2011. je godina Czeslava Milosza. Obilježava se stogodišnjica rođenja toga najvećeg borca protiv komunizma, katolika koji nije bio križar
Ovako Adam Zagajewski govori o Czeslawu Miloszu u tekstu “Čitajući Miloša” (srpski prijevod Biserke Rajčić): “Ponovo čitam Vaše stihove, koje je napisao bogataš koji je sve razumeo, i siromah kome je oduzet dom, emigrant i usamljenik. Vi uvek želite da kažete više nego što se može – iznad poezije, nagore, ka visinama, ali i nadole, tamo gde počinje naš prostor, ponizno i stidljivo. Ponekad govorite tonom da čitalac – uistinu – za časak veruje da je svaki dan praznik i da poezija, kako to izraziti, čini život zaokruženijim, ispunjenijim, ponosnijim, ne stideći se savršene formule. Tek uveče, kada odlažem knjigu, vraća se uobičajeni žamor grada – neko kašlje, neko plače, a neko proklinje.”
Ovu pjesmu, jer riječ je o pjesmi – ako niste osjetili – pretvorio sam u prozni tekst, stihove rasuo u rečenice, da bismo se na čas oslobodili prozodijskih obrazaca, ljepote stiha i ritma, pjevnosti riječi… Ono važno što se u ovoj pjesmi pjeva, uz poštovanje kakvo veliki pjesnik – a Zagajewski je zaista veliki – sasvim iznimno priređuje drugome velikom pjesniku, jest zapravo sasvim prozno. Zagajewski, naime, u dvadesetak stihova i nešto više od stotinu riječi uspijeva opričati i Miloszevu biografiju, i vlastitu čitateljsku fascinaciju njegovim pjesmama, raznolikost njihovu i ukupnost, koja u čovjeku stvara dojam kako čita evanđelja, posvećena njemu osobno, i njegovome stoljeću. Ali ono što je u toj pjesmopriči nekako najupečatljivije, jer je i najtačnije, jest opis Czeslawa Milosza kao bogataša koji je sve razumio, a istovremeno siromaha kojem je oduzet dom, emigranta i usamljenika.
U danima i tjednima kada religijske ustanove, podređene onoj vrhovnoj u Rimu, zajedno sa skrušenim stadom onih koji se ništa ne pitaju i ni u što ne sumnjaju, slave blaženstvo jednoga Poljaka, uz kovčeg i truplo u kojem je ovaj nekad stanovao, navršava se stoljeće od rođenja drugoga Poljaka, koji nipošto nije blažen – premda je bio predan vjernik u istoj ustanovi, a Bogu je posvetio neke od svojih ljepših pjesama – Poljaka iza kojeg ne stoji nijedna ustanova na svijetu, ali je kulturi svoje zemlje, njezinome jeziku, svjetskoj književnosti, postkomunističkome svijetu, idealu čovjekove slobode, dostojanstvu misli i dostojanstvu osobe koja misli slobodno, neusporedivo značajniji od onoga prvog, blaženog Poljaka. Iza Ivana Pavla Drugog stajala je, i stoji, svjetska politika, najjače zemaljske vojske, tenkovi i bombarderi, a iza Milosza je stajala, i stajat će, dok god je poezije i slobode, samo sumnja i memorija onih koje je Miloszeva riječ oslobađala. To je mnogo više. Kako za ljude, tako i za Boga.
Bio je veliki pjesnik. Lirik i mistik, domotužni emigrant i bezdomnik. Pjevao je o Bogu i o ljudima. Kao i Brodski, ispjevao je pjesmu za opkoljeno Sarajevo. Bio je borac protiv komunizma, ali nikad nije bio antikomunist
Czeslaw Milosz rođen je u selu koje se tada zvalo Szetejnie, a danas se zove Šeteniai, blizu Kovna, koji se danas zove Kaunas. U pokrajini izrazito izmiješanoj, gdje su se miješali razni jezici, vjere i kulture, a s njima i razne i raznorodne mržnje i prepoznavanja, u svijetu pograničja, koje će uskoro nestati i pretvoriti se u stotine hiljada i u milijune grobova, dok će svi oni koji prežive biti prognanici, čak i ako kojim slučajem ostanu na svome kućnom pragu, Milosz je odrastao istovremeno kao čisti Poljak i kao potpuni mješanac. Kasnije je njegova životna misao, prisutna u svakoj proznoj i esejističkoj knjizi – kakve je pisao, uglavnom, zato da bi sebi i drugima objasnio tko je i što je – bila u vječnom prihvaćanju, nasuprot svakoga odricanja ili odbacivanja. Protiv komunizma nije se borio gnjevnim odricanjem, proklinjanjem i prijetnjama. Pripovijedao je o ljudskoj prirodi, o ljudskim slabostima i nesavršenostima, koje ideju o ravnopravnosti i jednakosti svih ljudi na zemlji vode i pretvaraju u totalitarizam, u strah i gubitak dostojanstva. Objašnjavao je značenje pojma ketman, koji je uveo u jezik naše civilizacije, premda ne i u – to danas osjećamo – naše djelatno povijesno iskustvo. Tumačeći praksu komunizma, Milosz ju je runio i nagrizao, uvjeren da se svaka kolektivna nesloboda može nadvladati samo društvom mnoštva osobnih sloboda. Govoreći o ljudskoj nesavršenosti, on je govorio o sebi. Nije zamišljao interkontinentalne rakete koje lete prema Moskvi, niti je snivao pobjedu – antikomunizma. Na dan kada je njegov zemljak u Rimu proglašavan blaženikom, te su rakete, ciljano, u Tripoliju ubile troje male djece i njihovoga nedužnog oca. Czeslaw Milosz borbu protiv komunizma nije zamišljao kao križarski rat. I u tome se razlikovao od Ivana Pavla Drugog. Zato pjesnikove odgovornosti nema u smrti djece u Tripoliju.
Ali pustimo na čas i komuniste i nove križare. Milosz je, ipak, bio samo usamljenik, izgnanik i pjesnik. Listajući ovih dana, nasumce i po tko zna koji put, ono što sam čitao za lijepih i ružnih dana svoga života, u različitim prijevodima i desetinama prijeratnih, ratnih i poratnih izdanja, naišao sam na pjesmu “U Varšavi” (prijevod Zdravka Malića), i u njoj na stihove: “Kleo si se da nikada biti nećeš / Žalobna narikača. / Kleo si se da nikada nećeš taknuti / Velike rane svoga naroda, / Da ih ne pretvoriš u svetinju, / Prokletu svetinju što progoni / Potomke stoljećima zatim.”
O prokletim svetinjama moga naroda, i još nekoliko drugih naroda koje smatram svojim, mogao bih govoriti i pisati do kraja života. Nikome od toga ne bi bilo koristi, niti bi ikakva bilo učinka, osim što bih skončao kao mučenik, u kakvome jarku, ustrijeljen ili popljuvan, u ludnici ili ubožnici, jer moj narod, malen i beznačajan kakav jest, prokletih svetinja ima više, otvorenih rana, masovnih grobnica, ubijenih gradova, opustošenih srca, nego što ih ima cijela Poljska, u njezinim današnjim i u njezinim nekadašnjim granicama. Samo što, za razliku od Poljske, ova zemljica nije imala pjesnika koji bi stao nad nekom svojom spaljenom Varšavom i koji bi prezreo tu prokletu svetinju, da ne bi potomke stoljećima progonila. Današnja Hrvatska, na žalost, itekako je zemlja po mjeri blaženstva Ivana Pavla Drugog. Milosza bismo spalili, kada bismo ga slučajno razumjeli. Ili kada bismo čitali išta osim crkvenih molitvenika i policijskih priopćenja.
U drugoj pjesmi, opet u Malićevom prijevodu, “Nikada od tebe grade”, Milosz pjeva o mitskome gradu svoje mladosti, o Vilnu (današnjem Vilnusu): “Nikada od tebe, grade, nisam mogao otići. / Duga je bila milja, ali me vraćalo kao figuru u šahu. / Bježao sam zemljom vrteći se sve brže / A uvijek bijah tamo…”
Svoju čežnju i neprebol, on je uzgajao. Ni njih se nije odricao. Tamo odakle je potekao, nikada se nije vratio, ni u Vilno, ni u Kovno, a ni u Varšavu. Došao je 1990. u Krakov, i u tom gradu, sve do umirovljenja, provodio po pola godine, a zatim se stalno nastanio tu. Jesenas sam stajao ispred zgrade u kojoj je stanovao, fotografirao mjedenu ploču koja o tome svjedoči, i potom dugo šetao okolnim ulicama, nadajući se da ću ugledati neku sliku, prizor, zavjesu iza osvijetljenog prozora, lice kuhara u grčkome restoranu, granu jorgovanova stabla; bilo šta što je gledao i Milosz.
Naša podrijetla nisu ništa složenija nego u drugih ljudi. Mi ih samo nismo željeli pojednostavljivati, nego smo se borili i insistirali smo na svemu onome, i na svakoj najsitnijoj i lakozaboravljivoj sitnici koja nas čini različitim od ostalih. Nije nam, pritom, bila važna različitost, nego baš ta sitnica. Onaj drugi u svakome od nas, bez kojega ne bismo bili ovo što jesmo. Zato ga se nismo odricali. Tome smo se učili čitajući Czeslawa Milosza. Ustvari, ne, znali smo to i bez njega, ali u njegovim smo tekstovima nalazili nekoga tko brani dostojanstvo našega izbora. Bez Milosza bili bismo bjedniji. Mržnja jednostavnih bi nas tjerala da pojednostavimo svoja podrijetla.
Krakovski prijatelj, zabrinut da ne bih idealizirao Poljsku (ne vidi da se samo igram), kaže mi da u zemlji postoji otpor prema ideji da se Miloszeva godišnjica uzdigne na razinu državnoga događaja. Bune se, kaže mi, oni koji sumnjaju u njegovu poljskost… Svugdje ima Hrvata, šalim se, čak i kada su Poljaci. I tako smo se jesenas smijali u Krakovu, za dušu Czeslawa Milosza.
Milosz: Proklete svetinje mog naroda
2011. je godina Czeslava Milosza. Obilježava se stogodišnjica rođenja toga najvećeg borca protiv komunizma, katolika koji nije bio križar
Ovako Adam Zagajewski govori o Czeslawu Miloszu u tekstu “Čitajući Miloša” (srpski prijevod Biserke Rajčić): “Ponovo čitam Vaše stihove, koje je napisao bogataš koji je sve razumeo, i siromah kome je oduzet dom, emigrant i usamljenik. Vi uvek želite da kažete više nego što se može – iznad poezije, nagore, ka visinama, ali i nadole, tamo gde počinje naš prostor, ponizno i stidljivo. Ponekad govorite tonom da čitalac – uistinu – za časak veruje da je svaki dan praznik i da poezija, kako to izraziti, čini život zaokruženijim, ispunjenijim, ponosnijim, ne stideći se savršene formule. Tek uveče, kada odlažem knjigu, vraća se uobičajeni žamor grada – neko kašlje, neko plače, a neko proklinje.”
Ovu pjesmu, jer riječ je o pjesmi – ako niste osjetili – pretvorio sam u prozni tekst, stihove rasuo u rečenice, da bismo se na čas oslobodili prozodijskih obrazaca, ljepote stiha i ritma, pjevnosti riječi… Ono važno što se u ovoj pjesmi pjeva, uz poštovanje kakvo veliki pjesnik – a Zagajewski je zaista veliki – sasvim iznimno priređuje drugome velikom pjesniku, jest zapravo sasvim prozno. Zagajewski, naime, u dvadesetak stihova i nešto više od stotinu riječi uspijeva opričati i Miloszevu biografiju, i vlastitu čitateljsku fascinaciju njegovim pjesmama, raznolikost njihovu i ukupnost, koja u čovjeku stvara dojam kako čita evanđelja, posvećena njemu osobno, i njegovome stoljeću. Ali ono što je u toj pjesmopriči nekako najupečatljivije, jer je i najtačnije, jest opis Czeslawa Milosza kao bogataša koji je sve razumio, a istovremeno siromaha kojem je oduzet dom, emigranta i usamljenika.
U danima i tjednima kada religijske ustanove, podređene onoj vrhovnoj u Rimu, zajedno sa skrušenim stadom onih koji se ništa ne pitaju i ni u što ne sumnjaju, slave blaženstvo jednoga Poljaka, uz kovčeg i truplo u kojem je ovaj nekad stanovao, navršava se stoljeće od rođenja drugoga Poljaka, koji nipošto nije blažen – premda je bio predan vjernik u istoj ustanovi, a Bogu je posvetio neke od svojih ljepših pjesama – Poljaka iza kojeg ne stoji nijedna ustanova na svijetu, ali je kulturi svoje zemlje, njezinome jeziku, svjetskoj književnosti, postkomunističkome svijetu, idealu čovjekove slobode, dostojanstvu misli i dostojanstvu osobe koja misli slobodno, neusporedivo značajniji od onoga prvog, blaženog Poljaka. Iza Ivana Pavla Drugog stajala je, i stoji, svjetska politika, najjače zemaljske vojske, tenkovi i bombarderi, a iza Milosza je stajala, i stajat će, dok god je poezije i slobode, samo sumnja i memorija onih koje je Miloszeva riječ oslobađala. To je mnogo više. Kako za ljude, tako i za Boga.
Czeslaw Milosz rođen je u selu koje se tada zvalo Szetejnie, a danas se zove Šeteniai, blizu Kovna, koji se danas zove Kaunas. U pokrajini izrazito izmiješanoj, gdje su se miješali razni jezici, vjere i kulture, a s njima i razne i raznorodne mržnje i prepoznavanja, u svijetu pograničja, koje će uskoro nestati i pretvoriti se u stotine hiljada i u milijune grobova, dok će svi oni koji prežive biti prognanici, čak i ako kojim slučajem ostanu na svome kućnom pragu, Milosz je odrastao istovremeno kao čisti Poljak i kao potpuni mješanac. Kasnije je njegova životna misao, prisutna u svakoj proznoj i esejističkoj knjizi – kakve je pisao, uglavnom, zato da bi sebi i drugima objasnio tko je i što je – bila u vječnom prihvaćanju, nasuprot svakoga odricanja ili odbacivanja. Protiv komunizma nije se borio gnjevnim odricanjem, proklinjanjem i prijetnjama. Pripovijedao je o ljudskoj prirodi, o ljudskim slabostima i nesavršenostima, koje ideju o ravnopravnosti i jednakosti svih ljudi na zemlji vode i pretvaraju u totalitarizam, u strah i gubitak dostojanstva. Objašnjavao je značenje pojma ketman, koji je uveo u jezik naše civilizacije, premda ne i u – to danas osjećamo – naše djelatno povijesno iskustvo. Tumačeći praksu komunizma, Milosz ju je runio i nagrizao, uvjeren da se svaka kolektivna nesloboda može nadvladati samo društvom mnoštva osobnih sloboda. Govoreći o ljudskoj nesavršenosti, on je govorio o sebi. Nije zamišljao interkontinentalne rakete koje lete prema Moskvi, niti je snivao pobjedu – antikomunizma. Na dan kada je njegov zemljak u Rimu proglašavan blaženikom, te su rakete, ciljano, u Tripoliju ubile troje male djece i njihovoga nedužnog oca. Czeslaw Milosz borbu protiv komunizma nije zamišljao kao križarski rat. I u tome se razlikovao od Ivana Pavla Drugog. Zato pjesnikove odgovornosti nema u smrti djece u Tripoliju.
Ali pustimo na čas i komuniste i nove križare. Milosz je, ipak, bio samo usamljenik, izgnanik i pjesnik. Listajući ovih dana, nasumce i po tko zna koji put, ono što sam čitao za lijepih i ružnih dana svoga života, u različitim prijevodima i desetinama prijeratnih, ratnih i poratnih izdanja, naišao sam na pjesmu “U Varšavi” (prijevod Zdravka Malića), i u njoj na stihove: “Kleo si se da nikada biti nećeš / Žalobna narikača. / Kleo si se da nikada nećeš taknuti / Velike rane svoga naroda, / Da ih ne pretvoriš u svetinju, / Prokletu svetinju što progoni / Potomke stoljećima zatim.”
O prokletim svetinjama moga naroda, i još nekoliko drugih naroda koje smatram svojim, mogao bih govoriti i pisati do kraja života. Nikome od toga ne bi bilo koristi, niti bi ikakva bilo učinka, osim što bih skončao kao mučenik, u kakvome jarku, ustrijeljen ili popljuvan, u ludnici ili ubožnici, jer moj narod, malen i beznačajan kakav jest, prokletih svetinja ima više, otvorenih rana, masovnih grobnica, ubijenih gradova, opustošenih srca, nego što ih ima cijela Poljska, u njezinim današnjim i u njezinim nekadašnjim granicama. Samo što, za razliku od Poljske, ova zemljica nije imala pjesnika koji bi stao nad nekom svojom spaljenom Varšavom i koji bi prezreo tu prokletu svetinju, da ne bi potomke stoljećima progonila. Današnja Hrvatska, na žalost, itekako je zemlja po mjeri blaženstva Ivana Pavla Drugog. Milosza bismo spalili, kada bismo ga slučajno razumjeli. Ili kada bismo čitali išta osim crkvenih molitvenika i policijskih priopćenja.
U drugoj pjesmi, opet u Malićevom prijevodu, “Nikada od tebe grade”, Milosz pjeva o mitskome gradu svoje mladosti, o Vilnu (današnjem Vilnusu): “Nikada od tebe, grade, nisam mogao otići. / Duga je bila milja, ali me vraćalo kao figuru u šahu. / Bježao sam zemljom vrteći se sve brže / A uvijek bijah tamo…”
Svoju čežnju i neprebol, on je uzgajao. Ni njih se nije odricao. Tamo odakle je potekao, nikada se nije vratio, ni u Vilno, ni u Kovno, a ni u Varšavu. Došao je 1990. u Krakov, i u tom gradu, sve do umirovljenja, provodio po pola godine, a zatim se stalno nastanio tu. Jesenas sam stajao ispred zgrade u kojoj je stanovao, fotografirao mjedenu ploču koja o tome svjedoči, i potom dugo šetao okolnim ulicama, nadajući se da ću ugledati neku sliku, prizor, zavjesu iza osvijetljenog prozora, lice kuhara u grčkome restoranu, granu jorgovanova stabla; bilo šta što je gledao i Milosz.
Naša podrijetla nisu ništa složenija nego u drugih ljudi. Mi ih samo nismo željeli pojednostavljivati, nego smo se borili i insistirali smo na svemu onome, i na svakoj najsitnijoj i lakozaboravljivoj sitnici koja nas čini različitim od ostalih. Nije nam, pritom, bila važna različitost, nego baš ta sitnica. Onaj drugi u svakome od nas, bez kojega ne bismo bili ovo što jesmo. Zato ga se nismo odricali. Tome smo se učili čitajući Czeslawa Milosza. Ustvari, ne, znali smo to i bez njega, ali u njegovim smo tekstovima nalazili nekoga tko brani dostojanstvo našega izbora. Bez Milosza bili bismo bjedniji. Mržnja jednostavnih bi nas tjerala da pojednostavimo svoja podrijetla.
Krakovski prijatelj, zabrinut da ne bih idealizirao Poljsku (ne vidi da se samo igram), kaže mi da u zemlji postoji otpor prema ideji da se Miloszeva godišnjica uzdigne na razinu državnoga događaja. Bune se, kaže mi, oni koji sumnjaju u njegovu poljskost… Svugdje ima Hrvata, šalim se, čak i kada su Poljaci. I tako smo se jesenas smijali u Krakovu, za dušu Czeslawa Milosza.