Nina Bunjevac rođena je u Torontu, u srpskoj obitelji, koja je već generacijama živjela u Kanadi. Imala je dvije godine kada je s majkom došla u Jugoslaviju. Otac je ostao u Kanadi. Odrastala je u Zemunu, Nišu i po srbijanskoj provinciji, a onda se, malo pred raspad države, vratila u Toronto. Vizualna je umjetnica, slikarka i skulptorica, koja je iz klasičnih i postobjektnih likovnih praksi zašla u medij stripa. Njezini radovi nalaze se i u danas već kanonskome izdanju zagrebačke Fibre “Ženski strip na Balkanu”. Njezina je i ilustracija za naslovnu stranicu.
Tako bi izgledao jednostavni životopis Nine Bunjevac. Sve drugo je užasno komplicirano, kakvi već i jesu naši stvarni životi, naročito ako ih uporno odbijamo pojednostaviti i svesti na ono sa čime se može živjeti, a da se ne misli i ne pati mnogo. Ali u takvim, jednostavnim, životima nema umjetnosti.
Ona sebe doživljava kao Kanađanku i kanadsku umjetnicu, ali i kao srpsku emigrantkinju. U jednom trenutku je, kao mlada cura, napustila školovanje i zaposlila se u nekoj balkanskoj kafančugi u Torontu. Radila je kao konobarica, družila se sa zemljacima, bila jedna od njih. To će, godinama kasnije, biti izvor njezinih strip priča. Kad joj je bilo dosta, vratila se školi. Kaže da se počela baviti stripom, općenito naracijom, u još jednoj emocionalnoj i identitetarnoj krizi, i to nakon što je pročitala “Kulturu laži” i “Muzej bezuvjetne predaje”, knjige Dubravke Ugrešić. “Ona mi je nekako podarila glas, inspirisala, otvorila oči.”
I tako se stvari već kompliciraju. Ali to je samo početak. Ono što je stvaran, velik i nepodnošljiv razlog za priču upisano je, kao i u većini drugih slučajeva, u intimnu biografiju. Razlog je u onome što pristojni ljudi prešute i potisnu, sa čime cijeloga života žive kao s neotklonjivom gvaljom u želucu, s mukom, teretom i tugom, koja se drugima nikako ne može objasniti, dočarati, prenijeti, osim da im se – ispriča.
Otac Nine Bunjevac bio je pripadnik onoga što se nekada zvalo ekstremna neprijateljska emigracija. Pripadao je skupini Nikole Kavaje, poznatoga četničkog terorista, čija je priča o višestrukim pripremama atentata na maršala Tita bila krajem osamdesetih hit po beogradskim i zagrebačkim novinama, od Duge do Starta. Očeva revolucionarna vjera i teroristička praksa vjerojatno su i bili glavni razlog zašto je majka pokupila kćerku i otišla u Jugoslaviju. Malo zatim, u ljeto 1976, Petar Bunjevac pogiba, zajedno s dvojicom drugova, u nerazjašnjenoj eksploziji, dok su pripremali oružani napad na jugoslavenski konzulat.
Priča je to koju će dijete takvoga oca potisnuti ili će se ocem ponositi, nastavljajući njegovu revolucionarnu misiju. Sve drugo, naime, boli. A to je, u ovom slučaju, osnovna pretpostavka za umjetnost, kao i za privatnu i društvenu autorefleksiju. Nakon što su se po Srbiji razmnožile klerofašističke omladinske organizacije, te nakon što je propala Parada ponosa u Beogradu i učestali su napadi na pripadnike romske manjine, Nina Bunjevac nacrtala je priču “August 1976″. U njoj, uz tekst majčinog pisma ocu u Toronto, crta posljednje minute njegova života. I prije nego što njegov pakleni stroj do kraja otkuca, u jednom nevjerojatno prelazu i pripovjednom pretapanju, pokušava, prije eksplozije, ocu ispričati svoju priču.”Ova krv je krv nevinih, tata… Oni viču ‘ubij Cigane’ i ‘smrt pederima’, sve u ime Gospoda i Pravoslavne crkve… Crkva propoveda netrpeljivost, drži svoje ljude gluvim, mutavim i slepim. Da li je ovo budućnost za koju si se borio i poginuo?… Tvoje bitke nisu moje bitke, lanac se ovde prekida.”
Desetak strip tabli priče “August 1976.” jedinstven su primjer u srpskoj, hrvatskoj i zajedničkoj južnoslavenskoj kulturi. Svodeći račune s ocem, Nina račune svodi s poviješću svoje zemlje i izlaže se, makar i ovako, na daljinu, preziru šutljive većine, onih koji zaboravljaju, potiskuju ili ne znaju kako bi drukčije nego da se zlom ponose. Nije važno što fašisti u nas ne čitaju stripove, nije važno što oni u goloj ljepotici, okićenoj insignijama pravoslavne časti, neće prepoznati Charlotte Rampling u filmu “Noćni portir”. Važno je to da je ova priča ispričana. Napokon, u njoj je ponovljeno pitanje koje su u Njemačkoj postavljale generacije šezdesetosmaša: može li se voljeti očeve, a prezirati njihove ideje? Odgovora nema, niti ga treba biti, jer je smisao katarze u pitanjima.
Nina Bunjevac nije strip novelist. Ona crta kratke priče, vjerojatno i zato što je svaki kadar tako precizno i bogato nacrtan, pa se stvar ne može razviti u roman. Te priče nisu, u skladu s medijem, sastavljene od stripovskih sličica, nego od gotovih, kompozicijski dovršenih umjetničkih slika, tako da bi i fizički bilo nemoguće takvim pristupom nacrtati cijeli roman (na sličan način se u stripu snalazi ili ne snalazi i Alem Ćurin). Ali istovremeno, Ninine priče u narativnom i scenarističkom smislu iskaču izvan žanra kratke priče. Njihov okvir je epski, a ne anegdotalan. Za razliku od mnogih, pogotovu naših crtača i strip pripovjedača, koji boluju od manjka priče, ona ima viškove, tako da joj se priče prelijevaju na sve strane. Dok čita strip album “Hladna kao led” (izdanje beogradskoga Omnibusa, godina 2011, dostupno i po zagrebačkim stiparnicama), čovjek ima dojam kako, jedan za drugim, čita niz, literarno briljantno izvedenih i napisanih, epskih romana.
Recimo, priča “Pruža se prilika”, valjda je i najbolji prozni komad o emigraciji s početka devedesetih, na koji sam naišao u našim književnostima. I opet, riječ je o izbjegavanju da se život pojednostavi, da nas se utješi stripovskom jednostavnošću ili da se čovjekova sudbina, kod Nine obično ženska sudbina, svede na nekoliko lakorazumljivih formula, parola, Božjih zapovijedi. Ova kanadska umjetnica i nesmirena, neprilagođena srpska emigrantkinja, zapravo je vrlo lokalna i egzotična, njezin je tekst višeslojan i stiliziran na način neprevodivoga poetskog teksta, i sve je to savršeno razumljivo i onome tko nema pojma ni gdje je Srbija, ni što je Jugoslavija, ni je li sve to nekakva Europa.
To je, dakle, pripovjedačka strana Nininog djela. A njezin je crtež takav da sam se u njega, već na prvi pogled, smrtno i nesretno zaljubio. Ona crta baš kao ozbiljan, formiran slikar, kada se zatekne u mediju stripa. Fizionomije lica su joj katkad nalik licima u sindikalnome američkom stripu, ali su izvedene s neusporedivo više detalja, brige o perspektivama i proporcijama. Ninine junakinje, čak i kada su ružne i debele, podsjećaju na pin-up ilustracije iz pedesetih i šezdesetih godina. U tim je licima i tijelima nešto privlačno, izražajno i dekadentno. Superjunakinja Zorka Petrović, kao žena mačka, potrošena je od alkohola, duhanskog dima i raznih tjelesnih poroka, ali za razliku od običnih superjunaka, ona ne živi u nekom stiliziranom, paralelnom svijetu. Zorka je i u vizualnom i u narativnom smislu hiperrealistična, naturalna, stvarna poput starih filmova Živojina Pavlovića. A opet, radnja je pomaknuta, kao kod Makavejeva istih godina. Ninini likovi kao otvoreni uzor prizivaju Roberta Crumba, a crumbovsko je, na neki način, i insistiranje na lokalnim, emigrantskim i autsajderskim sudbinama.
Nina Bunjevac jedan je od onih, na žalost rijetkih slučajeva, kada se razlozi za umjetnost poklope s razlozima za život, kada se način za jedno više ne razlikuje od načina za drugo. Dok većina njih piše, crta, slika ili pjeva zato što im je ugodno da to čine, zato što imaju talenta ili zato što je u svakome vremenu i na svakome mjestu mondeno i šik biti umjetnik i stvarati umjetnost, postoji manjina koja piše, crta, slika ili pjeva zato što tako mora, zato što ne bi znali drukčije, zato što bi se raspali kada to ne bi radili. A raspad jednoga čovjeka, katkad može značiti i raspad cijele kulture. Eto, recimo, da Thomas Mann nakon 1933. više nije pisao, nego da se prepustio rezignaciji i maceraciji…
Nina Bunjevac piše i crta da bi sebe održala na okupu. To je najveći kompliment kojeg se mogu dosjetiti. Pred vlastitom i porodičnom biografijom, pred svojim različitim identitetima, pred kvadratom svoga stripa i pred svojom intimom, ona je cijeli jedan Thomas Mann. Pojma nemam hoće li to kome nešto u životu značiti. Meni znači.
Nina Bunjevac: Otac u stripu
Nina Bunjevac rođena je u Torontu, u srpskoj obitelji, koja je već generacijama živjela u Kanadi. Imala je dvije godine kada je s majkom došla u Jugoslaviju. Otac je ostao u Kanadi. Odrastala je u Zemunu, Nišu i po srbijanskoj provinciji, a onda se, malo pred raspad države, vratila u Toronto. Vizualna je umjetnica, slikarka i skulptorica, koja je iz klasičnih i postobjektnih likovnih praksi zašla u medij stripa. Njezini radovi nalaze se i u danas već kanonskome izdanju zagrebačke Fibre “Ženski strip na Balkanu”. Njezina je i ilustracija za naslovnu stranicu.
Tako bi izgledao jednostavni životopis Nine Bunjevac. Sve drugo je užasno komplicirano, kakvi već i jesu naši stvarni životi, naročito ako ih uporno odbijamo pojednostaviti i svesti na ono sa čime se može živjeti, a da se ne misli i ne pati mnogo. Ali u takvim, jednostavnim, životima nema umjetnosti.
Ona sebe doživljava kao Kanađanku i kanadsku umjetnicu, ali i kao srpsku emigrantkinju. U jednom trenutku je, kao mlada cura, napustila školovanje i zaposlila se u nekoj balkanskoj kafančugi u Torontu. Radila je kao konobarica, družila se sa zemljacima, bila jedna od njih. To će, godinama kasnije, biti izvor njezinih strip priča. Kad joj je bilo dosta, vratila se školi. Kaže da se počela baviti stripom, općenito naracijom, u još jednoj emocionalnoj i identitetarnoj krizi, i to nakon što je pročitala “Kulturu laži” i “Muzej bezuvjetne predaje”, knjige Dubravke Ugrešić. “Ona mi je nekako podarila glas, inspirisala, otvorila oči.”
I tako se stvari već kompliciraju. Ali to je samo početak. Ono što je stvaran, velik i nepodnošljiv razlog za priču upisano je, kao i u većini drugih slučajeva, u intimnu biografiju. Razlog je u onome što pristojni ljudi prešute i potisnu, sa čime cijeloga života žive kao s neotklonjivom gvaljom u želucu, s mukom, teretom i tugom, koja se drugima nikako ne može objasniti, dočarati, prenijeti, osim da im se – ispriča.
Otac Nine Bunjevac bio je pripadnik onoga što se nekada zvalo ekstremna neprijateljska emigracija. Pripadao je skupini Nikole Kavaje, poznatoga četničkog terorista, čija je priča o višestrukim pripremama atentata na maršala Tita bila krajem osamdesetih hit po beogradskim i zagrebačkim novinama, od Duge do Starta. Očeva revolucionarna vjera i teroristička praksa vjerojatno su i bili glavni razlog zašto je majka pokupila kćerku i otišla u Jugoslaviju. Malo zatim, u ljeto 1976, Petar Bunjevac pogiba, zajedno s dvojicom drugova, u nerazjašnjenoj eksploziji, dok su pripremali oružani napad na jugoslavenski konzulat.
Priča je to koju će dijete takvoga oca potisnuti ili će se ocem ponositi, nastavljajući njegovu revolucionarnu misiju. Sve drugo, naime, boli. A to je, u ovom slučaju, osnovna pretpostavka za umjetnost, kao i za privatnu i društvenu autorefleksiju. Nakon što su se po Srbiji razmnožile klerofašističke omladinske organizacije, te nakon što je propala Parada ponosa u Beogradu i učestali su napadi na pripadnike romske manjine, Nina Bunjevac nacrtala je priču “August 1976″. U njoj, uz tekst majčinog pisma ocu u Toronto, crta posljednje minute njegova života. I prije nego što njegov pakleni stroj do kraja otkuca, u jednom nevjerojatno prelazu i pripovjednom pretapanju, pokušava, prije eksplozije, ocu ispričati svoju priču.”Ova krv je krv nevinih, tata… Oni viču ‘ubij Cigane’ i ‘smrt pederima’, sve u ime Gospoda i Pravoslavne crkve… Crkva propoveda netrpeljivost, drži svoje ljude gluvim, mutavim i slepim. Da li je ovo budućnost za koju si se borio i poginuo?… Tvoje bitke nisu moje bitke, lanac se ovde prekida.”
Desetak strip tabli priče “August 1976.” jedinstven su primjer u srpskoj, hrvatskoj i zajedničkoj južnoslavenskoj kulturi. Svodeći račune s ocem, Nina račune svodi s poviješću svoje zemlje i izlaže se, makar i ovako, na daljinu, preziru šutljive većine, onih koji zaboravljaju, potiskuju ili ne znaju kako bi drukčije nego da se zlom ponose. Nije važno što fašisti u nas ne čitaju stripove, nije važno što oni u goloj ljepotici, okićenoj insignijama pravoslavne časti, neće prepoznati Charlotte Rampling u filmu “Noćni portir”. Važno je to da je ova priča ispričana. Napokon, u njoj je ponovljeno pitanje koje su u Njemačkoj postavljale generacije šezdesetosmaša: može li se voljeti očeve, a prezirati njihove ideje? Odgovora nema, niti ga treba biti, jer je smisao katarze u pitanjima.
Nina Bunjevac nije strip novelist. Ona crta kratke priče, vjerojatno i zato što je svaki kadar tako precizno i bogato nacrtan, pa se stvar ne može razviti u roman. Te priče nisu, u skladu s medijem, sastavljene od stripovskih sličica, nego od gotovih, kompozicijski dovršenih umjetničkih slika, tako da bi i fizički bilo nemoguće takvim pristupom nacrtati cijeli roman (na sličan način se u stripu snalazi ili ne snalazi i Alem Ćurin). Ali istovremeno, Ninine priče u narativnom i scenarističkom smislu iskaču izvan žanra kratke priče. Njihov okvir je epski, a ne anegdotalan. Za razliku od mnogih, pogotovu naših crtača i strip pripovjedača, koji boluju od manjka priče, ona ima viškove, tako da joj se priče prelijevaju na sve strane. Dok čita strip album “Hladna kao led” (izdanje beogradskoga Omnibusa, godina 2011, dostupno i po zagrebačkim stiparnicama), čovjek ima dojam kako, jedan za drugim, čita niz, literarno briljantno izvedenih i napisanih, epskih romana.
Recimo, priča “Pruža se prilika”, valjda je i najbolji prozni komad o emigraciji s početka devedesetih, na koji sam naišao u našim književnostima. I opet, riječ je o izbjegavanju da se život pojednostavi, da nas se utješi stripovskom jednostavnošću ili da se čovjekova sudbina, kod Nine obično ženska sudbina, svede na nekoliko lakorazumljivih formula, parola, Božjih zapovijedi. Ova kanadska umjetnica i nesmirena, neprilagođena srpska emigrantkinja, zapravo je vrlo lokalna i egzotična, njezin je tekst višeslojan i stiliziran na način neprevodivoga poetskog teksta, i sve je to savršeno razumljivo i onome tko nema pojma ni gdje je Srbija, ni što je Jugoslavija, ni je li sve to nekakva Europa.
To je, dakle, pripovjedačka strana Nininog djela. A njezin je crtež takav da sam se u njega, već na prvi pogled, smrtno i nesretno zaljubio. Ona crta baš kao ozbiljan, formiran slikar, kada se zatekne u mediju stripa. Fizionomije lica su joj katkad nalik licima u sindikalnome američkom stripu, ali su izvedene s neusporedivo više detalja, brige o perspektivama i proporcijama. Ninine junakinje, čak i kada su ružne i debele, podsjećaju na pin-up ilustracije iz pedesetih i šezdesetih godina. U tim je licima i tijelima nešto privlačno, izražajno i dekadentno. Superjunakinja Zorka Petrović, kao žena mačka, potrošena je od alkohola, duhanskog dima i raznih tjelesnih poroka, ali za razliku od običnih superjunaka, ona ne živi u nekom stiliziranom, paralelnom svijetu. Zorka je i u vizualnom i u narativnom smislu hiperrealistična, naturalna, stvarna poput starih filmova Živojina Pavlovića. A opet, radnja je pomaknuta, kao kod Makavejeva istih godina. Ninini likovi kao otvoreni uzor prizivaju Roberta Crumba, a crumbovsko je, na neki način, i insistiranje na lokalnim, emigrantskim i autsajderskim sudbinama.
Nina Bunjevac jedan je od onih, na žalost rijetkih slučajeva, kada se razlozi za umjetnost poklope s razlozima za život, kada se način za jedno više ne razlikuje od načina za drugo. Dok većina njih piše, crta, slika ili pjeva zato što im je ugodno da to čine, zato što imaju talenta ili zato što je u svakome vremenu i na svakome mjestu mondeno i šik biti umjetnik i stvarati umjetnost, postoji manjina koja piše, crta, slika ili pjeva zato što tako mora, zato što ne bi znali drukčije, zato što bi se raspali kada to ne bi radili. A raspad jednoga čovjeka, katkad može značiti i raspad cijele kulture. Eto, recimo, da Thomas Mann nakon 1933. više nije pisao, nego da se prepustio rezignaciji i maceraciji…
Nina Bunjevac piše i crta da bi sebe održala na okupu. To je najveći kompliment kojeg se mogu dosjetiti. Pred vlastitom i porodičnom biografijom, pred svojim različitim identitetima, pred kvadratom svoga stripa i pred svojom intimom, ona je cijeli jedan Thomas Mann. Pojma nemam hoće li to kome nešto u životu značiti. Meni znači.