Michael Martens: Naš izbavitelj

Josef Schulz bio je dekorater izloga. I bio je kaplar Wehrmachta, koji se u kasno proljeće 1941. zatekao u okupiranoj Srbiji. Poginuo je u partizanskoj zasjedi, 19. srpnja iste godine, dan pred početak velikih strijeljanja. Nijemci su Srbe, kao i Poljake i Ruse, tretirali kao nižu slavensku rasu, i za jednoga svoga ubijenog vojnika strijeljali su stotinu, a za ranjenoga po pedeset Srba. Tog ljeta, malo nakon Schulzove smrti, u Kragujevcu su tako pobili nekoliko tisuća ljudi, i među njima cijelu jednu školu. Zločin u Kragujevcu prerast će u jugoslavensku, ali i europsku kulturnu legendu, zasnovanu na golim činjenicama, koje su ponekad, kako to već biva, preuveličavane – kao da je malo skoro tri tisuće strijeljanih u jednome danu, nego treba osam tisuća – snimani su filmovi, pisana književna djela, među kojima je najpoznatija, u školskim čitankama obrađivana, poema “Krvava bajka”, beogradske pjesnikinje Desanke Maksimović. Mnogo se toga, naravno, i domislilo, i slagalo, da bi legenda dobila na pučkome značaju, i da bi se pronosila među ljudima, pa tako, recimo, i da je Nijemcima zbog zločina u Kragujevcu zauvijek zabranjeno da dolaze u taj grad. To je bila laž, Titovim komunistima štošta se može pripisati, ali proleterski internacionalizam bio je brana pred upotrebom narodne nesreće i stradanja žrtava fašizma za raspirivanje sirovoga šovinizma. To što zločin u Kragujevcu nije korišten da bi budući naraštaji zamrzili njemački narod možda i jest ona tačka u kojoj se jugoslavenski komunizam razlikovao od nacizma, fašizma, ustaštva…

U stvarnosti, Josef Schulz poginuo je dovoljno rano da Srbija za njega ostane mirna, nepobunjena zemlja, da nikada ne stane u streljački stroj, da ne počini zločin, i da umre kao jedan od milijuna europskih vojnika na jednoj ili na drugoj strani, načelno nedužan poput partizana čiji ga je metak pogodio u pluća, da u čas iskrvari. Trebao je dekorater izloga Josef ostati anoniman, ali je desetljećima nakon svoje smrti postao junak. Premetnuo se u narodnim vjerovanjima, u jugoslavenskim ilustriranim magazinima, a malo zatim i u školskim programima, te u njemačkoj štampi i u izvještajima diplomata u vojnika koji je odbio sudjelovati u strijeljanju partizana (ili civila, talaca), pa je strijeljan skupa s njima. U Srbiji su mu podizani spomenici, a jedan angažirani socijaldemokratski poslanik Bundestaga zatražio je da se ulica u glavnome gradu Bonnu nazove Schulzovim imenom. Njemački ambasadori u Jugoslaviji polagali su vijence ispred njegovog spomenika, a na spomeniku žrtvama fašizma u Smederevskoj Palanci je, uz imena šesnaestorice strijeljanih partizana, uklesano i njegovo ime. Sedamdesetih su godina u beogradskim i u sarajevskim novinama vođene rasprave zbog čega Josef Schulz nije proglašen za narodnog heroja. Zbog našega zajedničkog šovinizma prema Nijemcima? Da, takvo je to bilo vrijeme, i takav je bio sustav vrijednosti, pa su obični ljudi sasvim slobodno iznosili i takve pretpostavke.

Michael Martens (1973.) njemački je novinar, član redakcije Frankfurter Allgemeine Zeitunga, koji je početkom milenija sedam godina radio kao dopisnik s Balkana, sa sjedištem u Beogradu. I naravno, bilo mu je suđeno da čuje priču o Josefu Schulzu. Iznenadio se kako ta priča nije mnogo poznatija, što li je, Bože, razlogom da se ona u Njemačkoj prešućuje, i da se djeca ne uče svijetlome primjeru vojnika kojemu je ljudskost bila iznad vojničke dužnosti, i koji se, kao svojevrsni iskupitelj grijeha, Werhmachtov Isukrst, žrtvovao da bi neki budući Nijemci imali priliku biti malo više ljudi. Godinama se bavio slučajem dobroga vojnika Josefa Schulza, i na kraju je napisao knjigu od 460 stranica, koja je, dvije godine nakon izvornika, objavljena i u srpskome prijevodu (izdavač Clio, Beograd, prevoditeljica Maja Anastasijević). Putovao je po Njemačkoj i Balkanu, prekopavao po dokumentacijama, razgovarao sa Josefovim bratom Walterom i s drugim svjedocima, da bi u svojoj knjizi drugi put sahranio kaplara Josefa Schulza, a s njime i mit o dobrome vojnika. Takav, na žalost, nije postojao. Morat ćemo da nastavimo živjeti bez njega, bilo da se nalazimo na strani onih koji nasljeduju nacistički zločin, ili smo na strani onih koji baštine tradiciju žrtve. Ili da smo, što je najčešći slučaj, za one koji su toga svjesni, i zločinci, i žrtve, istovremeno. Živjeti nam je bez iskupitelja.

Nakon što je pokopao Schulza, Martens je pokušao dokučiti kako je, iz kakve potrebe, nastao mit o njemačkome vojniku koji je strijeljan jer je odbio strijeljati. Izmislili su ga Srbi, običan svijet iz neke duboke srbijanske provincije, da si u glavama olakša vlastitu nedavnu povijest. Mit se razvio petnaestak godina nakon rata, trajao je, rastao i razvijao se, pokazujući kako ni svi Nijemci nisu isti. I kako treba pažljiv biti kada se govori o krivcima. Nastao je, između ostaloga, iz atmosfere u tadašnjem društvu, ali i iz stare narodne potrebe za dobrim čudima, za junacima i za svecima. Važnije je sveca prepoznati, ili ga stvoriti, nego uznastojati na svetačkome putu. Ljudima je, kako kaže pisac, trebao mit koji će biti ljepši od činjenica.

Kada im je ponuđen, prihvatili su ga i na njemu ustrajali i Nijemci. Iako je njihova perspektiva bila suprotna od srpske, i podrazumijevala je trenutak u kojemu je život jednoga Nijemca bio vredniji od života stotinu Srba, bila im je potrebna, i ljekovita im je mogla biti ista priča. S vremenom su se, naravno, oko Josefa Schulza okupili i oni koji su na cijelu stvar gledali manje načelno: općinskog sekretara za turizam zanimalo je podizanje spomenika, jer će se tako u Smederevsku Palanku sa svih strana sliti turisti, jedni da bi se divili čovjeku kojem je podignut spomenik, drugi da bi ga proklinjali i pljuvali, a socijaldemokratskog poslanika u Bundestagu, homoseksualca plemićkog podrijetla, koji je rat proveo služeći u mornarici, živo je zanimalo da pokaže kako je, ipak, postojala neka druga Njemačka. Priča o drugoj Njemačkoj bila je svojevrsni bijeg od odgovornosti, kao što i ukazanje kaplara Schulza u svrhu hodočasničkog turizma podsjeća na sličan slučaj u Zapadnoj Hercegovini. Ljudima jednostavno treba utjeha, a ne istina. Nisu oni kompjutori da bi im trebala istina.

“U potrazi za junakom” izvanredna je knjiga, iza koje stoji golemo istraživanje, ali i ona vrsta intelektualne ozbiljnosti što čitatelja ohrabri i obodri da ovaj svijet još uvijek nije propao, jer i dalje postoje ozbiljni novinari. Ozbiljnost Michaela Martensa, čovjeka iz redakcije novina koje se u Njemačkoj smatraju desnim, sastoji se u tome što je rušio legendu koja je Nijemcima pomagala da žive. Recimo, razorio je i vjerovanje kako vojnici nisu smjeli odbiti naređenje da sudjeluju u pogubljenjima civila ili ratnih zarobljenika, jer da bi tada, tobože, bili kažnjeni smrću. Dokazao je nešto što je, zapravo, strašno: nacisti su, Hitler je dijelio odgovornost sa svojim narodom, sa svakim Nijemcem i njemačkim vojnikom. Onaj tko bi takvo što odbio, i ne bi sudjelovao u streljačkom vodu, prošao bi bez kazne. Kako li je, Bože, samo nedomoljubno od Michaela Martensa što je to svojima bacio u lice, i što je sam prihvatio takav teret. Drukčije, međutim, ne bi mogao nastupiti ako je htio obraditi mit o Josefu Schulzu, i biti jednako autentičan govoreći o njegovoj srpskoj i njemačkoj strani.

Što ostaje iza ovakve knjige? Pitanje je li pisac trebao uništiti jednu lijepu, ali na žalost neistinitu priču, koja se prenosila generacijama? Ona nikome nije nanosila štetu, služila je kao anestetik, pomagala je drevnoj ljudskoj navadi da se od izopačenja vlastite ćudi štitimo žitjima svetaca i mučenika. Ili je najveća šteta baš u traženju takvih anestetika? Michael Martens je u pravu: valja živjeti sa svojom odgovornošću, onako kako tko može, ne tražeći ni od koga utjehu. Zato trebaju takve ikonoklastične knjige, pogotovo ako, kao ova, završavaju svojevrsnim žaljenjem, kao tužno svjedočanstvo o svoj neozbiljnosti ljudske naravi.

Miljenko Jergović 30. 11. 2013.