Murakami, ubod šilom u zatiljak

Haruki Murakami svjetski je pisac, što je u njegovome slučaju prokletstvo, a ne kompliment. Dok drugi imaju svoje male domovine, svoje zavičaje i gradove (ah, ta urbana proza…), sela, zgrade i kvartove, u kojima žive, i iz kojih pišu, stvarajući vlastitu mitologiju na osnovu onoga što su vidjeli, čuli ili pročitali, i naseljavajući u svoje male svjetove neku univerzalnu i planetarnu kulturu, Murakamijeva književna postojbina cijeli je svijet, Amerika i Euro-Azija, viđeni i prihvaćeni iz perspektive Japanca i japanskoga jezika. Katkad takav pogled djeluje moćno (kao u romanu “Kafka na žalu”, objavljenom u nas u izdanju naklade Vuković&Runjić), a nekad čitatelj ima mučan dojam da uranja u dosadnu, premda fanatizirano dosljednu, imitaciju zapadnoga svijeta, zapadnjačkoga načina razmišljanja, zapadnjačkih formi i sadržaja. Dojam je tim mučniji što je Murakami fascinantan pripovjedač, valjda jedan od najboljih koji su u naše doba pripovijedali, koji bez imalo muke, lako i sigurno, može ispričati sve, i može to činiti dugo i bez prestanka, iz romana u roman, u jednome zastrašujućem, neprekinutom nizu, koji do paroksizma dovodi to pitanje, postavljeno već na prvim stranicama: zašto taj golemi, daroviti i spremni pisac ima takvu potrebu da ne bude ono što jest, dakle da ne bude Japanac, i zašto mu je toliko stalo da priča priču koja je, ako se to smije tako reći, izvan iskustva njegova jezika? Ali zašto ne bi moglo i tako? Svaki pripovjedač ionako pripovijeda i gradi nove svjetove jer mu u onome jednom i jedinom nešto nedostaje, jer je samome sebi nedovoljan i nesavršen, jer je kripl i mentalni ili emocionalni invalid. Ne pripovijeda onaj kojemu ne fali ništa ili koji ima sve od toga stvarnoga i živog svijeta. Možda je Murakamijev razlog za priču upravo taj što jednom davno nije bio zadovoljan što se rodio kao Japanac, a ne kao Amerikanac, saksofonist, crni džezist iz New Orleansa.

Trotomni roman “1Q84” objavio je na japanskome prije malo više od godine dana. Beogradski izdavač Geopoetika objavio je u prosincu 2010. srpsko izdanje, u odličnome, sjajno redigiranom i pažljivo dovršenom prijevodu s japanskoga Nataše Tomić. Prema neobičnome ugovoru, na kojemu je Murakami insistirao, objavljena su prva dva toma, dok će treći izaći devet mjeseci kasnije. Drugi je nastavak prekinut u trenutku dramaturškoga vrhunca, poput neke starinske televizijske serije ili stripa u nastavcima, i u tom čekanju, zapravo, ima nekog smisla, iako se čitatelju učini kako iza svega stoji pomalo zastrašujuća autorska samouvjerenost. Haruki Murakami očito vjeruje kako će čitatelj mjesecima razmišljati o njegovome romanu, preslagivati pripovjedne razine, adoptirati likove i njihove motive, istraživati kulturološke aluzije i reference (kojih je, kao i uvijek, obilje), i sve vrijeme čekati treći nastavak. Između ostaloga, otići će i u prodavaonicu diskova s klasičnom glazbom, da čuje soundtrack s kojim počinje, a zatim dugo i teče ovaj golemi roman.

Riječ je o najpoznatijem orkestralnom djelu Leoša Janačeka, Sinfonietti, koju je skladao kada je već navršio sedamdesetu, u vrijeme svoje druge mladosti, kada se zaljubio u trideset osam godina mlađu ženu, i u toj ljubavi dosegnuo svoje kreativne vrhunce. Sama Sinfonietta začudno je slušljiv, izvanvremenski i izvanžanrovski, glazbeni komad, u kojemu se, kao, recimo, u Mahlerovim simfonijama, jasno čuje i raspoznaje duh epohe. Ali nije to Murakamija – staroga džezerskog frika, koji je prije književne karijere držao privatni džez klub – privuklo Janačekovoj glazbi, niti se “1Q84” bavi godinama art decoa. Do Sinfoniette je došao preko Milana Kundere, jednoga od pisaca kojima je otvoreno fasciniran, i njegovoga eseja o Leošu Janačeku. I onda je tu kompoziciju, koja savršeno funkcionalno djeluje u romanesknoj pripovijesti, upotrijebio, pa je još i ispratio s nekom vrstom esejističkoga ekskursa, koji čitatelj skoro i ne osjeti – hoću reći da mu se svojom težinom ne navali na kosti, kao što se to obično dogodi s tematskim esejiziranjima u proznim tekstovima manje vještih pisaca – i koji nimalo ne ometa ritam priče.

A priča je ludo fascinantna, i teče u dva paralelna toka, koji će se u jednome času sudariti i ukrstiti. Jedan tok prati ženu po imenu Aomame, drugi muškarca Tenga. On je neuspješan pisac, ili pisac koji tek treba napisati svoje prvo pravo djelo, ali se ne zna hoće li mu to ikada uspjeti, i dobio je zadatak od urednika u jednoj izdavačkoj kući da popravi, ili nanovo napiše, roman koji je napisala jedna pomalo autistična tinejdžerka. Aomame je osamljenica, koja kao ni Tengo, nije uspjela u životu, nema muža i obitelj, a svoje povremene seksualne potrebe rješava tako što ode u neki bolji ili popularniji klub, gdje svraćaju poslovni muškarci pri povratku s posla, i onda čeka onoga koji će se upecati. Voli ćelave, lijepoga oblika glave.

To je, dakle, početak. U nastavku slijedi fascinantan roman, u kojemu se, na tipičnoj murakamijevskoj hiperrealističnoj osnovici, odvija filozofska bajka, ustrojena kao triler s elementima fantastike, ili barem nagovještaja fantastike. Pritom, čitatelju se učini, i to ne jednom, i ne samo u pojedinom pasažu ili poglavlju knjige, da je Murakami “1Q84” pisao nakon što je pročitao trilogiju Stiega Larssona. Možda umišljam, možda se radi samo o čitateljskoj, a ne i spisateljskoj perspektivi, ali povremeno mi se čini kako čitam razrađenu, literarno virtuoznu i visokostiliziranu džez interpretaciju preuzete teme.

Premda je grehota prepričavati radnju (To ima smisla činiti samo s knjigama pisaca kojima pripovijedanje nije najvažnije, ili s knjigama pisaca koji uopće ne umiju pripovijedati. Hm, ali zašto bi čovjek i prepričavao knjige loših pisaca?), ne mogu se suzdržati, a da ne ispričam jednu od uvodnih epizoda, i da ne otkrijem Aomameinu tajnu i njezinu veličanstvenu i zastrašujuću vještinu.

Na samome početku našla se na lažnome poslovnom sastanku s jednim grubim i osornim tipom, biznismenom koji je palicom za golf svojoj ženi polomio rebra, i dok su tako razgovarali, rekla mu je da na zatiljku ima trag nekakve zelene boje, pa želi li da mu ona to očisti. Čovjek nije ništa posumnjao, a i zašto bi, niti je osjetio kada mu je Aomame u tu jednu meku tačku na zatiljku lakim pokretom zabola specijalno izrađeno, vrlo tanko šilo, i zatim ga izvukla, pazeći da ne iscuri nijedna kap krvi. Tako je usmrtila nasilnika, tako kažnjava muškarce koji prema ženama koriste svoju fizičku snagu i nadmoć. Opasna, zagonetna i fatalna – zastrašujućeg izraza lica kada se namršti, pa se zato izbjegava mrštiti – Aomame je suptilno izveden lik bogomoljke koja ubije mužjaka, snažno seksualno nabijen, i nimalo lažan ili izvještačen. Da se uplašiš za tu svoju tačku na zatiljku.

“1Q84” je, uz “Kafku na žalu”, najbolja Murakamijeva knjiga (naravno, od onih koje su prevedene). U njoj je pokazano i kakva se polifonija može uspostaviti u romanu koji bi se mogao definirati kao primjerak žanrovske književnosti, i koji će se prodavati po aerodromima i supermarketima, i čitati u vlakovima i na ljetnim plažama. Sve je u njemu jednostavno, i zapravo ništa nije jednostavno. Sinfonietta (kad smo ju već spomenuli) u ovoj je priči silno važna, ali se priča jednako da čitati i do određene razine razumjeti i ako o Sinfonietti nemate pojma. Za neke slojeve romana čitatelj je slijep i gluh, neki su, mora tako biti, izgubljeni u prijevodu, ali ono što ostaje tako je fascinantno da čovjeku ne pada na pamet dalje raspravljati o Murakamiju i njegovome japanstvu, i o tome kako bi taj čovjek zapravo htio biti Amerikanac ili Europljanin.

Na žalost, ovu knjigu, kao ni druge knjige iz Srbije, više ne možete naručiti u knjižari Prosvjete, na Cvjetnome trgu, jer ta knjižara od neki dan ne postoji. Ubio ju neki neprosvijećen svijet. Bog da joj dušu prosti. Pokojnoj knjižari.

Miljenko Jergović 26. 02. 2011.