U prvom gimnazije događala su se naša prva pijanstva. Alkohol je još uvijek bio oštar i ljut kao otrov, prvi gutljaj stocka ili vodke – u to vrijeme, u godini Titove smrti u modi su bili stock i vodka – žario bi grlo i na čas vrelinom ozračio pluća kao rengen. Pilo se teško i s mukom, ali junački, da drugi ne primijeti da ti je ovo prva prava čašica u životu. I naravno, pilo se na iskap, na eks i do dna, jer je tako muškije, a ruku na srce – i lakše je, nego se mučiti gutljaj po gutljaj.
Bila su to dječja opijanja, u birtiji koju smo zvali Ćumez, ispod potamnjele reprodukcije orijentalnog Bosanca koji sjedi na ćepenku i pućka nargilu. A kada djeca piju da pobijede gađenje prema alkoholu, tada piju sve dok se – pozajmimo lijepu crnogorsku riječ – sasvim ne opjane. I kad bismo se opjanili, prije nego što počnemo petljati jezikom, zapjevali bismo hrabro nasred birtije tadašnji novokomponovani hit, danas sasvim zaboravljenog Tomislava Čolovića, “Mali mrav”, ali s izmijenjenim tekstom.
Tamo gdje je išao stih “mali mrav se šeta niz Ajšine grudi”, mi smo, samoubilačko pubertetski, pjevali “mali crv se šeta niz Brozove grudi” i uživali smo u užasu konobara kojega smo zvali Dedo, jer nije bio mlađi od sedamdeset, koji bi sav ublijedio pa bi kao patak skakutao oko naših stolova i tukao nas krpom za brisanje suđa po našim ludim, ludim glavama. Nikoga u birtiji tad više ne bi bilo osim njega i nas, tako da je bilo na njemu i njegovoj “bezbjednosnoj kulturi” da nas i našu pijanu dječju pjesmu prijavi miliciji. Dedo to nije učinio, ali da bi ostao ispravan pred Bogom, ljudima i pokojnim Maršalom, udarao nas je krpom iz sve snage.
Napijali smo se tako kao djeca, ali ujutro bi nas sustizao mamurluk odrasloga čovjeka. Strašan, dubok i sveprožimajući, trajao je dugo, sve dok iz svoje muške duše ne poželiš da te nema, da te Bog uzme k sebi, jer čovjek nikada sam od sebe nije smrti tako blizu kao u časovima pravoga mamurluka. Ujedno, mamurluk je bio prvi znak stvarne muške odraslosti. Sljedeći će biti kada nam rakija više ne bude tako ljuta i kada je više ne budemo morali piti na iskap.
Ovih dana smo se na televiziji i na radiju naslušali o tome kako je oblokavanje važan element hrvatske kulturne tradicije. Naše su novine baš toj tradiciji posvetile i specijalni prilog “Martinje”, u kojemu smo, među ostalim, mogli pročitati i to da je važno, u trenucima oblokavanja, jesti što više masne hrane, jer ćemo se tako, biva, sporije napiti.
Usput, prikazan je, po tko zna koji put, i martinjski igrokaz: nekoliko seoskih entuzijasta odjene se u crkvene odore, a najdeblji i najzadrigliji među njima maskira se u biskupa, ili čak u svetoga Martina, koji zatim krsti mlado vino. Sve to gledamo u dnevniku i u svim informativnim emisijama Hrvatske televizije, a tradicionalne martinjske svečanosti jedini su sadržaj nacionalnoga kulturnog identiteta koji će u svojim programima popratiti i dvije komercijalne televizije. I tako, zapravo cijeloga tjedna putem javnih glasila svjedočimo tome kako pijani i smrtno neduhoviti Hrvati prepliću svojim zadebljalim jezicima, pretvarajući se polako u svinje, ali još uvijek – i sve do stupora – ponosni na to što su Hrvati i što je baš ovo njihova kulturna tradicija.
Rigat će i zapišavati svoj martinjski grimiz i brokat, lomit će se križevi načinjeni od srebrenog staniola Kraš čokolade, a da im nijednoga časa, njima velikim katolicima i pijanome predziđu kršćanstva, dok tako okolo povraćaju neće na um pasti da je, možda, blasfemično ono što čine. Što je najluđe, ni njihovim biskupima, zorno angažiranim oko nacionalne stvari i vjerskih tradicija, neće zasmetati kada se njihov puk bude ponovo izrugivao činu krštenja i ritualu Svete rimske katoličke crkve, matere naše hrvatske.
I za njih, kao i za svu tu pijanu svjetinu, nema ničega problematičnog kada pijani Štef podrginuvši i triput pišnuvši u gaće krsti svoga ovogodišnjeg direktorčeka, mladog vinčeka baš kao mladog Kristuša, jer je to i dio njihove, biskupske hrvatske kulturne tradicije. Užasnu se, recimo, ti bozanićevci i srakićevci kada mladež slavi Noć vještica ili svete Patrika i Valentina, jer niti je to naša kulturna tradicija, niti je takvo slavljenje u skladu s crkvenim naukom.
Pijani Štef, kao i sveti Martin – mrtvi pijani, pa nakon cjelodnevnog mamurluka uskrsli – jesu dio hrvatske kulturne tradicije, što je za biskupe danas važnije od toga kome se ili čemu Štef i Martin rugaju. Od uskrsloga Isusa Krista njima je, dokazuju nam to svakodnevno, važniji Krist kojemu će preko križa navući kockasti hrvatski dres.
Svugdje u svijetu, naravno, postoje kulturne tradicije koje prije svjedoče o divljaštvu nekoga naroda nego o njegovoj kulturi. Problem s Martinjem i sličnim parakatoličkim svečanostima i maškaradama sastoji se u tome što se Martinje u današnjoj Hrvatskoj slavi po medijima i javnim institucijama kao važna manifestacija žive i tradicijske kulture, koja, naravno, nema veze ni sa kakvom turističkom ponudom, niti je ikome drugom namijenjena osim pijanim i opijanju sklonim građanima Republike Hrvatske. U tom maskiranju u biskupe i svece i u izrugivanju čina krštenja nema čak ni onoga, pogotovu u duhovno zaostaloj zemlji kakva je naša, vazda poželjnoga rableovskog otpora religiji i religijskim institucijama, jer je Martinje ruganje vjeri bez imalo svijesti o tome.
Na kraju svega, ovog će se vikenda brojati mrtvi, brujat će po redakcijama kompjutori, zvrljat će telefoni crnih kronika, zbirat će se i razvrstavati žrtve hrvatske kulturne manifestacije. Kao da je narod retardirao, ili je već toliko star da je počeo djetinjiti, pa se Hrvati svakoga svog samostalnog, neovisnog i državotvornog Martinja napijaju kao prvi put u životu, a zatim ginu po seoskim grabama i jarcima, ili u direktnom sudaru s kamionom, ne znajući, sve do smrtnoga časa, što im se dogodilo. Možda su imali sreće, jer nisu doživjeli mamurluk sljedećega jutra. Onima pak koje je sustigao taj strašni čas suočenja s prirodom i vrstom svoga nacionalnog i kulturnog identiteta za prethodni dan i tjedan, pomoći nema, bez obzira na to što se mamurni ljudi, kao i mamurni narodi, stoput zakunu da više neće popiti ni kapi. Jača je od te odluke naša kulturna tradicija, jači je očaj zbog kojega se iznova napijamo.
Legenda kaže da su habzburške vlasti po Hrvatskome zagorju sadile vinovu lozu sorte koju je naš narod nazvao izabelom. Riječ je o slatkastim, parfumiranim bobama, koje kao da su umjesto vodom zalijevane lošim predratnim afteršejvom. Od izabele se pravi vino od kojega čovjek ludi, a u njegovom ludilu užasno ga boli glava. Austrijanci su, legenda kaže, sadili izabelu jer je najbrže rasla i nije joj trebala nikakva ljudska briga. Nije joj, kao ni Martinju, trebala kultura.
Martin u oblacima alkoholnih isparenja
U prvom gimnazije događala su se naša prva pijanstva. Alkohol je još uvijek bio oštar i ljut kao otrov, prvi gutljaj stocka ili vodke – u to vrijeme, u godini Titove smrti u modi su bili stock i vodka – žario bi grlo i na čas vrelinom ozračio pluća kao rengen. Pilo se teško i s mukom, ali junački, da drugi ne primijeti da ti je ovo prva prava čašica u životu. I naravno, pilo se na iskap, na eks i do dna, jer je tako muškije, a ruku na srce – i lakše je, nego se mučiti gutljaj po gutljaj.
Bila su to dječja opijanja, u birtiji koju smo zvali Ćumez, ispod potamnjele reprodukcije orijentalnog Bosanca koji sjedi na ćepenku i pućka nargilu. A kada djeca piju da pobijede gađenje prema alkoholu, tada piju sve dok se – pozajmimo lijepu crnogorsku riječ – sasvim ne opjane. I kad bismo se opjanili, prije nego što počnemo petljati jezikom, zapjevali bismo hrabro nasred birtije tadašnji novokomponovani hit, danas sasvim zaboravljenog Tomislava Čolovića, “Mali mrav”, ali s izmijenjenim tekstom.
Tamo gdje je išao stih “mali mrav se šeta niz Ajšine grudi”, mi smo, samoubilačko pubertetski, pjevali “mali crv se šeta niz Brozove grudi” i uživali smo u užasu konobara kojega smo zvali Dedo, jer nije bio mlađi od sedamdeset, koji bi sav ublijedio pa bi kao patak skakutao oko naših stolova i tukao nas krpom za brisanje suđa po našim ludim, ludim glavama. Nikoga u birtiji tad više ne bi bilo osim njega i nas, tako da je bilo na njemu i njegovoj “bezbjednosnoj kulturi” da nas i našu pijanu dječju pjesmu prijavi miliciji. Dedo to nije učinio, ali da bi ostao ispravan pred Bogom, ljudima i pokojnim Maršalom, udarao nas je krpom iz sve snage.
Napijali smo se tako kao djeca, ali ujutro bi nas sustizao mamurluk odrasloga čovjeka. Strašan, dubok i sveprožimajući, trajao je dugo, sve dok iz svoje muške duše ne poželiš da te nema, da te Bog uzme k sebi, jer čovjek nikada sam od sebe nije smrti tako blizu kao u časovima pravoga mamurluka. Ujedno, mamurluk je bio prvi znak stvarne muške odraslosti. Sljedeći će biti kada nam rakija više ne bude tako ljuta i kada je više ne budemo morali piti na iskap.
Ovih dana smo se na televiziji i na radiju naslušali o tome kako je oblokavanje važan element hrvatske kulturne tradicije. Naše su novine baš toj tradiciji posvetile i specijalni prilog “Martinje”, u kojemu smo, među ostalim, mogli pročitati i to da je važno, u trenucima oblokavanja, jesti što više masne hrane, jer ćemo se tako, biva, sporije napiti.
Usput, prikazan je, po tko zna koji put, i martinjski igrokaz: nekoliko seoskih entuzijasta odjene se u crkvene odore, a najdeblji i najzadrigliji među njima maskira se u biskupa, ili čak u svetoga Martina, koji zatim krsti mlado vino. Sve to gledamo u dnevniku i u svim informativnim emisijama Hrvatske televizije, a tradicionalne martinjske svečanosti jedini su sadržaj nacionalnoga kulturnog identiteta koji će u svojim programima popratiti i dvije komercijalne televizije. I tako, zapravo cijeloga tjedna putem javnih glasila svjedočimo tome kako pijani i smrtno neduhoviti Hrvati prepliću svojim zadebljalim jezicima, pretvarajući se polako u svinje, ali još uvijek – i sve do stupora – ponosni na to što su Hrvati i što je baš ovo njihova kulturna tradicija.
Rigat će i zapišavati svoj martinjski grimiz i brokat, lomit će se križevi načinjeni od srebrenog staniola Kraš čokolade, a da im nijednoga časa, njima velikim katolicima i pijanome predziđu kršćanstva, dok tako okolo povraćaju neće na um pasti da je, možda, blasfemično ono što čine. Što je najluđe, ni njihovim biskupima, zorno angažiranim oko nacionalne stvari i vjerskih tradicija, neće zasmetati kada se njihov puk bude ponovo izrugivao činu krštenja i ritualu Svete rimske katoličke crkve, matere naše hrvatske.
I za njih, kao i za svu tu pijanu svjetinu, nema ničega problematičnog kada pijani Štef podrginuvši i triput pišnuvši u gaće krsti svoga ovogodišnjeg direktorčeka, mladog vinčeka baš kao mladog Kristuša, jer je to i dio njihove, biskupske hrvatske kulturne tradicije. Užasnu se, recimo, ti bozanićevci i srakićevci kada mladež slavi Noć vještica ili svete Patrika i Valentina, jer niti je to naša kulturna tradicija, niti je takvo slavljenje u skladu s crkvenim naukom.
Pijani Štef, kao i sveti Martin – mrtvi pijani, pa nakon cjelodnevnog mamurluka uskrsli – jesu dio hrvatske kulturne tradicije, što je za biskupe danas važnije od toga kome se ili čemu Štef i Martin rugaju. Od uskrsloga Isusa Krista njima je, dokazuju nam to svakodnevno, važniji Krist kojemu će preko križa navući kockasti hrvatski dres.
Svugdje u svijetu, naravno, postoje kulturne tradicije koje prije svjedoče o divljaštvu nekoga naroda nego o njegovoj kulturi. Problem s Martinjem i sličnim parakatoličkim svečanostima i maškaradama sastoji se u tome što se Martinje u današnjoj Hrvatskoj slavi po medijima i javnim institucijama kao važna manifestacija žive i tradicijske kulture, koja, naravno, nema veze ni sa kakvom turističkom ponudom, niti je ikome drugom namijenjena osim pijanim i opijanju sklonim građanima Republike Hrvatske. U tom maskiranju u biskupe i svece i u izrugivanju čina krštenja nema čak ni onoga, pogotovu u duhovno zaostaloj zemlji kakva je naša, vazda poželjnoga rableovskog otpora religiji i religijskim institucijama, jer je Martinje ruganje vjeri bez imalo svijesti o tome.
Na kraju svega, ovog će se vikenda brojati mrtvi, brujat će po redakcijama kompjutori, zvrljat će telefoni crnih kronika, zbirat će se i razvrstavati žrtve hrvatske kulturne manifestacije. Kao da je narod retardirao, ili je već toliko star da je počeo djetinjiti, pa se Hrvati svakoga svog samostalnog, neovisnog i državotvornog Martinja napijaju kao prvi put u životu, a zatim ginu po seoskim grabama i jarcima, ili u direktnom sudaru s kamionom, ne znajući, sve do smrtnoga časa, što im se dogodilo. Možda su imali sreće, jer nisu doživjeli mamurluk sljedećega jutra. Onima pak koje je sustigao taj strašni čas suočenja s prirodom i vrstom svoga nacionalnog i kulturnog identiteta za prethodni dan i tjedan, pomoći nema, bez obzira na to što se mamurni ljudi, kao i mamurni narodi, stoput zakunu da više neće popiti ni kapi. Jača je od te odluke naša kulturna tradicija, jači je očaj zbog kojega se iznova napijamo.
Legenda kaže da su habzburške vlasti po Hrvatskome zagorju sadile vinovu lozu sorte koju je naš narod nazvao izabelom. Riječ je o slatkastim, parfumiranim bobama, koje kao da su umjesto vodom zalijevane lošim predratnim afteršejvom. Od izabele se pravi vino od kojega čovjek ludi, a u njegovom ludilu užasno ga boli glava. Austrijanci su, legenda kaže, sadili izabelu jer je najbrže rasla i nije joj trebala nikakva ljudska briga. Nije joj, kao ni Martinju, trebala kultura.