Ovu knjigu nećete naći ni u jednoj zagrebačkoj knjižari. Nema je ni u drugim hrvatskim gradovima, a vjerojatno je neće biti ni u javnim bibliotekama. Knjigu u čijem je naslovu jedna neobična umanjenica, deminutiv one riječi koju nitko nikada nije smanjivao, niti joj se u našemu jeziku tepalo, objavilo je Istarsko narodno kazalište iz Pule. “Životić” je monografija glumice Marije Crnobori, načinjena od njezinih vlastitih tekstova, eseja, crtica i dnevničkih zapisa, što ih je priredila profesorica na Fakultetu dramskih umjetnosti u Skoplju Jelena Lužina. Knjigu je grafički uredio Mauricio Ferlin, s darom i umijećem, ali i s takvim suglasjem s tekstom i fotografijama da bi se moglo reći kako je Ferlin njezin koautor. Osim što je riječ o jednoj od najvažnijih hrvatskih knjiga u prošloj godini, “Životić” je umjetnički objekt čijem se skladu i vizualnoj ljepoti gledatelj i čitatelj nikako ne može prestati diviti.
U biografiji Marije Crnobori sabrala se povijest našega vijeka. To je jedan od onih života koji su veći od sebe samih, čije protagoniste obično doživljavamo kao pravednike, jer nam se učini kako je trebalo puno sabranosti, pažnje i brige za druge da bi se na takav način odživjelo i živjelo svoje. Marija Crnobori rođena je 1. listopada 1918. u Banjolama, ribarskome selu blizu Pule. Tri godine kasnije s roditeljima je doživjela onaj veliki egzodus istarskih Hrvata, na koji se, obično, pozivaju oni koji nastoje opravdati ili relativizirati egzodus istarskih Talijana, do kojega je došlo četvrt stoljeća zatim. Emigrirali su, dakle, iz Kraljevine Italije u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, a Marija je odrastala u Sisku i Novom Sadu, da bi 1934. postala pitomicom Istarskoga internata u Zagrebu. Najprije je završila učiteljsku, a potom i Zemaljsku glumačku školu. Na pozornici HNK u Zagrebu debitirala je 1940, i u stalnom angažmanu bila do 1946. Iznutra je, iz kazališta, vidjela rat, onakav kakav je bio iz zagrebačke građanske perspektive. Kratko je, samo dvije sezone, bila glumica Narodnog kazališta Ivana pl. Zajca, u Rijeci, da bi zatim 1948. sudjelovala u rađanju beogradskoga Jugoslavenskog dramskog pozorišta, najambicioznije, a možda i najvažnije teatarske kuće u povijesti Jugoslavije, nastale na način na koji je, recimo, stvoren i Fudbalski klub Partizan, kao zajednički projekt koji je trebao okupiti, pa je i okupio, najveće glumce i talente iz cijele zemlje. U tom je kazalištu ostala sve do mirovine, u koju je otišla 1983.
Marija Crnobori je Gavellina učenica, udovica Marka Foteza, glumica koja je u najslavnije dane Dubrovačkih ljetnih igara odigrala niz najvećih uloga dramskoga repertoara, a glumila je, na Lovrijencu, i u prvoj, prevratničkoj, postavci Hamleta, u Fotezovoj režiji. Njezin je život nepregledna, a svejedno skladna, gotovo građanski uredna, povijest cijele jedne kulture, koja će nakon devedesetih ostati zatajena ili će se, gdje to bude moguće, razdijeliti u ostavinskoj raspravi između zavađenih i borbenih kultura u zemljama sljednicama. No, njezin se životić nikako nije mogao razdijeliti, pa je ostala u Beogradu, ničija i svačija, cijela i nepodijeljena. I nije od toga pravila predstavu, niti se pokušavala udjenuti u išta manje od onoga što je u Jugoslaviji bila. Takvo što Mariji Crnobori doista ne bi pristajalo.
Što god da joj je tema, svejedno piše li o svojim velikim suvremenicima, o Dujišinu, Gavelli, Bojanu i Miri Stupici, Strozziju, Karlu Buliću ili Ivi Andriću, ili piše o svojim ulogama, o povijesti riječkoga i beogradskoga kazališnog života ili o tome kako interpretirati klasični stih, gospođa Marija piše lako i tečno, s onom vrstom prostodušne vedrine kakva se može sresti samo u autobiografijama doista velikih, do kraja ostvarenih i samosvjesnih umjetnika. O vlastitoj važnosti ona nema potrebu govoriti. Nema tu ni pretvaranja života u kazališnu pozornicu, glume i glumatanja ili one teatralizacije i karnevalizacije života i ljudskih sudbina, koja je za mnoge glumce karakteristična pa ćemo im je lako i oprostiti u njihovim ispovijestima, autobiografijama ili intervjuima. Marija Crnobori glumila je samo na pozornici. Sišavši s bine u “Životić” ona je bivala jedna obična žena, golemoga znanja, intelektualne energije i čistoga literarnog talenta.
Pritom, ima u njoj nečega gotovo infantilnog. Ona katkad na tekst pristaje kao na igru ili piše u situacijama u kojima nikome, osim djetetu i pravome piscu, ne bi na um palo pisati. Tako, na primjer: već odavno je bila u mirovini kada je 17. listopada 1997. planulo i do temelja izgorjelo njezino Jugoslovensko dramsko pozorište: “Oko 8:00 moj sin Saša gleda TV i kaže mi: ‘Gori ti pozorište!’, ‘Kako gori?’ ‘Gori, evo televizije!’ Odjurim, smjesta. Bogami, bilo je tamo već mnogo svijeta, mnogo vatrogasaca, mnogo vatrogasnih kola. Nose i naši pozorištarci, glumci i ostalo osoblje stvari iz pozorišta. Trpa se na kamione i vozi u magazine. Otišla sam na sprat i u glumački salon. Dima mnogo. Vatrogasci me tjeraju. Otjerao me dim.”
I umjesto da se nakon toga, kako i priliči, poput junakinje u antičkoj drami, baci na živi pepeo svoje profesionalne sudbine, umjesto da joj srce na licu mjesta prepukne, ili se barem rasplače, Marija Crnobori bez ikakve drame odluči da piše svoj privatni “dnevnik izgradnje Jugoslovenskoga dramskog pozorišta”. I onda svakodnevno, premda je već, je li tako, osamdesetogodišnjakinja, dolazi na zgarište i gradilište, prati događaje i zapisuje. Tako nastaje izvanredan, a potpuno luckast dokumentarni tekst, koji će, istovremeno, biti dragocjen u nekoj imaginarnoj ili stvarnoj povijesti Jugoslovenskog dramskog pozorišta, ali i kao epizoda iz autobiografije jedne beogradske umirovljenice. Savršeno.
Jednom se gospođa Marija vraćala kući, uzbrdo, kad li joj je s leđa prišla neka žena i bez riječi joj ugrabila “boršu” iz ruke i krenula ispred nje. Poslije su se upoznale, a žena ju pita je li se uplašila kad joj je uzela torbu. “Ne plašim se ničega, stara sam”, odgovorila je jednostavno, i onda sve to zapisala. Zapravo je tipičan taj odgovor, kojim se služi starija gospoda, dame ili muževi, svejedno, ali Mariji Crnobori čitatelj ove knjige zbog nečega, eto, neće vjerovati. Njezina je neustrašivost, naime, druge vrste. I starija je od njezine starosti.
U “Životiću” Marije Crnobori nema slabijih mjesta, niti prilagođavanje i ublažavanja stvari slijedom činjenice da netko ima devedeset tri godine. Na ovitku su, u savršenom grafičkom i suštinskom skladu, dvije fotografije, vrlo mlada i vrlo stara Marija. Zaboravite na sve tužne asocijacije na starost, naročito na ona strašna, poražena, opustošena i urušena lica ženskih glumačkih zvijezda. Marija Crnobori nešto je posve drugo. Sve svoje godine ona jednako nosi. Koji moćan vijek, kakva žena!
Marija Crnobori, velik životić
Ovu knjigu nećete naći ni u jednoj zagrebačkoj knjižari. Nema je ni u drugim hrvatskim gradovima, a vjerojatno je neće biti ni u javnim bibliotekama. Knjigu u čijem je naslovu jedna neobična umanjenica, deminutiv one riječi koju nitko nikada nije smanjivao, niti joj se u našemu jeziku tepalo, objavilo je Istarsko narodno kazalište iz Pule. “Životić” je monografija glumice Marije Crnobori, načinjena od njezinih vlastitih tekstova, eseja, crtica i dnevničkih zapisa, što ih je priredila profesorica na Fakultetu dramskih umjetnosti u Skoplju Jelena Lužina. Knjigu je grafički uredio Mauricio Ferlin, s darom i umijećem, ali i s takvim suglasjem s tekstom i fotografijama da bi se moglo reći kako je Ferlin njezin koautor. Osim što je riječ o jednoj od najvažnijih hrvatskih knjiga u prošloj godini, “Životić” je umjetnički objekt čijem se skladu i vizualnoj ljepoti gledatelj i čitatelj nikako ne može prestati diviti.
U biografiji Marije Crnobori sabrala se povijest našega vijeka. To je jedan od onih života koji su veći od sebe samih, čije protagoniste obično doživljavamo kao pravednike, jer nam se učini kako je trebalo puno sabranosti, pažnje i brige za druge da bi se na takav način odživjelo i živjelo svoje. Marija Crnobori rođena je 1. listopada 1918. u Banjolama, ribarskome selu blizu Pule. Tri godine kasnije s roditeljima je doživjela onaj veliki egzodus istarskih Hrvata, na koji se, obično, pozivaju oni koji nastoje opravdati ili relativizirati egzodus istarskih Talijana, do kojega je došlo četvrt stoljeća zatim. Emigrirali su, dakle, iz Kraljevine Italije u Kraljevinu Srba, Hrvata i Slovenaca, a Marija je odrastala u Sisku i Novom Sadu, da bi 1934. postala pitomicom Istarskoga internata u Zagrebu. Najprije je završila učiteljsku, a potom i Zemaljsku glumačku školu. Na pozornici HNK u Zagrebu debitirala je 1940, i u stalnom angažmanu bila do 1946. Iznutra je, iz kazališta, vidjela rat, onakav kakav je bio iz zagrebačke građanske perspektive. Kratko je, samo dvije sezone, bila glumica Narodnog kazališta Ivana pl. Zajca, u Rijeci, da bi zatim 1948. sudjelovala u rađanju beogradskoga Jugoslavenskog dramskog pozorišta, najambicioznije, a možda i najvažnije teatarske kuće u povijesti Jugoslavije, nastale na način na koji je, recimo, stvoren i Fudbalski klub Partizan, kao zajednički projekt koji je trebao okupiti, pa je i okupio, najveće glumce i talente iz cijele zemlje. U tom je kazalištu ostala sve do mirovine, u koju je otišla 1983.
Marija Crnobori je Gavellina učenica, udovica Marka Foteza, glumica koja je u najslavnije dane Dubrovačkih ljetnih igara odigrala niz najvećih uloga dramskoga repertoara, a glumila je, na Lovrijencu, i u prvoj, prevratničkoj, postavci Hamleta, u Fotezovoj režiji. Njezin je život nepregledna, a svejedno skladna, gotovo građanski uredna, povijest cijele jedne kulture, koja će nakon devedesetih ostati zatajena ili će se, gdje to bude moguće, razdijeliti u ostavinskoj raspravi između zavađenih i borbenih kultura u zemljama sljednicama. No, njezin se životić nikako nije mogao razdijeliti, pa je ostala u Beogradu, ničija i svačija, cijela i nepodijeljena. I nije od toga pravila predstavu, niti se pokušavala udjenuti u išta manje od onoga što je u Jugoslaviji bila. Takvo što Mariji Crnobori doista ne bi pristajalo.
Što god da joj je tema, svejedno piše li o svojim velikim suvremenicima, o Dujišinu, Gavelli, Bojanu i Miri Stupici, Strozziju, Karlu Buliću ili Ivi Andriću, ili piše o svojim ulogama, o povijesti riječkoga i beogradskoga kazališnog života ili o tome kako interpretirati klasični stih, gospođa Marija piše lako i tečno, s onom vrstom prostodušne vedrine kakva se može sresti samo u autobiografijama doista velikih, do kraja ostvarenih i samosvjesnih umjetnika. O vlastitoj važnosti ona nema potrebu govoriti. Nema tu ni pretvaranja života u kazališnu pozornicu, glume i glumatanja ili one teatralizacije i karnevalizacije života i ljudskih sudbina, koja je za mnoge glumce karakteristična pa ćemo im je lako i oprostiti u njihovim ispovijestima, autobiografijama ili intervjuima. Marija Crnobori glumila je samo na pozornici. Sišavši s bine u “Životić” ona je bivala jedna obična žena, golemoga znanja, intelektualne energije i čistoga literarnog talenta.
Pritom, ima u njoj nečega gotovo infantilnog. Ona katkad na tekst pristaje kao na igru ili piše u situacijama u kojima nikome, osim djetetu i pravome piscu, ne bi na um palo pisati. Tako, na primjer: već odavno je bila u mirovini kada je 17. listopada 1997. planulo i do temelja izgorjelo njezino Jugoslovensko dramsko pozorište: “Oko 8:00 moj sin Saša gleda TV i kaže mi: ‘Gori ti pozorište!’, ‘Kako gori?’ ‘Gori, evo televizije!’ Odjurim, smjesta. Bogami, bilo je tamo već mnogo svijeta, mnogo vatrogasaca, mnogo vatrogasnih kola. Nose i naši pozorištarci, glumci i ostalo osoblje stvari iz pozorišta. Trpa se na kamione i vozi u magazine. Otišla sam na sprat i u glumački salon. Dima mnogo. Vatrogasci me tjeraju. Otjerao me dim.”
I umjesto da se nakon toga, kako i priliči, poput junakinje u antičkoj drami, baci na živi pepeo svoje profesionalne sudbine, umjesto da joj srce na licu mjesta prepukne, ili se barem rasplače, Marija Crnobori bez ikakve drame odluči da piše svoj privatni “dnevnik izgradnje Jugoslovenskoga dramskog pozorišta”. I onda svakodnevno, premda je već, je li tako, osamdesetogodišnjakinja, dolazi na zgarište i gradilište, prati događaje i zapisuje. Tako nastaje izvanredan, a potpuno luckast dokumentarni tekst, koji će, istovremeno, biti dragocjen u nekoj imaginarnoj ili stvarnoj povijesti Jugoslovenskog dramskog pozorišta, ali i kao epizoda iz autobiografije jedne beogradske umirovljenice. Savršeno.
Jednom se gospođa Marija vraćala kući, uzbrdo, kad li joj je s leđa prišla neka žena i bez riječi joj ugrabila “boršu” iz ruke i krenula ispred nje. Poslije su se upoznale, a žena ju pita je li se uplašila kad joj je uzela torbu. “Ne plašim se ničega, stara sam”, odgovorila je jednostavno, i onda sve to zapisala. Zapravo je tipičan taj odgovor, kojim se služi starija gospoda, dame ili muževi, svejedno, ali Mariji Crnobori čitatelj ove knjige zbog nečega, eto, neće vjerovati. Njezina je neustrašivost, naime, druge vrste. I starija je od njezine starosti.
U “Životiću” Marije Crnobori nema slabijih mjesta, niti prilagođavanje i ublažavanja stvari slijedom činjenice da netko ima devedeset tri godine. Na ovitku su, u savršenom grafičkom i suštinskom skladu, dvije fotografije, vrlo mlada i vrlo stara Marija. Zaboravite na sve tužne asocijacije na starost, naročito na ona strašna, poražena, opustošena i urušena lica ženskih glumačkih zvijezda. Marija Crnobori nešto je posve drugo. Sve svoje godine ona jednako nosi. Koji moćan vijek, kakva žena!