku raskoš Mancinih afganistanskih slika. Više je na njima šokantnih scena, valjda, nego na cjelokupnoj američkoj fotoreporterskoj produkciji iz Afganistana, ali osim njihove ljepote i estetske dovršenosti, postoji još nešto po čemu se Manca Juvan razlikuje i izdvaja. Drugi su bili oko Zapada u Afganistanu, a ona je na fotografijama iz ove knjige bila oko Afganistana. Razlika je golema, toliko velika da čovjeku srce strane.
Prošloga je listopada, u ljubljanskoj Modernoj galeriji, Manca Juvan priredila izložbu svojih afganistanskih slika. Vidio sam je prije nekoliko dana, u Dobrovu, čudesnome gradiću usred Goriških brda, u vinorodnom kraju na desnoj obali Soče, pri granici s Italijom, koji podsjeća na Toskanu pa je svojim mirom, uščuvanošću i urednim trajanjem u ovome vremenu, sušta suprotnost svakoj ljudskoj nesreći i svakom Kabulu. Razlika između izložbe i knjige, osim u formatu i rasporedu fotografija, jest u tome što je u knjizi ispričana i osobna priča o Afganistanu i o likovima s fotografija, koja istovremeno funkcionira i kao kratka i efektna književna reportaža o zemlji i ljudima. Podijeljena u više poglavlja, pripovijeda o duševnim bolesnicima u jedinoj afganistanskoj psihijatrijskoj klinici, o seljacima koji se bave uzgojem maka i proizvodnjom opijuma, o afganistanskim izbjeglicama u Iranu, o povratnicima iz izbjeglištva, o djeci radnicima, o ženama koje su bježale od muževa, o majkama, o udovicama, o narkomanima koji se pokušavaju izliječiti u bivšem sovjetskom domu kulture… Manca napiše rečenicu ili dvije, dadne riječ nekome koga je fotografirala, sažme život i sudbinu, koji bi se mogli raširiti na čitave romane, i tako pripovijeda o Afganistanu kao netko tko nije Afganistanac, niti dijeli afganistansku sudbinu, ali tko o toj zemlji zna onoliko koliko o nekoj zemlji mogu znati oni čiji interes nije samo profesionalni, nego je u dubinskom smislu egzistencijalni, emotivni, duhovni…
Na jednoj slici tako s leđa gledamo muškarca s turbanom, kako a la turca sjedi na ćilimu, pognute glave, okrenut prema zastrtim prozorima, kroz koje probija danje svjetlo. Slika je lijepa i čista, i nije morala biti snimljena u Afganistanu, ali je u biti tako – muslimanska. Kao što je i red, na njoj nema ljudskoga lica. Ljudska figura i prizor oko nje tako su postavljeni da tvore geometrijski preciznu, lijepu cjelinu. Kao da nam je pred očima ornament sa džamijskoga zida, a ne muškarac s turbanom, koji a la turca sjedi na ćilimu i ne miče se. Mogla bi to biti ilustracija za “Tvrđavu” ili za “Derviš i smrt”, mogla bi to biti čista i nepretenciozna fotografska meditacija na islamske teme, lišena svakoga folklora i kiča, mogao bi to biti fotografski odgovor na danske karikature poslanika Božjeg Muhameda, primjereniji od svega što je Zapad povodom njih uspio sročiti u ime prava na slobodu umjetničkog izražavanja…
Ali tekst, otisnut na bjelini susjedne, lijeve, stranice u knjizi, diskretan i sitan, određuje: “Golam Rasul Mudakik, afganistanski šiitski klerik, živi u svetome gradu Kom (kao izbjeglica u Iranu, op. M. J.), još od ljeta 1980.” A iznad toga drugi, jednako kratak tekst, u kojem Golam Rasul Mudakik odgovara na pitanje kako mu je živjeti u svetome šiitskom gradu Komu: “Ne mogu lagati zarad svog Boga, a istinu ne mogu reći zarad vlade Islamske Republike Iran.” I to je sve. Ako tko upita za odnose između religijskih i političkih uvjerenja, ako postavi to vječno pitanje o odnosu vjere i slobode, o tome je li religija opijum za narod i može li čovjek s Bogom biti savršeno slobodan, ili ako se, kao i toliko puta u posljednjih deset godina, ili od američke provale u Afganistan, u nekoj televizijskoj debati problematizira je li Islam inkopatibilan s demokracijom i ljudskim pravima shvaćenim na način zapadnjačkog sekularnog društva, valjalo bi samo, bez ijedne riječi viška, odnekud izvući knjigu Mance Juvan i pokazati Golama Rasula Mudakika i njegovo svjedočenje o istini, vjeri i građanskoj slobodi.
Ne znam što je to moglo jednu dvadesetdvogodišnju slovensku fotografkinju privući Afganistanu i ne želim znati, jer su to privatni motivi, koji, kada za njih znamo, znaju sakriti bit stvari. A bit je ta da je Manca Juvan Afganistanu, jednoj kulturi i identitetu, ljudima koje je fotografirala, zauvijek posudila svoje oko, jer je na Afganistan gledala očima Afganistana, a ne očima nezainteresiranog, premda erotiziranog voajera. Scene patnje, tuge i nesreće, scene običnoga, svakodnevnog života, rađanje i umiranje, ono po čemu smo ljudi, snimila je kao da je sva njihova, i to je doista čudo.
Pišući prije izvjesnog vremena priču o knjizi Tonyja Judta, velikoga povjesničara Europe i europskoga istoka, koji je prošle godine umro, ukrao sam iz ljubljanskoga Dnevnika Judtovu fotografiju. Učinio sam to nekako znajući da mi ta krađa neće biti zamjerena, a preko mene ni Jutarnjem listu u kojem sam i tu priču objavio, i to zato što me šokirala slika umirućeg čovjeka, čije životno dostojanstvo nimalo nije narušeno činom slikanja. Naime, to je bio taj Judt, koji je napisao knjigu o kojoj sam pričao: umirao je, a bio živ. Čudo je kada se i na fotografiji takvo što vidi. Sliku nisam potpisao, jer sam ju pronašao nepotpisanu i nisam znao tko ju je snimio, osim što sam naveo da je preuzimam iz Dnevnika. Neki dan sam, opet na internetu, slučajno otkrio autorstvo te fotografije. Bila je to Manca Juvan.