Dvije možda i najvažnije hrvatske knjige u 2011. objavljene su u Beogradu. O Krležinim “Marginalijama”, naručenim i publiciranim kod Službenoga glasnika, vjerojatno će još i biti riječi (makar i tako da dragovoljci domovinskog rata i dežurni književni liliputanci zaključe kako nam Srbi nakon Šarengradske ade ukradoše i Miroslava Krležu), ali o drugoj knjizi, o romanu “Oficirova kći”, priređenom kod Geopoetike, moglo bi se, iz različitih razloga, samo šutjeti. I ta će šutnja, kao i obično kada je o hrvatskoj književnosti riječ, biti gromovitija i glasnija od svakoga obljetničarskog i komemorativnog laprdanja, od svega, zapravo, što bi današnji hrvatski pisci i književni kroničari imali za reći o pjesniku Milanu Milišiću. Njih inspirira samo Milišićeva smrt, pa ih već punih dvadeset godina zbunjuje, da ne kažemo i ljuti, što pisac nastavlja da živi u impresivnom nizu posthumno objavljenih rukopisa. Previše je to za njih, koji bi samo mučali nad grobovima i pred zrcalom rastezali i kamenili lica u maske svoga lažnoga i lažljivog domoljubnog žaljenja. Kondoliri maleni ne znaju kamo bi sa svim tim Milišićevim knjigama. U njegov dubrovački grob ne spadaju, a hrvatskim su piscima i književnicima višak, poput čitanki za položeni razred.
Oficirova kći nedovršeni je roman. Pisan i prerađivan tokom osamdesetih, a zatim odložen na stranu, uz kratki podsjetnik kako bi ga trebalo dovršavati. Taj podsjetnik, umjesto da posluži autoru, poslužio je njegovoj životnoj suputnici, slikarici Jeleni Trpković, koja je na osnovu toga priredila rukopis. Nedovršeni romani obično se čitaju teško i s nekom nelagodom, skoro pa sramom (očajno je, sramno je, recimo, čitati Selimovićev “Krug”, toliko očajno da ga sa čita samo jednom, a bolje bi bilo i nijednom). Rijedak su izuzetak “Ispovijedi varalice Felixa Krulla”, pikareskno remek djelo Thomasa Manna, i to je, bit će, ona knjiga koja čitatelja ohrabri da, ipak, uzima u ruke nedovršene romane. U Milišićevom slučaju stvar je bila tim delikatnija jer se radi o jednom od nekoliko meni najvažnijih pjesnika mog jezika, i o jedinome njegovom romanu.
S jedne strane, od čitanja me je odbijao strah pred mogućim razočaranjem, ili pred dolaskom do granica Milišićeva talenta i iskušenjem carinjenja njegovih loših stranica, čime će onda one dobre da izgube nešto od intimne sakrosanktnosti (kao čitatelj, želim obožavati svoje pisce). A s druge strane, zar da propustim 340 stranica Milišićevog teksta? I što nije skroz nevažno, zar da ne čitam knjigu na čijim je koricama fotografija onoga starog dubrovačkog tramvaja, kako mili uz more, po gruškoj rivi?
Nakon čitanja, da, ostaje činjenica da se radi o nedovršenom romanu, ali nigdje ta nedovršenost ne rasprši i ne umanji užitak čitanja i čaroliju priče. Skoro da bi se nedovršenost “Oficirove kćeri” mogla prihvatiti kao žanrovska odrednica, pa da kažemo kako je Milišić i imao namjeru da napiše baš takav, nedovršeni roman. Istina, priča je zaokružena i do kraja ispričana, tako da znamo što se dogodilo na kraju, ali njezina struktura nije postavljena i učvršćena, što bi, s obzirom na linearni pripovjedni tok, nekome čistuncu ili članu književnoga žirija moglo predstavljati problem. Uostalom, to bi, možda, i bio problem da Milan Milišić nije takav pisac kakav jest. Ali kako on zavodljivo pripovijeda, svaka mu je rečenica lijepa, skladna i ritmična, urnebesno je duhovit, ganutljiv, otrovan, pametan, njegov čitatelj – ukoliko nema opstipacijskih problema ili ga ne mori težak alergijski rinitis – baš nešto i ne razmišlja o strukturama u romanu.
Priča započinje malo po završetku rata, prati odrastanje jedne djevojčice, i završava 1970, prelomnim događajem u novijoj povijesti Dubrovnika, kada su tramvaju na Pilama otkazale kočnice, iskočio je iz šina i sručio se u park podno zidina. Roman, pripovijedan u prvome licu, započinje u Sisku, nastavlja se u Šapcu, i najvećim svojim dijelom teče u Dubrovniku. Milišić virtuozno varira dječju i odraslu žensku perspektivu, i gradi priču koja je, po mnogo čemu, jedinstvena u našim književnostima. To je povijest cijele generacije rođenih u vrijeme i krajem Drugoga svjetskog rata (sam pisac rođen je 1941.), obilježene vremenima obnove i izgradnje, te brojnim, prisilnim i dobrovoljnim selidbama. “Oficirova kći” jugoslavenski je bildungs roman, kakvi se, ni kod Srba, ni kod Hrvata, prije 1990. nisu pisali, da l’ zbog partijske stege, da l’ zato što su u modi bile neke druge teme, da l’ zato što je Jugoslavija još uvijek bila premlada da bi doživjela pripovijesti o svome odrastanju, ili su razlozi bili u spoju i kombinaciji koječega, tek činjenica je da takvih knjiga nije bilo. A ono što je nastajalo nakon 1990, naročito u hrvatskih romanopisaca, usred njihova domoljubnog mamurluka, bilo je tako lažno, nemaštovito i neduhovito, da nije vrijedno ni čitalačkog sažaljenja. Za hrvatskog pisca Jugoslavija je poput bivše žene, oštrokondže pred kojom nije smio ni zucnuti dok je bila živa, i već se dvadeset godina iživljava i junači nad njezinim grobom. Inače, hrvatski pisac idealni je udovac.
Otac glavne junakinje domobranski je oficir. Na kraju rata porodicu iseljavaju iz sisačke vile, nakon čega, kao podstanari, žive u bijedi, pa se sele u Šabac, odakle je, rođenjem, majka. Otac za to vrijeme bezuspješno pokušava naći posao, i na kraju odlaze u njegov rodni Dubrovnik. Djevojčica odrasta između dvije bake, šabačke i dubrovačke, a zatim i između dva ili tri identiteta, kojima bi, svakome od njih, mogla pripadati samo ako bi se nečega odrekla ili bi nešto zaboravila. Ili, tačnije rečeno, kada bi joj okolina dopustila da se nečega odrekne ili nešto zaboravi. Milišić pripovijeda o onome o čemu se u jugoslavenska vremena, uglavnom, šutjelo. Istina, razgovor o tome nije bio zabranjen, ali je postojala neka vrsta lažnoga slaganja, pri kojemu se, recimo, podrazumijevalo da između Siska, Šapca i Dubrovnika nikakve mržnje nema, jer je mržnja pobijeđena u narodnooslobodilačkoj borbi. Ideja o takvom, beskonfliktnom društvu, o identitetima i pripadnostima, skladnim i razigranim kao u kozaračkom kolu, funkcionirala je u nekoj vrsti društvenoga dogovora, e da na kraju, 1990. ništa ne ostane ni od nje, ni od dogovora. Ako se u fikcionalnoj književnosti o tome i pisalo, tada bi se priča selila u alegoriju ili u vremena Drugoga svjetskog rata, a nikome nije na um padalo da o mržnji pripovijeda u bildungs romanu, ili u – nazovimo to i tako – pastorali jednoga jugoslavenskog djetinjstva. I doista, riječ je o sasvim pastoralnoj, pripitomljenoj mržnji.
Milan Milišić, što god je pisao, u kojemu god žanru i u koje bilo svrhe, bio je pisac čistih, jasnih i svijetlih slika, misli i rečenica. Čak i njegova lirika, u svim fazama, bila je savršeno jasna. Kroz te bi se pjesme vidjelo kao kroz najčistije staklo, i ništa u njima nije bilo zamućivano ili zamrljano, kako to već pjesnici često rade kada ne znaju čime bi i kako dovršili stih ili poantirali pjesmu. Milišić je svoje pjesme pisao na najteži mogući način: tako da ništa ne sakrije, ne pozove se ni na kakvu modu, ne prihvati ničiji stil, ne pokaže nikakvo drugo znanje, osim znanja da napiše tu i baš takvu pjesmu. Zato njegova poezija unutar hrvatske i srpske književnosti djeluje bezvremenski ili izvanvremenski, napisana bilo kad, bez sigurnih uporišta, bez sidra i veza, slobodna u vremenu i jeziku. Šteta što je malo čitatelja, pa i onih profesionalnih, koji mogu shvatiti kako je teško pisati tako. One koji će shvatiti mogla bi izjesti ljubomora.
Tim načinom savršene jasnoće Milišić je pisao i eseje, i one famozne “Otoke”, čudesnu putopisnu prozu u kojoj ništa nije lirikom premolovano, ništa nije mađioničarskim trikovima uljepšano i očuđeno, nego je sve onako kako je viđeno, omirisamo, čuveno ili čuhnuto… Od pjesama i eseja do “Oficirove kćeri” nije velik put. Isti je to glas, ista veličanstveno jednostavna, njegovana imaginacija. “Oficirova kći” nije roman na kojemu bi se poznalo da ga je pisao čovjek koji je bio pjesnik, a to mu je samo izlet u prozu. Nije ga pisao ni čovjek koji je, nakon svih napisanih pjesama, prepoznao u sebi proznog pisca. Isti je to glas, kažem vam, u istom bi se tomu sa svim njegovim pjesmama lako objavio i ovaj roman.
Milan Milišić je bio raskošno obrazovan i zainteresiran pisac. Živio je u Londonu i u Americi, rano upoznao poeziju Josifa Brodskog, bio obasjan Juanom Ramonom Jimenezom, imao strasti za daleke, latinoameričke revolucije i revolucionarne i pučke pjesnike, poznavao je i volio rock psihodeliju San Francisca s kraja šezdesetih, bio je komunist i antikomunist, dosljedan i savršeno proturječan, i sve ga je to, uz bogomdani jezični i pripovjedački dar, činilo jedinstveno jednostavnim, jasnim, čistim pjesnikom i pripovjedačem. Druge, manje darovite, obrazovanje bi činilo složenijim, kompliciranim i kompleksnim, dok je Milišić, kao zen mudrac, težio jednostavnosti.
Pritom, on je u pjesmama, esejima i u romanu vrlo lokalan pisac. Uvijek insistira na toponimima, lokalnim običajima, naravima i osobnim imenima. Ne brine ga hoće li svatko razumjeti nijanse njegova jezika, kulturološke aluzije i anegdote. Nema potrebu za poopćavanjima, ni za tim da njegovu priču ili pjesmu prepoznaju i oni koji, recimo, nisu iz Dubrovnika. Svako mjesto, čovjek, kamen i stablo, moraju imati svoje pravo ime, makar sve to imalo smisla za jednoga jedinog, ili za nijednog čitatelja. Ta Milišićeva potreba, taj njegov način, u “Oficirovoj kćeri” su dovedeni do krajnjih granica, tako da je knjigu moguće čitati i kao dokumentarni roman, na način Trumana Capotea, premda, zapravo, nemamo pojma, niti nam je imalo važno, je li ikad postojala djevojčica iz Siska, Šapca i Dubrovnika, i je li se sve dogodilo onako kako Milišić priča da se dogodilo. Pripovijedajući o jednoj djevojčici, djevojci pa ženi, on ionako pripovijeda o jednome vremenu i o identitetima jedne nestale države. A ta je priča, jamčim vam, u svakoj riječi i doslovno tačna i autentična.
Da se vratimo: “Oficirova kći” priča je o mržnji, ali i o stravi i užasu lokalnih mentaliteta. Dubrovnik o kojem Milišić piše, i zida mu spomenik kakav nitko nije, jer nije ni bilo u njemu pisca takvoga dara i takve čestitosti u daru, grad je u kojem su ljudi, za razliku od Šapca, vazda uglancanih cipela. Obuća se ne može ni zaprašiti po čistome bijelom kamenu i nigdje nema onoga strašnog i dubokog mačvanskog blata, ne vonjaju svinjci i ne čuje se izbezumljena skvika poluzaklanih novembarskih svinja. Do ovoga mjesta, Dubrovnik je grad kao iz snova njegovih hrvatskih posjednika i slavitelja, sav kamenolik, sačinjen od Libertasa i od Slobode, ali ako nisi iz bolje kuće, ako ti prezime nije dovoljno zvučno ili ako se, ne daj Bože, i u doba najsilnijega bratstva i jedinstva, doseliš onamo, recimo iz Šapca, zateći ćeš se u paklu. U tom Dubrovniku, govori Milišić glasom svoje glavne junakinje, ako vidiš da su se dvojica u svađi prestala pozdravljati, možeš biti siguran da će se kad tad izmiriti. Ali ako se jedan drugome klanjaju do zemlje, uz najponizniji od svih naših pozdrava (slugam vam se, gosparu!), možeš biti siguran da se ni u vječnosti neće izmiriti ni njihove porodice, djeca i unuci. To je grad u kojem se najgori neprijatelji osmjehuju jedni drugima.
Zatim priča o dvije bake: ona šabačka, požrtvovna, glasna i bezbožna, za bližnje bi učinila sve, uzorna priprosta žena, Majka Hrabrost iz vremena okrutnosti i oskudice, dok je dubrovačka none samoživa, loša kuharica, prava gospođa, koja svaki korak mjeri mjerom svoga rođenjem upisanog društvenog položaja, bogobojazna šovinistkinja, stalno je u crkvi, široke ruke u milodarima, jer računa da će joj se to gore obračunati i upisati u zasluge i vrline. Šabačka je baka radna i čista, takva je i njezina sirotinjska kućica, dok se none pere jednom tjedno, a zimi ni toliko…
Ovako kada se prepričavaju, epizode iz “Oficirove kćeri” mogle bi uplašiti koju osjetljiviju hrvatsku ili dubrovačku dušicu, ali bila bi to samo potvrda njezine prethodne nenačitanosti. Jer tako o svojim gradovima i ulicama, o svojim haustorima i vilama, pišu samo pisci koji su ih poznavali i koji su ih, koliko god i to sentimentalno zazvučalo, znali voljeti. Milišićev Dubrovnik nema doista ničega zajedničkog s novohrvatskim kičem i patetikom, s estetikom svakoljetnog pripuštanja glumaca u Grad, niti s kolektivnim mučeništvom onih koji su svojim katoličkim krštenjem i hrvatskim podrijetlom (koje i ne mora biti čisto, ali svaka etnička šporkeca treba biti sakrivena) zaslužili doživotni moralni kredit zbog srpskoga i crnogorskog zločina prema Gradu, s jeseni i zime 1991. Milišićev Dubrovnik nema doista ničega zajedničkog s Dubrovnikom onih hrvatskih pisaca koji i danas uživaju isti taj moralni kredit, pozivajući se na to da je iz jugoarmijskih topova ubijen njihov kolega, ali istovremeno ne žele u Hrvatskoj pretjerano objavljivati njegove knjige. A pretjerano je sve čime bi se slavio Milišićev književni život, a ne njegova smrt. Milišićev Dubrovnik nema doista ništa s Dubrovnikom u kojem Kazalište Marina Držića nije obilježilo njegovu godišnjicu. Objasniše da je u tom kazalištu on vrlo kratko radio kao dramaturg. Iako Milišić nije bio iz tog Dubrovnika, on je o njemu pisao, i pisanjem je sagradio spomenik nekome svom, stvarnijem, od stvarnosti većem, imaginarnom Dubrovniku.
“Oficirova kći” roman je tačnih i šokantnih slika. Recimo, turisti, kupači na ljetnoj plaži na Dančama u očima glavne junakinje izgledaju isto kao oni leševi koji su po svršetku rata plovili niz Kupu, u Sisku. Između dva kupanja, sisačkoga i dubrovačkog, razvio se njezin život, u kojemu, kao ni u jednom ljudskom životu, ništa nije općenito, ništa se ne podrazumijeva, ništa nije kao kod drugih ljudi… Taj prizor turista u morskome plićaku i leševa uz obalu rijeke uznemirujući je, ali ne da ga se nikome ispričati, jer postoji i objašnjiv je samo u jedinstvenome životnom iskustvu. Međutim, po takvim se prizorima, slikama ili metaforama ozbiljna književnost i prepoznaje. A ne, recimo, po romanesknim strukturama ili po dovršenosti romana. Takve slike živima će učiniti likove, vremena i gradove. Izvući će ih iz magme i sivila općih mjesta i učiniti stvarnim. Romanom “Oficirova kći” Milišić je, između ostaloga, Dubrovnik izvukao iz njegovoga dugog neprisustva i nepostojanja u hrvatskoj književnosti, učinivši ga živim i stvarnim. I to ne onaj Dubrovnik koji se gleda samo iz daljine i u koji se spušta s poniznošću sirotinje s druge strane brda, kakav je opisan u Kovačevome velikom romanu “Grad u zrcalu”, nego Dubrovnik u kojem se živi s mukom, između pripadanja i nepripadanja, i do crne se zemlje, do hladnoga kamena, klanja onima s kojima se u vječnoj mržnji i zavadi. Na jednome drugom mjestu, u drugoj knjizi, Milišić je, u pohvalu Gradu, napisao i ovo: “Ako se nešto pozitivno može reći o Dubrovniku, onda je to između ostalog i činjenica da nikad nije paradirao sa proleterskim znojem (termin Isidore Sekulić).”
“Oficirova kći” nije epski, ni politički roman. Nije glomazan, sačinjen iz jednoga dijela, isklesan za vječnost. Sačinjen je od sitnica, i one ga, sitnice, čine tako lijepim. Pročitajte, recimo, ovo: “Bila je tu Nedina none, sjena od žene, toliko stara da nije mogla ništa raditi po kući. Ponekad bi pokušala primesti mrvice sa stola, ali zbog kronične upale zglobova ili zbog beskrajne starosti nije imala ni toliko snage u ruci; mrvice su ostajale na stolu bez obzira što je preko njih nekoliko puta prešao njen dlan; kao da su mrvice naslikane na stolu ili kao da je ta kretnja ruke samo projekcija.” Samo u ove dvije rečenice, i nigdje više, spominje se ta starica. Njezino pojavljivanje nema nikakvu funkciju u priči. Ali slika ruke koja je toliko slaba da ne može pomaknuti ni mrvice sa stola svojom se preciznošću i tačnošću uzdigne iznad knjige koju držite pred očima, jer je u njoj, jer je u takvim slikama, zapravo, i cijeli smisao svakog pripovijedanja. Svaki je ljudski život jedinstven, o tome svjedoče veliki pisci u svojim pričama. Ali dlan koji sa stola ne uspijeva pomesti krušne mrvice je nešto što tako dobro poznajemo, premda ga, možda, nikada nismo vidjeli, i premda, pouzdano, nitko prije Milišića nije ništa napisao o tom dlanu.
Milan Milišić je za života objavio neusporedivo manje knjiga nego što ih je napisao. Tko zna što je tome razlog. Nije se plašio objavljivanja, nije zazirao od javnosti. O nečemu drugom se radilo. Danas više i nije važno o čemu. Od 1991. do danas Jelena Trpković u Beogradu, Sarajevu i Zagrebu objavljuje njegove knjige. Jedna je izašla i u Splitu. Ne tiska ih kod istoga izdavača, nego kod onih koji se zainteresiraju, tako da su te knjige rasute na sve strane i malo koji Milišićev čitatelj ima baš svaki naslov. Možda i nijedan. Iako to, možda, nije najsretniji, sigurno jest najprirodniji način objavljivanja knjiga.
Svaka ili skoro svaka tako objavljena Milišićeva knjiga opremljena je pogovorom. Tekstove obično pišu njegovi prijatelji ili ljudi koji vole i poznaju njegove knjige. Za “Oficirovu kćer” pogovor je napisao Predrag Čudić, sjajni beogradski pisac. Ove godine su, u izdanju Srpskoga kulturnog društva Prosvjeta, u Zagrebu objavljene dvije Milišićeve knjige pjesama. Za jednu je pogovor pisao Goran Babić. To je prvo njegovo živo pojavljivanje u hrvatskoj književnosti, nakon što je, po iseljenju u Beograd, iz nje protjeran prije dvadeset godina.
Milan Milišić hrvatski je i srpski, ili hrvatskosrpski pisac, a valjda i najveći živi pisac grada Dubrovnika. Nedodirljiv i neprisutan, Milišić je povlašteni njegov posjednik i gospodar, u nekom plemenitijem smislu riječi. Taj grad jedino je sasvim pouzdano mjesto njegove pripadnosti, jer hrvatska i srpska književnost oko Milišića dijele samo zajedničku nelagodu. Hrvati imaju nelagodu s okolnostima njegova života, Srbi s okolnostima njegove smrti. Koliko god nama prisutnima takav Milišićev položaj djelovao neudobno, zar bi se za velikog pisca moglo naći bolje i sretnije mjesto od tog, između života i smrti, između dvije bratske nelagode jednoga živog jezika?
Milan Milišić, jedna mladost u Dubrovniku
Dvije možda i najvažnije hrvatske knjige u 2011. objavljene su u Beogradu. O Krležinim “Marginalijama”, naručenim i publiciranim kod Službenoga glasnika, vjerojatno će još i biti riječi (makar i tako da dragovoljci domovinskog rata i dežurni književni liliputanci zaključe kako nam Srbi nakon Šarengradske ade ukradoše i Miroslava Krležu), ali o drugoj knjizi, o romanu “Oficirova kći”, priređenom kod Geopoetike, moglo bi se, iz različitih razloga, samo šutjeti. I ta će šutnja, kao i obično kada je o hrvatskoj književnosti riječ, biti gromovitija i glasnija od svakoga obljetničarskog i komemorativnog laprdanja, od svega, zapravo, što bi današnji hrvatski pisci i književni kroničari imali za reći o pjesniku Milanu Milišiću. Njih inspirira samo Milišićeva smrt, pa ih već punih dvadeset godina zbunjuje, da ne kažemo i ljuti, što pisac nastavlja da živi u impresivnom nizu posthumno objavljenih rukopisa. Previše je to za njih, koji bi samo mučali nad grobovima i pred zrcalom rastezali i kamenili lica u maske svoga lažnoga i lažljivog domoljubnog žaljenja. Kondoliri maleni ne znaju kamo bi sa svim tim Milišićevim knjigama. U njegov dubrovački grob ne spadaju, a hrvatskim su piscima i književnicima višak, poput čitanki za položeni razred.
Oficirova kći nedovršeni je roman. Pisan i prerađivan tokom osamdesetih, a zatim odložen na stranu, uz kratki podsjetnik kako bi ga trebalo dovršavati. Taj podsjetnik, umjesto da posluži autoru, poslužio je njegovoj životnoj suputnici, slikarici Jeleni Trpković, koja je na osnovu toga priredila rukopis. Nedovršeni romani obično se čitaju teško i s nekom nelagodom, skoro pa sramom (očajno je, sramno je, recimo, čitati Selimovićev “Krug”, toliko očajno da ga sa čita samo jednom, a bolje bi bilo i nijednom). Rijedak su izuzetak “Ispovijedi varalice Felixa Krulla”, pikareskno remek djelo Thomasa Manna, i to je, bit će, ona knjiga koja čitatelja ohrabri da, ipak, uzima u ruke nedovršene romane. U Milišićevom slučaju stvar je bila tim delikatnija jer se radi o jednom od nekoliko meni najvažnijih pjesnika mog jezika, i o jedinome njegovom romanu.
S jedne strane, od čitanja me je odbijao strah pred mogućim razočaranjem, ili pred dolaskom do granica Milišićeva talenta i iskušenjem carinjenja njegovih loših stranica, čime će onda one dobre da izgube nešto od intimne sakrosanktnosti (kao čitatelj, želim obožavati svoje pisce). A s druge strane, zar da propustim 340 stranica Milišićevog teksta? I što nije skroz nevažno, zar da ne čitam knjigu na čijim je koricama fotografija onoga starog dubrovačkog tramvaja, kako mili uz more, po gruškoj rivi?
Nakon čitanja, da, ostaje činjenica da se radi o nedovršenom romanu, ali nigdje ta nedovršenost ne rasprši i ne umanji užitak čitanja i čaroliju priče. Skoro da bi se nedovršenost “Oficirove kćeri” mogla prihvatiti kao žanrovska odrednica, pa da kažemo kako je Milišić i imao namjeru da napiše baš takav, nedovršeni roman. Istina, priča je zaokružena i do kraja ispričana, tako da znamo što se dogodilo na kraju, ali njezina struktura nije postavljena i učvršćena, što bi, s obzirom na linearni pripovjedni tok, nekome čistuncu ili članu književnoga žirija moglo predstavljati problem. Uostalom, to bi, možda, i bio problem da Milan Milišić nije takav pisac kakav jest. Ali kako on zavodljivo pripovijeda, svaka mu je rečenica lijepa, skladna i ritmična, urnebesno je duhovit, ganutljiv, otrovan, pametan, njegov čitatelj – ukoliko nema opstipacijskih problema ili ga ne mori težak alergijski rinitis – baš nešto i ne razmišlja o strukturama u romanu.
Priča započinje malo po završetku rata, prati odrastanje jedne djevojčice, i završava 1970, prelomnim događajem u novijoj povijesti Dubrovnika, kada su tramvaju na Pilama otkazale kočnice, iskočio je iz šina i sručio se u park podno zidina. Roman, pripovijedan u prvome licu, započinje u Sisku, nastavlja se u Šapcu, i najvećim svojim dijelom teče u Dubrovniku. Milišić virtuozno varira dječju i odraslu žensku perspektivu, i gradi priču koja je, po mnogo čemu, jedinstvena u našim književnostima. To je povijest cijele generacije rođenih u vrijeme i krajem Drugoga svjetskog rata (sam pisac rođen je 1941.), obilježene vremenima obnove i izgradnje, te brojnim, prisilnim i dobrovoljnim selidbama. “Oficirova kći” jugoslavenski je bildungs roman, kakvi se, ni kod Srba, ni kod Hrvata, prije 1990. nisu pisali, da l’ zbog partijske stege, da l’ zato što su u modi bile neke druge teme, da l’ zato što je Jugoslavija još uvijek bila premlada da bi doživjela pripovijesti o svome odrastanju, ili su razlozi bili u spoju i kombinaciji koječega, tek činjenica je da takvih knjiga nije bilo. A ono što je nastajalo nakon 1990, naročito u hrvatskih romanopisaca, usred njihova domoljubnog mamurluka, bilo je tako lažno, nemaštovito i neduhovito, da nije vrijedno ni čitalačkog sažaljenja. Za hrvatskog pisca Jugoslavija je poput bivše žene, oštrokondže pred kojom nije smio ni zucnuti dok je bila živa, i već se dvadeset godina iživljava i junači nad njezinim grobom. Inače, hrvatski pisac idealni je udovac.
Otac glavne junakinje domobranski je oficir. Na kraju rata porodicu iseljavaju iz sisačke vile, nakon čega, kao podstanari, žive u bijedi, pa se sele u Šabac, odakle je, rođenjem, majka. Otac za to vrijeme bezuspješno pokušava naći posao, i na kraju odlaze u njegov rodni Dubrovnik. Djevojčica odrasta između dvije bake, šabačke i dubrovačke, a zatim i između dva ili tri identiteta, kojima bi, svakome od njih, mogla pripadati samo ako bi se nečega odrekla ili bi nešto zaboravila. Ili, tačnije rečeno, kada bi joj okolina dopustila da se nečega odrekne ili nešto zaboravi. Milišić pripovijeda o onome o čemu se u jugoslavenska vremena, uglavnom, šutjelo. Istina, razgovor o tome nije bio zabranjen, ali je postojala neka vrsta lažnoga slaganja, pri kojemu se, recimo, podrazumijevalo da između Siska, Šapca i Dubrovnika nikakve mržnje nema, jer je mržnja pobijeđena u narodnooslobodilačkoj borbi. Ideja o takvom, beskonfliktnom društvu, o identitetima i pripadnostima, skladnim i razigranim kao u kozaračkom kolu, funkcionirala je u nekoj vrsti društvenoga dogovora, e da na kraju, 1990. ništa ne ostane ni od nje, ni od dogovora. Ako se u fikcionalnoj književnosti o tome i pisalo, tada bi se priča selila u alegoriju ili u vremena Drugoga svjetskog rata, a nikome nije na um padalo da o mržnji pripovijeda u bildungs romanu, ili u – nazovimo to i tako – pastorali jednoga jugoslavenskog djetinjstva. I doista, riječ je o sasvim pastoralnoj, pripitomljenoj mržnji.
Milan Milišić, što god je pisao, u kojemu god žanru i u koje bilo svrhe, bio je pisac čistih, jasnih i svijetlih slika, misli i rečenica. Čak i njegova lirika, u svim fazama, bila je savršeno jasna. Kroz te bi se pjesme vidjelo kao kroz najčistije staklo, i ništa u njima nije bilo zamućivano ili zamrljano, kako to već pjesnici često rade kada ne znaju čime bi i kako dovršili stih ili poantirali pjesmu. Milišić je svoje pjesme pisao na najteži mogući način: tako da ništa ne sakrije, ne pozove se ni na kakvu modu, ne prihvati ničiji stil, ne pokaže nikakvo drugo znanje, osim znanja da napiše tu i baš takvu pjesmu. Zato njegova poezija unutar hrvatske i srpske književnosti djeluje bezvremenski ili izvanvremenski, napisana bilo kad, bez sigurnih uporišta, bez sidra i veza, slobodna u vremenu i jeziku. Šteta što je malo čitatelja, pa i onih profesionalnih, koji mogu shvatiti kako je teško pisati tako. One koji će shvatiti mogla bi izjesti ljubomora.
Tim načinom savršene jasnoće Milišić je pisao i eseje, i one famozne “Otoke”, čudesnu putopisnu prozu u kojoj ništa nije lirikom premolovano, ništa nije mađioničarskim trikovima uljepšano i očuđeno, nego je sve onako kako je viđeno, omirisamo, čuveno ili čuhnuto… Od pjesama i eseja do “Oficirove kćeri” nije velik put. Isti je to glas, ista veličanstveno jednostavna, njegovana imaginacija. “Oficirova kći” nije roman na kojemu bi se poznalo da ga je pisao čovjek koji je bio pjesnik, a to mu je samo izlet u prozu. Nije ga pisao ni čovjek koji je, nakon svih napisanih pjesama, prepoznao u sebi proznog pisca. Isti je to glas, kažem vam, u istom bi se tomu sa svim njegovim pjesmama lako objavio i ovaj roman.
Milan Milišić je bio raskošno obrazovan i zainteresiran pisac. Živio je u Londonu i u Americi, rano upoznao poeziju Josifa Brodskog, bio obasjan Juanom Ramonom Jimenezom, imao strasti za daleke, latinoameričke revolucije i revolucionarne i pučke pjesnike, poznavao je i volio rock psihodeliju San Francisca s kraja šezdesetih, bio je komunist i antikomunist, dosljedan i savršeno proturječan, i sve ga je to, uz bogomdani jezični i pripovjedački dar, činilo jedinstveno jednostavnim, jasnim, čistim pjesnikom i pripovjedačem. Druge, manje darovite, obrazovanje bi činilo složenijim, kompliciranim i kompleksnim, dok je Milišić, kao zen mudrac, težio jednostavnosti.
Pritom, on je u pjesmama, esejima i u romanu vrlo lokalan pisac. Uvijek insistira na toponimima, lokalnim običajima, naravima i osobnim imenima. Ne brine ga hoće li svatko razumjeti nijanse njegova jezika, kulturološke aluzije i anegdote. Nema potrebu za poopćavanjima, ni za tim da njegovu priču ili pjesmu prepoznaju i oni koji, recimo, nisu iz Dubrovnika. Svako mjesto, čovjek, kamen i stablo, moraju imati svoje pravo ime, makar sve to imalo smisla za jednoga jedinog, ili za nijednog čitatelja. Ta Milišićeva potreba, taj njegov način, u “Oficirovoj kćeri” su dovedeni do krajnjih granica, tako da je knjigu moguće čitati i kao dokumentarni roman, na način Trumana Capotea, premda, zapravo, nemamo pojma, niti nam je imalo važno, je li ikad postojala djevojčica iz Siska, Šapca i Dubrovnika, i je li se sve dogodilo onako kako Milišić priča da se dogodilo. Pripovijedajući o jednoj djevojčici, djevojci pa ženi, on ionako pripovijeda o jednome vremenu i o identitetima jedne nestale države. A ta je priča, jamčim vam, u svakoj riječi i doslovno tačna i autentična.
Da se vratimo: “Oficirova kći” priča je o mržnji, ali i o stravi i užasu lokalnih mentaliteta. Dubrovnik o kojem Milišić piše, i zida mu spomenik kakav nitko nije, jer nije ni bilo u njemu pisca takvoga dara i takve čestitosti u daru, grad je u kojem su ljudi, za razliku od Šapca, vazda uglancanih cipela. Obuća se ne može ni zaprašiti po čistome bijelom kamenu i nigdje nema onoga strašnog i dubokog mačvanskog blata, ne vonjaju svinjci i ne čuje se izbezumljena skvika poluzaklanih novembarskih svinja. Do ovoga mjesta, Dubrovnik je grad kao iz snova njegovih hrvatskih posjednika i slavitelja, sav kamenolik, sačinjen od Libertasa i od Slobode, ali ako nisi iz bolje kuće, ako ti prezime nije dovoljno zvučno ili ako se, ne daj Bože, i u doba najsilnijega bratstva i jedinstva, doseliš onamo, recimo iz Šapca, zateći ćeš se u paklu. U tom Dubrovniku, govori Milišić glasom svoje glavne junakinje, ako vidiš da su se dvojica u svađi prestala pozdravljati, možeš biti siguran da će se kad tad izmiriti. Ali ako se jedan drugome klanjaju do zemlje, uz najponizniji od svih naših pozdrava (slugam vam se, gosparu!), možeš biti siguran da se ni u vječnosti neće izmiriti ni njihove porodice, djeca i unuci. To je grad u kojem se najgori neprijatelji osmjehuju jedni drugima.
Zatim priča o dvije bake: ona šabačka, požrtvovna, glasna i bezbožna, za bližnje bi učinila sve, uzorna priprosta žena, Majka Hrabrost iz vremena okrutnosti i oskudice, dok je dubrovačka none samoživa, loša kuharica, prava gospođa, koja svaki korak mjeri mjerom svoga rođenjem upisanog društvenog položaja, bogobojazna šovinistkinja, stalno je u crkvi, široke ruke u milodarima, jer računa da će joj se to gore obračunati i upisati u zasluge i vrline. Šabačka je baka radna i čista, takva je i njezina sirotinjska kućica, dok se none pere jednom tjedno, a zimi ni toliko…
Ovako kada se prepričavaju, epizode iz “Oficirove kćeri” mogle bi uplašiti koju osjetljiviju hrvatsku ili dubrovačku dušicu, ali bila bi to samo potvrda njezine prethodne nenačitanosti. Jer tako o svojim gradovima i ulicama, o svojim haustorima i vilama, pišu samo pisci koji su ih poznavali i koji su ih, koliko god i to sentimentalno zazvučalo, znali voljeti. Milišićev Dubrovnik nema doista ničega zajedničkog s novohrvatskim kičem i patetikom, s estetikom svakoljetnog pripuštanja glumaca u Grad, niti s kolektivnim mučeništvom onih koji su svojim katoličkim krštenjem i hrvatskim podrijetlom (koje i ne mora biti čisto, ali svaka etnička šporkeca treba biti sakrivena) zaslužili doživotni moralni kredit zbog srpskoga i crnogorskog zločina prema Gradu, s jeseni i zime 1991. Milišićev Dubrovnik nema doista ničega zajedničkog s Dubrovnikom onih hrvatskih pisaca koji i danas uživaju isti taj moralni kredit, pozivajući se na to da je iz jugoarmijskih topova ubijen njihov kolega, ali istovremeno ne žele u Hrvatskoj pretjerano objavljivati njegove knjige. A pretjerano je sve čime bi se slavio Milišićev književni život, a ne njegova smrt. Milišićev Dubrovnik nema doista ništa s Dubrovnikom u kojem Kazalište Marina Držića nije obilježilo njegovu godišnjicu. Objasniše da je u tom kazalištu on vrlo kratko radio kao dramaturg. Iako Milišić nije bio iz tog Dubrovnika, on je o njemu pisao, i pisanjem je sagradio spomenik nekome svom, stvarnijem, od stvarnosti većem, imaginarnom Dubrovniku.
“Oficirova kći” roman je tačnih i šokantnih slika. Recimo, turisti, kupači na ljetnoj plaži na Dančama u očima glavne junakinje izgledaju isto kao oni leševi koji su po svršetku rata plovili niz Kupu, u Sisku. Između dva kupanja, sisačkoga i dubrovačkog, razvio se njezin život, u kojemu, kao ni u jednom ljudskom životu, ništa nije općenito, ništa se ne podrazumijeva, ništa nije kao kod drugih ljudi… Taj prizor turista u morskome plićaku i leševa uz obalu rijeke uznemirujući je, ali ne da ga se nikome ispričati, jer postoji i objašnjiv je samo u jedinstvenome životnom iskustvu. Međutim, po takvim se prizorima, slikama ili metaforama ozbiljna književnost i prepoznaje. A ne, recimo, po romanesknim strukturama ili po dovršenosti romana. Takve slike živima će učiniti likove, vremena i gradove. Izvući će ih iz magme i sivila općih mjesta i učiniti stvarnim. Romanom “Oficirova kći” Milišić je, između ostaloga, Dubrovnik izvukao iz njegovoga dugog neprisustva i nepostojanja u hrvatskoj književnosti, učinivši ga živim i stvarnim. I to ne onaj Dubrovnik koji se gleda samo iz daljine i u koji se spušta s poniznošću sirotinje s druge strane brda, kakav je opisan u Kovačevome velikom romanu “Grad u zrcalu”, nego Dubrovnik u kojem se živi s mukom, između pripadanja i nepripadanja, i do crne se zemlje, do hladnoga kamena, klanja onima s kojima se u vječnoj mržnji i zavadi. Na jednome drugom mjestu, u drugoj knjizi, Milišić je, u pohvalu Gradu, napisao i ovo: “Ako se nešto pozitivno može reći o Dubrovniku, onda je to između ostalog i činjenica da nikad nije paradirao sa proleterskim znojem (termin Isidore Sekulić).”
“Oficirova kći” nije epski, ni politički roman. Nije glomazan, sačinjen iz jednoga dijela, isklesan za vječnost. Sačinjen je od sitnica, i one ga, sitnice, čine tako lijepim. Pročitajte, recimo, ovo: “Bila je tu Nedina none, sjena od žene, toliko stara da nije mogla ništa raditi po kući. Ponekad bi pokušala primesti mrvice sa stola, ali zbog kronične upale zglobova ili zbog beskrajne starosti nije imala ni toliko snage u ruci; mrvice su ostajale na stolu bez obzira što je preko njih nekoliko puta prešao njen dlan; kao da su mrvice naslikane na stolu ili kao da je ta kretnja ruke samo projekcija.” Samo u ove dvije rečenice, i nigdje više, spominje se ta starica. Njezino pojavljivanje nema nikakvu funkciju u priči. Ali slika ruke koja je toliko slaba da ne može pomaknuti ni mrvice sa stola svojom se preciznošću i tačnošću uzdigne iznad knjige koju držite pred očima, jer je u njoj, jer je u takvim slikama, zapravo, i cijeli smisao svakog pripovijedanja. Svaki je ljudski život jedinstven, o tome svjedoče veliki pisci u svojim pričama. Ali dlan koji sa stola ne uspijeva pomesti krušne mrvice je nešto što tako dobro poznajemo, premda ga, možda, nikada nismo vidjeli, i premda, pouzdano, nitko prije Milišića nije ništa napisao o tom dlanu.
Milan Milišić je za života objavio neusporedivo manje knjiga nego što ih je napisao. Tko zna što je tome razlog. Nije se plašio objavljivanja, nije zazirao od javnosti. O nečemu drugom se radilo. Danas više i nije važno o čemu. Od 1991. do danas Jelena Trpković u Beogradu, Sarajevu i Zagrebu objavljuje njegove knjige. Jedna je izašla i u Splitu. Ne tiska ih kod istoga izdavača, nego kod onih koji se zainteresiraju, tako da su te knjige rasute na sve strane i malo koji Milišićev čitatelj ima baš svaki naslov. Možda i nijedan. Iako to, možda, nije najsretniji, sigurno jest najprirodniji način objavljivanja knjiga.
Svaka ili skoro svaka tako objavljena Milišićeva knjiga opremljena je pogovorom. Tekstove obično pišu njegovi prijatelji ili ljudi koji vole i poznaju njegove knjige. Za “Oficirovu kćer” pogovor je napisao Predrag Čudić, sjajni beogradski pisac. Ove godine su, u izdanju Srpskoga kulturnog društva Prosvjeta, u Zagrebu objavljene dvije Milišićeve knjige pjesama. Za jednu je pogovor pisao Goran Babić. To je prvo njegovo živo pojavljivanje u hrvatskoj književnosti, nakon što je, po iseljenju u Beograd, iz nje protjeran prije dvadeset godina.
Milan Milišić hrvatski je i srpski, ili hrvatskosrpski pisac, a valjda i najveći živi pisac grada Dubrovnika. Nedodirljiv i neprisutan, Milišić je povlašteni njegov posjednik i gospodar, u nekom plemenitijem smislu riječi. Taj grad jedino je sasvim pouzdano mjesto njegove pripadnosti, jer hrvatska i srpska književnost oko Milišića dijele samo zajedničku nelagodu. Hrvati imaju nelagodu s okolnostima njegova života, Srbi s okolnostima njegove smrti. Koliko god nama prisutnima takav Milišićev položaj djelovao neudobno, zar bi se za velikog pisca moglo naći bolje i sretnije mjesto od tog, između života i smrti, između dvije bratske nelagode jednoga živog jezika?