Iste te 1966, kad nam je naraštaj stizao na svijet, švicarski pisac Max Frisch ovako je pisao: “Jedan mali narod gospodara oseća se ugrožen: pozvao je radnu snagu, a dolaze ljudi.” Izgovorio je to u jednome novinskom intervjuu, a zatim zapisao u “Dnevniku 1966. – 1971.” (prijevod na srpski Slobodana Glumca, AED studio, Beograd 2004.) Te riječi tvore aforizam koji opisuje današnju Europu: zlokobne ili obećavajuće, zavisi od toga čujemo li ih iz manjinskoga geta ili ih čujemo kao pripadnici ozlojeđene većine, kojoj nikako nije po volji to što se ljudi iz kanala i iz podzemlja s vremenom počinju izdizati do razine glavnih gradskih ulica, ili – kao što je prizivao i obećavao jedan lijepi davni šlager – nije im pravo što ustaje to zemaljsko roblje, ti sužnji koje više ne mori glad, ali osjećaju tu neotklonjivu, ratzingerovskim kršćanima zastrašujuću i uzbunjujuću potrebu da više ne budu radna snaga, nego da budu ljudi.
Tim riječima, izgovorenim u vrijeme kada se Europa nalazila usred velikoga ekonomskog i gospodarskog uzleta, ali je još uvijek izvirivala ispod ruševina Drugoga svjetskog rata, i kada se, najprije u Švicarskoj, već javljao problem nedostatka radne snage, ili tačnije rečeno, problem da je unutar zajednice nemoguće pronaći ljude koji bi obavljali najteže i najprljavije poslove, Max Frisch je opisivao ono što će se u budućnosti tek događati i što će Europljane skandalizirati na način na koji ih je prethodno skandalizirala potreba koloniziranih Indijaca i Afrikanaca da imaju svoja ljudska, vjerska i nacionalna prava. Kada se danas, u ljeto 2011, dok se bogati Europljani i Amerikanci ne žele u korist društvene zajednice odreći dijela svoga bogatstva, što onda proizvodi uzastopne ekonomske krize, sustavne slomove, nalik nizu malih moždanih udara, koji rastaču i sklerotiziraju cjelokupnu zapadnu civilizaciju, koja se zatim više i ne sjeća iz kakvih je pretpostavki nastajala i na što se od 1945. pozivala; kada se danas, u ljeto Andersa Behringa Breivika, vraćamo Frischovoj fatalnoj razlici između radne snage i ljudi, ili njegove riječi citiramo na neprijateljskom jeziku, jer na ovaj jezik nikada nisu ni prevedene, nalazimo se pred čudom, opasnim, neugodnim i zlokobnim čudom i činjenicom da je ta razlika za današnje europske političare još uvijek sasvim mutna i nejasna. Jer što, zapravo, hoće ti Turci u Njemačkoj, što hoće ti francuski Arapi i holandski muslimani (zar im nije dovoljno što su u Holandiju donijeli tulipan i što Europa taj cvijet zove imenom koji su mu oni nadjenuli?), ili ti Rumunji i te Ukrajinke, što hoće sav taj istočni narod ili ološ sa istoka, koji se prijeteći širi Europom, kao što se, još do jučer, Europom širio bauk komunizma? Na ovo je pitanje Max Frisch dao ubitačno jednostavan odgovor, koji, međutim, zvuči poput pitijskoga proročanstva, poput civilizacijske šifre koju bi trebalo razbiti i dešifrirati prije nego što nastupi sumrak Europe. Što konkretno znači ta potreba radne snage da se oljudi? Samo to da bi i oni da budu ono što jesu, pa i u onome što većini, europskoj, kršćanskoj, nacionalističkoj, najviše smeta. Upravo ti su im elementi identiteta najvažniji, jer je ključ i smisao slobode u pravu na iritantne razlike. Ono što ne iritira, nije razlika. Stoga i epidemija zabrane burki, hidžaba i općenito šamija, koja je već zahvatila Zapad, predstavlja zabranu svakoga – a ne ekstremnoga ili radikalnog – prava na razliku, a to onda znači i pokušaj da se europska radna snaga spriječi u njezinom epohalnom i revolucionarnom nastojanju da se proglasi ljudima, europskim ljudima, Europljanima…
Max Frisch prvenstveno je bio romanopisac. Dnevnici koje je vrijedno ispisivao cijeloga svog književnog života bili su prikupljanje materijala za buduće romane, koje, većinom, nikada neće ni napisati. Za razliku od Gombrowiczevih, Kafkinih, Krležinih dnevnika, Frischovi nisu stilski i žanrovski dosljedni, nisu pisani istim autorskim rukopisom, pa ni u jedinstvenome ili istom registru. Svega u njega ima: dovršenih i nedovršenih proznih komada, romanesknih skica, novinskih reportaža i članaka, kronika, aforizama, pomalo i tračeva, te upitnika, koji su nalik zabavnim testovima za razotkrivanje čovjekova karaktera, što već stotinjak godina izlaze pa stranicama novina namijenjenih razonodi i razbibrizi. Dnevnici Maxa Frischa nalik su nekom prašnjavom i natrpanom, uzbudljivom gradskom tavanu, koji nije pustošila pošast odvoza krupnog otpada. Po tome su, više slučajno nego mondeno, Frischovi dnevnici sasvim postmoderni.
Za Jugoslavije ovaj je pisac, kao ljevičar i angažirani intelektualac, bio vrlo prisutan i prevođen. Možda se u našim formativnim godinama činio i iritantno prisutnim, po knjižarskim izlozima i književnim časopisima ili u profesorskim citatima, tako da smo ga dugo izbjegavali čitati. A možda je trebao pasti komunizam i možda su kroz naše kućne biblioteke, ali i kroz naše duše i pameti, trebale protutnjati sve te književne, intelektualne i kulturne mode, pa da se obratimo takvome, zapravo sasvim neglamuroznom piscu. Njegov najpoznatiji roman “Homo Faber” sušto je remek djelo i jedna je od knjiga koje čitatelju u srednjim godinama može promijeniti pogled na život i književnost. “Recimo da mi je ime Gantenbein” nije ništa slabiji, a u nas je preveden (prevoditeljica Mignon Mihaljević) i objavljen još 1970, u jednoj lijepoj ediciji zagrebačke Zore, ali nakon toga, na žalost, nikada reizdan.
Max Frisch je fikciju pokušavao pisati bez “poze za prozu”, kao da ne priča priču, nego ona izbija iz stvarnosti, i bez iluzije o vlastitoj važnosti pripovijeda samu sebe. Svaka mu je rečenica jasna i gotovo suha, pročišćena od svega što bi moglo zbunjivati, odvoditi na krivi trag ili – ne daj Bože – simulirati književnost. Simuliranje književnosti i “umjetničkog teksta” Frisch je tako dosljedno i radikalno izbjegavao da će ga se katkad doživjeti neusporedivo manjim i nekreativnijim piscem nego što on zapravo jest. Ta njegova neukrašena proza, njezina asketska arhitektura, naizgled su u suprotnosti s neredom, bogatstvom, pa i raščupanošću njegovih dnevnika. Ali gledamo li ih u simultanitetu, nalazimo jednu logičnu, premda vrlo neobičnu, cjelinu.
Premda je osobno bio “čist”, švicarski Nijemac i arijevac (o čemu je, ne tražeći i ne očekujući takvo što, u Zürichu 1936. dobio i potvrdu, kada je namjeravao ženiti damu židovskoga podrijetla), Frisch se kroz cijelo svoje književno djelo bavio opustošenim, rastočenim, nedovršenim, nedefiniranim, skrivenim… identitetima. Kako je obitelj nakon očeve smrti doživjela financijski slom, napustio je studij književnosti, upisao je i završio arhitekturu (otac mu je bio arhitekt), i sve do svojih zrelih četrdesetih imao je arhitektonski biro, živio od crtanja i projektiranja, i kao sporednim bavio se poslom koji mu je, životno, bio glavni, pisanjem. Tek je u zrelim godinama mogao biti samo pisac. Ali teško da je zaboravljao svoje inženjersko zvanje. Uostalom, inženjer Faber glavni je lik njegova najpoznatijeg romana.
I tako, 26. lipnja 1967, nakon listanja novina, Max Frisch je zapisao: “Metamorfoza antisemitizma? – u jednodušnom izjašnjavanju za Izrael; u zamenu, Arape premeštaju u kategoriju podljudi.” Na drugome mjestu, u jednom od spomenutih dnevničkih upitnika za razbibrigu i razonodu, Max Frisch pita (koga pita? Sebe?): “Može li ideologija postati otadžbina?”, pa zatim: “Zašto nema desničara apatrida?”, i onda: “Pod pretpostavkom da ste u zavičaju omraženi: da li biste bili u stanju da zbog toga poreknete da je to vaš zavičaj?”
Nevjerojatno kako pitanja mogu čovjeka pogoditi u osjetljivo mjesto. Recimo, na posljednje bih donedavno odrično odgovarao, smatrajući da pitanje nema previše smisla, a danas je potvrdan odgovor prisutan u svakome mom zamišljanju osobne slobode. Ali važnije: doista, kako to da ne postoje apatridi desničari (osim Ciorana, koji je ionako u svemu izuzetak)? I kako je moguće da desničari, i nakon što budu prognani ili emigriraju, u svakome svinjcu umiju biti svoji na svome? Ili je to u određenju duhovnoga stanja u kojem čovjek postaje desničar: svaki smrad doživjeti kao svoj vlastiti?
Max Frisch rođen je tačno stotinu godina prije ljeta Andersa Behring Breivika. Umro je 1991, četvrtoga travnja, kada je u nas tek započinjalo nešto čime se on itekako bavio u svojim dnevnicima. Kao Švicarac, na sve je gledao pomalo sa strane, premda ga se Europa, s obje strane željezne zavjese, emocionalno i intelektualno ticala kao malo kog pisca našega doba.
Može li desničar biti apatrid
Uz 100. godišnjicu rođenja Maxa Frischa
Iste te 1966, kad nam je naraštaj stizao na svijet, švicarski pisac Max Frisch ovako je pisao: “Jedan mali narod gospodara oseća se ugrožen: pozvao je radnu snagu, a dolaze ljudi.” Izgovorio je to u jednome novinskom intervjuu, a zatim zapisao u “Dnevniku 1966. – 1971.” (prijevod na srpski Slobodana Glumca, AED studio, Beograd 2004.) Te riječi tvore aforizam koji opisuje današnju Europu: zlokobne ili obećavajuće, zavisi od toga čujemo li ih iz manjinskoga geta ili ih čujemo kao pripadnici ozlojeđene većine, kojoj nikako nije po volji to što se ljudi iz kanala i iz podzemlja s vremenom počinju izdizati do razine glavnih gradskih ulica, ili – kao što je prizivao i obećavao jedan lijepi davni šlager – nije im pravo što ustaje to zemaljsko roblje, ti sužnji koje više ne mori glad, ali osjećaju tu neotklonjivu, ratzingerovskim kršćanima zastrašujuću i uzbunjujuću potrebu da više ne budu radna snaga, nego da budu ljudi.
Tim riječima, izgovorenim u vrijeme kada se Europa nalazila usred velikoga ekonomskog i gospodarskog uzleta, ali je još uvijek izvirivala ispod ruševina Drugoga svjetskog rata, i kada se, najprije u Švicarskoj, već javljao problem nedostatka radne snage, ili tačnije rečeno, problem da je unutar zajednice nemoguće pronaći ljude koji bi obavljali najteže i najprljavije poslove, Max Frisch je opisivao ono što će se u budućnosti tek događati i što će Europljane skandalizirati na način na koji ih je prethodno skandalizirala potreba koloniziranih Indijaca i Afrikanaca da imaju svoja ljudska, vjerska i nacionalna prava. Kada se danas, u ljeto 2011, dok se bogati Europljani i Amerikanci ne žele u korist društvene zajednice odreći dijela svoga bogatstva, što onda proizvodi uzastopne ekonomske krize, sustavne slomove, nalik nizu malih moždanih udara, koji rastaču i sklerotiziraju cjelokupnu zapadnu civilizaciju, koja se zatim više i ne sjeća iz kakvih je pretpostavki nastajala i na što se od 1945. pozivala; kada se danas, u ljeto Andersa Behringa Breivika, vraćamo Frischovoj fatalnoj razlici između radne snage i ljudi, ili njegove riječi citiramo na neprijateljskom jeziku, jer na ovaj jezik nikada nisu ni prevedene, nalazimo se pred čudom, opasnim, neugodnim i zlokobnim čudom i činjenicom da je ta razlika za današnje europske političare još uvijek sasvim mutna i nejasna. Jer što, zapravo, hoće ti Turci u Njemačkoj, što hoće ti francuski Arapi i holandski muslimani (zar im nije dovoljno što su u Holandiju donijeli tulipan i što Europa taj cvijet zove imenom koji su mu oni nadjenuli?), ili ti Rumunji i te Ukrajinke, što hoće sav taj istočni narod ili ološ sa istoka, koji se prijeteći širi Europom, kao što se, još do jučer, Europom širio bauk komunizma? Na ovo je pitanje Max Frisch dao ubitačno jednostavan odgovor, koji, međutim, zvuči poput pitijskoga proročanstva, poput civilizacijske šifre koju bi trebalo razbiti i dešifrirati prije nego što nastupi sumrak Europe. Što konkretno znači ta potreba radne snage da se oljudi? Samo to da bi i oni da budu ono što jesu, pa i u onome što većini, europskoj, kršćanskoj, nacionalističkoj, najviše smeta. Upravo ti su im elementi identiteta najvažniji, jer je ključ i smisao slobode u pravu na iritantne razlike. Ono što ne iritira, nije razlika. Stoga i epidemija zabrane burki, hidžaba i općenito šamija, koja je već zahvatila Zapad, predstavlja zabranu svakoga – a ne ekstremnoga ili radikalnog – prava na razliku, a to onda znači i pokušaj da se europska radna snaga spriječi u njezinom epohalnom i revolucionarnom nastojanju da se proglasi ljudima, europskim ljudima, Europljanima…
Max Frisch prvenstveno je bio romanopisac. Dnevnici koje je vrijedno ispisivao cijeloga svog književnog života bili su prikupljanje materijala za buduće romane, koje, većinom, nikada neće ni napisati. Za razliku od Gombrowiczevih, Kafkinih, Krležinih dnevnika, Frischovi nisu stilski i žanrovski dosljedni, nisu pisani istim autorskim rukopisom, pa ni u jedinstvenome ili istom registru. Svega u njega ima: dovršenih i nedovršenih proznih komada, romanesknih skica, novinskih reportaža i članaka, kronika, aforizama, pomalo i tračeva, te upitnika, koji su nalik zabavnim testovima za razotkrivanje čovjekova karaktera, što već stotinjak godina izlaze pa stranicama novina namijenjenih razonodi i razbibrizi. Dnevnici Maxa Frischa nalik su nekom prašnjavom i natrpanom, uzbudljivom gradskom tavanu, koji nije pustošila pošast odvoza krupnog otpada. Po tome su, više slučajno nego mondeno, Frischovi dnevnici sasvim postmoderni.
Za Jugoslavije ovaj je pisac, kao ljevičar i angažirani intelektualac, bio vrlo prisutan i prevođen. Možda se u našim formativnim godinama činio i iritantno prisutnim, po knjižarskim izlozima i književnim časopisima ili u profesorskim citatima, tako da smo ga dugo izbjegavali čitati. A možda je trebao pasti komunizam i možda su kroz naše kućne biblioteke, ali i kroz naše duše i pameti, trebale protutnjati sve te književne, intelektualne i kulturne mode, pa da se obratimo takvome, zapravo sasvim neglamuroznom piscu. Njegov najpoznatiji roman “Homo Faber” sušto je remek djelo i jedna je od knjiga koje čitatelju u srednjim godinama može promijeniti pogled na život i književnost. “Recimo da mi je ime Gantenbein” nije ništa slabiji, a u nas je preveden (prevoditeljica Mignon Mihaljević) i objavljen još 1970, u jednoj lijepoj ediciji zagrebačke Zore, ali nakon toga, na žalost, nikada reizdan.
Max Frisch je fikciju pokušavao pisati bez “poze za prozu”, kao da ne priča priču, nego ona izbija iz stvarnosti, i bez iluzije o vlastitoj važnosti pripovijeda samu sebe. Svaka mu je rečenica jasna i gotovo suha, pročišćena od svega što bi moglo zbunjivati, odvoditi na krivi trag ili – ne daj Bože – simulirati književnost. Simuliranje književnosti i “umjetničkog teksta” Frisch je tako dosljedno i radikalno izbjegavao da će ga se katkad doživjeti neusporedivo manjim i nekreativnijim piscem nego što on zapravo jest. Ta njegova neukrašena proza, njezina asketska arhitektura, naizgled su u suprotnosti s neredom, bogatstvom, pa i raščupanošću njegovih dnevnika. Ali gledamo li ih u simultanitetu, nalazimo jednu logičnu, premda vrlo neobičnu, cjelinu.
Premda je osobno bio “čist”, švicarski Nijemac i arijevac (o čemu je, ne tražeći i ne očekujući takvo što, u Zürichu 1936. dobio i potvrdu, kada je namjeravao ženiti damu židovskoga podrijetla), Frisch se kroz cijelo svoje književno djelo bavio opustošenim, rastočenim, nedovršenim, nedefiniranim, skrivenim… identitetima. Kako je obitelj nakon očeve smrti doživjela financijski slom, napustio je studij književnosti, upisao je i završio arhitekturu (otac mu je bio arhitekt), i sve do svojih zrelih četrdesetih imao je arhitektonski biro, živio od crtanja i projektiranja, i kao sporednim bavio se poslom koji mu je, životno, bio glavni, pisanjem. Tek je u zrelim godinama mogao biti samo pisac. Ali teško da je zaboravljao svoje inženjersko zvanje. Uostalom, inženjer Faber glavni je lik njegova najpoznatijeg romana.
I tako, 26. lipnja 1967, nakon listanja novina, Max Frisch je zapisao: “Metamorfoza antisemitizma? – u jednodušnom izjašnjavanju za Izrael; u zamenu, Arape premeštaju u kategoriju podljudi.” Na drugome mjestu, u jednom od spomenutih dnevničkih upitnika za razbibrigu i razonodu, Max Frisch pita (koga pita? Sebe?): “Može li ideologija postati otadžbina?”, pa zatim: “Zašto nema desničara apatrida?”, i onda: “Pod pretpostavkom da ste u zavičaju omraženi: da li biste bili u stanju da zbog toga poreknete da je to vaš zavičaj?”
Nevjerojatno kako pitanja mogu čovjeka pogoditi u osjetljivo mjesto. Recimo, na posljednje bih donedavno odrično odgovarao, smatrajući da pitanje nema previše smisla, a danas je potvrdan odgovor prisutan u svakome mom zamišljanju osobne slobode. Ali važnije: doista, kako to da ne postoje apatridi desničari (osim Ciorana, koji je ionako u svemu izuzetak)? I kako je moguće da desničari, i nakon što budu prognani ili emigriraju, u svakome svinjcu umiju biti svoji na svome? Ili je to u određenju duhovnoga stanja u kojem čovjek postaje desničar: svaki smrad doživjeti kao svoj vlastiti?
Max Frisch rođen je tačno stotinu godina prije ljeta Andersa Behring Breivika. Umro je 1991, četvrtoga travnja, kada je u nas tek započinjalo nešto čime se on itekako bavio u svojim dnevnicima. Kao Švicarac, na sve je gledao pomalo sa strane, premda ga se Europa, s obje strane željezne zavjese, emocionalno i intelektualno ticala kao malo kog pisca našega doba.