Marin Carić je za sobom, u času smrti svoje, ostavio svakojake ljude, pametne i glupe, dobre i zle, darovite i slabe, i jednoga Matu Matišića
Onoga vremena, na prelazu milenija, slabo se sjećam. Ustvari, malo toga pamtim iz svih tih godina, od kraja rata do 2003. ili godine zatim, koje kao da sam prolio niza stranu, čekajući uzaludno da se život nakon rata jednom nastavi. Ali živo se, recimo, sjećam jedne kazališne predstave. U zimu 2000. na 2001, u predvorju Kerempuha, odigrana je duodrama “U sjeni Green Hilla”, po tekstu Joška Božanića i režiji Marina Carića, koji premijeru, održanu 3. prosinca u Komiži, nije doživio. Umro je istoga dana u Zagrebu.
U toj maloj, mobilnoj predstavi, koja je mogla igrati u svakome, i najmanjem provincijskom domu kulture, na čiju pozornicu stanu stol i dvije stolice, glumili su Ljubomir Kapor i Ivica Vidović. Na njegovanom i hermetičnom viškom dijalektu, njih dvojica su u sjajno postavljenom dijalogu pričali priču o tuđini i o nemogućnosti povratka u zavičaj. Za hrvatske prilike, bio je to rijetko jednostavno napisan tekst, melodrama čije se melodramatičnosti nisu sramili ni pisac, ni redatelj, a koja je, bez obzira na jezičnu barijeru – ili privid jezične barijere, jer svi hrvatski jezici uz malo truda, dara i znanja mogu biti razumljivi govorniku jednoga hrvatskog jezika – imala neku univerzalnu razumljivost. S jednakom kompetencijom i uživljavanjem, “U sjeni Green Hilla” mogli su gledati i nepismeni seljak i preučeni akademik. Takvu predstavu mogli su, na žalost, igrati samo Ivica Vidović i Ljubomir Kapor.
Sjećam se kako sam izlazio iz Kerempuha, kao stranac među nekoliko desetina, ili koju stotinu otočana, koji su na predstavu došli kao na požalenje. Bile su to najneobičnije karmine kojima sam prisustvovao, ali i jedna od najljepših predstava koju sam u Zagrebu vidio. Baš zato što je bila jednostavna i što je tako sigurno stajala na glumačkome daru dvojice ljudi i na snazi dramskoga teksta. Deset godina kasnije, živ je još samo pisac, viški i splitski entuzijast i profesor Joško Božanić. Onome tko pokuša obnoviti predstavu “U sjeni Green Hilla” ostali su samo stol i dvije stolice. I ono što se događa nakon završetka priče.
Režisera Marina Carića nisam poznavao. Još prije rata, u Sarajevu, čitao sam “Otok”, njegovu jedinu proznu knjigu, i jako mi se svidjela. Bila je to ona vrsta ispovjedne proze, zavičajne razglednice, kakvu su mnogi pokušavali ispisati, ali bi rijetkima išlo. Kako je izrazito osamljen u kontekstu naših književnosti, “Otok” nije mogao ostaviti dubljega traga. To je knjiga koja se, vjerojatno, čuva u nekim hvarskim i starigradskim kredencima, među servisima za slatko i među kristalom, ali za nju ne znaju po privatnim i javnim bibliotekama u prijestolnici. Prvi put objavljena je 1977, a drugi put prije nekoliko mjeseci, o desetoj godišnjici autorove smrti. Ponovo sam je čitao, i jednako je svježa i živa kao što je bila u ona doba. Za rijetke knjige, a bogme i za rijetke ljude, takvo što bi se moglo reći.
Prvih dana svibnja, ove 2011. godine, u knjižarama se pojavila monografija Marina Carića. Knjigu je uredio Hrvoje Ivanković, i sastoji se od četiri dijela: osobnih sjećanja na redatelja, profesionalnih opaski na njegovo djelo, Carićevih kazališnih zapisa i, na kraju, popisa njegovih režija. Knjigu sam kupio, jer su me zanimala osobna sjećanja. To je ona vrsta tekstova koji nam, obično, manje kazuju o pokojniku, a više o živima, o njihovoj taštini, književnom talentu, karakteru i poniznoj vještini da se nekoga portretira. Na kraju, iz takvih tekstova saznajemo kako je nekome bilo među ljudima, kolike je ostavio za sobom i ima li ikoga tko bi ga se, ali zaista, sjećao. Da bismo se naglas sjećali drugih, pored različitih imaginativnih vještina i znanja, pored mašte i uobrazilje, koje nam pomažu da se sjećamo i nečega čega se zapravo ne sjećamo, potreban je taj lijepi i Bogom dani dar smanjivanja sebe samoga, da bi onaj drugi, još i pokojni, kojemu je oduzet glas, mogao nanovo živ biti i živ rasti. Za čovjeka to je jedan od važnih moralnih ispita, na kojemu ako padne, neće biti nikoga tko bi mu to mogao uzeti za zlo. Onaj koji bi, možda, nešto i zamjerio, mrtav je definitivno i zauvijek. Samo vjernici, koji strepe pred budućim susretima na drugome svijetu, i dobri pisci, koji razumijevaju što čovjek dobiva smanjujući se pred drugim, živo i tačno pišu o svojim pokojnim prijateljima.
Slučaj Marina Carića zanimao me je, jer je očito bio društven čovjek, mnogima učitelj, a ponekome i učenik, suputnik svakako, u kojekakvim vremenima i okolnostima. Također, protagonist i žrtva različitih društvenih, političkih i estetskih moda, što je, pak, svojstveno svakome aktivnom redatelju. I kako već biva, u monografiji se, među okašnjelim kondolirima i kavalirima, našlo ljudi od svake vrste poneki. Ali ukupno gledajući, čini se da je – viđeno ovako iz nadgrobne perspektive – Carić, ipak, imao sreće i da je, od jednoga, ili od trojice-četvorice njih, možda, bio voljen. A samo je o tome, ustvari, riječ.
Što je za redatelja iznimno važno, jedan od te trojice-četvorice, i to onaj koji se mogao smanjiti do veličine zrna prosa, onaj koji je, ali zaista, umio biti najmanji Carićev brat, pisac je Mate Matišić. Rijetki su u nas redatelji koji su imali svoga pisca. Možda takvih i nema, a ne zna se zašto: jesu li hrvatski dramski pisci uglavnom mrtvi čim postanu dramski pisci, ili hrvatskim kazališnim redateljima pisci ne trebaju, jer uglavnom režiraju glumce i scenografiju, a ne tekst? Na ovakva pitanja odgovora nema. Niti je važno da ih bude. Osim ako ne želite za okruglim stolovima raspravljati sa sebi sličnima o nečemu na što odgovor nećete naći, pa da se oko istog pitanja nalazite i sljedećih godina, sve dok jedni drugima ne počnete pisati tekstove u posmrtnim monografijama. Katkad blago ljubomorni, jer ste u podređenoj ulozi, pa pišete o mrtvome drugu, umjesto da on piše o vama.
Elem, golemi je kompliment Marinu Cariću to što je do groba i preko groba imao svoga pisca. On mu danas priznaje i da ga je učio i naučio pisati, ali to nije važno – to je više ilustracija Matišićeve ispravnosti, nego Carićevih zasluga – važno je da mu u nedugom tekstu, u nekih možda petnaestak novinskih kartica, Matišić oslikava portret, u kojem su jednako i njegov život, i najintimniji, smrtni čas. U toj nježnoj priči o odnosu učenika i učitelja, a zatim prijateljstvu dva odrasla muškarca, u kojoj su obojica introvertirani, svaki na svoj način sjebani, jedan zaista veliki hrvatski pisac svoga mrtvog druga, pokojnoga kazališnog redatelja, nanovo čini velikim. Sudbina kazališnih redatelja je takva da samo za života imaju po čemu biti veliki. Kada umru, više ih nema, ako nisu imali svoga Matu Matišića.
Monografija Marina Carića lijepa je i pametna knjiga. Hrvoje Ivanković uredio ju je zanatski pažljivo i građanski uredno. Sućutno, reklo se. S uživanjem može se čitati raskošnoga Božidara Violića, ali i finu poniznu crticu Marija Kovača, staroga Brešana u ulozi Carićeva gimnazijskog profesora, i Carićeve hvarske vrsnike, kazališne entuzijaste… Puno je tu imena, korisnoga i važnog teksta, ganutljivih fotografija, dokumenata jednoga nedavnog vremena. Ali ne kupuju se zbog toga ovakve knjige. Barem ih ja ne kupujem. Kazalištem se ne bavim, a Marina Carića, kao što rekoh, nisam poznavao. Iako sam upamtio, i volim, jednu njegovu predstavu.
Ovakve knjige kupim ne bih li u njima našao odgovor je li neki čovjek s razlogom živio. I obično odgovora nema, jer suvremenici, prijatelji i rodbina, ne znaju ga naći. Mrtav je Marin Carić doživio tu sasvim iznimnu posmrtnu počast da mu pisac napiše tekst kojim bivaju opravdane i obrazložene njegove kratke pedeset tri godine. I da zatim za njim privatno žale i oni koji ga nisu poznavali.
Pjesma može mijenjati ton, u skladu s kontekstom. Ako je pjesma dobra, a pjesnik odgovoran. Tako je jedan svoj tragikomičan song iz predstave Cinco i Marinko, Mate Matišić preveo u tužbalicu za Marinom Carićem:
Moj tabutu
meki krevetu
kad u tebe
legnem ja
sve brige
i svi jadi
dočekat će
zavik kraj
Moj tabutu
vični krevetu
nemoj biti
meni tvrd
ako život
nije moga
nek mi bude
lipa smrt
lipa smrt.
Moj tabutu, vječni krevetu
Marin Carić je za sobom, u času smrti svoje, ostavio svakojake ljude, pametne i glupe, dobre i zle, darovite i slabe, i jednoga Matu Matišića
Onoga vremena, na prelazu milenija, slabo se sjećam. Ustvari, malo toga pamtim iz svih tih godina, od kraja rata do 2003. ili godine zatim, koje kao da sam prolio niza stranu, čekajući uzaludno da se život nakon rata jednom nastavi. Ali živo se, recimo, sjećam jedne kazališne predstave. U zimu 2000. na 2001, u predvorju Kerempuha, odigrana je duodrama “U sjeni Green Hilla”, po tekstu Joška Božanića i režiji Marina Carića, koji premijeru, održanu 3. prosinca u Komiži, nije doživio. Umro je istoga dana u Zagrebu.
U toj maloj, mobilnoj predstavi, koja je mogla igrati u svakome, i najmanjem provincijskom domu kulture, na čiju pozornicu stanu stol i dvije stolice, glumili su Ljubomir Kapor i Ivica Vidović. Na njegovanom i hermetičnom viškom dijalektu, njih dvojica su u sjajno postavljenom dijalogu pričali priču o tuđini i o nemogućnosti povratka u zavičaj. Za hrvatske prilike, bio je to rijetko jednostavno napisan tekst, melodrama čije se melodramatičnosti nisu sramili ni pisac, ni redatelj, a koja je, bez obzira na jezičnu barijeru – ili privid jezične barijere, jer svi hrvatski jezici uz malo truda, dara i znanja mogu biti razumljivi govorniku jednoga hrvatskog jezika – imala neku univerzalnu razumljivost. S jednakom kompetencijom i uživljavanjem, “U sjeni Green Hilla” mogli su gledati i nepismeni seljak i preučeni akademik. Takvu predstavu mogli su, na žalost, igrati samo Ivica Vidović i Ljubomir Kapor.
Sjećam se kako sam izlazio iz Kerempuha, kao stranac među nekoliko desetina, ili koju stotinu otočana, koji su na predstavu došli kao na požalenje. Bile su to najneobičnije karmine kojima sam prisustvovao, ali i jedna od najljepših predstava koju sam u Zagrebu vidio. Baš zato što je bila jednostavna i što je tako sigurno stajala na glumačkome daru dvojice ljudi i na snazi dramskoga teksta. Deset godina kasnije, živ je još samo pisac, viški i splitski entuzijast i profesor Joško Božanić. Onome tko pokuša obnoviti predstavu “U sjeni Green Hilla” ostali su samo stol i dvije stolice. I ono što se događa nakon završetka priče.
Režisera Marina Carića nisam poznavao. Još prije rata, u Sarajevu, čitao sam “Otok”, njegovu jedinu proznu knjigu, i jako mi se svidjela. Bila je to ona vrsta ispovjedne proze, zavičajne razglednice, kakvu su mnogi pokušavali ispisati, ali bi rijetkima išlo. Kako je izrazito osamljen u kontekstu naših književnosti, “Otok” nije mogao ostaviti dubljega traga. To je knjiga koja se, vjerojatno, čuva u nekim hvarskim i starigradskim kredencima, među servisima za slatko i među kristalom, ali za nju ne znaju po privatnim i javnim bibliotekama u prijestolnici. Prvi put objavljena je 1977, a drugi put prije nekoliko mjeseci, o desetoj godišnjici autorove smrti. Ponovo sam je čitao, i jednako je svježa i živa kao što je bila u ona doba. Za rijetke knjige, a bogme i za rijetke ljude, takvo što bi se moglo reći.
Prvih dana svibnja, ove 2011. godine, u knjižarama se pojavila monografija Marina Carića. Knjigu je uredio Hrvoje Ivanković, i sastoji se od četiri dijela: osobnih sjećanja na redatelja, profesionalnih opaski na njegovo djelo, Carićevih kazališnih zapisa i, na kraju, popisa njegovih režija. Knjigu sam kupio, jer su me zanimala osobna sjećanja. To je ona vrsta tekstova koji nam, obično, manje kazuju o pokojniku, a više o živima, o njihovoj taštini, književnom talentu, karakteru i poniznoj vještini da se nekoga portretira. Na kraju, iz takvih tekstova saznajemo kako je nekome bilo među ljudima, kolike je ostavio za sobom i ima li ikoga tko bi ga se, ali zaista, sjećao. Da bismo se naglas sjećali drugih, pored različitih imaginativnih vještina i znanja, pored mašte i uobrazilje, koje nam pomažu da se sjećamo i nečega čega se zapravo ne sjećamo, potreban je taj lijepi i Bogom dani dar smanjivanja sebe samoga, da bi onaj drugi, još i pokojni, kojemu je oduzet glas, mogao nanovo živ biti i živ rasti. Za čovjeka to je jedan od važnih moralnih ispita, na kojemu ako padne, neće biti nikoga tko bi mu to mogao uzeti za zlo. Onaj koji bi, možda, nešto i zamjerio, mrtav je definitivno i zauvijek. Samo vjernici, koji strepe pred budućim susretima na drugome svijetu, i dobri pisci, koji razumijevaju što čovjek dobiva smanjujući se pred drugim, živo i tačno pišu o svojim pokojnim prijateljima.
Slučaj Marina Carića zanimao me je, jer je očito bio društven čovjek, mnogima učitelj, a ponekome i učenik, suputnik svakako, u kojekakvim vremenima i okolnostima. Također, protagonist i žrtva različitih društvenih, političkih i estetskih moda, što je, pak, svojstveno svakome aktivnom redatelju. I kako već biva, u monografiji se, među okašnjelim kondolirima i kavalirima, našlo ljudi od svake vrste poneki. Ali ukupno gledajući, čini se da je – viđeno ovako iz nadgrobne perspektive – Carić, ipak, imao sreće i da je, od jednoga, ili od trojice-četvorice njih, možda, bio voljen. A samo je o tome, ustvari, riječ.
Što je za redatelja iznimno važno, jedan od te trojice-četvorice, i to onaj koji se mogao smanjiti do veličine zrna prosa, onaj koji je, ali zaista, umio biti najmanji Carićev brat, pisac je Mate Matišić. Rijetki su u nas redatelji koji su imali svoga pisca. Možda takvih i nema, a ne zna se zašto: jesu li hrvatski dramski pisci uglavnom mrtvi čim postanu dramski pisci, ili hrvatskim kazališnim redateljima pisci ne trebaju, jer uglavnom režiraju glumce i scenografiju, a ne tekst? Na ovakva pitanja odgovora nema. Niti je važno da ih bude. Osim ako ne želite za okruglim stolovima raspravljati sa sebi sličnima o nečemu na što odgovor nećete naći, pa da se oko istog pitanja nalazite i sljedećih godina, sve dok jedni drugima ne počnete pisati tekstove u posmrtnim monografijama. Katkad blago ljubomorni, jer ste u podređenoj ulozi, pa pišete o mrtvome drugu, umjesto da on piše o vama.
Elem, golemi je kompliment Marinu Cariću to što je do groba i preko groba imao svoga pisca. On mu danas priznaje i da ga je učio i naučio pisati, ali to nije važno – to je više ilustracija Matišićeve ispravnosti, nego Carićevih zasluga – važno je da mu u nedugom tekstu, u nekih možda petnaestak novinskih kartica, Matišić oslikava portret, u kojem su jednako i njegov život, i najintimniji, smrtni čas. U toj nježnoj priči o odnosu učenika i učitelja, a zatim prijateljstvu dva odrasla muškarca, u kojoj su obojica introvertirani, svaki na svoj način sjebani, jedan zaista veliki hrvatski pisac svoga mrtvog druga, pokojnoga kazališnog redatelja, nanovo čini velikim. Sudbina kazališnih redatelja je takva da samo za života imaju po čemu biti veliki. Kada umru, više ih nema, ako nisu imali svoga Matu Matišića.
Monografija Marina Carića lijepa je i pametna knjiga. Hrvoje Ivanković uredio ju je zanatski pažljivo i građanski uredno. Sućutno, reklo se. S uživanjem može se čitati raskošnoga Božidara Violića, ali i finu poniznu crticu Marija Kovača, staroga Brešana u ulozi Carićeva gimnazijskog profesora, i Carićeve hvarske vrsnike, kazališne entuzijaste… Puno je tu imena, korisnoga i važnog teksta, ganutljivih fotografija, dokumenata jednoga nedavnog vremena. Ali ne kupuju se zbog toga ovakve knjige. Barem ih ja ne kupujem. Kazalištem se ne bavim, a Marina Carića, kao što rekoh, nisam poznavao. Iako sam upamtio, i volim, jednu njegovu predstavu.
Ovakve knjige kupim ne bih li u njima našao odgovor je li neki čovjek s razlogom živio. I obično odgovora nema, jer suvremenici, prijatelji i rodbina, ne znaju ga naći. Mrtav je Marin Carić doživio tu sasvim iznimnu posmrtnu počast da mu pisac napiše tekst kojim bivaju opravdane i obrazložene njegove kratke pedeset tri godine. I da zatim za njim privatno žale i oni koji ga nisu poznavali.
Pjesma može mijenjati ton, u skladu s kontekstom. Ako je pjesma dobra, a pjesnik odgovoran. Tako je jedan svoj tragikomičan song iz predstave Cinco i Marinko, Mate Matišić preveo u tužbalicu za Marinom Carićem:
Moj tabutu
meki krevetu
kad u tebe
legnem ja
sve brige
i svi jadi
dočekat će
zavik kraj
Moj tabutu
vični krevetu
nemoj biti
meni tvrd
ako život
nije moga
nek mi bude
lipa smrt
lipa smrt.