Mrtve oči Sonje Štajner

Kada bi se iz požara, ili iz one konačne Noine poplave mogla spasiti jedna jedina knjiga, da svjedoči u korist hrvatske književnosti i toga što je ona mogla biti, ali nikada nije bila, ovaj čitatelj spašavao bi knjigu Karla Štajnera “7000 dana u Sibiru”. Objavljena 1971, u izdanju Globusa, to je knjiga s, vjerojatno, najsvedenijim impressumom u povijesti jugoslavenskoga izdavaštva. Ni urednika, ni recenzenta, ni lektora, korektora, tehničkog urednika, metera, samo “za izdavača Nikola Guševac”, i “oprema: Đuro Seder, akad. slikar”. Nikoga više, jer i nije primjereno svoje ime stavljati na nešto što je mnogo veće od same knjige i od književnosti, i tako zauzimati suputničko mjesto na putu u povijest i u pakao. Osim toga, pravi urednik i izdavač ove knjige, najvažnije u hrvatskome jeziku, i u jugoslavenskome dvadesetom stoljeću, bio je onaj kojega se, ionako, nije moglo potpisati. Štajner je “7000 dana u Sibiru” dovršio još 1958, ali bez Josipa Broza Tita knjiga nikad ne bi bila objavljena.

Odan vlastitoj sudbini i svome karakteru – nikome se tako nisu podudarili sudbina i karakter kao njemu – pisac je svoje djelo dao na provjeru Partiji. Bio je to njegov lični dug: spasili su ga iz Sibira, Titovom intervencijom stigao je iz progonstva u Moskvu, pa u Jugoslaviju. Legenda kaže da je Tito Hruščovu predao rukom ispisanu listu jugoslavenskih komunista, koji su 1936, i kasnijih godina, nestali u staljinskim čistkama. Štajner je bio jedini živi sa te liste.

Jedan primjerak rukopisa predao je pisac Zvonku Brkiću, članu Centralnog komiteta Saveza komunista Hrvatske. Prisutan je bio i Mika Špiljak. Drugi je odnio u Beograd i dao ga Veljku Vlahoviću, Crnogorcu, španskom borcu i čestitom čovjeku, u kojega se moglo imati povjerenja. Strani izdavači već su se jatili oko njega, dočuvši za memoare čovjeka koji je proveo osamnaest godina u Sibiru, i vratio se živ. Takve knjige nije ranije bilo, niti je bilo onoga tko će je napisati, a knjige su u vrijeme Hladnoga rata bile oružje, knjigama će se ratovati, sve dok se Sovjetski Savez ne raspadne, a Zapad ne retardira u pedeset nijansi sive. Početkom šezdesetih u Americi je rastao kult Milovana Đilasa, njegove disidentske ispovijesti uskoro će postati intelektualni bestseleri bez premca, i bilo bi sjajno kada bi se Sovjetima zadao novi udarac. Štajner je kasnije pričao kako su mu nudili goleme novce, nisu shvaćali da ga ne mogu kupiti. Što bi on s njihovim novcima?

A onda su se zagubili rukopisi. Tajanstveno su nestali, jedan za drugim, u dva centralna komiteta, hrvatskom i jugoslavenskom, i više nikada nisu pronađeni. Što se dogodilo, ne znamo, ne trebamo ni pretpostavljati, jer bi iz svake pretpostavke proizašla teorija zavjere, koja ne samo da bi nas odvela od Karla Štajnera, nego bi nas vodila k njegovim sucima i tužiteljima, i bila bi izrečena u njihovu slavu. A nekako je i prirodno da rukopisi nestaju, da mrtvi Staljin posvuda ima živih prijatelja, da se ljudi plaše istine, i da se, više od svega drugog, plaše da će im netko govnima umazati oltare. Takvi su bili komunisti, čak i najdobronamjerniji. Antikomunisti su gori, pogledajmo oko sebe, zagledajmo im se u lica i oltare.

Karlo Štajner rođen je u Beču, 15. siječnja 1902. Bio je grafički radnik, slovoslagar, odrana član Komunističke omladine Austrije, uskoro i njezina centralnog komiteta. Nakon Obznane i Zakona o zaštiti države, kojim je 1921. zabranjen rad Komunističke partije Jugoslavije, i započinje krvavi teror kralja Aleksandra nad komunistima i sindikalistima, odlukom Kominterne Štajner je prebačen u Zagreb, da ustroji i pokrene tajnu partijsku štampariju. U Zagrebu živi od 1922. do 1931, postaje jugoslavenski državljanin i automatski gubi austrijsko državljanstvo, a u vrijeme kad kraljevska vlast jednoga za drugim likvidira partijske vođe, i KPJ započinje djelovati iz inozemstva, Štajner odlazi u novu emigraciju. Iz Pariza ga protjeruju, u Austriju ne može ući, u Berlinu se našao malo prije dolaska Hitlera na vlast, odakle, konačno, bježi u Moskvu, gdje radi pri Kominterni, ponovo kao šef tiskare, sve do 4. studenog 1936, kada usred noći začuje lupanje na vratima, i kućepazitelja koji mu uspaničeno govori da iz njegove kuhinje voda curi na donji kat. S kućepaziteljem bili su vojnici NKVD-a. Srećom, vodovodna cijev nije pukla i ništa nije procurilo.

Ostavio je dvadesetogodišnju ženu, koja je bila u posljednjim mjesecima trudnoće. Ruskinja Sonja Štajner rodit će kćer, koju otac nikada neće vidjeti. Djevojčica će uskoro umrijeti od bijede i neishranjenosti. Jedino njihovo dijete. Sonja će biti zlostavljana i progonjena kao žena narodnog neprijatelja, ali muža se neće odreći. Nije ga ostavila ni nakon što godinama od njega nije bilo vijesti, ni nakon što je povjerovala da je mrtav. Danilo Kiš pisao je sedamdesetih o očima Sonje Štajner, mrtvim očima na živom licu jedne još uvijek lijepe žene. Pisao je o tome kako je neumjesno Sonju Štajner uspoređivati s Penelopom. “Jer dok je helenska Penelopa tokom dvadeset godina vezla svoj vez u miru božjem, pod blagim helenskim nebom, odbijajući mnogobrojne prosce, a na opšte divljenje sugrađana, dotle je u modernoj, savremenoj verziji sovjetskog mita, Sonja ponižena, popljuvana, namučena ‘žena narodnog neprijatelja'”.

Karlo Štajner prezirao je Aleksandra Soljženjicina. Nije bio impresioniran njegovim “Arhipelagom Gulag”. Solženjicin je u logoru bio kratko, u blizini Moskve, a ne u Sibiru. Ali to je manje važno. Štajner ga je prezirao zbog njegova antikomunizma. To je, iz njegove perspektive, dogmatizam, usporediv sa staljinizmom, bezobziran i opasan, koji na kraju postaje blizak svjetonazoru najvećih neprijatelja komunizma. A to nisu ni liberali, ni socijaldemokrati, ni konzervativci, nego – fašisti, hitlerovci, nacisti.

“7000 dana u Sibiru” nije pripovijest o ideološkoj transformaciji ili duhovnoj katarzi. Štajner nije postao vjerski fanatik. Nije jednu dogmu zamijenio drugom. Ničega se nije odricao, samo je shvaćao. Za razliku od Solženjicina, ali i svih drugih svjedoka Gulaga, Štajner je prolazio devetim krugom staljinističkog pakla: bio je tamo gdje nema ni ljudi ni životinja, tisućama kilometara od civilizacije, među ubojicama i kriminalcima, s nacističkim ratnim zločincima, više mjeseci i kao formalni osuđenik na smrt, kojega nisu mogli pogubiti iz bizarnoga birokratskog razloga – odbijao je potpisati ikakav papir. Nije htio sudjelovati u istrazi, tužitelja i suca proglasio je nenadležnima, ležao je samici, u karceru, na golom kamenu, dok se svijet oko njega ledio. Logoraš Štajner nije imao drugih planova osim da preživi. Nakon što je preživio, nije od toga načinio moralno-politički ulog. Za razliku od knjiga Aleksandra Solženjicina, njegova knjiga nije antisovjetska ni antikomunistička. Ona, zapravo, nije ništa izvan onoga što jest. Moralno tako dosljednu, nepotkupivu i čvrstu riječ o staljinizmu nije napisao nitko do Štajnera niti poslije Štajnera. On je prošao pakao, ne tražeći druge vjere, niti drugog svjedoka, osim samoga sebe. “7000 dana u Sibiru” savršena je antropološka studija, roman o dvadesetom vijeku, potvrda grandioznog zločina komunizma, koja iščezava poput fatamorgane, čim se na nju pokušaju pozvati antikomunistički šakali.

Prema vlastitoj autoidentifikaciji, Karlo Štajner do kraja života ostao je jugoslavenski komunist. Umro je u Tuđmanovom Zagrebu, 1. ožujka 1992. U vrijeme Rezolucije Kominforma, u ljeto 1948. odbio je ponudu NKVD-a da optuži jugoslavensko partijsko rukovodstvo, i na taj način otkupi slobodu. Nije bio fanatik. Samo čovjek koji je već svemu znao cijenu, i odavno se pomirio sa smrću. Dane masovnih strijeljanja logoraši su nazivali “mesni dan”. Osuđeni u pravilu nisu ni znali za presude, sve dok ih ne bi doveli pred zid.

I što je onda taj jugoslavenski komunist učinio kada su netragom iščezla oba njegova rukopisa: onaj koji je povjerio Veljku Vlahoviću i onaj koji je, pred Mikom Špiljkom, predao Zvonku Brkiću? (Uzgred, sva trojica bili su – narodni heroji.) Da im je sasvim vjerovao, da je bio komunist koji nije ostao bez vjere, ne bi načinio još jednu kopiju rukopisa, i ne bi je sakrivao kod brata u Lyonu. Bila je to gesta istinskoga pisca, ali i čovjeka koji svemu zna cijenu, pa tako i svojoj sudbini. Pomiren sa smrću, Karlo Štajner znao je da njegova sudbina nešto vrijedi samo ako je posvjedočena. Bez toga, sve je bilo samo bespotrebno, uzaludno, životinjsko mučenje. Ako ne posvjedoči, on je u određenom smislu kriv. U pravu su bili tužitelji i suci, i ne samo da je kriv za ono za što je optužen, nego i za uništen život svoga djeteta. Nikome nije vjerovao, zato je sakrio treću kopiju.

U vrijeme kada je 1971. objavljena knjiga “7000 dana u Sibiru”, generalni sekretar komunističke partije i vođa Sovjetskog Saveza Leonid Iljič Brežnjev svodio je račune uspjele invazije na Čehoslovačku. Bila je to velika pobjeda neostaljinista, posljednji sovjetski trijumf u hladnome ratu, koji je, međutim, savršeno odgovarao Zapadu. Što bi se dogodilo da je pobijedilo Praško proljeće i da se pokazalo kako su reforme u komunizmu moguće, a s njima i spoj komunizma i demokracije? Te 1971. nije bilo nezamislivo da ruski tenkovi nastave sve do dalmatinskih obala. Tko bi ih zaustavio? Nije to bila godina kada bi objavljivanje Štajnerove knjige bilo najljubazniji potez Jugoslavena prema Moskvi.

Pet godina kasnije, opet u Zagrebu, u Liberu, kod Slavka Goldsteina, izlazi Kišova “Grobnica za Borisa Davidoviča”, i u njoj priča “Magijsko kruženje karata”, posvećena Karlu Štajneru. Ali mnogo više je toga u ovoj knjizi štajnerovsko. Osim što je preuzimao njegove motive, usađujući ih po svojim pričama kao neautorizirane posvete izvorniku, Danilu Kišu je Štajner bio neka vrsta velikog pokretača. To ga je koštalo i notorne denuncijacije za plagijat koja je, po nekom višem, kosmičkom principu bila zaslužena, kao neka vrsta čitateljske počasti i posvete. Kiš je trebao biti kažnjen za Štajnerova ogrešenja. Preuzimao je sudbinu toga bečkog mučenika i heretika. Kao što je Karlo Štajner bio u Moskvi optužen da je agent Gestapoa, tako je i Danilo Kiš u Beogradu optužen da je plagijator. Sustigao ga je isti duh, kao i njegova velikog uzora. Dirnuo je u komunističku svetinju, u Sovjetski Savez, u Lenjina i Staljina, u ono u što se ne dira čak ni među onima koji se tada, sredinom sedamdesetih i krajem osamdesetih, izričito deklariraju kao antistaljinisti. Sve što ga je još, već onako usput pogodilo, uključujući antisemitizam, palanački duh, sklonost nedarovitih da nasrću u čoporima, bilo je samo posljedica onoga prvog. Danilu Kišu sudili su duhovi Štajnerovih sudaca i tužitelja. “Čas anatomije” pokušaj je obračuna s njima, dijelom uzaludan, jer se s duhovima živ čovjek ne može nositi.

Razgovarao je on sa Karlom Štajnerom o “Grobnici za Borisa Davidoviča”. Tačnije, “taj blagi čovjek” iznosio mu je svoje primjedbe. “‘Vi ste napisali, negde u Grobnici’, govori taj blagi čovek, bez ljutnje, bez patetike, ‘da se vaš junak u to vreme šetao, uveče, oko Kremlja! To biste morali za novo izdanje da ispravite. Svako ko bi se u to vreme vrzmao oko Kremlja, pogotovo stranac, kao što je vaš junak, taj bi bio odmah uhapšen.’ Obećavam mu da ću gledati da to ispravim za sledeće izdanje. To i još neke njegove primedbe. Pitam ga šta bi da popije. On kaže da mu je svejedno. ‘Ja pijem votku.’ Štajner, pomalo zbunjen, kao čovek koji ne bi hteo da me povredi, kaže: ‘Ah, ne, hvala. Sve drugo samo ne votku. Već dvadeset godina je nisam okusio. Niti ću… A na jednom mestu u knjizi pominjete tapete,’ nastavlja, pošto smo se složili oko francuskog konjaka (sećanje na dobra stara vremena), ‘Ah mladi čoveče,’ odmahuje Štajner rukom, ‘Kakvi tapeti u Rusiji, u to vreme!’ Pokušavam da mu objasnim da sam taj podatak o zidnim tapetima pronašao u nekoj enciklopediji i da sam ga upotrebio upravo kao bizarnu činjenicu koja liči na anahronizam. Štajner odmahuje rukom, kao čovjek koji je već navikao da mu ljudi ne veruju ni krupnije, očiglednije stvari.”

Cijeli taj tekst, što ga je Danilo Kiš objavio u New York Timesu, povodom engleskoga prijevoda “7000 dana u Sibiru”, a nalazimo ga i u Kišovoj knjizi “Homo poeticus”, obilježen je tim Štajnerovim primjedbama. Ruga li se to Kiš samome sebi? Nipošto! On koji je bio osjetljiv na faktografske greške ili nedosljednosti u svojim romanima i pričama, i hvatao bi ga istinski bijes pred onima koji bi ga takvim čitanjima nastojali poniziti, on koji nije bio lišen autorske, a ni ljudske taštine, dopušta svome možda i najvažnijem čitatelju primjedbe o šetnji oko Kremlja i o tapetama, i onda još o tome s toplinom i dragošću piše. Kako je to moguće?

Tako što je Danilo Kiš artist, a ne svjedok. On je svoj artizam stavio u službu svjedočanstva, dok je Karlo Štajner vjerodostojni svjedok, koji je, sporedno, i artist. Ono što je njemu važno, recimo tepete, Kišu je sporedno. Njegova vjerodostojnost je od druge vrste. Pisac ne smije izigravati svjedoka, jer je u tom slučaju samo – lažni svjedok. Ali da bi se bilo svjedokom, nije dovoljno biti prisutan na mjestu na kojemu se nešto dogodilo. Da bi se bilo svjedokom, mora se biti Karlo Štajner. Njemu su onda dopuštene primjedbe o tapetama. Kao što je i Kišu dopušteno da laže kako će nešto mijenjati u sljedećem izdanju. Neće on mijenjati ništa.

Prošlo je dvadeset i pet godina otkako sam čitao “7000 dana u Sibiru”. Primjerka, u izdanju one slavne Globusove plave biblioteke, u kojoj je knjiga nastavila izlaziti nakon prvoga izdanja sa Sederovom crvenom omotnicom, koji je Nano (Rudolf Stubler) poklonio Noni (Olgi Stubler), svojoj sestri, a mojoj baki, već odavno nemam. Nestao je negdje u Sarajevu, možda za vrijeme rata, ili ranije. Da odem u antikvarijat Jesenski i Turk, u Vukotinovićevoj, navela me je jedna bizarna, čak ne pretjerano uvjerljiva novinska vijest kako je u nekom hrvatskom zatvoru “7000 dana u Sibiru” najčitanija knjiga među zatvorenicima. Štajnerovog djela može se uvijek naći, u svim izdanjima, i u svim zagrebačkim, sarajevskim i beogradskim antikvarijatima. Ja sam pronašao ono prvo izdanje, čije grafičko rješenje djeluje pomalo zlokobno, kao da je i Đuro Sedar osjećao neki strah dok je na njemu radio, ne znajući što bi se moglo dogoditi ako knjiga izađe. A što se dogodilo? Ništa, osim što smo bili na čas bliži istini. U tome je smisao.

Knjigu sam ponovo čitao u dahu. Petstotinjak stranica, velikog formata, za tri dana i tri večeri sporog i temeljitog čitanja. Što se promijenilo u ovih dvadeset i pet godina? Mnogo toga, u knjizi i oko nje. Pomrli su svi oni koji su s jeseni 1975, pa sve do sljedećeg proljeća, u Kasindolskoj, u domu tada već odavno pokojnog Karla Stublera, čitali “7000 dana u Sibiru”. Plava je omotnica skidana da se ne ošteti, a knjiga je, poput đačkih udžbenika, umotavana u modri pakpapir. Petoga travnja 1976, za Olgin sedamdeset prvi rođendan, Rudi je sestru darivao Štajnerom. Zašto im je bio važan? Zato što je bio Bečlija, Austrijanac, manjinac kao i oni, ili zato što je svjedočio o sovjetskim zločinima? Nitko od njih nije bio komunist – osim moje majke, koja će zadnja pročitati knjigu – ali su bili opterećeni Hitlerovim, njemačkim zločinima. Doživljavali su ih kao svoje, jer su njemački ratni grobovi bili i grobovi njihovih rođenih. Je li im bilo lakše dok su čitali Štajnera? Nije. Samo su ga morali pročitati.

Iako nije imao književnih ambicija, niti mu je hrvatski (ili srpskohrvatski) bio materinji jezik, Karlo Štajner je pisac pred kojim se valja zapitati nad samom prirodom književnog talenta. Što uopće znači imati dara za pisanje? Imati život i umjeti se s njime nositi, ili nešto drugo? (Uzgred: postojala je u hrvatskome književnom polusvijetu legenda kako je Karlo Štajner imao ghostwritera. Nije. Jer da jest, sigurno bi se taj, ili ta i pod svojim imenom pojavila kao velika proizaistica.) Štajner piše jednostavno i nesentimentalno. U tih sedam hiljada dana, u osamnaest godina i u 474 duge stranice, gotovo da i nema ekspliciranih osjećaja. Ni kada mu stigne vijest o smrti djeteta koje nije vidio, ni kada mu umiru prijatelji, ni kada jednoga nalazi raspetog iznad logorske kapije, kao upozorenje onima koji pokušaju bježati, ni kada se, nakon osamnaest godina, susretne sa ženom. Evo kako to jednostavno zvuči:

“Preda mnom je stajao direktor pilane Savanin.

– Doveo sam vam ženu.

(…)

Dugo smo se gledali. Ona prošapće:

– Nisi se promijenio.

I meni se činilo da se ni ona nije mnogo promijenila.

Već je svitalo kad smo legli. Nakon gotovo dva desetljeća.

Ležali smo zagrljeni.

Rekli smo jedno drugome da nas sada samo smrt može rastaviti.

Slijedili su najljepši dani moga života. Na blistavom ožujskom suncu i blagom mrazu šetali smo svakog dana u obližnju šumu i razgovarali o onome što smo doživjeli. Saznao sam za njene patnje. Pričao sam joj o svom logoraškom životu.

Sonja je u Maklakovu provela četrnaest dana dopusta. Unatoč turobnom dojmu koji je na nju ostavilo to mjesto, odlučila je da napusti Moskvu i da sa mnom izdrži toliko dugo dok oboje ne budemo imali mogućnosti da izaberemo bolje prebivalište.”

Ništa više, samo to. A ostalo je na čitatelju, ako čitatelja bude i ako u njemu ima ljudskih osjećanja. Karlo Štajner učinio je doista sve. Mene je nakon dvadeset i pet godina sjetio priče “Sekta baptista u prašumi”, koju sam bio temeljito zaboravio. Ljudi koji su pobjegli stotinama kilometara od civilizacije, da bi mogli živjeti po svom. Dvadeset godina živjeli su u šumi, daleko od svijeta, nisu znali ni za Drugi svjetski rat, sve dok ih 1951. nisu otkrili. Starca Nikifora optužili su kao “vođu američke špijunske i diverzantske bande”, i osudili ga na dvadeset pet godina robije.

“- Kako zdravlje?

– Vrlo dobro, ja moram biti zdrav jer mi predstoji još dug život. Sada mi je sedamdeset i šest godina, a moram živjeti još dvadeset i pet.

Sovjetskoj državi i velikom Staljinu ne mogu ostati dužan.”

Ne znam kako hrvatski zatvorenici, stvarni ili metaforični, čitaju “7000 dana u Sibiru”. Čovjek koji dočita knjigu Karla Štajnera ne može ostati nepromijenjen. Pakao je mjesto na kojemu nema katarze. U paklu nema knjiga, i nema više Karla Štajnera.

Miljenko Jergović 31. 05. 2014.