Etički, više nego estetski razlozi navode čovjeka da odabere stranu u sukobu oko jedne ulice, njezinih ljudi i stabala
Odavno se nije toliko mržnje ugradilo u temelje neke građevine. Tolike laži i potvore na račun onih koji ne bi gradili, takav bijes, ismijavanje tjelesnoga izgleda i socijalnog podrijetla, zazivanje krivnji za balvan i jogurt revolucije, toliko prijetnji, ucjena i straha pred onima koji, vođeni surovom mržnjom, određuju što se o čemu smije reći… Nešto se doista tužno događa znamenitome bečkom arhitektu Borisu Podrecci: njemu koji je mješanac, načinjen od više kultura, kroz čije žile teče krv kojekakvih naših naroda i narodnosti, i koji se time ponosi, kao i svojom pozicijom apatrida, kojemu jednako pripadaju sva mjesta na kojima je boravio, njemu se u temelje kuće što ju je projektirao ovih dana uzidava šovinizam i rasizam, prebiru se krvna zrnca demonstranata iz Varšavske ulice te se “sloboda poduzetništva” brani tako što se Teodora Celakoskog, i sve Teodore, javno šalje da na skopskoj pijaci prodaju koštice i kikiriki. I kao što je mlada Gojkovica uzidana u Skadar na Bojani, tako se u Podreccino zagrebačko djelo uzidava ono što i od svake dobre stvari načini drek. Šteta što će taj drek samo arhitektu doletjeti u lice, jer su svi drugi anonimni, pred poviješću beznačajni i smrtniji od svake i najnesolidnije građevine.
Dok vozi niz Gundulićevu prema Ilici, vozač u jednom trenutku svrne pogled na desno, prema stablima u Varšavskoj, i ugleda djelić Pariza. Tih pet stabala s klupama oko njih i suncobranima negdje u dubini prizora, gradska su vinjetica koja začas mine, a možda je gledamo posljednji put. Naime, ne znamo kada će, koje od ovih noći, pod zaštitom redarstvenika i do zuba naoružanih redarstvenih odličnika, baš kao prije šezdeset i koju godinu, graditelji Podreccine zgrade pregraditi ulicu i očistiti je od njezinih tihih, nepodobnih žitelja. Ta stabla, to petero braće i sestrica, stigla su iz Sjeverne Amerike – gledičija, iz istog roda kao i bagrem – i bit će posječena da bi budući stanari imali svoje privatne garaže. Da unaprijed stanu u kraj svakome sentimentu, graditelji i njihovi telali objavili su kako stabla neće biti posječena, nego da će biti izvađena iz zemlje i posađena negdje drugdje. Baš kao da to drveće ima uši, pa mu se kaže da će samo malo prošetati. Recimo, na tuširanje…
Boris Podrecca veliki je arhitekt, ozbiljan umjetnik, koji se referira, primjerice, na Jamesa Joycea, Claudia Magrisa, Borisa Pahora, i krajnje je rezerviran prema modernizacijskoj idili kapitala. On je sve što nisu oni koji brane njegov projekt
Protivnici Podreccine zgrade – koja je u međuvremenu metastazirala u skladu s potrebama i mogućnostima “investitora”, pa više i nije ona zgrada što je prije nekoliko godina predstavljana javnosti – prije nekoliko su se tjedana popeli u krošnje, da spriječe sječu gledičija. Bio je to lijep i dirljiv prizor. Stabla su, barem zakratko, obranjena od onih koji misle bagerom, a ne glavom. To me živo podsjetilo na pjesmu “Prolaznik i topola” i na pjesnika Vaska Popu.
Vasko Popa (1923-1991) veliki je srpski, a pomalo i rumunjski pjesnik te jedini suvremeni južnoslavenski pjesnik koji je stekao svjetsku slavu i divljenje, pogotovu na angloameričkom području. Pisao je visokostiliziranu poeziju, često se poigravajući mitologijom svoga zavičaja i domovine, i stvarao opčinjavajuće, zagonetkama ispunjene svjetove. Naraštajima koji su odrasli u Jugoslaviji u uhu je morala ostati barem inkantacija njegove najponavljanije pjesme: “Vrati mi moje krpice, vrati mi kad ti lepo kažem…” Bio je čestit i distanciran čovjek, nije volio pribivati po novinama, zazirao je od televizije i nije naročito davao na činjenicu da je, uz Danila Kiša, u svijetu doživljavan kao ozbiljan kandidat za Nobelovu nagradu. Napisao je malo knjiga, ali svaka je bila vrlo čvrsto koncipirana i čitala se kao neki čudan stihovani roman. A onda je 1981. načinio radikalan lom u vlastitoj poetici, ali i u samom jeziku, i šokirao čitateljstvo knjigom Rez. Bila je to knjiga jednostavnih i kratkih pjesama, anegdotalnih na način zen koana, pisanih čistim, govornim jezikom. Nekima se Rez baš i nije jako svidio, pa su to i pisali po novinama i književnim časopisima, dok su drugi bili oduševljeni. Tako se početkom osamdesetih po novinama Jugoslavije vodila polemika o jednoj pjesničkoj knjizi. Imao sam petnaest godina, i bio sam sasvim očaran Rezom. Skoro da sam cijelu knjigu znao napamet. Tridesetak godina kasnije, dok sam gledao ljude kako brane stabla u Varšavskoj, pala mi je na um Popina pjesma.
Prolaznik i topola
Proširuju ulicu
Preopterećenu saobraćajem
Seku topole
Buldožeri uzimaju zalet
I jednim jedinim udarcem
Obaraju drveće
Jedna se topola samo zatresla
Odolela je gvožđu
Buldožer se od nje odmiče
Bučno unatraške
Priprema se za poslednji juriš
Među okupljenim prolaznicima
Stoji i jedan postariji čovek
Skida šešir pred topolom
Maše joj kišobranom
I viče iz sveg grla
Ne daj se dušo
Naglas ju recitiram, pa kažem: E, to je, vidite, poezija! Ali pjesma nije spasila beogradske topole, neće ni zagrebačke gledičije: njeno je da bude čitana i govorena i da u njoj bude sačuvana istina o jeziku i jezicima u kojima je napisana, te o događaju koji opisuje. Povijest će lako zaboraviti investitore i političke pokrovitelje, policijske specijalce, šofere u bagerima i branitelje slobode privatnoga poduzetništva, one kojima se u vlažnim i oronulim donjogradskim dvorištima priviđaju štakori, a pamtit će, ta povijest, topolu koja je odoljela bageru, pamtit će pogaženu vizuru Varšavske ulice, kao i bezimenu djecu Zagreba koja su branila stabla, ulicu, dvorište i zgradu. Pamtit će se, na žalost, i ime arhitekta Borisa Podrecce, jer on jedini u ovoj priči pred poviješću i pred poezijom ima ime.
Sviđa li vam se nova donjogradska kuća koju je taj veliki čovjek projektirao? To je pitanje na koje svatko ima jednako pravo odgovarati, jer se arhitektura ne stvara za “struku”, nego za ljude koji će u njoj i oko nje živjeti. Ali sviđala vam se ta kuća ili ne, u obrani Varšavske već neko vrijeme nije o tome riječ. Riječ je o bageru koji nasrće na topolu, o čovjeku koji viče iz sveg grla – ne daj se dušo! – riječ je o šovinizmu, rasizmu i mržnji, o tome da svaki čovjek, barem u vlastitom srcu, ako ne i naglas, u takvim stvarima mora odabrati stranu.
Kažu da šaljući policijske specijalce na branitelje stabala i pješačkih prava od Zagreba žele načiniti moderan grad, Milano ili München. Podreccina nam građevina, vele, namjesto balkanskih štakornjaka donosi duh i način života Srednje Europe. No, jedan je pametan i silno darovit čovjek, velike književne kulture i poznavanja svijeta u kojemu živi, ustvrdio kako mu se želudac diže kada ga nazovu Mitteleuropaerom: “Za mene je taj izraz pretjerano sentimentalan, revanšistički. Franjo Josip, štrudel i Wiener Schnitzel. To nije moj svijet… U njemu nema ničega dubljeg.”
Naravno da to nisu riječi društvenoga entuzijasta Teodora Celakoskog. Ni dobre glumice i urbane heroine Urše Raukar, ni nekoga drugog Balkanca, bezdomnika ili lijevog talibana koji talambasa po ovom snijegu i zimi braneći nešto što je neobranjivo u zemlji u kojoj se sloboda ne poštuje. Naime, te je riječi izgovorio Boris Podrecca.
Nijema braća i sestrice iz Varšavske ulice
Etički, više nego estetski razlozi navode čovjeka da odabere stranu u sukobu oko jedne ulice, njezinih ljudi i stabala
Odavno se nije toliko mržnje ugradilo u temelje neke građevine. Tolike laži i potvore na račun onih koji ne bi gradili, takav bijes, ismijavanje tjelesnoga izgleda i socijalnog podrijetla, zazivanje krivnji za balvan i jogurt revolucije, toliko prijetnji, ucjena i straha pred onima koji, vođeni surovom mržnjom, određuju što se o čemu smije reći… Nešto se doista tužno događa znamenitome bečkom arhitektu Borisu Podrecci: njemu koji je mješanac, načinjen od više kultura, kroz čije žile teče krv kojekakvih naših naroda i narodnosti, i koji se time ponosi, kao i svojom pozicijom apatrida, kojemu jednako pripadaju sva mjesta na kojima je boravio, njemu se u temelje kuće što ju je projektirao ovih dana uzidava šovinizam i rasizam, prebiru se krvna zrnca demonstranata iz Varšavske ulice te se “sloboda poduzetništva” brani tako što se Teodora Celakoskog, i sve Teodore, javno šalje da na skopskoj pijaci prodaju koštice i kikiriki. I kao što je mlada Gojkovica uzidana u Skadar na Bojani, tako se u Podreccino zagrebačko djelo uzidava ono što i od svake dobre stvari načini drek. Šteta što će taj drek samo arhitektu doletjeti u lice, jer su svi drugi anonimni, pred poviješću beznačajni i smrtniji od svake i najnesolidnije građevine.
Dok vozi niz Gundulićevu prema Ilici, vozač u jednom trenutku svrne pogled na desno, prema stablima u Varšavskoj, i ugleda djelić Pariza. Tih pet stabala s klupama oko njih i suncobranima negdje u dubini prizora, gradska su vinjetica koja začas mine, a možda je gledamo posljednji put. Naime, ne znamo kada će, koje od ovih noći, pod zaštitom redarstvenika i do zuba naoružanih redarstvenih odličnika, baš kao prije šezdeset i koju godinu, graditelji Podreccine zgrade pregraditi ulicu i očistiti je od njezinih tihih, nepodobnih žitelja. Ta stabla, to petero braće i sestrica, stigla su iz Sjeverne Amerike – gledičija, iz istog roda kao i bagrem – i bit će posječena da bi budući stanari imali svoje privatne garaže. Da unaprijed stanu u kraj svakome sentimentu, graditelji i njihovi telali objavili su kako stabla neće biti posječena, nego da će biti izvađena iz zemlje i posađena negdje drugdje. Baš kao da to drveće ima uši, pa mu se kaže da će samo malo prošetati. Recimo, na tuširanje…
Protivnici Podreccine zgrade – koja je u međuvremenu metastazirala u skladu s potrebama i mogućnostima “investitora”, pa više i nije ona zgrada što je prije nekoliko godina predstavljana javnosti – prije nekoliko su se tjedana popeli u krošnje, da spriječe sječu gledičija. Bio je to lijep i dirljiv prizor. Stabla su, barem zakratko, obranjena od onih koji misle bagerom, a ne glavom. To me živo podsjetilo na pjesmu “Prolaznik i topola” i na pjesnika Vaska Popu.
Vasko Popa (1923-1991) veliki je srpski, a pomalo i rumunjski pjesnik te jedini suvremeni južnoslavenski pjesnik koji je stekao svjetsku slavu i divljenje, pogotovu na angloameričkom području. Pisao je visokostiliziranu poeziju, često se poigravajući mitologijom svoga zavičaja i domovine, i stvarao opčinjavajuće, zagonetkama ispunjene svjetove. Naraštajima koji su odrasli u Jugoslaviji u uhu je morala ostati barem inkantacija njegove najponavljanije pjesme: “Vrati mi moje krpice, vrati mi kad ti lepo kažem…” Bio je čestit i distanciran čovjek, nije volio pribivati po novinama, zazirao je od televizije i nije naročito davao na činjenicu da je, uz Danila Kiša, u svijetu doživljavan kao ozbiljan kandidat za Nobelovu nagradu. Napisao je malo knjiga, ali svaka je bila vrlo čvrsto koncipirana i čitala se kao neki čudan stihovani roman. A onda je 1981. načinio radikalan lom u vlastitoj poetici, ali i u samom jeziku, i šokirao čitateljstvo knjigom Rez. Bila je to knjiga jednostavnih i kratkih pjesama, anegdotalnih na način zen koana, pisanih čistim, govornim jezikom. Nekima se Rez baš i nije jako svidio, pa su to i pisali po novinama i književnim časopisima, dok su drugi bili oduševljeni. Tako se početkom osamdesetih po novinama Jugoslavije vodila polemika o jednoj pjesničkoj knjizi. Imao sam petnaest godina, i bio sam sasvim očaran Rezom. Skoro da sam cijelu knjigu znao napamet. Tridesetak godina kasnije, dok sam gledao ljude kako brane stabla u Varšavskoj, pala mi je na um Popina pjesma.
Prolaznik i topola
Proširuju ulicu
Preopterećenu saobraćajem
Seku topole
Buldožeri uzimaju zalet
I jednim jedinim udarcem
Obaraju drveće
Jedna se topola samo zatresla
Odolela je gvožđu
Buldožer se od nje odmiče
Bučno unatraške
Priprema se za poslednji juriš
Među okupljenim prolaznicima
Stoji i jedan postariji čovek
Skida šešir pred topolom
Maše joj kišobranom
I viče iz sveg grla
Ne daj se dušo
Naglas ju recitiram, pa kažem: E, to je, vidite, poezija! Ali pjesma nije spasila beogradske topole, neće ni zagrebačke gledičije: njeno je da bude čitana i govorena i da u njoj bude sačuvana istina o jeziku i jezicima u kojima je napisana, te o događaju koji opisuje. Povijest će lako zaboraviti investitore i političke pokrovitelje, policijske specijalce, šofere u bagerima i branitelje slobode privatnoga poduzetništva, one kojima se u vlažnim i oronulim donjogradskim dvorištima priviđaju štakori, a pamtit će, ta povijest, topolu koja je odoljela bageru, pamtit će pogaženu vizuru Varšavske ulice, kao i bezimenu djecu Zagreba koja su branila stabla, ulicu, dvorište i zgradu. Pamtit će se, na žalost, i ime arhitekta Borisa Podrecce, jer on jedini u ovoj priči pred poviješću i pred poezijom ima ime.
Sviđa li vam se nova donjogradska kuća koju je taj veliki čovjek projektirao? To je pitanje na koje svatko ima jednako pravo odgovarati, jer se arhitektura ne stvara za “struku”, nego za ljude koji će u njoj i oko nje živjeti. Ali sviđala vam se ta kuća ili ne, u obrani Varšavske već neko vrijeme nije o tome riječ. Riječ je o bageru koji nasrće na topolu, o čovjeku koji viče iz sveg grla – ne daj se dušo! – riječ je o šovinizmu, rasizmu i mržnji, o tome da svaki čovjek, barem u vlastitom srcu, ako ne i naglas, u takvim stvarima mora odabrati stranu.
Kažu da šaljući policijske specijalce na branitelje stabala i pješačkih prava od Zagreba žele načiniti moderan grad, Milano ili München. Podreccina nam građevina, vele, namjesto balkanskih štakornjaka donosi duh i način života Srednje Europe. No, jedan je pametan i silno darovit čovjek, velike književne kulture i poznavanja svijeta u kojemu živi, ustvrdio kako mu se želudac diže kada ga nazovu Mitteleuropaerom: “Za mene je taj izraz pretjerano sentimentalan, revanšistički. Franjo Josip, štrudel i Wiener Schnitzel. To nije moj svijet… U njemu nema ničega dubljeg.”
Naravno da to nisu riječi društvenoga entuzijasta Teodora Celakoskog. Ni dobre glumice i urbane heroine Urše Raukar, ni nekoga drugog Balkanca, bezdomnika ili lijevog talibana koji talambasa po ovom snijegu i zimi braneći nešto što je neobranjivo u zemlji u kojoj se sloboda ne poštuje. Naime, te je riječi izgovorio Boris Podrecca.