Izgubljeni su imali tu nesreću da ih je otkupila trećerazredna komercijalna televizija, koja nije znala kako i kada seriju prikazati
Biografija baš svakoga čovjeka mogla bi se svesti i na niz priča i pripovijesti koje su mu obilježile različita životna razdoblja. Od Servantesove smrti u predzadnjoj epizodi Našega malog mista, preko Bijelog očnjaka Jacka Londona, Ćopićeva romana Orlovi rano lete i Spielbergovih Ralja teklo je, recimo, moje djetinjstvo. I tada je, kao i danas, bilo priča, knjiga ili filmova koji su mi se više svidjeli, za koje sam mislio da su bolji i važniji, ali me nisu obilježili. Njih pamtim po vrijednosti, ali se ne sjećam što sam radio i mislio, gdje sam bio dok sam ih slušao, čitao ili gledao. Oni mi nisu zašli u život.
Pripovijest po kojoj pamtim posljednjih nekoliko godina je američka televizijska serija Lost. Svih šest sezona gledao sam na DVD-u, prve četiri s originalnih izdanja, a posljednje dvije presnimljene s televizije. Mjesec dana nakon što je premijerno emitirana na ABC-u, pogledao sam i posljednju epizodu. Seriju sam redovito gledao iz večeri u večer, počinjući malo pred ponoć, ne preskačući nijedan dan, sve dok ne vidim cijelu sezonu. Katkad bih, istina rijetko, u jednu noć pogledao i po nekoliko epizoda.
Lost sam gledao na način na koji se od devetnaestog stoljeća, još puno prije otkrića električne struje, čitaju veliki epski romani. Koristio sam jednu od rijetkih pozitivnih okolnosti u krizi filmskoga i šoubiznisa, činjenicu da se slikovno pripovijedanje u velikoj mjeri iz kino dvorana preselilo na televizijske ekrane. To je dovelo i do promijene pripovjednog formata ili žanra, pa su cjelovečernji filmovi zamijenjeni dramskim serijama. Dok je film, ne samo po trajanju, nego i po količini ispripovijedanog materijala, analogan kratkoj priči ili kraćoj noveli, dramska serija može biti roman, pogotovu ako se jedna fabula, uz iste likove, razvije od početka do kraja. U tom smislu, Lost ili Izgubljeni su nesumnjivo roman.
Priča počinje zrakoplovnom katastrofom, na letu broj 815, zrakoplovne tvrtke Oceanic. Preživjeli se najprije snalaze u robinzonovskim uvjetima života, potom se susreću i sukobljavaju s neprijateljskom civilizacijom, postaju žrtve zavjereničkih teorija, urota tajnih organizacija i međusobnih emocionalnih i duhovnih iskrenja, sve dok se u jednom trenutku, neprimjetno, priča iz materijalne stvarnosti ne počne premještati u svijet ideja i u metafiziku. Na kraju, u elipsi koja se mnogim gledateljima neće svidjeti, slobodni smo da pretpostavimo kako na letu Oceanic 815 zapravo i nije bilo preživjelih putnika, i kako se cijela serija događa nakon njihove smrti, u tom fatalnom svijetu ideja.
Izgubljene bi se moglo prepričati na još nekoliko različitih načina, pa i na način na koji se u novinskim televizijskim programima prepričavaju telenovele, a da ne bismo mogli objasniti što je to tako privlačno u ovoj seriji, da se uvukla u fikcionalne biografije mnogih svojih gledatelja. Ne uzbuđuju me televizijske serije o preživjelima u raznim katastrofama, među svim robinzonijadama i dalje mi je najbliža ona Daniela Defoea, a na sam spomen onostranih iskustava i smrti koja bi bila nalik životu, gasim televizor, zatvaram knjigu i ušutkavam komšinicu. Dakle, da sam prethodno negdje pročitao kratki sadržaj Izgubljenih, ovakav kakav sam upravo izložio, teško da bih ikada pogledao ijednu epizodu te serije.
U čemu je onda privlačnost Izgubljenih? Kao i uvijek, samo u umijeću i zavodljivosti pripovijedanja. Za dobar roman, i za veliki roman kakav će obilježiti cijeli jedan naraštaj, obično nije najvažnije ni što mu je tema, ni koliko je tema aktualna, ni koliko se i kako tiče naše svakodnevice, ali je presudno kako je ispripovijedan. Je li ili nije onome koji priča dat dar da to i čini. Mjera takvoga dara najpouzdanija je mjera vrijednosti svake filmske, televizijske, književne ili usmeno ispričane pripovijesti. Recimo, autori Losta krenuli su od posve krive i neatraktivne postavke, od avionske katastrofe na dalekom otoku na Pacifiku, koja osim što predstavlja minsko polje načinjeno od općih mjesta, teško može biti serija koja bi izdržala i uobičajenih dvanaest epizoda. Ali i to je karakteristika velikih pripovjedača: osim što mogu nanovo ispričati stotinu puta ispričanu priču tako da zvuči kao da je slušamo po prvi put, oni znaju pričati i nemoguće priče.
Televizijska serija Izgubljeni tek je manjim dijelom prikazana u Hrvatskoj, ali usprkos tome ima odanu gledateljsku sljedbu. Prvenstveni razlog je u ispričanoj priči, koja nadilazi standarde vremena
Svi važni likovi u ovoj seriji, a takvih, važnih, ima dvadesetak, bili su u različitim fazama dobri i loši, pozitivni i negativni. Neko vrijeme dramaturška napetost se i držala, uglavnom, samo na tome da je gledatelj pokušavao otkriti, ili barem naslutiti, tko je u ovoj priči glavni negativac. Prikazivanje Losta na ABC-u započelo je posljednjeg dana ljeta, godine 2004, u vrijeme američke agresije na Irak i neprosvijećene i prijeteće apsolutističke vladavine Georgea W. Busha, općeraširene islamofobije i gotovo propisanog zazora prema svemu što je muslimansko ili arapsko, koje se, na žalost, držao veći dio popularne zapadne kulture, medija, ali i Hollywooda. Otpočetka se u seriji pojavio lik Sayida Jarraha, iračkoga izbjeglice, ali i bivšega Saddamovog komandosa i mučitelja iz iračkih zatvora. Da bi taj zlokobni aspekt bio još naglašeniji, on je prezimenjak Ziada Jarraha, jednoga od mučenika samoubojica, iz aviona koji su se 11. rujna 2001. zabili u srce Amerike. Punih šest sezona Sayid Jarrah je pred očima svijeta i Amerike igrao ulogu koja je nadilazila formate romana ili televizijske serije. Razmišljajući o Sayidu, gledatelji su se, htjeli ne htjeli, izmanipulirani od pripovjedača, nagonili da misle o cijeloj jednoj civilizaciji i o milijunima nevidljivih i bezimenih Saracena i stranaca. Način na koji su autori angažirali gledateljstvo, kao i vrijeme u kojem su to činili, ponovo podsjeća na strategiju društvenoga angažmana u velikim romanima iz devetnaestog stoljeća. I naravno, Sayid Jarrah češće je u Lostu bio točka identifikacije nego negativac.
Ali nije Sayid okosnica Izgubljenih. Svako od glavnih lica, a njih je u svakoj fazi i u svakoj epizodi, barem desetak, ima svoje klasno i socijalno određenje, svoju priču, pa na neki način i svoju ideologiju. U privatnim raspravama koje se vode oko Losta, važno je pitanje omiljenog lika. Na osnovu njega je u ovom slučaju doista moguće suditi s koje je strane tko gledao seriju. Moja lica Losta su John Locke (i kao živ čovjek i kao utjelovljenje zlog dima), Benjamin Linus i Kate Austen.
Izgubljeni se ne mogu gledati napreskok, od petnaeste epizode ili od treće sezone. Da bi se shvatilo što se tu događa i tko su ustvari svi ti ljudi, mora se ići otpočetka, poglavlje po poglavlje, već i zato što će se pojedine scene iz pete ili šeste sezone referirati na nešto što se dogodilo u prvoj, a neke likove nećemo vidjeti po nekoliko desetaka epizoda, da bi se, i to kao vrlo bitni, pojavili pred samo finale. Ovakva dramaturgija ne samo da je netipična za televizijske dramske serijale našega vremena, nego u odnosu na njih djeluje gotovo subverzivno. Naime, u žanru telenovele, ili ljepše i točnije rečeno – sapunske opere, gledatelj će se lako uključiti u bilo koju epizodu, o svim likovima će nakon nekoliko minuta gledanja znati sve što je moguće da se zna, a sva zbivanja lako će pratiti gotovo bez ikakvoga mentalnog angažmana. U ambicioznijim televizijskim serijama, možemo spomenuti, recimo, Doktora Housea i Žicu, svaka epizoda jedna je zaokružena priča, pa serije funkcioniraju kao zbirke kratkih priča ili pripovjedaka, pa gledatelji ne moraju pamtiti što se dogodilo u pojedinoj epizodi, mogu seriju gledati od kraja, od početka i na preskok. Autori Izgubljenih su, protivno uobičajenim standardima žanra, ostvarivali svoje romaneskne ambicije.
I još je nešto tu slično velikome epskom romanu: gledatelj kojega su Izgubljeni sasvim obuzeli, postali jedna od privatnih mitologema, upisali mu se u biografiju, u jezik i u frazeologiju, zapravo uopće nije siguran kome bi ovu seriju preporučio. Pogotovu zato što se čovjek osjeti pomalo i uvrijeđenim kada oni do kojih drži unatoč preporuci odustanu nakon desete stranice ili druge epizode. A opet, kada čujete da je netko pročitao knjigu ili pogledao film koji je vama važan nekako vam poraste u očima. To je ako ne jedini, onda najtočniji način na koji se ljudi pronalaze po srodnosti. Naravno, one koji ništa ne čitaju – ili one koji loše stvari čitaju, kao što bi rekao Džoni Štulić – srodnima čine nacija i vjera, ali to je već nešto drugo. Mene zanimaju srodnici po Lostu.
Oceanic 815: Čarolija televizijskog pripovijedanja
Izgubljeni su imali tu nesreću da ih je otkupila trećerazredna komercijalna televizija, koja nije znala kako i kada seriju prikazati
Biografija baš svakoga čovjeka mogla bi se svesti i na niz priča i pripovijesti koje su mu obilježile različita životna razdoblja. Od Servantesove smrti u predzadnjoj epizodi Našega malog mista, preko Bijelog očnjaka Jacka Londona, Ćopićeva romana Orlovi rano lete i Spielbergovih Ralja teklo je, recimo, moje djetinjstvo. I tada je, kao i danas, bilo priča, knjiga ili filmova koji su mi se više svidjeli, za koje sam mislio da su bolji i važniji, ali me nisu obilježili. Njih pamtim po vrijednosti, ali se ne sjećam što sam radio i mislio, gdje sam bio dok sam ih slušao, čitao ili gledao. Oni mi nisu zašli u život.
Pripovijest po kojoj pamtim posljednjih nekoliko godina je američka televizijska serija Lost. Svih šest sezona gledao sam na DVD-u, prve četiri s originalnih izdanja, a posljednje dvije presnimljene s televizije. Mjesec dana nakon što je premijerno emitirana na ABC-u, pogledao sam i posljednju epizodu. Seriju sam redovito gledao iz večeri u večer, počinjući malo pred ponoć, ne preskačući nijedan dan, sve dok ne vidim cijelu sezonu. Katkad bih, istina rijetko, u jednu noć pogledao i po nekoliko epizoda.
Lost sam gledao na način na koji se od devetnaestog stoljeća, još puno prije otkrića električne struje, čitaju veliki epski romani. Koristio sam jednu od rijetkih pozitivnih okolnosti u krizi filmskoga i šoubiznisa, činjenicu da se slikovno pripovijedanje u velikoj mjeri iz kino dvorana preselilo na televizijske ekrane. To je dovelo i do promijene pripovjednog formata ili žanra, pa su cjelovečernji filmovi zamijenjeni dramskim serijama. Dok je film, ne samo po trajanju, nego i po količini ispripovijedanog materijala, analogan kratkoj priči ili kraćoj noveli, dramska serija može biti roman, pogotovu ako se jedna fabula, uz iste likove, razvije od početka do kraja. U tom smislu, Lost ili Izgubljeni su nesumnjivo roman.
Priča počinje zrakoplovnom katastrofom, na letu broj 815, zrakoplovne tvrtke Oceanic. Preživjeli se najprije snalaze u robinzonovskim uvjetima života, potom se susreću i sukobljavaju s neprijateljskom civilizacijom, postaju žrtve zavjereničkih teorija, urota tajnih organizacija i međusobnih emocionalnih i duhovnih iskrenja, sve dok se u jednom trenutku, neprimjetno, priča iz materijalne stvarnosti ne počne premještati u svijet ideja i u metafiziku. Na kraju, u elipsi koja se mnogim gledateljima neće svidjeti, slobodni smo da pretpostavimo kako na letu Oceanic 815 zapravo i nije bilo preživjelih putnika, i kako se cijela serija događa nakon njihove smrti, u tom fatalnom svijetu ideja.
Izgubljene bi se moglo prepričati na još nekoliko različitih načina, pa i na način na koji se u novinskim televizijskim programima prepričavaju telenovele, a da ne bismo mogli objasniti što je to tako privlačno u ovoj seriji, da se uvukla u fikcionalne biografije mnogih svojih gledatelja. Ne uzbuđuju me televizijske serije o preživjelima u raznim katastrofama, među svim robinzonijadama i dalje mi je najbliža ona Daniela Defoea, a na sam spomen onostranih iskustava i smrti koja bi bila nalik životu, gasim televizor, zatvaram knjigu i ušutkavam komšinicu. Dakle, da sam prethodno negdje pročitao kratki sadržaj Izgubljenih, ovakav kakav sam upravo izložio, teško da bih ikada pogledao ijednu epizodu te serije.
U čemu je onda privlačnost Izgubljenih? Kao i uvijek, samo u umijeću i zavodljivosti pripovijedanja. Za dobar roman, i za veliki roman kakav će obilježiti cijeli jedan naraštaj, obično nije najvažnije ni što mu je tema, ni koliko je tema aktualna, ni koliko se i kako tiče naše svakodnevice, ali je presudno kako je ispripovijedan. Je li ili nije onome koji priča dat dar da to i čini. Mjera takvoga dara najpouzdanija je mjera vrijednosti svake filmske, televizijske, književne ili usmeno ispričane pripovijesti. Recimo, autori Losta krenuli su od posve krive i neatraktivne postavke, od avionske katastrofe na dalekom otoku na Pacifiku, koja osim što predstavlja minsko polje načinjeno od općih mjesta, teško može biti serija koja bi izdržala i uobičajenih dvanaest epizoda. Ali i to je karakteristika velikih pripovjedača: osim što mogu nanovo ispričati stotinu puta ispričanu priču tako da zvuči kao da je slušamo po prvi put, oni znaju pričati i nemoguće priče.
Svi važni likovi u ovoj seriji, a takvih, važnih, ima dvadesetak, bili su u različitim fazama dobri i loši, pozitivni i negativni. Neko vrijeme dramaturška napetost se i držala, uglavnom, samo na tome da je gledatelj pokušavao otkriti, ili barem naslutiti, tko je u ovoj priči glavni negativac. Prikazivanje Losta na ABC-u započelo je posljednjeg dana ljeta, godine 2004, u vrijeme američke agresije na Irak i neprosvijećene i prijeteće apsolutističke vladavine Georgea W. Busha, općeraširene islamofobije i gotovo propisanog zazora prema svemu što je muslimansko ili arapsko, koje se, na žalost, držao veći dio popularne zapadne kulture, medija, ali i Hollywooda. Otpočetka se u seriji pojavio lik Sayida Jarraha, iračkoga izbjeglice, ali i bivšega Saddamovog komandosa i mučitelja iz iračkih zatvora. Da bi taj zlokobni aspekt bio još naglašeniji, on je prezimenjak Ziada Jarraha, jednoga od mučenika samoubojica, iz aviona koji su se 11. rujna 2001. zabili u srce Amerike. Punih šest sezona Sayid Jarrah je pred očima svijeta i Amerike igrao ulogu koja je nadilazila formate romana ili televizijske serije. Razmišljajući o Sayidu, gledatelji su se, htjeli ne htjeli, izmanipulirani od pripovjedača, nagonili da misle o cijeloj jednoj civilizaciji i o milijunima nevidljivih i bezimenih Saracena i stranaca. Način na koji su autori angažirali gledateljstvo, kao i vrijeme u kojem su to činili, ponovo podsjeća na strategiju društvenoga angažmana u velikim romanima iz devetnaestog stoljeća. I naravno, Sayid Jarrah češće je u Lostu bio točka identifikacije nego negativac.
Ali nije Sayid okosnica Izgubljenih. Svako od glavnih lica, a njih je u svakoj fazi i u svakoj epizodi, barem desetak, ima svoje klasno i socijalno određenje, svoju priču, pa na neki način i svoju ideologiju. U privatnim raspravama koje se vode oko Losta, važno je pitanje omiljenog lika. Na osnovu njega je u ovom slučaju doista moguće suditi s koje je strane tko gledao seriju. Moja lica Losta su John Locke (i kao živ čovjek i kao utjelovljenje zlog dima), Benjamin Linus i Kate Austen.
Izgubljeni se ne mogu gledati napreskok, od petnaeste epizode ili od treće sezone. Da bi se shvatilo što se tu događa i tko su ustvari svi ti ljudi, mora se ići otpočetka, poglavlje po poglavlje, već i zato što će se pojedine scene iz pete ili šeste sezone referirati na nešto što se dogodilo u prvoj, a neke likove nećemo vidjeti po nekoliko desetaka epizoda, da bi se, i to kao vrlo bitni, pojavili pred samo finale. Ovakva dramaturgija ne samo da je netipična za televizijske dramske serijale našega vremena, nego u odnosu na njih djeluje gotovo subverzivno. Naime, u žanru telenovele, ili ljepše i točnije rečeno – sapunske opere, gledatelj će se lako uključiti u bilo koju epizodu, o svim likovima će nakon nekoliko minuta gledanja znati sve što je moguće da se zna, a sva zbivanja lako će pratiti gotovo bez ikakvoga mentalnog angažmana. U ambicioznijim televizijskim serijama, možemo spomenuti, recimo, Doktora Housea i Žicu, svaka epizoda jedna je zaokružena priča, pa serije funkcioniraju kao zbirke kratkih priča ili pripovjedaka, pa gledatelji ne moraju pamtiti što se dogodilo u pojedinoj epizodi, mogu seriju gledati od kraja, od početka i na preskok. Autori Izgubljenih su, protivno uobičajenim standardima žanra, ostvarivali svoje romaneskne ambicije.
I još je nešto tu slično velikome epskom romanu: gledatelj kojega su Izgubljeni sasvim obuzeli, postali jedna od privatnih mitologema, upisali mu se u biografiju, u jezik i u frazeologiju, zapravo uopće nije siguran kome bi ovu seriju preporučio. Pogotovu zato što se čovjek osjeti pomalo i uvrijeđenim kada oni do kojih drži unatoč preporuci odustanu nakon desete stranice ili druge epizode. A opet, kada čujete da je netko pročitao knjigu ili pogledao film koji je vama važan nekako vam poraste u očima. To je ako ne jedini, onda najtočniji način na koji se ljudi pronalaze po srodnosti. Naravno, one koji ništa ne čitaju – ili one koji loše stvari čitaju, kao što bi rekao Džoni Štulić – srodnima čine nacija i vjera, ali to je već nešto drugo. Mene zanimaju srodnici po Lostu.