Pred očima su mi dvije slike Marije Ujević. Figura proćelavog muškarca, činovničke fizionomije, koji stoji zagledan u onu koja ga gleda. Nezainteresiran, pomalo odmaknut, u svjetlu i atmosferi dugog ladanja, taj čovjek je izuzetan po tome što u njemu nema baš ništa izuzetno. A ta slika, koloristički vrlo čista i jasna, mediteranski svijetla, u dalekom rođaštvu sa sumornim američkim platnima Edwarda Hoppera, neobična je i snažno upečatljiva po tome što na neobičan način slika običnost. I onda običnost proćelavog čovjeka činovničke fizionomije biva tako snažno obuzimajuća. Iza njegovih leđa je nebo, a on u sakou i majici s rol kragnom. Drži ruke u džepovima, ali tako kao da će ih svakog trenutka izvući. Iz drugog pogleda, gledatelj vidi da to nije obična majica, nego majica od neba. Ne da je boje neba, nego je od neba. I onda vidi da taj proćelavi muškarac s naočalama nije drugo nego glava, odijelo i ruke. Nigdje tijela. A gleda tako bezazleno, pomalo se dosađujući.
Druga je slika mnogo važnija, i već mi mjesecima ne silazi s očiju: ženski portret, kako se u sjećanju čini – u crno-plavim tonovima, premda sjećanje nužno prepravlja i preoblikuje sliku, u skladu s unutrašnjom dinamikom misli, emocija i živaca. Njene su oči nejednake veličine, kao što su, općenito, ljudske oči nejednake i asimetrične. Lijevo je ogromno, prodorno, najprodornije oko koje sam vidio i u njemu se, kao i u portretu u cjelini, naslućuje i ljepota, i unutrašnji užas, i patnja, i neko sasvim obično ludilo. Ništa čovjeka tako ne uznemiri kao lice običnog ludila, u kojemu se ogleda kao u zrcalu, i koje je u smislu i osjećaju blisko licu svakodnevne patnje.
Cijelo jedno popodne nisam mogao skloniti pogleda s te slike. Htio sam je zapamtiti, jer je ne viđam svakodnevno, njezina reprodukcija ne postoji na internetu, i možda je više neću vidjeti, ali sam znao i dok sam je gledao da oko nije fotografski aparat i da ono što pamtim nije istovjetno, a često ni slično, onome što gledam. Stvar je bila tim neobičnija što je skoro svo to vrijeme Marija Ujević sjedila ispod slike, tako da nisam mogao gledati u sliku, a da istovremeno ne budem gledan.
Ove dvije slike, dva ulja, figura proćelavog muškarca i ženski portret s okom, promatrane izvan biografskoga konteksta i svega što se o Mariji Ujević zna, djeluju kao fragmenti nekoga unutar sebe definiranog, domišljenog i stilski potpuno zaokruženog slikarskog opusa. Kao da je cijeloga života bila samo slikarica i crtačica vrlo lake i precizne ruke. U te dvije slike sabrano je iskustvo našega vijeka, i u njemu novi realizmi, ekspresionizmi i svi drugi pažljivo odnjegovani izmi. One su suvremene onoliko koliko živ čovjek može suvremen biti, na njima nema provincijske potrebe za imitiranjem i koncelebriranjem globalnim umjetničkim modama, ni smrtno ozbiljnoga akademizma iz zaostalih europskih pokrajina, one su, te dvije slike, čin neumrloga slikarstva, koje mnogo više govori, komentira i pripovijeda, nego što dekorira.
Marija Ujević rodila se 1933. u Zagrebu, u profesorskoj obitelji. Od 1953. studira kiparstvo. Diplomira 1958. u klasi Frane Kršinića. Njezin je onaj Šenoa, naslonjen na oglasni stup, na uglu Stare Vlaške, i onaj Krleža što nas iznenadi u šumi, pokraj puta, ispod spomen-kuće na Gvozdu. Tu dvojicu svi su u Zagrebu vidjeli, ali pogledom promaknu pokraj Jurja Križanića, koji stoji u uređenom crkvenom vrtu na adresi Kaptol 7 i u koji se gleda kao što se gleda u tuđi posjed, pomalo sa strahom da bi odnekud mogao priskočiti Baskervilski pas, i promatraču s glave odgristi obrazinu lica. Njen je Križanić tanak, blago pognuta vrata, snažne čeljusti i čvrsta lica. Mogao bi biti ribar, težak, otočki župnik. Mučenik i idealist, kojeg su svi napustili i koji je svima bio vjeran, heretik je danas kao i prije skoro četiri stoljeća. Ne zna se kako je Križanić izgledao. Suvremenici ga nisu portretirali, tako da je kiparica portretirala vlastitu unutrašnju sliku toga čovjeka, uzdajući se u vlastitu imaginaciju i u rječitost Križanićeva životopisa. Ovaj njen spomenik gledatelju je najdraži i najbliži. Možda zato što je likovno najupečatljiviji, a možda i zbog odsustva predloška.
U Muzeju suvremene umjetnosti – čini mi se u stalnoj postavci, a i gdje bi drugo – vidio sam, i pamtim, tri njene figure, pod nazivom “Meta”. Tri gole muške figure, raskečenih nogu, dlanovima naslonjene na zid, u pozi policijskoga ili logorskog pretresa. Ne znam koja je misao vodila autoricu, ni zašto se ovaj rad zove “Meta”, ali u mom herbariju utisaka, koji drugima ne treba ništa značiti, ovako bi izgledao, zapravo ovako već izgleda, spomenik žrtvama totalitarizma. Nije nužno znati kojeg ni kakvog totalitarizma, iako su totalitarizmi poput nesretnih obitelji, svaki je totalitaran na svoj način pa ih i nije dobro spominjati zajedno, jer ih tako spominju samo oni koji jedne totalitarizme žele opravdati opačinama drugih totalitarizama. Ali ako svi imaju nešto zajedničko, onda su to lica okrenuta prema zidu, noge raširene za pretres, dlanovi oslonjeni na zid.
Potom figure dvonožnih mačaka i sitnoglavih žena sa širokim bedrima, koje već godinama viđamo po zagrebačkim izložbama i reproducirane u novinama i na televizijskim ekranima. To je neka pokladna i maškarana, mediteranska Marija Ujević, koja se poigrava konvencionaliziranim pojmovima ljepote i erotičnosti. I na kraju figura koze, nazvana “Kozo jedna!”, koju bismo mnogi gledali s istim tim osmijehom, veseleći se i kozi i dosjetci u njenom imenu, ali meni, dok je gledam, na um pada pjesma Mate Balote, bit će jedna od većih pjesama svih hrvatskih jezika. Tko tu pjesmu ne zna vedriji je za jednu tugu, pa mu je i bolje ne znati je: “Četiri ure je mati hodila./ pedeset miljari koraka je učinila/ na tašte./// Tako je došla priko brigi i drag/ k meni u grad/ i donila glas/ da je koza krepala.” I onda na kraju, nakon tri strofe što ih je bolje ne znati, jer je neznanje spasonosni anestetik – što više znaš to te više boli – slijedi posljednja strofa, u kojoj se Mate Balota doima kao veliki predšasnik Livija Morozina: “Ma daleki cesar austrijski/ i veliki car od Jermanije/ nisu ni slutiti mogli/ ča misli jedan mali čovik,/ ki cilu božju noć proplaće za kozon.”
Ali nije ovo priča o Mati Baloti i o kozi, nego o Mariji Ujević, koja uz život velike hrvatske kiparice duži još barem jedan život: velike slikarice. Prvi je život prilično javan i slavan, i ova ga gospođa duži na diku i čast roda svojega i njegove kulture, tako da za pojedine njezine radove, htjeli–ne htjeli, znaju i oni koji baš ništa pod milim Bogom ne znaju. Javne skulpture su, naprosto, nezaobilazne, a ponekad su i izvan svake mogućnosti za etičku ili estetsku prosudbu. (Mariji Ujević hvala što nije zagadila naše javne poglede, nego ih je ustrajno kultivirala, pa bismo bili skloni vjerovati da je ponekog građanina Zagreba spasila od pada u divljaštvo…)
Drugom životu Marije Ujević, životu velike slikarice, nema potrebe ni smisla lijepiti epitet nacionalne časti. Njezino slikarstvo privatna je stvar i tiče se, još uvijek, samo slike i oka koje u nju gleda. U određenom smislu, one su dvije slike prije integrirane u svjetsko slikarstvo – ili slikarstvo po sebi – nego u onu nacionalnu kulturu kojoj Marija Ujević do kraja kao kiparica pripada.
Proćelavi muškarac s naočalama i fizionomijom nižega bankovnog činovnika – kakav je bio T.S. Eliot – u majici s rol ovratnikom, koju neki po Felliniju zovu dolčevitka, bio bi jedno da majica nije od neba načinjena. Ovako je on drugo. Ako bih se pred tom slikom zatekao u društvu djeteta, i ako bi mi dijete postavilo ono najobičnije dječje pitanje tko je to na slici, šapnuo bih mu, da odrasli ne čuju: to je Bog! I već bi mi bilo žao što sliku nisam vidio dovoljno rano, kada sam imao četiri-pet godina, pa da samome sebi kažem: to je Bog. Zapravo šteta što je bilo prekasno za mene kad ju je Marija Ujević naslikala.
Marija Ujević: Maja od neba
Pred očima su mi dvije slike Marije Ujević. Figura proćelavog muškarca, činovničke fizionomije, koji stoji zagledan u onu koja ga gleda. Nezainteresiran, pomalo odmaknut, u svjetlu i atmosferi dugog ladanja, taj čovjek je izuzetan po tome što u njemu nema baš ništa izuzetno. A ta slika, koloristički vrlo čista i jasna, mediteranski svijetla, u dalekom rođaštvu sa sumornim američkim platnima Edwarda Hoppera, neobična je i snažno upečatljiva po tome što na neobičan način slika običnost. I onda običnost proćelavog čovjeka činovničke fizionomije biva tako snažno obuzimajuća. Iza njegovih leđa je nebo, a on u sakou i majici s rol kragnom. Drži ruke u džepovima, ali tako kao da će ih svakog trenutka izvući. Iz drugog pogleda, gledatelj vidi da to nije obična majica, nego majica od neba. Ne da je boje neba, nego je od neba. I onda vidi da taj proćelavi muškarac s naočalama nije drugo nego glava, odijelo i ruke. Nigdje tijela. A gleda tako bezazleno, pomalo se dosađujući.
Druga je slika mnogo važnija, i već mi mjesecima ne silazi s očiju: ženski portret, kako se u sjećanju čini – u crno-plavim tonovima, premda sjećanje nužno prepravlja i preoblikuje sliku, u skladu s unutrašnjom dinamikom misli, emocija i živaca. Njene su oči nejednake veličine, kao što su, općenito, ljudske oči nejednake i asimetrične. Lijevo je ogromno, prodorno, najprodornije oko koje sam vidio i u njemu se, kao i u portretu u cjelini, naslućuje i ljepota, i unutrašnji užas, i patnja, i neko sasvim obično ludilo. Ništa čovjeka tako ne uznemiri kao lice običnog ludila, u kojemu se ogleda kao u zrcalu, i koje je u smislu i osjećaju blisko licu svakodnevne patnje.
Cijelo jedno popodne nisam mogao skloniti pogleda s te slike. Htio sam je zapamtiti, jer je ne viđam svakodnevno, njezina reprodukcija ne postoji na internetu, i možda je više neću vidjeti, ali sam znao i dok sam je gledao da oko nije fotografski aparat i da ono što pamtim nije istovjetno, a često ni slično, onome što gledam. Stvar je bila tim neobičnija što je skoro svo to vrijeme Marija Ujević sjedila ispod slike, tako da nisam mogao gledati u sliku, a da istovremeno ne budem gledan.
Ove dvije slike, dva ulja, figura proćelavog muškarca i ženski portret s okom, promatrane izvan biografskoga konteksta i svega što se o Mariji Ujević zna, djeluju kao fragmenti nekoga unutar sebe definiranog, domišljenog i stilski potpuno zaokruženog slikarskog opusa. Kao da je cijeloga života bila samo slikarica i crtačica vrlo lake i precizne ruke. U te dvije slike sabrano je iskustvo našega vijeka, i u njemu novi realizmi, ekspresionizmi i svi drugi pažljivo odnjegovani izmi. One su suvremene onoliko koliko živ čovjek može suvremen biti, na njima nema provincijske potrebe za imitiranjem i koncelebriranjem globalnim umjetničkim modama, ni smrtno ozbiljnoga akademizma iz zaostalih europskih pokrajina, one su, te dvije slike, čin neumrloga slikarstva, koje mnogo više govori, komentira i pripovijeda, nego što dekorira.
Marija Ujević rodila se 1933. u Zagrebu, u profesorskoj obitelji. Od 1953. studira kiparstvo. Diplomira 1958. u klasi Frane Kršinića. Njezin je onaj Šenoa, naslonjen na oglasni stup, na uglu Stare Vlaške, i onaj Krleža što nas iznenadi u šumi, pokraj puta, ispod spomen-kuće na Gvozdu. Tu dvojicu svi su u Zagrebu vidjeli, ali pogledom promaknu pokraj Jurja Križanića, koji stoji u uređenom crkvenom vrtu na adresi Kaptol 7 i u koji se gleda kao što se gleda u tuđi posjed, pomalo sa strahom da bi odnekud mogao priskočiti Baskervilski pas, i promatraču s glave odgristi obrazinu lica. Njen je Križanić tanak, blago pognuta vrata, snažne čeljusti i čvrsta lica. Mogao bi biti ribar, težak, otočki župnik. Mučenik i idealist, kojeg su svi napustili i koji je svima bio vjeran, heretik je danas kao i prije skoro četiri stoljeća. Ne zna se kako je Križanić izgledao. Suvremenici ga nisu portretirali, tako da je kiparica portretirala vlastitu unutrašnju sliku toga čovjeka, uzdajući se u vlastitu imaginaciju i u rječitost Križanićeva životopisa. Ovaj njen spomenik gledatelju je najdraži i najbliži. Možda zato što je likovno najupečatljiviji, a možda i zbog odsustva predloška.
U Muzeju suvremene umjetnosti – čini mi se u stalnoj postavci, a i gdje bi drugo – vidio sam, i pamtim, tri njene figure, pod nazivom “Meta”. Tri gole muške figure, raskečenih nogu, dlanovima naslonjene na zid, u pozi policijskoga ili logorskog pretresa. Ne znam koja je misao vodila autoricu, ni zašto se ovaj rad zove “Meta”, ali u mom herbariju utisaka, koji drugima ne treba ništa značiti, ovako bi izgledao, zapravo ovako već izgleda, spomenik žrtvama totalitarizma. Nije nužno znati kojeg ni kakvog totalitarizma, iako su totalitarizmi poput nesretnih obitelji, svaki je totalitaran na svoj način pa ih i nije dobro spominjati zajedno, jer ih tako spominju samo oni koji jedne totalitarizme žele opravdati opačinama drugih totalitarizama. Ali ako svi imaju nešto zajedničko, onda su to lica okrenuta prema zidu, noge raširene za pretres, dlanovi oslonjeni na zid.
Potom figure dvonožnih mačaka i sitnoglavih žena sa širokim bedrima, koje već godinama viđamo po zagrebačkim izložbama i reproducirane u novinama i na televizijskim ekranima. To je neka pokladna i maškarana, mediteranska Marija Ujević, koja se poigrava konvencionaliziranim pojmovima ljepote i erotičnosti. I na kraju figura koze, nazvana “Kozo jedna!”, koju bismo mnogi gledali s istim tim osmijehom, veseleći se i kozi i dosjetci u njenom imenu, ali meni, dok je gledam, na um pada pjesma Mate Balote, bit će jedna od većih pjesama svih hrvatskih jezika. Tko tu pjesmu ne zna vedriji je za jednu tugu, pa mu je i bolje ne znati je: “Četiri ure je mati hodila./ pedeset miljari koraka je učinila/ na tašte./// Tako je došla priko brigi i drag/ k meni u grad/ i donila glas/ da je koza krepala.” I onda na kraju, nakon tri strofe što ih je bolje ne znati, jer je neznanje spasonosni anestetik – što više znaš to te više boli – slijedi posljednja strofa, u kojoj se Mate Balota doima kao veliki predšasnik Livija Morozina: “Ma daleki cesar austrijski/ i veliki car od Jermanije/ nisu ni slutiti mogli/ ča misli jedan mali čovik,/ ki cilu božju noć proplaće za kozon.”
Ali nije ovo priča o Mati Baloti i o kozi, nego o Mariji Ujević, koja uz život velike hrvatske kiparice duži još barem jedan život: velike slikarice. Prvi je život prilično javan i slavan, i ova ga gospođa duži na diku i čast roda svojega i njegove kulture, tako da za pojedine njezine radove, htjeli–ne htjeli, znaju i oni koji baš ništa pod milim Bogom ne znaju. Javne skulpture su, naprosto, nezaobilazne, a ponekad su i izvan svake mogućnosti za etičku ili estetsku prosudbu. (Mariji Ujević hvala što nije zagadila naše javne poglede, nego ih je ustrajno kultivirala, pa bismo bili skloni vjerovati da je ponekog građanina Zagreba spasila od pada u divljaštvo…)
Drugom životu Marije Ujević, životu velike slikarice, nema potrebe ni smisla lijepiti epitet nacionalne časti. Njezino slikarstvo privatna je stvar i tiče se, još uvijek, samo slike i oka koje u nju gleda. U određenom smislu, one su dvije slike prije integrirane u svjetsko slikarstvo – ili slikarstvo po sebi – nego u onu nacionalnu kulturu kojoj Marija Ujević do kraja kao kiparica pripada.
Proćelavi muškarac s naočalama i fizionomijom nižega bankovnog činovnika – kakav je bio T.S. Eliot – u majici s rol ovratnikom, koju neki po Felliniju zovu dolčevitka, bio bi jedno da majica nije od neba načinjena. Ovako je on drugo. Ako bih se pred tom slikom zatekao u društvu djeteta, i ako bi mi dijete postavilo ono najobičnije dječje pitanje tko je to na slici, šapnuo bih mu, da odrasli ne čuju: to je Bog! I već bi mi bilo žao što sliku nisam vidio dovoljno rano, kada sam imao četiri-pet godina, pa da samome sebi kažem: to je Bog. Zapravo šteta što je bilo prekasno za mene kad ju je Marija Ujević naslikala.